RAMBO AMADEUS: Šta sad serete? Jeste li svi jednoglasno glasali za kapitalizam i nacionalizam?

S Rambom se nalazimo na dunavskom keju u Beogradu. Na glavi nosi golemi šešir, a u ruci neobičnu "torbu", koja ga, kako kaže često spašava. „Daje mi neki busy look, pa me ljudi na ulici ne safatavaju za slikanje, već misle – vidi Ramba što je ozbiljan, sigurno žuri, nećemo ga smetati“, kroz smijeh objašnjava Rambo, dok nam Amadeus odmah daje svojevrsni pregled stanja u medijima, s naglaskom na televiziju.

- Kad se neko žali da je glupa televizija, da je glup program na televiziji, to je jednako besmisleno kao da kaže da je glupa parna mašina i parni kotao i da je glupo ići pješke u drva, kad to možeš s motokultivatorom. Televizija je kao tehnološki izum prevaziđena, isto kao što neko sada izdaje novine pa se žali da je u gubitku. Pa jeb'o ga ja, prevaziđena stvar. Šta ćeš ga štampat više? Sjećam se kad sam bio mali pa onaj poštar nosi onu punu torbu razglednica, pisama i nekih govana … Svaki od njih imao upalu kičme. Znaš ti koliko se drva skršilo da bi se to sve napravilo? A zamisli samo koliko jedna televizija mora da izdržava električara, voditelja, manekenki, sekretarica, komesara, ovoga, onoga, a sve da bi imala gledanost kao jedan lošiji portal.

Ne demantiraju li te Zvezde Granda i slične stvari?

- Polako, polako. Ne! Ti u jednom prevaziđenom mediju, a to su novine, imaš komentare i reklame koje se referišu na taj program ­ reality show ili kako se već zove. I onda s dva zastarjela, zaostala medija koja više nikom ništa ne znače, oni jedan drugog potpomažu i prave iluziju da je to gledano, a u stvari to ne jebe niko ni dva posto. To se gleda na istom nivou, kao što se gleda akvarijum. Pogledaj samo reklame koje se tu daju. To su reklame za ono što se ionako mora kupovati – ulošci, pa ono za skidanje fleka ... Pa ti kad uflekaš neko govno od robe koje košta pet eura, kupit ćeš drugo. Ko koristi Vanish. Shvataš? Ili na plus 40 reklama za pivu. Pa popiću je svakako, i bez tvoje reklame…

Pa dobro imaš li ti televizor kući?

- Imam. Sto kanala i na njega usb i onda mi ova đeca, ovi moji iz benda, jer oni to znaju, skidaju torrente i filmove koje ja hoću da gledam. Ako ne gledam na usb, onda gledam na Discovery one borbe za skladišta. Milo mi je kad drndaju po onim starim stvarima. Joooj, kako je dobro. To je vrhunski. A daleko od toga da gledam šta mi se servira.

Spominješ torrente, kako se to uklapa u tvoju „Pesmu što se lako pamti“? Radi se o autorskim pravima, a ti skidaš torrente i gledaš filmove za džaba…

- Pa naravno! I moju muziku slušaju za džabe. To je normalno. Ne vidim tu nikakav problem. Zahvaljujući tome sam ja zadržao i povećao svoju popularnost u vrijeme medijske blokade na Balkanu. Zahvalan sam tom tehnološkom dostignuću. Ja samo ne volim kad meni neko nešto uzme pa od toga pravi lovu. Znači, uzmeš moj proizvod pa napraviš reklamu i prodaješ kuglagere ili šta ti ja znam, a meni ne daš neki tal.

Pa je'l ti rade to?

- Ne znam, jebiga, ja se ne bavim time. Time se izdavači bave. A ta pjesma o autorskim pravima, ako ste je dobro slušali ona je ironična, sprda se sa zloupotrebom autorskih prava. Ta stvar je stavljena u takav kontekst da obesmišljava tu priču o autorskim pravima i ja, zapravo, iako djelomično živim od toga, mislim da su autorska prava ono što usporava razvoj svijeta. Svi ti patenti usporavaju stvari. Nikola Tesla je pocijepao svoj patent za izmjeničnu struju shvativši da time usporava razvoj. A pogledaj, najviše pizde o autorskim pravima autori koji prave plagijate, hiperproduciraju neki kič, zagađuju mentalnu sredinu.

