Da radimo dobro, koliko mislimo dobro...

Bilo je to u jesen 1994 godine. U jednom tipičnom prigradskom mjestu, još od prije rata nacionalno homogenom, radio je samo jedan caffe bar. Radi se o mjestu iz kojeg su porijeklom moji roditelji i u kojem sam i ja proveo dobar dio djetinjstva i u kojem sam imao priličan broj rođaka i prijatelja i nerijetko sam dolazio tu. Mjesto je inače bilo posljednje  prije tadašnjih linija razgraničenja i u njemu je bila smještena i komanda neke brigade ili bataljona, ovisno o periodu rata, tako da je u pomenutom baru bila i prilično velika koncentracija vojske.
Među tim vojnicima u malom broju je bilo i onih koji su bili pripadnici za to područje manjinskog naroda, a najveći broj je,očekivano, bio iz tog mjesta i iz okoline. Uglavnom te jesenje večeri, bilo je još relativno toplo, padala je pomalo ona dosadna kišica za koju čovjek ne zna da li da koristi kišobran ili ne i kafić je bio prepun, kako je to u oskudici izbora često znalo i biti.
Bio sam u krugu svojih prijatelja, nas valjda 5 – 6, svi urbani, obrazovani i čestiti momci u prvoj polovini dvadesetih, skloni provaljivanju primitivaca i glupana, daleko iznad okova nacionalizma i veliki protivnici bilo kakve vrste nepravde. Osim nas, među 100-njak gostiju tu je bila i Sanja. Sanja je bila valjda tek punoljetna djevojka, izuzetno lijepa i aktraktivna, sklona koketiranju i prilično promiskuitetna. Kad je ulazila prošla je pored nas, pozdravila se i uputila se prema dijelu kafića u kojem je bilo nekoliko mlađih vojnika, među kojima je bio i jedan koji je bio pripadnik manjinskog naroda.
Po svemu što smo mi, a na nesreću, i mnogi drugi prisutni mogli primjetiti, upravo se on dopao Sanji, a i Sanja njemu. Razmjenjivali su šaputanja, osmjehe, povremeno i kraće zagrljaje, sve kako to već ide. Sve je to primjetio i Sanjin rođak Miki. Miki je bio čovjek tridesetih godina, oženjen, otac, bivši fudbaler, nikad problematičan, od prvih dana rata vojnik, tipičan primjer provincijskog domaćina sa svim što jedan takav svjetonazor nosi. U jednom momentu Miki je prišao bliže Sanji, munjevito uhvatio za jaknu svog saborca, a Sanjinu simpatiju, i izbacio ga napolje, a zatim i oborio na mokar betonski prilaz baru i sjeo mu na grudi nogama mu pritiskajući ruke. Čuo sam kad mu je rekao: „ Sve ti jebem, hoćeš da te mrvim sad ?!“. Sjedio je Miki tako na pripadniku vojske koja nas brani sigurno minut i više. Svih nas stotinjak je to posmatralo i niko nije ništa poduzeo. Međusobno su se čuli glasovi neodobravanja tog Mikijevog postupka, ali niko nije ni pokušao da ga spriječi ili prekine. Sanja je istrčala i otišla u mrak,  valjda kući. Miki je ustao sa nesretnog čovjeka koji je takodje otišao u noć i mirno ušetao u bar . Niko mu ništa nije rekao, ali je on osjetio atmosferu opšteg neodobravanja. Stao je pored zida okrenuo se prema ostalima i rekao: „ Otac joj bolestan, a ona je još skoro dijete. Neko mora brinuti o njoj“.
Govorio je naravno o Sanji, pokušavajući da se opravda iako su svi znali da to nije razlog njegove reakcije.
Svi su znali da se bojao reakcije okoline ukoliko Sanja ode u noć sa čovjekom protiv čijeg naroda se ratuje. Uglavnom razlozi za njegovu reakciju za moju priču nisu bitni. Bitna je reakcija nas prisutnih. Nije je bilo. Mogao je Miki na naše oči izmasakrirati nesretnog nam branioca, teško da bi se iko pomakao, iako smo svi bili protiv njegovog postupka. Stotinjak nas sa dobrim namjerama nije imalo hrabrosti da prekine loš, strašan postupak prema nedužnom čovjeku. Srđan Aleksić je imao snage da sam prekine strašan postupak četvorice loših ljudi. Nije razmišljao o svojoj sigurnosti i ova četvorica su na žalost, samo uzeli Srđana kao žrtvu umjesto Alena koji se izvukao zahvaljujući Srđanu. Ponovit ću, nas stotinu nije se usudilo ustati protiv jednog lošeg, a Srđan sam je ustao protiv četvorice. Postavite sami, matematički, koliko je Srđan bio bolji od nas ostalih koji se međusobno smatramo dobrim i časnim ljudima. Koliko bi ova nesretna zemlja bila bolja da smo barem deset puta manje dobri i hrabri od pokojnog Srđana. Na žalost, većina nas nije ni toliko. Bojim se da su razmjere veličine njegove ličnosti  refleksno spoznale i njegove ubice. Oni su odabrali da pretuku njega a ne Alena, pokazujući da svim primitivcima više smetaju pripadnici vlastitog naroda koji su beskrajno bolji od njih nego pripadnici drugih naroda.
Da ih je pokušao spriječiti lokalni alkoholičar vjerovatno bi se nasmijali i ispratili ga sa par šamara i nogom u dupe, a i Alen bi se možda opet izvukao. Čak i loši ljudi lakše prepoznaju njihovu vrijednost, i nerijetko, djeluju protiv ljudi koji su slični Srđanu, shvatajući valjda da su takvi ljudi opasnost po njihov sistem života. Zapravo, loši ljudi su, kad je djelovanje u pitanju, često mnogo organizovaniji od dobrih. Apsurdno zvuči, ali puno smo bolji kad treba učiniti zlo, nego kad ga treba spriječiti i to je naš problem.  Više nas je dobrih nego loših, ali su loši puno bolje organizovani i puno spremniji da djeluju. Da su na četvoricu Srđanovih ubica krenula još tri slična Srđanu, vjerovatno niko ne bi bio ubijen. Da su na Mikija krenula dvojica dobrih, on bi pobjegao u noć. Kada broj onih koji su spremni da to spriječe bude veći od broja onih koji su spremni da nas pljačkaju ( računajući i njihove poltrone), vjerovatno će nas prestati pljačkati. Nemojmo sebi laskati i misliti da smo dobri samo zato što ne činimo zlo.

