KAD SE VOLE HRVATICA I SRBIN Ivona Puhiera i Dragan Džajić. Ivonin otac: "Biće mi drago da mi Dragan bude zet".

Legendarni fudbaler Crvene zvezde Dragan Džajić bio je sjajan fudbaler, ali i veliki šarmer u mladosti.

Iako u to vreme nisu postojali tabloidi, kao "bomba" odjeknula je vest da je slavni fudbaler osvojio srce Mis Jugoslavije 1968. - prelepe Dubrovčanke Ivone Puhiere.


Ovaj mladi ljubavni par bio je jako zanimljiv medijima u to vreme. Navodno, prelepa Ivona je bila luda za srpskim fudbalerom, nije krila da zbog njega navija za Crvenu Zvezdu, a njen otac se nadao da će mu sjajni fudbaler biti zet.


"Oni se vole, a i ja obožavam Dragana. Koliko sam video, Dragan je iskren, dobar i lep mladić. Naravno, i odličan fudbaler. Ne znam da li će se venčati. On meni još ništa nije rekao, a hoće li, to ćemo videti. Meni lično ne bi bilo mrsko da se oni venčaju", rekao je jednom prilikom Ivonin otac.

U intervjuu za hrvatski "Večernji list" Džaja se prisetio ljubavi iz mladosti i otkrio jedan zanimljiv detalj.

"Bila mi je devojka. Vrlo lepa. Ja mlad. Dešavalo se da se čujemo i nakon udaje. Sada imam suprugu Branku, dve ćerke i unuka Luku. Jako smo srećna porodica i dobro živimo u Srbiji", rekao je Džajić.



Za dodatno, kliknite OVDE.



Kurir sport

NAJPRODAVANIJI STRIP U SFRJ Znate l' priču o Mirku i Slavku? (FOTO)

Kada je u novembru 1958. godine  izašao prvi broj stripa iz edicije “Nikad robom”, niko tada nije pretpostavio da će to predstavljati revoluciju jugoslovenskog stripa. 

Dok je u “umetničkoj zadruzi” Đorđa Andrejevića Kuna, u oslobođenom Beogradu 1944. godine, izrađivao portrete Tita i Staljina, delovao je kao jedan običan komunac s darom za novu realnu umetnost. U tim prvim danima oslobođenja, niko, pa ni taj Đorđe Andrejević Kun, autor grba sa šest buktinja i najveći “grafički autoritet” u novom režimu, nije znao da Desimir Žižović Buin, koji je kasnije svoje mesto u istoriji upisao likovima najpoznatijih srpskih partizana Mirka i Slavka, nije “običan komunac”.


Jer, partizani nisu listali časopis Mladi Ravnogorac koji je uređivao Dragiša Vasić, pa nisu videli ni ilustracije mladog Buina. Sve dok Kun nije dobio bezbednosni izveštaj da je jedan od njegovih pulena radio “sa saradnicima okupatora”. Odmah je preporučeno da se četnik pošalje na Sremski front.

Neočekivani uspeh

Buin se zaposlio kao ilustrator u “Dečjim novinama”, gde je bio od njihovog osnivanja. Na početku je crtao humorističke i stripove iz nacionalne istorije.

Prvobitna priča stripa “Nikad robom” pratila je pekarskog šegrta Mirka koji odlazi u partizane, gde su mu najbolji drugovi bili Zoran i Boško. Slavko se pojavio u četvrtoj epizodi, a do tada je Mirko drugovao sa Zoranom i Boškom. Kasnije je edicija osim prvobitnog naziva dobila i dodatak “Mirko i Slavko”, a od 1969. godine Mirko i Slavko postaće jedini junaci.

Kao što su se Tihi i Prle izdvojili iz grupe “Otpisanih” gde su u početku bili Zriki, Paja, Mile i ostali, tako su se i Mirko i Slavko spontano izdvojili u strip-ediciji “Nikad robom”.

Niko u početku nije ni pretpostavio da će stotine hiljada dece širom države sa šest buktinja za idole imati dvojicu mališana Mirka i Slavka. To tada nisu znali ni autori. Pogotovo, jer nisu ni nameravali da baš Mirko i Slavko budu simbol partizanske borbe.

– Prvi nastavak sam završio za jednu noć pri svetlosti stone lampe. Zaspao sam dok sam čekao da se tuš osuši… Dalji rad na stripu je bio posebna priča. Pojačavao se ritam izlaska, pa sam dobio ekipu koja je radila pozadinu, tuširala, ispisivala slova. Mnogo sam voleo decu, znao sam šta može da im se dopadne, i mislim da je tu bila jedna od tajni uspeha stripa koji je postao najpopularniji strip svih vremena u našoj zemlji. U stripu nisam izazivao mržnju, negovao sam prijateljstvo, razumevanje i rešenost da se odupre zlu – pričao je Buin.