Da si, recimo, na Kojinom mjestu pa da tvoju pjesmu iskoriste za predstavu, kao što je bilo u slučaju „Mali čovjek želi preko crte“, kako bi reagirao?

- Pa tužio bi ih, ko ih jebe. Bio je recimo neki lik koji je napravio predstavu „Turbofolk“. Neki lik u Hrvatskoj (Oliver Frljić, op. a.). I onda me nešto zvao da li bih ja sad nešto tu gostovao, pred svršen čin. Kažem ja njemu – „prijatelju trebao si puno ranije da me zoveš“. Nisam ga ja jurio, ni ništa. Neka mu ga. Nit' sam gledao predstavu nit' me interesuje. Ali ako je stvar kvalitetna i ako te pitaju na vrijeme onda naravno želiš da budeš dio toga. Ja sam ponosan kad neko uzme neki segment mog rada. Uostalom ja halalim. Kad god me zovu klinci i ovi za dokumentarne filmove pa pitaju mogu li nešto da uzmu, ja kažem – „ma mo'š brate, uzmi“. Ali kad ne pitaju, to je krađa. Isto k'o seljak, kad dođeš u pet na pjacu, njemu se ide kući, boli ga više kurac. Nemoj da mu kradeš krtolu i jagode dok je pridrijemao, nego reci – gazda daj mi dvije jabuke. I daće ti, nije sporno.

Koliko već živiš u Beogradu?

- Između dvjesto i tristo godina.

Nedostaje li ti Boka Kotorska?

- Idem ja često dole. Jednom mjesečno sigurno, između sedam i deset dana. Držim tamo školu jedrenja, možda sam zato i relaksiran kad su u pitanju autorska prava. To je škola za odrasle. Polaznici su uglavnom ljudi iz regiona i dijaspore. Većinom neki direktori. Primijetio sam da je ljudima onoliko koliko im je zanimljivo samo jedrenje, interesantno i da odu sa mnom na brod i da sa mnom provedu neko vrijeme, na neki način se savjetujući.

Znači uživaš u tome?

- Jedva čekam. Imam sad prvo četiri momka koji se bave nekom animacijom, a onda muž i žena iz Makedonije. Meni je to genijalno, ne znam kako da vam to opišem. Radim s dva broda. Ima sad brodova ko šodera. Nije to problem. Jednostavnije ih je nabaviti nego polovan auto. Samo je štos da moraš sve znati oko toga.

Jedriš samo Bokom ili izlaziš i na otvoreno more?

- Samo Boka. Malo nekad izađemo, ali dok izađeš treba ti dva sata, a za dva sata ti je već i dosadilo.

Koliko se promijenila Crna Gora, koliko je danas drugačiji Herceg Novi nego u vrijeme tvoje mladosti?
- Svako turističko mjesto danas boluje od vansezonske depresije, jer je ljeti toliko busy, kao na Manhattanu, ali to traje jedno 40 dana i poslije toga je pustoš. Ljudi su ustvari baždareni na tih 40 dana i poslije su u užasnoj depresiji zašto što se ništa ne događa. Odeš zimi u kino i jedini si gledalac, jer su svi u depresiji. Trebalo bi poraditi na svim turističkim mjestima, jer turizam na jedan način pravi štetu urbanom jezgru grada, odnosno ljudima. Zato sam ja napravio jazz festival u Herceg Novom početkom septembra, kad je polusezona i još je lijepo vrijeme. Svi pitaju zašto festival nije u sedmi ili osmi mjesec, kad je puno ljudi. Pa, brate, zato što je on namijenjen Novljanima, onima koji su se nanosali tacni i nadavali soba, napeglali lencuna, neka malo počinu i uživaju.