Sjećajmo se Srđana Aleksića, svakodnevno, i pokušajmo biti dobri samo toliko da se možemo upoređivati sa njim. Moramo, jednostavno, biti puno bolji i tako i djelovati, ako želimo da nam bude puno bolje. Samo tako ćemo poslati u mrak one koji to i zaslužuju.

(6yka.com)

Najpopularnija imena u Bosni i Hercegovini za 2016 godini

Prema istraživanju koje je objavio portal "Značenje imena", ime Sara je u Federaciji  BiH osvojilio prvo mjesto, a u Republici Srpskoj se takođe našlo među prvih pet imena za djevojčice.

Ovo je i jedino ime koje se u oba entiteta našlo među prvih 15 imena, kako za djevojčice tako i za dječake. Dakle bez sumnje možemo reći da je Sara definitivno ponijela krunu  i ponijela titulu "Ime godine 2016 u BiH"!

Na arapskom ime znači  “ona koja donosi sreću gledateljima, vesela i radosna.”

Na hebrejskom ime je izvedeno od riječi Sarai  i znači "kneginjа, vladarka, žena visokog ranga".

Ime je u raznim varijantama veoma popularno kako kod muslimana tako i kod hrišćana. Tako je i u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji to ime u posljednjih nekoliko godina bilo među 10 najpopularnijih imena davanim djevojčicama.

U Federaciji BiH redosljed na listi popularnosti izgleda ovako: Sara , Amina, Lamija, Mejrem i  Esma.

U Republici Srpskoj  je najomiljenije ime Marija.  A onda slijede Ana, Sofija, Milica i Sara.

A koje je muško ime godine?

U RS-u je muško ime godine Stefan.  Nikola se našao na drugoj poziciji, a njih slijede Luka, Lazar i Pavle.

Stefan je grčkog porijekla i znači "onaj koji je krunisan".

Ime Stefan je u raznim oblicima zastupljeno širom svijeta. U Njemačkoj je između 70-tih i 90-tih ovo ime punih 20 godina za redom bilo na samom vrhu najpopularnijih imena. Njemci ga pišu isto kao mi ali ga izgovaraju ga "Štefan", španski oblik imena je Esteban, a u Italiji je poznata forma Stefano, dok je kod Amerikanaca i Engleza to Steven (Stiven).

U Federaciji BiH je ove godine pobijedilo ime Daris. Ovo ime bilježi najveći skok popularnosti u posljednjih nekoliko godina, te iako prije dvije godine nije bilo ni u prvih 10, ove godine je osvojilo srca najviše roditelja i popelo se na vrh liste "najpopularnija muška imena"  u BiH u 2016. godini.