Izdavač iz Gornjeg Milanovca je odradio ono što bi se danas nazvalo “dobrim brendingom”, pošto su Mirko i Slavko štampani na majicama, dečjim pernicama i omotima za sveske, bombonama.

Posebna vrsta revolucije

Na činjenicu da se Mirko i Slavko nisu sukobljavali sa četnicima verovatno je uticalo i to što je Buin, iako je prihvatio novu ideologiju, nije zaboravio svoju prošlost.

Bio je posebno vezan za Dragišu Vasića koji je bio oduševljen širokim znanjem malog Buina, iako je ovaj od škole imao samo četiri razreda osnovne. Buin je cenio i Dražu Mihailovića, pri čijem štabu je bio tri godine.

Buin je kasnije govorio da je na Ravnu goru otišao 1941. jer su četnici zapretili njegovom ocu da će ga ubiti ako ne otkrije gde mu je sin. Dvadesetogodišnji Buin je sišao sa tavana i priključio se četnicima od kojih je, kako je pričao, dobio pušku i dve desne cokule.

Učestvovao je u zajedničkoj četničko-partizanskoj akciji oslobođenja Gornjeg Milanovca od Nemaca, mada u četnicima uglavnom nije nosio pušku.

Mirko i Slavko u svojim pričama su, tako, vodili borbu samo protiv okupatora, a zaobišli su unutrašnju revolucionarnu borbu. Njihova revolucija je bila druge prirode.

Prvi “blokbaster”

Značaj ovog stripa, koji danas mnogi nipodaštavaju, sastoji se u tome što je prvi domaći visokotiražni strip. Dok su drugi izdavači biflali tiraže licencnim izdanjima, tipa Diznija, Dečje novine su napravile prvi “blokbaster” domaćih autora.

Danas se za “Mirka i Slavka” kaže da je umetnički krajnje neuspešan, ali komercijalno neprevaziđen strip.

Neko će reći i da je velika propuštena šansa srpskog stripa zbog pojednostavljenog i stereotipnog pristupa kako priči tako i ilustraciji. Ali, ostaće zabeleženo da je u pitanju jedini naš strip po kome je snimljen film.


Danas možemo da kažemo i da su “Mirko i Slavko” srpski fenomen, ne samo zbog toga što su nastali u Šumadiji, već i zato što su, na primer, Slovenci imali svoju verziju koja se zvala “Mirko in Rok”, ali nije imala ni blizu uspeha kao šumadijski klinci partizani.

Priča koja je pratila male partizane zaista je bila stereotipna, zasnovana na jednostavnim zapletima uz, za današnje poglede, bljutave ideološke fraze.

U jednoj epizodi, na primer, partizani u jednom kadru oslobađaju selo, a onda su u dva kadra okruženi seljacima uz misao u glavi mladog oslobodioca napisanu u oblačiću: “Narod baš voli partizane“.

Ili fraze tipa “lepo stoji partizanska bluza“. Kritičari su često kao simbol banalnosti ovog stripa isticali čuvenu repliku:

“Mirko i Slavko” su prvih pet godina izlazili u sklopu Dečjih novina. U maju 1963. krenula je zasebna edicija strip-svezaka “Nikad robom”, gde su se obrađivali razni periodi u istoriji.

Posle nekoliko stotina svezaka, u ediciji su preživeli samo “Mirko i Slavko”. Razlika u prodatom tiražu “Mirka i Slavka” i izdanja gde su bile druge priče i junaci bila je tolika da su izdavači prosto morali da ukinu sve ostale. Tiraž je išao preko 200.000 prodatih primeraka po broju, a povećavala se i učestalost izlaženja na jednom nedeljno.

Mirko i Slavko su, dakle, isplivali kao najheroji u toj gomili “banalnih i stereotipnih priča i likova”.

Porez dokrajčio male partizane

Izlazili su do kraja sedamdesetih, kada je došlo do zasićenja među klincima. Stripovi su počeli da se rade suviše mehanički, s mnogo više onomatopeja nego dijaloga.

Jedan od uzroka propadanja “Mirka i Slavka” je, međutim, i birokratski udar na “strip kao šund” početkom sedamdesetih. Podizanjem poreza na strip, edicija je nesnosno poskupela, tražnja i tiraž su se smanjili. Likovi su opstali još samo u matičnom listu i po nekom izdanju “Dečjih novina”.