Kako ti gledaš na ovo što se tamo događa, da su otok Mamulu dali u koncesiju, javljao se čak i onaj tvoj junak iz pjesme Butros Gali?
- Javio se dva put. Prvi put ga nisu razumjeli… Slušaj! Bio sam u Beču. To je, možemo reći, centar svjetske arhitekture. Za razliku od nekih drugih gradova, on nije bombardiran u Drugom svjetskom ratu pa je sve ostalo sačuvano. Gledao sam tamo kako su nadograđivane stare zgrade. Ima šest spratova, a onda gore imaš vrlo moderno potkrovlje. Smišljeno napravljeno i ja kažem kakav ekspert mora biti onaj tamo koji dozvole daje za takve stvari. Da on procjeni da je to u redu. Ako su mogli Mleci da grade preko onoga što su gradili Rimljani, pa ako su Austrougari mogli da grade preko onoga što su gradili Mleci, pa zašto bi bilo zabranjeno modernom društvu da pravi aplikacije preko onog što je već napravljeno?

Možda zato što će uništiti vrijedan spomenik vremena? Valjda smo barem malo uznapredovali od Rimljana, Mlečana i Austrougara pa postali svjesni nekih vrijednosti.

- Ma ko će uništiti?! Nema te sile koja sad može Mamulu da uništi. To je kamenje. Pa ona je rađena u zlatno doba parne mašine, tu nema kamena lakšeg od deset tona. Nema sada ni tehnologije ni para koje mogu to da to sjebu. To je kao što kažu da su Rusi pokupovali crnogorsko primorje, a kupili su sto kuća i napravili deset hotela. Crna Gora ima 80 kilometara obale, normalno je da nema pustih mjesta. Eno, Dalmacija ima sto hiljada kilometara obale, ima milion pustih mjesta. U Crnoj Gori mora biti sve kafić do kafića, ti nemaš đe se posrat u žbunje. Dođeš do žbunja, a ono kiosk s papučama! Koliko ima u Sutomore papuča? Ili Neum? Ima li tamo puste obale?





Ali gledaj to i s druge strane. Kad to neko uzme ti više ne možeš doći tamo i reći „dobar dan, evo ja malo došao, a nemam ni eura u džepu“.

- Oprosti, molim te. Ja ionako izbjegavam da idem na Mamulu, jer ću ili ugazit u govno ili će me ubosti stršljen… Nemam tamo što. Nema vode, ne mogu popit kafu, nemam se gdje ni posrat. Mamula je služila za tu neku omladinsku izletničku zabavu. Dođu klinci, zapale vatru i zajebavaju se do ujutro. To je divno i krasno, ali ja imam 53 godine i više bih volio da pristanem jedrilicom, da mi neko uhvati cimu, da platim pet eura što me je neko vezao, da popijem espresso, da pišam, eventualno serem i da idem ća. Ne možeš ti da živiš od turizma, a da ti najimpozantnije građevine stoje zapuštene. To ne znači da treba neko da digne sprat na Mamuli, niti ja pričam nešto što nije politika Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika. Pa meni je otac čitav život, kao arheolog, ratovao protiv ljudi koji nisu poštovali ono što je zavod propisao. On je prvi govorio da svaka od tih kula treba da dobije namjenu.

Preporuke i zahtjevi Zavoda mogu funkcionirati u normalnim društvima, a kod nas to nerijetko ide na principu, evo ti pet tisuća eura, pa ajde ti to ovako prenamjeni …

- Ne vjerujem u to. Mislim da u zlatno doba socijalizma nije ni postojala ta mogućnost da ti nešto napraviš s pet hiljada eura. I u socijalizmu su se na nekim takvim mjestima ubacivale moderne aplikacije, jer cilj je dovesti ljude i oživjeti neki prostor. Ne vjerujem ni u neke ekstremne projekte o kojima se priča, jer jednostavno će se pokazati da baš i nema tržišta za takve planove. To će sve ostati u nekim početnim fazama. Niko ne želi da se gura u gužvu. Šta će mi stan na moru gdje je već petsto njih kupilo stan?

Vrijedi li to i za ovaj „Beograd na vodi“?