Ime Daris je arapskog porijekla izvedeno od riječi "darrās" što znači "učenik".

Drugo mijesto je osvojio Amar, a slijede ga Ahmed, Harun i Davud.

(avaz.ba)

Srbi, Hrvati i Bošnjaci na hlađenju

Retorika balkanskih političara smjenjuje se poput olujnog nevremena i zatišja - češće je nacionalistička i ratnohuškačka, a rjeđe mirnodopska i dobrosusjedska.

Piše: Gojko BERIĆ

To je razlog što većina građana u regionu ne vjeruje previše onima kojima su povjerili mandat vlasti. Šta reći nakon izjava dvojice premijera, Aleksandra Vučića i Denisa Zvizdića, koji su ovog ponedjeljka u Beogradu razgovarali o odnosima između Srbije i Bosne i Hercegovine? Čovjek bi pomislio da je riječ o političkoj braći, a ne o najvišim zastupnicima zemalja čiji su odnosi do juče bili napeti, opterećeni brojnim i ozbiljnim problemima. Njihove poruke bile su ne samo umirujuće već su ulile i nadu da će život ljudi s obje strane granice biti bolji. Ako se pola od toga baci u vodu, bićemo itekako zadovoljni i onom preostalom polovinom. Vučić je rekao da Srbija poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, kao i entitetski status Republike Srpske u njoj i da se neće miješati u naše unutrašnje stvari. Ko bi rekao da je samo petnaestak dana ranije sve izgledalo drukčije. Tada je predsjednik Tomislav Nikolić provokativno došao u Banju Luku, da bi prilikom obilježavanja antiustavnog Dana Republike Srpske održao još provokativniji govor, ne skrivajući svoju vatrenu podršku secesionističkoj politici Milorada Dodika, čovjeka koji je u međuvremenu dospio na američku crnu listu. Vidjećemo u kojem će pravcu događaji ići, ali generalno uzevši, stvari u regionu ne stoje dobro. Podstičući obostrane etničke tenzije, Beograd i Zagreb permanentno ispaljuju prekogranične retoričke rakete sa zapaljivim učinkom, koje često padaju u ionako ranjivo političko dvorište susjedne Bosne i Hercegovine.

Iz Beograda, gdje je došlo do naglog srpsko-bošnjačkog hlađenja, stigle su dobre vijesti, sutra će možda slične stići i iz Zagreba, jer su i bošnjačka i hrvatska politika godinama u stanju zaleđenog konflikta, a varničenja na vezama između SDA i Čovićevog HDZ-a samo su simptom brojnih neraščišćenih pitanja. Ali, postoje i oni koji ne vjeruju u smanjivanje tenzija i relaksiranje političkog ambijenta, pa umjesto toga najavljuju neizvjesnost i strah. “Građani zovu i pitaju hoće li biti rata?” Ovo je na posljednjoj sesiji Kruga 99 rekao uvodničar Sifet Podžić, delegat u Domu naroda Parlamenta BiH. Podžić smatra da sigurnost građana mora biti tema broj jedan, a da su reformske agende i upitnici Evropske unije trenutno u drugom planu. Otkud ova prekonoćna zamjena prioriteta? Koji je to “sigurnosni sistem” koji će građane zaštititi od sukoba i nasilja, kako je rečeno na pomenutoj sesiji, ako se zna da sve institucije na nivou države funkcionišu na isključivosti etničkog principa, da je policija podijeljena, da se ne zna za koga rade razne obavještajne službe i da niko nikome u ovoj zemlji ne vjeruje? Ima li ta zamjena prioriteta veze sa učestalim proricanjem novog rata u Bosni i Hercegovini u koje se ovih dana, nepromišljeno i neodgovorno, upustio i jedan penzionisani bošnjački general? Ko bi u tom pretpostavljenom ratu prvi napao, a ko bi bio prisiljen da se brani? Ko bi bio saveznik jednima, a ko drugima? Naravno, postoje ljudi lišeni svake empatije, koji bi mogli mirno gledati kako u Bosni niču nova groblja na kojima bi skončalo i ovo malo mladosti što je u njoj još ostalo. Društvo takve mora na vrijeme prepoznati, kako mu se ne bi desili novi karadžići i mladići, novi veliki i mali ratni zločinci i novi genocidi. Ne kažem da još nema onih koji su na zov patriotskih truba spremni uskočiti u vojničke čizme, obući uniformu i zgrabiti pušku, ali ogromna većina ljudi ne želi rat. Ne znam ko su ti potencijalni ratnici, mogu samo nagađati, ali pretpostavljam da bi vladari novog rata bili daleko od rovova i grmljavine topova. Bili bi na sigurnom, tamo gdje metak ne dolazi.