Kasnije su se ispredale anegdote o tome kako je crtan strip, da jedan crtač krene od početka epizode, a drugi od kraja, a da je pri tom scenario samo okvirno dogovoren. Od mesta gde bi dva crtača trebalo da se “sretnu”, zavisila je visina honorara. Navodno je jedan od crtača pričao da je pokušavao da stigne Buina tako što je – zabušavao.

Kritičari “Mirka i Slavka”, osim skromnog kulturnog dometa, napominju da je popularnosti stripa doprinela i pretplatnička mreža lista Dečje novine u školama, posle JNA najmasovnijem tržištu.

To, ipak, ne umanjuje uspeh i značaj jednog samoukog ilustratora iz Gornjih Branetića, koji je, pored svih postignuća, fascinirao akademika Dragišu Vasića, a kao kamenorezac izradio stotine spomen-ploča i spomen-česmi (krajputaše Slobodanu Krcunu Peneziću i Svetoliku Lazareviću), nacrtao i čuvenog Brku za šljivovicu “Takova”.

Ostaće u istoriji zapisan kao autor najprodavanijeg stripa ikada u Srbiji i regionu.

Desimir Žižović Buin preminuo je 7. decembra 1996. godine na VMA u Beogradu.




(net.hr)

PODACI Nemačka ratna odšteta posle Drugog svetskog rata u Jugoslaviji. Šta je nama sve Nemačka dugovala?

Petar Učajev

Ratna odšteta, tj. reparacija, po međunarodnom pravu je sankcija za ratne protivpravne radnje, na zahtev oštećene države upućen drugoj državi, koja je tu štetu prouzrokovala. Zbog obima i neprocenjivosti posledica u Drugom svetskom ratu, reparacija je prema stavu država pobednica tretirana kao sankcija protiv Nemačke i njenih saveznika zbog vođenja rata, kao potreba da Nemačka snosi odštetu „do najveće moguće mere“. Šteta u tom smislu obuhvata ljudske i materijalne žrtve kao i žrtve nacističkog progona.

Reparaciona konferencija za zapadni deo u kom je bila i Jugoslavija, pored Velike Britanije, SAD, Francuske, Grčke, Češke, Austrije i Albanije, održana je u Parizu 1945. Pokušana je raspodela reparacija što nije bilo uspešno. Zapadne sile nisu mogle da se saglase oko koncepcije organizacije sveta, nije odgovaralo ni jačanje komunizma u SSSR-u i Evropi, kao i neizvesnost oko isplate reparacija.

Nesporno je da su jugoslovenska potraživanja iz socijalnog osiguranja za vreme i posle rata rezultat Londonskog sporazuma o spoljnim dugovima iz 1953. godine.

Takođe, nesporno je obeštećenje za žrtve medicinskih eksperimenata, iako u minornom iznosu, kao i to da je Jugoslaviji dodeljen izvestan iznos na ime likvidirane Nemačke imovine u Španiji, da su dodeljene stare demontirane mašine, iz fabrika i drugih postrojenja koje su imale udela u privrednom napretku zemlje, da su montirane  nezavisno od toga gde su vršena pustošenja, da je bilo više sporazuma sa Nemačkom o privrednoj saradnji i plaćanja tokom 1956. godine, ali sva ta sredstva nisu bila reparacije.

Po pozitivnim propisima Jugoslavije, pre svega po Uredbi o osnivanju državne komisije za ratnu štetu (1945) i Pravilniku o prijavljivanju i utvrđivanju ratne štete (1945), pod pojam ratne štete svrstani su:

1. Gubitak nacionalnog bogatstva:

a) šteta na imovini jugoslovenske države, njenih preduzeća, ustanova i zavoda,

b) šteta na imovini jugoslovenskih građana i pravnih lica;

2. Gubitak nacionalnog dohotka, prouzrokovanog ratom i okupacijom;

3.Šteta pričinjena životu, zdravlju i telu, slobodi, polnom integritetu i časti jugoslovenskih građana;

4. Ratni rashodi.

Kao ratna šteta smatrane su i štete koje su zbog ratnih prilika prouzrokovale bivša jugoslovenska vojska, NOV i POJ, Jugoslovenska armija i savezničke vojske.

Naime, SR Nemačka je na osnovu Luksemburškog sporazuma od 10. septembra 1952. platila izvesnu kompenzaciju Izraelu i Konferenciji za materijalna jevrejska potraživanja od Nemačke u vidu socijalne pomoći i penzija, a za žrtve Holokausta.