- Ista stvar! Ambicije su velike, oči su velike, a tržište je nemilosrdno, investira se samo ono što se isplati. Uostalom šta koji kurac vi sad meni serete? Jesmo li devedesete imali izbore, demokratske, višestranačke? Jeste li svi skoro jednoglasno glasali za kapitalizam? I za nacionalizam i za to da vam crkve kroje kapu i da vam kapitalisti sve uzimaju ispred nosa. Šta sad hoćete?

Ti si Rambo od svih nas ovdje jedini koji je tada imao pravo glasa.

- I bio sam u teškoj manjini. Bilo je nas nekoliko majmuna koji smo s Antom Markovićem išli okolo. Znaš koliko smo dobili glasova u Bosni i Hercegovini? Čak 1,7 posto! Lupam, ali daleko ispod cenzusa. A svi su se angažirali i Rade Šerbedžija i Nadrealisti, ma da ne nabrajam …

Kako to objašnjavaš?

- Vrlo jednostavno. Narod je glup, a sad se buni zato što je glup. Pa ne možeš i biti glup i bunit' se što si glup. Glasalo se za nacionalizam, dakle za to da se ide u rat. Sve su to u ponudi bile partije koje su vodile u rat. Glasalo se i za kontrarevoluciju, glasalo se da se društvena imovina otme i da se pojedinci obogate. I glasalo se za to da se crkva pita.

Ne „leži“ ti crkva?

- Izvini, molim te. Kako može da mi leži nešto što je uzrok svih ratova zadnjih hiljadu ili dvije godina, uključujući i posljednji na Balkanu. Pa eno ti pogledaj sve analize, rat u Jugoslaviji je bio uglavnom vjerski rat. Na taj su način uspjeli da zavade narod, a pravi cilj je bila kontrarevolucija. A kako bi mogao narod da zavadiš bez crkava?

Kako si ti u tom posljednjem ratu uspio da te ne mobiliziraju? Je'l te ganjalo?

- Jest, kako nije. Ganjalo me. Samo što sam ja imao foru. Pošto je vojni odsjek za civilnom administracijom uvijek kasnio jedno pola godine, ja sam svako godinu dana mijenjao prebivalište. Malo Beograd, malo Herceg Novi i onda kad stigne poziv u Novi ovi kažu „eee, pa on se preselio u Beograd“, a kad stigne poziv u Beograd „eeee pa on se preselio u Herceg Novi“. Iako, išao sam ja na samom početku u vojni odsjek i rekao im „nema problema, ja sam dao zakletvu da ću da branim teritorijalni integritet SFRJ i bratstvo i jedinstvo naših naroda, a koliko ja vidim ovdje se naši narodi kolju između sebe, e sad pošto hoćete da me mobilišete prvo me uputite u ambulantu da mi izvade krv i da mi prebroje krvna zrnca, ako tu ima više ovih ili onih zrnaca da znate gdje da me rasporedite ­ ja kukavica nisam, samo ne znam na kojoj strani da ratujem“. Sve je to bila demokratska volja naroda Jugoslavije, a sad pokušavaju bacati neke priče, kao mi smo bili neka strateška tačka interesa, ma jesmo moj kurac bila strateška tačka.

Nisu ti pobrojali krvna zrnca?

- Uvatili su me za kurac. Otac me je vaspitavao da budem dezerter. Dosta je on najebavao. Na kraju i Goli Otok.

Kako je završio na Golom otoku?

- On je radio kao učitelj, a usput je bio i ozbiljan zajebant i danas je, ima 93 godine. Dobili su obavijest da skinu Staljinove slike iz učionica. On je na sastanku partijaca pitao: „ljudi šta ja sada đeci da kažem“. Na to su mu odgovorili neka im kaže da je Staljin pogriješio. On se nije dao pa im je rekao: „znate, mi đecu učimo da je Staljin učitelj, a da je Tito njegov najbolji đak pa kako ja kao učitelj mogu da kažem da je učitelj pogriješio, valjda samo đak može da pogriješi".

I to je bilo dosta?