Srbijanska javnost se još zabavlja sudbinom kićenog ruskog voza koji je nedavno, u specijalnoj misiji, krenuo iz Beograda za Kosovsku Mitrovicu. Vagoni su spolja bili obojeni srpskom zastavom i ukrašeni parolom “Kosovo je Srbija”, ispisanom na dvadeset različitih jezika, uključujući ruski i kineski, a njihova unutrašnjost oslikana likovima svetaca iz srpskih manastira na Kosovu. Putnike, bolje rečeno posadu voza, činili su provjereni velikosrpski patrioti, čuvari svega što je izgubljeno i propalo. Voz je, kao što je poznato, stigao do Raške, odakle se pod prijetnjom vlasti u Prištini morao vratiti na polaznu stanicu. Cirkus, ali opasan cirkus! Predsjednik Tomislav Nikolić iskoristio je tu gužvu da ispolji svoje ratničke nagone, pa je izjavio da će Srbija, bude li potrebno, poslati vojsku na Kosovo. Srbima je obećao da je spreman da i sam, sa svojim sinovima, ide u rat na Kosovu, ali ga je većina tamošnjih medija poslala u neku stvar.

Ali, šta o cijeloj ovoj priči misli Donald Trump, novi predsjednik SAD-a, u čiju se naklonost oprezno uzdaju i bošnjački lideri i kažnjeni secesionista Milorad Dodik? Svojim korjenito novim načelima američke spoljne politike i vjerovatnom podjelom interesnih sfera sa Putinom, Trump bi mogao dodatno zakomplikovati situaciju u našem regionu, ali još ne znamo hoće li tako i biti. To nipošto ne znači i novi rat. Mir u regionu zavisi prvenstveno od njegovih lidera, koji se moraju odreći svake nacionalističke politike i početi se ponašati kao odgovorni državnici. Što se tiče sudbine Bosne i Hercegovine, dvije stvari su ključne i neupitne: prva, da je bilo kakav dogovor o njenoj podjeli naprosto nemoguć, jer Bošnjaci neće na to nikada pristati, i druga, da bi novi rat, bez obzira na njegov ishod, značio nestanak i Republike Srpske, i Federacije, i same Bosne i Hercegovine.

(oslobodjenje.ba)

Srpski novinar odgovorio onima koji prognoziraju rat na Balkanu: "Dodajete ulje na vatru zbog svoje zabave."

SITUACIJA na Balkanu daleko je od idealne, ali posljednja stvar koja treba ovoj regiji je niz takozvanih stručnjaka koji potpiruju planove budućih sukoba, piše u analizi za Balkan Insider srpski istraživački novinar Dejan Anastasijević.

Anastasijević se u svojem članku osvrće na nekolicinu članaka inozemnih autora koji su podigli veliku buru u regionalnim medijima, a kojima je Index pisao u nekoliko navrata.

U nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove njegovog članka.

Tri sporna članka

"Kažu da generali uvijek vode ratove prošlosti. Stručnjaci za Balkan, s druge strane, paze na ratove budućnosti te iskru koja bi mogla upaliti bure baruta. Prošlog je tjedna u respektabilnim zapadnim medijima objavljeno nekoliko članaka u kojima se predviđa novo krvoproliće u ovoj regiji.

Prvi je objavljen u Independentu te se u njemu razmatra nemogućnost Srba i Kosovara da žive jedni uz druge. Autor Dennis MacShane smatra da Srbi nisu u mogućnosti sklopiti trajni mir s Kosovom te da od Moskve traže pomoć kako bi povratili bivšu provinciju.

Drugi je članak objavljen u Observeru, a njegov autor John R. Schindler vjeruje da je rat na Balkanu iza ugla. Fokusira se na Bosnu i Hercegovinu te ukazuje na rastući nacionalizam među bosanskim Srbima i Hrvatima. Također, prema autoru, Daytonski je sporazum pred raspadom.

Na kraju, članak u Njemačkom tjedniku Focus govori o tome kako je Srbija izvršila agresiju na Kosovo. Argument autora? Onaj nesretni vlak, naravno".

Šteta koju je Milošević napravio se može popraviti

"Ta tri članka imaju nešto zajedničko: puni su stereotipova, lažnih analogija i činjeničnih pogrešaka. MacShaneova teorija ne stoji jer su Srbi i Albanci na Kosovu zajedno živjeli stoljećima. Šteta koju je napravio Slobodan Milošević može se popraviti.

