NEOBIČNA SITUACIJA: Živi u Federaciji BiH, samo nekoliko desetina metara ide na posao u Republiku Srpsku. (VIDEO)

Međuentitetska linija u Bosni i Hercegovini duga je 630 km i prolazi kroz 42. opštine. 

U sarajevskom naselju Dobrinja prve komšije bukvalno žive u dva bh. entiteta. Međutim, za njih, kako kažu, ta linija potpuno nevidljiva i beznačajna.


VIDEO:

HOĆETE ISTINU OD NARODA? EVO JE... Šta Beograđani zaista kažu o srpsko-hrvatskim odnosima? (VIDEO)

Šta Beograđani misle o Hrvatima? Da li ima šanse za pomirenje? Kako narod na to gleda?

Brojna su pitanja koja se svakodnevno nameću. Međutim, da li je glas naroda i politike jedno? 

Ukoliko mislite da jeste - grdno ste se prevarili.

Želite dokaz?

Pogledajte video prilog.

(RSE, www.facebook.com/stranicaljubavi)

ZIJO RIBIĆ - Simini četnici su mu ubili OCA, MAJKU, BRATA I 6 SESTARA. Spasili ga pripadnici JNA! (VIDEO)

Mnogi su u ratu izgubili nekoga svoga, ali niko nije gore prošao od Zije Ribića! Znate li ko je taj momak? Ne?
Vrijeme je da ga upoznate!

Porodica Zije Ribića je 1992. nastradala od zloglasnih "Siminih četnika". Izgubio je 6 sestara, oca, majku i brata!
Nista možda dobro pročitali?

Izgubio je 6 sestara, oca, majku i brata! I da sve gore bude, izgubio ih je pred svojim očima na najgnusnije načine!

Spašen zahvaljujući Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, od dvojice pripadnika iste.

Na kraju intervjua Zijo Ribić zaključuje:

"Ne mrzim! Jer ako bih mrzio, bio bih kao zločinci."

Zijo je danas ponosan otac jednog djeteta a mi mu želimo da život provede u najljepšem mogućem okruženju i bez i najmanje tuge!

Prije nego i pomislite nekoga da mrzite, pogledajte ovaj video prilog i dobro se zamislite!


VIDEO:

www.facetv.ba
www.facebook.com/stranicaljubavi

ALI RAMAZAN JE..."Ja (Bošnjak) pozovem druga Srbina na kafu u toku Ramazana, njegov odgovor me šokirao!"

Bošnjak sam. Nisam neki vjernik, volim popit, volim žene, volim sve što vole mladi. Nisam neki zavjetnik ali vjerujem u Boga Alaha.

Nisam neki vjernik da bi postio cijeli post, nisam nešto zavjetan ali vjerujem da postoji Allah. dž. š.

Nisam dugo vidio mog druga koji je po etničkoj pripadnosti Srbin. Odlučim ga pozvati na kafu (u toku Ramazana).

Zovem ga, javi se. Predložim mu kafu da se vidimo, međutim, kada mi je odgovorio, ne da me šokirao nego me "izbio iz cipela".

"Ti brate znaš da te volim skoro ko rođenog brata, znaš da te cijenim i znaš šta smo sve zajedno prošli. Međutim, dok je Ramazan odbiću kafu, kako zbog tebe tako i zbog mene. Zbog tebe da ojačaš u duhu i da postiš a zbog mene jer ne želim da te navedem na grijeh. Znam da ćeš me razumjeti i znaš da vodim računa o svemu tome. Znam i to da nisi neki vjernik ali mislim da je vrijeme da se u nečemu pronađeš, ja sam u pravoslavlju, a ti ćeš vjerujem u islamu samo još mnogo čvršće i odlučnije. Kada prođe Ramazan, popićemo 1000 kafa."

Pozdravio sam ga, spustio sam mobitel onako kao pokisao i zastao na tren. 

Zahvaljujući njemu, ja od Ramazana 2018. godine postim i trudiću se da ispostim svaki naredni.

Bošnjak mi nikad slično nije rekao, ali Srbin jeste. Nevjerovatno ali eto istinito.