- Navodno je to bilo dosta. Kaže da je bilo gadno. Tri puta su ih tukli na istu foru, on je tek tad ukapirao. Kažu, ove krtice, da je stigla ruska podmornica da ih spašava i onda ih pričekaju na obali i ubiju od batina.

I je li otac napustio Staljina?

- Paaa, popravio se. Pričao mi je kako je na Golom otoku iz novina izrezivao Titove slike i lijepio ih pod jastuk. Nije bio glup, znao je da su kontrole spavaonica luđačke. Kasnije je opet bio učitelj, ali ne više u gradu, nego gore u jednom selu, bogu iza nogu. Početkom devedesetih mi je dao i dobar savjet, kako da dezertiram. Rekao mi je da sebi pucam u nogu, ali preko leba, da ne ostanu barutne čestice, nego da izgleda kao da je iz daljine.

Kako si gledao na sve to što se događalo devedesetih? Herceg Novi i Dubrovnik su na četrdesetak kilometara zračne udaljenosti …

- Mi u Novom smo i usred rata mogli da primamo i hrvatsku i crnogorsku i srbijansku televiziju. Tako da si na crnogorskoj televiziji imao ustaške bojovnike i drogirane mudžahedine koji silaze u Novi da kolju, a na HTV­u srbočetničke horde. Ko je hvatao i pratio sve kanale mogao je na nervnoj da završi. Mada su ti voditelji Dnevnika, ja sam to baš pratio, imali iste rečenične konstrukcije, iste izraze, kao da su im u istoj kancelariji pisane vijesti, a onda samo pakovane s drugom terminologijom za lokalne potrebe.

Koliko su ti bili emocionalni koncerti koji su se devedesetih održavali po Sloveniji, ali za hrvatsku publiku?

- Tad sam ja već bio totalno moralno degradiran. Bio sam potrošen. Kako da ti kažem … Ja sam gledao to uvijek s neke duhovite strane, kao „ej, gledaj kako smo ih zajebali, kako smo im doskočili“. Zaista, otkad su došle nacionalističke snage na vlast u svim zemljama Jugoslavije, meni se činilo kao da sam pod okupacijom. I onda mi je ta ilegala baš odgovarala. Prvi put sam nakon rata u Hrvatskoj svirao u Puli. To su KUD Idijoti organizovali. Sjećam se da je to s moje strane bila opasna paranoja, jer nisam znao šta je i kakva je Istra, nisam kapirao da je to nešto drugo. Momci su tamo na zid gdje sam trebao svirati stavili slike svih sedam sekretara SKOJ­a. Ja popizdio naprosto – „alo ljudi, koji vam je kurac, maknite ovo, ionako vam dolaze srbočetničke horde da sviraju pa sad još preko mojih leđa dodajete gas, nemojte zajebavat“. Kaže meni na to Sale Veruda – „koji je tebi kurac, ovo je Pula, shvataš ti da je ovdje lik Mussoliniju prišao s buketom cvijeća i odvalio mu šamar“. Sad sam Idijotima vratio gest. Napravio sam jednu obradu pjesme Bandiera rossa, koja ide na album Tribute Idijoti i taj se komad zove Dupli requiem za Tustu. Idioti, respect.

Dosadi li ti ponavljati fore na koncertima?

- Kako ne. Nenormalno. Kao da orem i da kopam. Zato sam i počeo da radim pet različitih stvari, jer ako radiš samo koncerte ti postaneš idiot, totalni. Sad imam večeri glomazne poezije, držim predavanja o održivom razvoju ­ moral i ekonomija, turizam i šizofrenija ­ radim školu jedrenja, konzultiram neke NGO­ove. I opet sam duhovit. Nemam potrebu da ponavljam. Najgora je stvar kad na silu hoćeš da budeš duhovit. Otkako sam postao većinski vlasnik svog života, znači, kad sam prešao 50 godina, prestao sam da osjećam da sam dužan publici, da imam taj neki osjećaj kad izađem na pozornicu, osim toga što ću im odsvirati, da sam dužan ne znam ni ja šta još. Došao sam do onog od Stanislavskog ­ manje je više ­ ali morao sam udaviti brdo publike da bih došao do tog.