Schindlerov je članak još gori. Korupcija jest veliki problem u BiH, ali stope zločina niže su u bosanskim gradovima nego u europskim gradovima slične veličine. Neki mladići iz Bosne i Kosova pridružili su se džihadu, ali pridružilo se još više Francuza i Belgijanaca. Ruska ispostava u Nišu (još) nije špijunska baza. Srbija odbija ruskim dužnosnicima dati diplomatski imunitet, usprkos pritiscima Moskve.

Još jedna zajednička misao koju autori promiču je ta da će novi rat uzrokovati Rusija. Sve što Putin treba napraviti je uzburkati balkanske duhove, dodati malo ortodoksnog slavenskog bratstva, i voila – c'est la guerre".

NATO još nije na koljenima

"Zašto Bugari nisu uključeni u Putinove planove? Kako Rusija može dopremiti vojnu pomoć Srbima? Morala bi prijeći preko nekoliko članica NATO saveza, a on još nije toliko oslabio.

Najdepresivnija je činjenica da ti članci nisu objavljeni na Breitbartu ili nekoj stranici s lažnim vijestima, već u respektabilnim medijima. Već su i uzrokovali štetu: ljudi ih smatraju signalom da će Zapad promijeniti politiku prema ovoj regiji. Opisi Bosne kao propale države ili Kosova kao legla džihadista samo jačaju ekstremiste u regiji.

Istina je da situacija na Balkanu nije ružičasta. Postoje napetosti, incidenti, a ekonomska je situacija loša. Povećan utjecaj Rusije na Balkanu nije rezultat ruske agresije već godina i godina tihog povlačenja od strane Europske unije i SAD-a.

Zapad bi se trebao ponovno uključiti u zbivanja u regiji na ozbiljan način, ali posljednja stvar koju Balkanci trebaju je gomila krvoločnih "stručnjaka", koja potpiruje plamenove rata zbog zabave i - profita", zaključuje Anastasijević.

(index.hr)

Hrvatski roker statusom zapalio regiju: "Ovo zveckanje oružjem na Balkanu tiče se vas i samo vas"

RIJEČKI kolumnist, književnik i glazbenik Zoran Žmirić na Facebooku se osvrnuo na stanje u regiji, a njegov status dijeli se kao sumanut te ga prenosimo u cijelosti.

 "Draga hrvatska mladosti! Moju generaciju više nitko ne može nabrijati na rat. Ovo zveckanje oružjem na Balkanu tiče se vas i samo vas. Osvrnite se oko sebe i usporedite kvalitetu svog života i onih koji su u vašoj zemlji na vlasti. Pogledate tko je od vaših vršnjaka najglasniji kad se zaziva novi sukob. Sve su to djeca političara i onih kojima je politika omogućila lagodan život. Shvatite da se poštenim radom ne može steći toliki imetak. Shvatite da je novi rat jedino što njihov lopovluk može pomesti pod tepih. Budite pametni, ne radite greške koje je moja generacija napravila. Ma koliko vam se priča o novom sukobu činila uvjerljivom, imajte na umu da ne postoji nešto kao što je smrt za viši cilj. Jedini cilj za koji bi sutra mogli izgubiti glavu jest tuđi kapital. Nacionalno bratstvo je laž. Sin hrvatskog tajkuna ne može biti brat sa sinom hrvatskog radnika. On se razumije samo sa sebi sličnima – sa sinom srpskog i bosanskog tajkuna. Dok oni međusobno šire posao na Balkanu vama prodaju priču kako ovi drugi žele sukob s vama. Bogataši s cijelog Balkana pripadaju istoj kasti. Jedino bratstvo na Balkanu je definirano stanjem na bankovnom računu. Više zajedničkoga imate sa studentima iz Beograda i Sarajeva koji s roditeljima žive u garsonijeri nego li sa svojim vršnjakom iz svog grada koji vozi auto koji košta pet godišnjih dohodaka. Mladi ste, nemate iskustvo, ali imate razum", napisao je Žmirić te oduševio svoje prijatelje i pratitelje na Facebooku.

(6yka.com)

HOD PO ŽILETU: Nacionalizmom u glavu i bez ustezanja. Ubiće nas njihova želja za vlašću

Od oktobra prošle godine traju pripreme, a sad je konačno i počelo. Sve karte su na stolu i napokon je došlo vrijeme da se pokažu zubi.

 Takmičari su uhvatili zalet, teme su delegirane i ostaje nam samo da vidimo koliko će uspijeti daleko da stignu naši prvotimci. Ili bolje reći gladijatori, koje očekuje borba na život ili smrt. Jer, život bez onog što imaju sve ove godine, bez tolike moći i samozadovoljštine i nije život.