(www.facebook.com/stranicaljubavi)

ISPOVIJEST BOŠNJAKA: "U ratu me spasio Srbin, drug iz JNA, i to baš drug koga sam tražio nakon služenja armije!"

U ratnom sukobu 1994. godine, desila se jedna nesvakidašnja situacija. O tome svjedoči Asim H. (ARBiH) koji je spašen sa svojim saborcima zahvaljujući svom drugu iz Jugoslavenske Narodne Armije.

"Služio sam JNA 1986./1987. godine. Jedan od najboljih drugova mi je bio Miroslav J. i mi smo tokom služenja armije bili skoro pa nerazdvojni. Mi tada ni slutili nismo da bi bilo rata a kamoli da se on i ja nađemo na suprotstavljenim stranama. Čak smo se zezali na račun kako ćemo zajedno biti u rovu ako nas nekad napadne SSSR jer uvijek su oni nešto bili kimljivi na nas pa smo ono bili kao u nekoj pripravnosti ako bi nas napali. Odslužili smo armiju, dali smo skupa zakletvu Titu, postali smo pravi disciplinirani muškarci i nakon armije smo krenuli svako svojim putem. Razmijenili smo mi adrese ali sam kontao da ga nađem nekad oko 1990. čisto da prođe malo vremena da se poželimo.
1990. godine sam počeo da ga tražim, otišao sam na njegovu adresu ali ga nisam tamo našao, reče mi novi vlasnik da je odselio s porodicom i da ne zna gdje je.
Dođe 1991. godina, pa dođe i 1992. i rat u Bosni. Sad ćete reći da sam lud, ali srušiše mi se snovi da jednog dana s Miroslavom budem u rovu nakon potencijalne sovjetske invazije.
Došla je potom i 1994. godina, ja u ARBiH, zajedno s mojim saborcima sam bio okružen. 
VRS je napredovala tako dobro da prosto nismo imali snage da se odupremo njihovom naletu.
Nakon što nas okružiše, pozvaše nas na megafon da se predamo, mi šta ćemo, nije izlaza bilo. Pozvaše nekoga od nas da izađe da pregovara, i haj ti sad skontaj ko je od nas najbolji da pregovara s onima koji su na korak da nas okupiraju. Izabrašmo jednog, mislili smo da će biti on ponajbolji u tome i otišao je. Naravno, ruke u vis i prema neprijatelju kreni a oni sa svih strana te drže na nišanu.
Otišao je, pregovarao je i naravno, nije imao izbora, vratio se i rekao da izađemo da se predamo.
Kada smo išli jedan po jedan, došao je red i na mene, ovaj koji je vršio legitimaciju bio je ni manje ni više moj navedeni drug iz JNA. Ja onako prljav i zarasto, on obrijan i vojnički se drži. Gledam ja njega, predajem dokumenta, pogleda on mene i ne reče ništa nego me samo proslijedi dalje. 
U tom trenutku zadnji tračak nade mi se ugasio. Nisam imao muda da mu išta kažem, gdje da kažem da se znamo i da smo bili nerazdvojni pa mislim da bi me prvog strijeljao tada u tom trenu. Međutim, šta se dešava...
Nakon što smo svi legitimisani, dolazi Miroslav u taj sabirni centar gdje smo boravili i prozva mene na razgovor. Pretpostavljao sam šta je, prvi ću bit strijeljan.
Došao sam kod njega, zatvori on vrata i reče mi da sjednem. Sjeo sam skamenjen. 
Pogleda kroz prozor i vidje da nikog nema u blizini. Spusti pušku na sto i reče mi "Gdje si ti druže moj, pa šta se ovo izdešava? A rov? A Sovjeti? A invazija?"
Nisam znao šta da odgovorim, doduše, bolje rečeno nisam smio da odgovorim, otkud znam šta slijedi sada nakon ovoga.
Pogleda me u oči i reče mi: "Vjerovao ili ne, srce mi je puno bilo kad sam te vidio. Odmah sam znao ko si ali nisam mogao onda da ti kažem  i dam do znanja to zbog onih mojih."
Zagrli on mene, uzvratim zagrljaj jer stvarno smo bili najbolji drugovi.
"Vidi, srediću da vas pustimo kroz pacovske kanale. Kao argument opravdaću im da ste plaćeni od Alije tamo u vrhovnu komandu, ali da znaš da bi zbog ovoga mogao najebat, služili smo armiju i vrlo dobro znaš šta to znači. Ja sam bez teksta ostao, prvo sam mislio da se šali ali...
Vrati on mene tamo među saborce u sabirni centar i samo je klimnuo glavom jednom vojniku VRS. 
Opet mi strah uđe u kosti, možda me je prevario, jer otkud sad znam šta će biti. Dođe autobus, povezaše nam oči nekim platnom i zaputiše nas negdje ko zna gdje. "Gotovo je", mislim se u sebi. Nema nam više spasa, sve je ono bila šuplja priča i prevara. Sjeli smo u autobus, onako sav u beznađu sam bio. Oči su nam povezane a unutra su stražari neki bili, sad ti hajd znaj gdje nas vode. Vozili smo se jedno 2 sata, došli smo negdje Boga pitaj. Izašli smo vani, kada su mi skinuli povez, vidio sam njega s automatom. Preko puta nas ugledao sam Crveni krst, a kad zarobljenik ugleda Crveni krst, sve je onda jasno, razmjena se dogodila! Kad smo krenuli prema Crvenom krstu, okrenuo sam se Miroslavu, Miroslav mi je samo namignuo i klimnuo glavom. Sve je bilo jasno. U samo jednom danu milijardu osjećanja i peripetija ali onaj ko je jednom čovjek, uvijek će čovjek biti!"