Kružio je mit da si ti jedan od najboljih gitarista bivše Jugoslavije.

- Ma lažu, nemaju pojma. To ti je k'o mit o Kraljeviću Marku. Recimo, kćer jednog prijatelja, ima 16 godina i počela da puši, svi joj objašnjavali da to treba da baci, prošla i psihijatre, ali ništa. I onda ja uzmem da joj objasnim i ona stvarno prestane da puši. E tako ja kad uzmem gitaru u ruke, ljudi mi vjeruju. To je samo opsjena, ono što nam je ostalo iz prethistorijskog doba, jer moramo da imamo neki kult ličnosti.

Ali ti ga uzgajaš, sam kažeš „svjetski mega car“.

- Ja sam to ironično. Mislio sam da je to sprdnja. Kao što sam napravio turbo folk misleći da je to najgluplji mogući izraz za to. Međutim, to se primilo.

Kad spominješ taj turbo folk. Prošlo je dosta godina kako si dao njegovu definiciju. Ima li danas prostora da se ona malo nadogradi?

- Prije deset godina sam dao točnu definiciju. Danas svi uzimaju moje ime, ali niko ne uzima i moju definiciju, a definicija glasi: „Turbo folk je fenomen koji nastaje kada primitivac ovlada tehnologijom. Nekritička upotreba tehnologije je turbo folk“. Ne radi se, dakle, samo o muzici, o estradi, o spotovima … Jednako tako kad u Ruandu prodaš automatsko naoružanje oni se potamane, jer sad odjednom može da ispali stotinu metaka, ne mora više strijelu po strijelu da ispaljuje. To je turbo folk. Turbo folk je kad đeca idu na ekskurziju i onda u autobusima svi trljaju po onim svojim androidima, niko ni s kim ne razgovara. Nema to u Švedskoj. Primitivac sa velikom strašću prihvata novine, ovlada tehnologijom, ali nema filozofsku distancu od tehnologije. Evo plastična kirurgija. Sad djevojčice za malu maturu, znači s 14 godina, dobivaju od roditelja za poklon da malo napumpaju usne.

Ti si neka vrsta tehnološkog pesimista?

- Ne. Ja vjerujem u tehnologiju, ali ne vjerujem u čovjeka. Ljudi postanu dovoljno emancipovani da bi mogli da vladaju tehnologijom, a tehnologija vlada ljudima. Veća je razlika između dva čovjeka, nego između gliste i orla. Šta da vam kažem.

Na neki način si ti rodonačelnik hip hopa u bivšoj Jugoslaviji?

- Nisam, ja sam se samo poigrao.

Ali prije nego što su to drugi radili.

- Ali nikad nisam ozbiljno shvatao ni jedan žanr. Nisam znao pjevati tako da su mi ove brojalice, gange, gusle i te stvari gdje ima mnogo više stihova nego melodije, bolje ležale. To mi je bilo prirođeno.

Mogao si u punk?

- Mogao sam, ali previše teksta. Ne možeš punk i previše teksta, ne ide.

Manje je poznato da si imao punk bend i onda prešao u ansambl i svirao na otvaranju Olimpijskih igara u Sarajevu?

- Svirao sam sa ansamblom Egzodus iz Herceg Novog. Gitarista je malo prije toga slomio ruku, a ja sam imao neki punk bend, „Radioaktivni otpad“. Već se malo i živjelo od muzike. Tada je jedini način da se živi od muzike bio da sviraš na terasama hotela. To smo zvali „hotel wave“. I Egzodusi su mislili da ću da ih odbijem, ali je moj stariji brat izlobirao. Sjećam se, imali smo neke hotelske uniforme i bile su mi kratke gaće, jer je ovaj gitarista bio rastom manji od mene. Svirali smo u hotelu Bristol, na jednoj zabavi. Bila je jedna izvanredna situacija. Svirali smo Jambalayu, znaš ono: ja­ja­ja­jambolaaaya. I pojavi se neki Amerikanac s kaubojskim šeširom, kao „joooj, đe me nađe“ i vadi sto dolara, hoće pjevaču da ih da. Kad se pjevač naljutio na njega, samo što mu nije šamar opalio. Kao „šta ima da me čašćavaš, ja radim za svoj honorar“. I ovaj Amerikanac se sjeb'o, ne zna u čemu je problem, vjerovatno je poslije mislio da nam komesari ne daju da primamo napojnice. To je bilo zlatno doba i svaki je radnik, pa čak i radnik u kulturi, imao svoje dostojanstvo. Danas nema ništa.