To dobro znaju oni koji su sve to iskusili, pa su izvukli svoje najveće oružje čuvano za posebne prilike. Ili "crne dane", zavisi kako se uzme.

Inače, skoro svi vinovnici ove naše storije su već neko vrijeme stisnuti u ćošak, ali ne nečijim pritiscima i činjenjima, već svojim dugogodišnjim postupcima i to ih sigurno čini nervoznim i bjesnim. Da je drugačije, ne bi u ovo nedoba naši junaci izvlačili "mačeve iz korica".

Kapetan Dragan, laktaški vožd i bošnjački princ ovaj put su odlučili preduhitriti neprijatelja i dok još ima nade, nečekajući potez svojih protivnika, zajedničkim snagama krenuti u "rat" do konačnog obračuna.

ZAJEDNO DO POBJEDE. ZAJEDNO DO VLASTI.

Sredstva se ne biraju, a nacionalizam, vjerski fanatizam i šovinizam su neizostavna vodilja na putu do zvijezda. To se valjda u BiH zna, pa stoga i zdušno prihvata.

Svi mi znamo da su do sad u BiH izborne godine bile itekako dramatiče. Sve se ostavljalo po starni, a jedina preokupacija političkih prvaka su bili izbori. Kako ubosti najviše poena, uništiti političkog neprijatelja i zauzeti što veći dio kolača u vlasti. I sve to bez da se napravi bilo kakvo dobro za državu i njene građane.

E, od prošlih lokalnih izbora došlo je do malih promjena.

Od tog oktobra, svetovni vladari svega živog i mrtvog u BiH zaključili su da više nema vremena za odmor. Nema predaha između lokalnih i opštih izbora, jer je odavno đavo odnio šalu. Od sada izborna godina nema 365 dana, već duplo, 730.

Dvije godine samo za međusobne okršaje i ukrupnjavanje glasačkog tijela koje je gladno novih sukoba. Dvije godine fašisoidnih istupa, nacionalističke propagande, novih starih čarki i prijetnji.

Da ne dužimo, dvije godine besplatnog rijalitija, sa naknadnom naplatom.

Uglavnom, sezona je počela i nema povratka.

Tako je Milorad Dodik, po prirodi najnestrpljiviji, ali i u najtežoj poziciji, zbog čega je uhvatio i najduži zamah. Postavio je pred građane Zakon o Ustavnom sudu BiH i "deportovanje" stranih sudija, vraćanje Dejtonskih nadležnosti i zaštitu Republike Srpske od unutrašnjih i sposljih udara.

Njegov sapatnik Bakir Izetbegović delegirao je Obnavljanje tužbe protiv Srbije, dok je ocjenu ustavnosti imena Republike Srpske sačuvao za sam kraj.

I na kraju, Dragan Čović preko hrvatskih europarlamentaraca je nametnuo novu federalizaciju BiH, što bi značilo stvaranje trećeg entiteta.

Iste priče, isti ljudi, isto odstojanje; Ali šta se tu može kad je i narod kojeg driblaju isti. Savitljiv i izlapio, pod pritiskom i već odavno indoktriniran, pa mu je svaka repriza kao nova epizoda.

Džaba je što sve ovo neodoljivo podsjeća na godine iza nas, na prožvakane politikanstske serije sa istim "glumcima", doduše mnogo radikalnije i konkretnije, kad o tome niko ne želi da razmišlja. Niko ne želi da bilo šta kaže.

Jednostavno, udica je bačena, a na nama je da zagrizemo.

Zašto smo i kako zaglibili u ovom eno-nacionalističkom blatu najbolje zna profesor Fakulteta političkih nauka iz Sarajeva Asim Mujkić koji tvrdi da ovakvo ponašanje političara proističe iz same prirode etno-nacionalističkog principa vlasti koji je na dijelu u cijeloj BiH.

“Riječ je o jednom poretku koji se temelji sa jedne strane na diskriminaciji, a sa druge na generiranju konflikata i sukoba. Za razliku od nekih autora koji su smatrali da je moguće takav jedan modus djelovanja pripitomiti i na neki način ga skrenuti u neku konstruktivniju fazu djelovanja, ja sam smatrao da će on nužno voditi sve radikalnijem političkom diskursu i djelovanju. To je empirisjki utvrdljivo ako analizirate sve političke i izborne platforme od 2000. pa do 2016. godine. Dakle, svaki put imate sve jaču i jaču retoriku. I svaki put je frekvencija između pojedinih prelomnih događaja koji opet generiraju mobilizaciju na nacionalnoj osnovi sve manja i manja, da bi danas došli u situaciju da je to neprekidan način djelovanja koji će ići u sve veći radikalizam”, upozorava Mujkić.