BOŠNJAK SRBINU KOJI JE BIO ZAROBLJEN 1995.: "Nakon razmene, seti me se na svoju krsnu slavu i pričaj ljudima samo ISTINU."

Tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, bili smo svedoci brojnih brutalnosti koje je rat nosio, ali ipak, pored svega, bilo je i pozitivnih primera, jedan od primera je ispovest Srbina koji je bio zarobljen sa svojim saborcima od strane ARBiH.

Nakon određenog broja meseci u zarobljeništvu, dok su Srbi bili zarobljeni od strane pripadnika ARBiH, bilo je dosta pozitivnih primera.

Naime, jedan Srbin je ispričao svoju pomalo neobičnu priču za to vreme, onu pozitivnu, šta je to bilo pozitivno u svemu tome, slijedi u nastavku.

"Bili smo zarobljeni od strane pripadnika ARBiH, kao i svakome ko bude zarobljen i nama je bilo nezgodno, rat je, mogli su nas mučiti i ubijati kako su hteli. Međutim, mi smo to zarobljeništvo preživeli. Neću da lažem, bilo je veoma nezgodno, bilo je užasno gledati sve te prizore kada si nemoćan, goloruk si a neprijatelj naoružan do zuba. Bilo je tu i nekog batinanja, ništa posebno bitno jer je bilo onih koji su bili "žedni" srpske krvi ali i onih koji su nas branili (njih bilo više).

Bilo nas je zarobljeno oko 35, upali smo u zamku i prosto izlaza nije bilo, okruženi smo bili i na kraju smo se predali.

Bio je jedan veoma rizičan trenutak po nas, kada se dogodila nesretna "Kapija" u Tuzli i kada je izginula sva ona nevina omladina. Kada smo čuli za to, mislili smo da nam nema spasa.

U taj naš zatvor su došli Bošnjaci civili, lupali su, urlali i govorili kako žele da se pobiju svi zarobljeni borci VRS, tj. mi. Te prizore nikada neću zaboraviti, sve je to bilo izuzetno zabrinjavajuće dok jedan Bošnjak koji nas je čuvao nije ispalio rafal u vis i dreknuo da se odmaknu i da nas ostave na miru ili će rigoroznije postupiti!

E sad u tom trenutku je bilo prelomno, šta će se dogoditi nakon toga. Svi ti ljudi su se odmakli i otišli vidno nezadovoljni. Dvojica Bošnjaka koji su nas držali su bili za to da se svaki dan batinamo, dok je njih jedno 4-5 bilo protiv toga ali samo je jedan bio najglasniji i najjasniji u tome. Par puta smo dobili batine ali to je bilo dok nije bio na straži onaj što je bio za to da se čuvamo i ne diramo.