Baš ništa?

- Smanjivanje ljudskih sloboda se danas maskira povećanim seksualnim slobodama. Sad neka žena pokaže pičku na televiziju i nikakav problem nije. Sad je to već i malo trend. Ili da se jebu na televiziji u tri popodne, nije sporno. To je ok, jer se time zapravo maskira da se smanjuju građanske slobode. One se ne smanjuju nekim dekretima, nego mora više da se radi za manje para. Možeš da glasaš za koga god hoćeš, ali ajde zucni o gazdi u preduzeće. Pogledaj, u svim tim velikim korporacijama ­ možda jedino u Švedskoj ili Norveškoj nije tako – aj nešto seri protiv gazde! Nema demokratije tu. To je ozbiljna oligarhija. Pretvaramo se u moderno robovlasničko društvo. Tako da je ovo kao u robovlasničkom društvu nekada, i tamo su robovi mogli da se jebu kad i kako god hoće. Sirotinjska zabava. Danas ovi klinci, nacionalistički nastrojeni, bilduju, podsvjesno osjećajući da će biti buduća fizička radna snaga. Oni osjećaju da su došli strani vlasnici i da ti niko neće dat' da budeš doktor i inženjer. Ali da se vratimo…

Na Sarajevo i Olimpijadu?

- Da. Ostali smo u Sarajevu dva­tri dana. I danas mi je u pamćenju to otvaranje. Išli smo na stadion da to gledamo. I sjećam se da smo dolazili kao neki VIP gosti, nismo s rajom ulazili unutra. Bili smo na istoj strani gdje je bio i defilej sportista. Oni su jadni morali da čekaju da ih se prozove. A tamo iza je bilo neko veliko blato. Mi smo to blato fino zaobišli, jer smo navikli na balkanski glib, ali braća Steve i Phil Mahre, američki skijaši, s kaubojskim šeširima i kaubojskim čizmama od krokodilske kože, nisu. Nešto su oni tamo kenjali i ovaj jedan otišao malo nazad i, fiju, upadne u blato do gležnjeva. Kad je krenuo da beštima…

Kad spominješ beštimanje, a prethodno „nepoćudne“ stvari na televiziji, ne možemo ne primijetiti da si nešto od toga upravo ti doveo na televiziju. Nismo zaboravili tvoj erotski kviz na TV Sarajevo.

- To je bio početak 1992. godine. Rat je već počeo. Suada Kapić, a znao sam je iz nekih priča od ranije, kaže meni „smislila sam da napravimo erotski kviz, da sve to snimimo za tri dana, da uzmemo lovu, podijelimo je i bježimo u inostranstvo, jer ovo je ovdje gotovo“. Ja kažem „važi“. Pitam je šta misli po koliko ćemo uzeti, a ona pita koliko je tebi ok. „Pokrilo bi me jedno deset hiljada maraka i da odmah pičim negdje u Švedsku, boli me kurac“, kažem joj ja. I mi smo to počeli i sve snimili, međutim svi ti sponzori koji su planirani ­ otkazali su, tako da je kviz emitovan, a mi smo ostali bez žute banke. Na kraju sam ja ostao i dužan, jer sam, naravno, dok smo to snimali, živio na visokoj nozi. Znajući da me čekaju velike pare ja sam živio u Holiday Innu. I sve sam naručivao u sobu, cordon blue, to mi se baš dopalo, daj mi room service, svega. Konobari su me obožavali jer sam ono keša što sam imao trošio na napojnice, a ovo ostalo išlo je na račun. Na kraju sam ja tu nakrk'o jedno dvije hiljade maraka room servicea. I završi se snimanje, lagano se zagužvava. Vidim ja to, vraćajući se vozom za Beograd, jer u njemu sam bio jedini putnik. Uglavnom, dođem kući, a love nema. Suada isto kako je ostala bez love zaglavi u Sarajevu. Kad se rat završio, ne znam koje je to godine bilo, dolazim ja da sviram u Sarajevo i pravo u Holiday Inn – dobar dan, dobar dan, ja sam ođe kod vas ostao dužan za room service 1992. godine, zovite mi šefa smjene. Zovnu ga oni. Ja mu sve objasnim, a on kaže – „ma Rambo dragi, pa ovo je kupio stranac Malezijac, sa sve tvojim dugovima, to ti je taknuto­maknuto, a tebi svaka čast što si došao, šta ćeš da pojedeš i popiješ“. Em sam ispao pošten, nikog nisam prevario, em još ništa nisam morao da platim.