On se slaže da je svemu oveme doprinijela dijelom i generalna klima koja se u posljednjih godinu dana rodila u Evropi, misleći na uspon desnih šovinističko-nacionalističkih pokreta ili kako je to Viktor Orban sročio ‘konzervativna kontra revolucija’, koja je dodatni podsticaj liderima u ovoj maloj zemlji da još radikalnije istupe sa svojim načinom djelovanja.

“Oni se sad sa ovim ideološkim mjehurom od sapunice koji razvijaju pojačavanjem svoje ideologije sve više otuđuju od problema sa kojima se suočava njihovo stanovnuištvo. Bojim se da ćemo veoma brzo doći u situaciju kad neće biti moguć nikakav socijalni dijalog, ako već i nismo”, tvrdi Mujkić.


Kako nam je rekao za mnoge je nerazumljivo, kada na sceni imamo te destruktivne i nacionalističke snage, koje direktno utiču na konstantno pogoršanje uslova života i rade na urušavanju sistema, kako to da dobijaju stalnu podršku na izborima.

On to objašnjava na ovaj način:

“Ovdje moramo znati prirodu nacionalizma. Situacija u kojoj vi imate potpunu dominaciju nad obrazovanjem donosi vam novu generaciju koja je indoktrinirana i koja treba da stradava za nacionalne interese. Zatim, ovakvi radikalni političari su u potpunoj sprezi sa vjerskim zajednicama. Oni su uz to i najveći poslodavac. Egzistencijalno diktiraju naše živote. Budžetski iscrpljuju sve alternativne vidove djelovanja. Imaju kulturu u svojim rukama i dominiraju u medijima sa nacionalno mobilizirajućim temama. I šta vam više treba da vidite zašto ljudi podržavaju ove političare”, pojašnjava Mujkić i dodaje da su “oni napravili jedan etnički kavez unutar kojeg vi i kad bi htjeli nešto da promjenite niste sigurni da će onaj drugi da vas slijedi. I to je priroda nacionalizma koji vještom manipulacijom strahova i indoktrinacijom, uz podršku crkve, stvaraju ovakvu atmosferu. Pa nisu svi Hegeli i Marksovi da mogu kritički posmatrati šta se nad njima radi. Ipak, da bude još gore, sve ankete pokazuju da svi građani BiH ne da nemaju povjerenja u svoje lidere već ih mrze. To je takav gnjev, mržnja i to kad ispliva i izroni nek nam je Bog na pomoći. “

I pazite sad, sva ta šizofrenija koja se akumulira mora negdje da pukne. Kad će, vidjećemo.

Do tad, pod sve većim pritiskom nacionalizma mi postajemo kao zombiji koji više ne znaju ni za lijevo ni za desno. Reagujemo samo na radikalno i zato i dobijamo samo radikalno. Svaki put sve jaču dozu.  Živimo igru političkih moćnika pretvorenu u hod po žiletu koji nikome neće dobro donijeti.

Za to vrijeme, dok destruktivne i nacionalističke snage u BiH udaraju sa svih strana i vrše pravu invaziju na napaćeni narod, opozicija je u potpunosti isparila. Ili možda je bolje da ih zovemo oni što su izgubili na izborima.

A mi, koji svakodnevno svjedočimo sve većoj radikalizaciji i otvorenom generisanju sukoba zarad opstanka na vlasti, skrštenih ruku čekamo novi fiks nacional-šovinističkog opijata. Jer, valjda je lakše tako živjeti, opijen serviranim vjersko-nacionalisičkim fanatizmom, nego bilo šta talasati. Ko zna gdje bi nas to odvelo.

(6yka.com)

PORUKA I INSPIRACIJA Mladi stočar Franjo Jakovljević iz Rame primjer svima (FOTO)

Priča o Franji Jakovljeviću trebala bi biti obična priča. Na žalost je neobična. Franjo je mladi čovjek koji radi na svom imanju, a ne u Njemačkoj. Bavi se stočarstvom i živi dobro. Franjo je poruka, ali i inspiracija

U današnje vrijeme, kada smo svjedoci svakojakih migracija ljudi, ne možemo ne primijetit da je u toj rijeci ljudi velik broj mladih. Svjedoci smo da ni naši prostori nisu imuni na takve migracije.

Iz naših krajeva sve više mladih ljudi, samostalno ili s cijelom obitelji, napuštaju svoje domove i idu u neki drugi, nepoznati, novi svijet, u potrazi za poslom, a samim tim i boljim uvjetima za život. I svi se pitamo, pa što se to događa? Zar je uistinu tako loše ovdje gdje jesmo? Je li to neki novi trend? Ima li potrebe za takvim drastičnim potezima?