Međutim, od 1953. Nemačka odugovlači i odlaže da isplati jugoslovenska potraživanja proizašla posle Drugog svetskog rata kao rezultat međunarodnih dogovora. Posle 1957, kada je SR Nemačka prekinula diplomatske odnose sa Jugoslavijom, zbog priznanja Demokratske Republike Nemačke, pitanje reparacija nije više ni postavljano, i to je bio dobar izgovor za Nemačku da se obeštećenje stavi u drugi plan. Ipak, Jugoslavija je i dalje pokušavala da tokom šezdesetih godina stavi pitanje obeštećenja na dnevni red, ali je Nemačka to uporno odbijala.

Konkretni razgovori sa Nemačkom oko obeštećenja žrtava Drugog svetskog rata počeli su tek posle 1970, neposrednim kontaktima između Tita i nemačkog kancelara Vilija Branta i odvijali su se u više navrata, prvo na Brionima 1968. kada je Brant predložio da se nađe formula koja nije toliko opterećena prošlošću nego je upućena na budućnost (kasnije nazvana u njegovim memoarima „Brionskom formulom“).

Nakon toga je Tito u Bonu, prilikom službene posete 1970, samo uzgred pomenuo pitanje reparacije, da bi u aprilu 1973. postignut sporazum – kasnije ratifikovan kao „Ed Memoar“ (u prevodu: „Izjava jugoslovenske vlade“) – po kojem je Jugoslaviji isplaćen novac za privredni razvoj, a indirektno je njime obuhvaćena i odšteta za sve Srbe stradale u nemačkim logorima. O drugim građanima, državljanima, Jevrejima i drugima, koji su pretrpeli materijalnu štetu u zarobljeništvu i po logorima, nije govoreno!?

Nesporno je da su se razgovori odvijali u atmosferi tajnosti, pa je ovakvim pristupom jednoj međunarodnoj obavezi države agresora prema žrtvama otvoren prostor za razne spekulacije i nagađanja na temu restitucije i reparacije, koji bezmalo i danas traju. Tako, prema tvrdnji istoričara Zorana Janjetovića 2005. dokument na osnovu kojeg je izvršena kompenzacija odštete u pisanoj formi ne postoji. Janjetović, takođe, ukazuje na to da je potrebno razlikovati žrtve nacizma koje su delimično obeštećene, od žrtava rata koje nisu obeštećene.

Međutim, taj „nepostojeći“ sporazum od 10. decembra 1974. godine, poznatiji kao Brionska formula rešenja ratne štete, ratifikovan je 26. decembra 1974. u Saveznom veću Skupštine SFRJ (Zakon o ratifikaciji Sporazuma između SIV SFRJ i Vlade SR Nemačke o odobravanju pomoći u kapitalu).

U tekstu Sporazuma jasno je navedeno da preostala otvorena pitanja iz prošlosti treba rešavati kroz dugoročnu saradnju na ekonomskim i drugim pitanjima, u cilju definitivnog ispunjenja ove saglasnosti. U tom smislu je Vlada SR Nemačke odobrila Vladi SFRJ pomoć u kapitalu u vrednosti od 700.000.000 DM, u vidu zajma u tri tranše, na rok od 30 godina sa grejs periodom od 10 godina i kamatom od 2 % godišnje.

Upotreba zajmova određena je ugovorima koje je zaključivala Narodna banka Jugoslavije i Kreditenstalt für Wideraufbau (Banka za obnovu), a prema pravnim propisima koji važe u SR Nemačkoj. Vlada SR Nemačke dala je prednost industrijskim proizvodima Pokrajine Berlin, prilikom isporuke iz odobrenog zajma. Sporazumom je odobren uvoz industrijskih sirovina, opreme, rezervnih delova, proizvoda hemijske industrije, poljoprivrednih mašina i oruđa i priplodne stoke, kao i drugih industrijskih i rudarskih proizvoda, koji su od interesa za proizvodnju i privredni razvoj Jugoslavije.

Ipak, spekulisalo se da je navedena pomoć u kapitalu iskorišćenja za pokrivanje deficita i finansiranje izgradnje nuklearne elektrane Krško u Sloveniji, pod pritiskom Skupštine SFRJ u januaru 1990. SSIP je javno obavestio da su sredstva u vezi izgradnje 380 kw kružnog dalekovoda dodeljena elektroprivredi i bankama u Sarajevu, Titogradu, Zagrebu, Skoplju, Ljubljani, Beogradu i Novom Sadu za dalekovod i postrojenja vezanog za njih. Danas na web-sajtu Nuklearne elektrarne Krško piše da su investitori izgradnje Savske elektrane Ljubljana i Elektroprivreda Zagreb, što upravo potvrđuje spekulacije.