Ali si svoj prvi album snimio na „prevaru“?

- Slagao sam producenta da imam gotovih 20 pjesama, a imao sam samo dvije. Sve sam onda morao napraviti za sedam dana, a, vidiš, sad kad imamo kompjutere sad se guzimo po godinu dana, pa de popravi ovo, pa de popravi ono … I odjebao bi mene PGP tada, nego se producent Saša Habić okladio po baksu viskija da ću da prodam probni tiraž.

Koliki je bio tiraž?

- Pet hiljada kaseta i hiljadu ploča. Prodao sam ja to. Mislim da je na kraju bio dvadeset i kusur hiljada. Koliko je nekad bilo prodanih albuma toliko ti je sad otprilike pregleda na YouTubeu. Jebiga.

Otkud ti Nagib Fazlić Nagon, kako si se tada predstavljao?

- Nema tu neke posebne priče. Mislio sam da uradim spot tako što će kamera da bude nagnuta i onda da se jedan kunj stavlja ispod televizora da ispravi sliku ­ nagib. Inače je to vjerovatno posljedica Novog primitivizma, jer ja sam, odnosno čitav je Rambo Amadeus reakcija na Novi primitivizam. Ima dosta dodirnih točaka. Oni su mene tada prihvatili kao svoga – „evo još jedna budala, k'o mi“.

Koliko si se susretao s cenzurom?

- Pa recimo „Kurac, pička, govno, sisa“ je pjesma koja je bila spremljena za album M­91, ali Stanko Terzić me zvao u kancelariju. Ja dođem, a on će meni – „kao muškarac muškarcu ti ne dozvoljavam da bude govno pored sise“. Kažem ja „u redu“, a on će da je to neko pederisanje. Stanko je bio vrlo kul, poslušao sam ga, iako sam mnogo kasnije izdao taj komad za privatnog izdavača. Mnogo sam ja stvari uradio samo da bih bio u centru pažnje, bez ikakvog bitnog sadržaja.

Jesi li ikad ženama posvećivao pjesme?

- Ne. Imao sam onu „Žene, volim žene“, ali to je druga stvar. Nisu me pojedinačno zanimale, nego samo kao neki broj, neki fenomen. Nisam ja tada bio ni zreo za njih.

Kakav je tvoj odnos prema marketingu, odnosno miksanju umjetnosti i reklama? Imao si takav uradak.

- Ma prostitucija, šta da ti pričam. To je isto k'o što hemičar radi na izradi ciklona B kojem stavi miris marcipana i lješnika, šta ćemo pričat.

Jesi li ikad poželio napraviti film?

- Nisam. Glumio sam dva­tri puta, to ti je dosadna drama. Čekaš u onu prikolicu dva sata, pa te pola sata namještaju, pa zineš nešto, pa te vrate da ne valja, pa ajd' isponova. Moraš biti mnogo veliki egocentrik da maštaš o svojoj velikoj glavuši na velikom platnu pa da podnosiš svo to maltretiranje.

(http://lupiga.com)