Ima još uvijek pozitivnih primjera u što nas je uvjerio jedan mladi ramski čovjek, koji unatoč svim životnim usponima i padovima, odolijeva ovome (ne)vremenu i svim životnim izazovima.

Vozeći se vijugavom, snijegom i ledom okovanom cestom, prema rumbočkoj planini Zahum, dolazimo do spomen obilježja Divi Grabovčevoj.

Tu susrećemo našeg junaka. Mlad, crn i vitak momak, s osmjehom - velikim „kao kuća“ - srdačno nas pozdravlja. Dok se lagano kroz snijeg krećemo prema njegovome domu, Franjo nas upoznaje sa svojom stvarnošću, poslom i svojim životom.

Da, riječ je o Franji Jakovljeviću, mladiću koji na Zahumu sa svojom obitelji drži stado koje broji preko 320 ovaca.

„Probao sam ja raditi i u Njemačkoj, ali nije to za mene, kratko da, ali dok se ti snađeš i još ako nemaš nekoga svoga da te uputi, gotov si. Bio sam jedan mjesec i pol dana na radu tamo. Ali brate, više ne; nikada ni da sam kruha gladan“ - Franjine su riječi.

Ono što je radio njegov pokojni otac i čime se bavio, to danas uz pomoć ostatka obitelji, uglavnom Franjo iznese na svojim ramenima. Da stočarstvo nije ni malo lagan posao, uvjerili smo se i sami. Na planini sa svoja dva brata, majkom i sestrom radi i živi mukotrpan posao stočarstva.

A Franjo nastavlja u razgovoru: „Nema tu prijatelju ni sveca, ni nedjelje, ni blagdana, ništa, samo obaveza iz dana u dan. I sve je to dobro u ove dane dok ne dođe vrijeme da se ovce janje. E onda ima puno više posla i obaveza dok se ti janjci i ovce ne puste na ispašu.“

Na pitanje proizvode li ovčji sir odgovara:
„Ne, znam da se može zaraditi dobro na siru, ali gubimo onda na kvaliteti mesa, a isto tako ne stignemo, ali ako nađemo kvalitetnog radnika za čuvanje ovaca, sigurno ćemo početi raditi i sir.“

I dok obilazimo hranilišta njegovih ovaca pokazuje nam kako on to radi: „Evo bacim ovcama sijeno i slobodan sam do idućeg bacanja. Hladno je, zima i ovce uzimaju vrlo malo vode.“

Pa opustiš li se ikada, imaš li vremena samo za sebe-pitali smo ga.
 „Itekako, posebno mi je drago kada uzmem svoj motor KTM-ov kroser i s prijateljima odemo preko planina. To je nešto neopisivo, vjeruj mi. Ne znam kako da ti dočaram tu ljepotu“ – odgovara nam.

A može li se od ovoga posla živjeti?
„Naravno da može, nije to lagan posao, ali recite mi koji jest. Ovdje si sam svoj gazda i ti određuješ sebi kada započinješ i kada završavaš s poslom.“

Lijepu poruku poslao je Franjo mladima:
„Samo neka se ne boje posla, nikakva posla, neka rade i imat će sigurno. Ako nema drugoga izlaza nego ići vani, neka se pripaze, ali to je kruh većini i tvrđi i gori od ovoga moga.“

I dok radi svoj posao, ostajemo zatečeni prizorima ljepote ove pitome planine. Okružen ljepotom starih ramskih kuća, koje su, nažalost, većinom u propadanju, bjelinom snijega i utrtim tragovima svojih životinja, Franjo se opušta u igri sa svojim mladim psima, kao da nas i nema.

„Nema te stvari, posla i zemlje radi koje bih se odrekao ove ljepote i svoje rodne grude.“ - kaže Franjo.

Zaista, pozitivno razmišljanje ovoga mladog čovjeka. Jedan je od onih primjera mladih ljudi koji pokazuje kako se voli posao koji učiš od djetinjstva, kako se nikada ne treba predavati i bojati bilo kojeg posla, kako se voli svoj kraj, svi njegovi ljudi i sve njegove ljepote.

Kako izgleda jedan dio Franjinog posla i života, i ljepota prirode kojom je okružen i u kojoj živi pogledajte u našoj foto video reportaži.

Franji iskreno zahvaljujemo na ugodnom druženju, lijepim trenucima, i pozitivnom razmišljanju i načinu života kojim pokazuje može se i u Rami živjeti - samo možda moramo malo više raditi.

Više fotografija i video možete naći na portalu Rama-prozor.info

Dnevnik.ba