Ona dvojica htedoše da kao "igraju fudbal" šutirajući nas u glavu, međutim ovaj Bošnjak što nas je branio ne dade i zapreti im.

Taj Bošnjak je bio posebno hajmo reći dobar samnom, mislim nije to neka dobrota ali eto kao ja sam od svih mogao s njim malo pregovarat oko hrane i cigareta.

Kada je potpisan Dejton, došlo je do konačne razmene, kada smo se rastajali, upitao nas je da li je bio dovoljno korektan prema nama. Naravno da sam mu potvrdio to. Hteo sam ga čak i zagrliti ali da sam ga zagrlio ko zna šta bi bilo nakon toga tako da nisam smeo. Zadnje reči koje smo razmenili je bilo od strane njega: "SETI ME SE NA SVOJU KRSNU SLAVU I POMOLI ZA MENE I MOJU PORODICU AKO TI NIJE NEKI PROBLEM I AKO BUDEŠ KOME PRIČAO O ZAROBLJENIŠTVU, RECI DA JE BILO NAS MUSLIMANA KOJI NISMO DALI NA VAS". 

Kada je sledeća slava došla nakon što sam došao kući iz zarobljeništva, ustao sam pred lomljenje slavskog kolača i održao zdravicu za tog Bošnjaka kome sam tad spomenuo i ime i prezime ali kome ne bih spominjao ime sada javno jer možda mu se to ne bi dopalo, gosti su me u čudu gledali ali ja znam da sam ispravnu stvar uradio jer možda da nije bilo njega, ne bi bilo nikoga od nas.

Nikada se više nakon toga nismo ni videli ni čuli."

TITO NAS MRTAV HRANI Titova rezidencija u New Yorku prodata za 12 miliona dolara, BiH pripalo 1,3 miliona!

Države sukcesori bivše Savezne federativne republike Jugoslavije potpisale su u New Yorku ugovor o zajedničkoj prodaji rezidencijalnog stana bivše države na adresi 730 Park Avenue za ukupno 12 miliona američkih dolara, potvrđeno je za Klix.ba.

Iako je početna cijena iznosila blizu 20 miliona dolara, države sukcesori (BiH, Srbija, Hrvatska, Slovenija i Makedonija) sa željom da ubrzaju proces pristale su na iznos od osam miliona dolara manje.

"Stan je prodat za 12 miliona dolara i to je realizovano u okviru sukcesije. Informaciju sam dao prošle sedmice Vijeću ministara", potvrdio je za Klix.ba ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak.

Od ukupno 12 miliona dolara 3,3 miliona dolara će biti izdvojeno za održavanje, jer se od 1995. godine moralo plaćati održavanje, što je u skladu s propisima koji važe u New Yorku.

"Od ostatka Bosni i Hercegovini pripada 15 posto, što iznosi blizu 1.324.000 dolara. Najviše su dobile Srbija, Hrvatska i Slovenija", dodao je Crnadak.

On je istakao da će na nekoj od narednih sjednica Vijeća ministara predložiti da novac, koji bi BiH trebala dobiti iduće sedmice, bude preusmjeren za kupovinu nekretnine u gradu gdje BiH ima ambasadu.

"Smatram da je to jedini ispravan način trošenja ovog novca, kako bi ostao u diplomatsko-konzularnoj mreži", ističe Crnadak.

Treba istaći da je u New Yorku ostala i nekretnina čija je vrijednost procjenjivana na blizu 50 miliona dolara, ali je zainteresovani kupac navodno odustao. U tom objektu nalazi se Misija Srbije pri UN-u.

"Kada se proda i ta nekretnina Bosna i Hercegovina će dobiti dio novca", istakao je Crnadak za Klix.ba.

Podsjetimo, prilikom objave da se luksuzni stan prodaje, njujorški agent za nekretnine Tristan Harper je kazao da će objekt biti pravi hit na tržištu. Riječ je o stanu s pet terasa koji je Jugoslavija kupila 1975. godine za samo 75.000 dolara, a ima 216 kvadratnih metara i 14 prostorija, od čega šest spavaćih soba.




Klix