Početkom 1975. godine od tih sredstava poslata je i finansijska pomoć Crnoj Gori.

Dakle, rešavanje spornih pitanja putem privredne saradnje, odnosno Brionskom formulom, prvi je, istina, pokušaj konačnog rešenja ovog pitanja, mada se ni u kom smislu Sporazum koji je ratifikovala Skupština ne može smatrati izmirenjem ratnih potraživanja, budući da je usvojeni Sporazum dvostranoteretan pravni posao sa svim elementima ugovora o zajmu u kojem se nijednom rečju ne pominje ratna šteta, niti obeštećenje žrtava terora, te se ti krediti moraju vratiti.

U Brantovim memoarima „Susreti i saznanja“ se jedino govori o uslovima u kojima su razgovori vođeni i koji su bili glavni problemi između dve zemlje.

Jedino je nesporno da žrtvama rata po logorima i na prinudnom radu nije isplaćena ratna šteta, pa se stiče utisak da se pojedinačna tragedija zapravo „utopila“ u kolektivnom obeštećenju države Jugoslavije, ako se pomoć u kapitalu zapravo tako može tretirati!

Javnosti su poznati pokušaji Vlade SFRJ da notama od 5. decembra 1991. i 23. aprila 1992, kao i zahtev Udruženja ratnih zarobljenika Jugoslavije iz januara 1992, „vrati za pregovarači sto“ Nemačku, koja je obe note odbila.

Pitanje ratne odštete je dodatno iskomplikovano 1992. godine Deklaracijom Skupštine Srbije o poništavanju Dogovora Tito-Brant Deklaracijom o poništaju Odluke rukovodstva zemlje o praštanju nadoknade za ratne zločine Bugarskoj. Ne ulazeći u pravnu validnost ovih deklaracija, sasvim je sigurno da pitanje ratne štete države na infrastrukturi ne može da se tretira ravnopravno sa štetom koju su pretrpeli civili, u logorima i stratištima, kao žrtve terora.

SR Nemačka nije isplaćivala ratnu odštetu, očigledno smatrajući da je svoju međunarodnu obavezu ispunila, a sve pojedinačne zahteve žrtava terora, upućene preko njene ambasade u Srbiji, odbijala pozivanjem na sporazum Tito-Brant.

Nemačka je izvesno rešila tzv. nemačko pitanje (pitanje podunavskih Švaba) u Vojvodini, tako da je svoje građane obeštetila za izgubljenu imovinu i za gubitak građanskih prava, a nikada nije transparentno istakla zahtev Jugoslaviji za odštetu za folksdojčere, što jasno navodi na zaključak da je to pitanje smatrala raspravljenim u sklopu razgovora Tito-Brant.

Nezavisno od iznetih predloga, rasprava, debata i napisanih stručnih tekstova, kao i spekulacija, činjenica je da će sve dok se ovo pravno i moralno pitanje ne reši u korist žrtava rata, istorijska zlostavljanja iz Drugog svetskog rata biti potisnuta u zaborav, a da žrtve i njihovi potomci nikada, nažalost, neće naći stvarnu satisfakciju ni u pravu, ni u moralu!




(protivzaborava.com)

VEROVALI ILI NE Crnogorci u sred emisije na JAVNOM SERVISU ustali na himnu HEJ SLOVENI (VIDEO)

Himna nekadašnje SFRJ "Hej Sloveni" zaorila se u studiju Javnog servisa RTCG kada je voditeljka Tatjana Debeljević odlučila da na neobičan način počne svoju emisiju.

Emisija "Argumenti" je bila posvećena izgradnji spomenika bivšem predsedniku SFRJ Josipu Brozu Titu.

Gosti u studiju Slobodan Mirjačić predsednik SUBNOR-a, Nela Savković iz Glavnog grada kao i istoričar Adnan Prekić ustali su tokom intoniranja nekadašnje državne himne.

Radovan Femić, istoričar, jedina je osoba u studiju koja nije ustala na nekadašnju himnu.


VIDEO pogledajte klikom OVDE.



(blic.rs)

SRBI, BOSANCI, CRNOGORCI I HRVATI UŠETALI U KAFIĆ U BERLINU: Nećete verovati šta se onda desilo! Jedna fotografija nas podseća šta je zaista važno, ali ujedno i SLAMA SRCA! (FOTO)

Još jedna slika koja je postala viralna dokaz je da je puno mladih koji su napustili Srbiju, ali i zemlje regiona, i život nastavili "negde tamo".

"Bosanci, Crnogorci, Hrvati i Srbi  ušli u kafić u Berlinu tj. ekonomisti, matematičari, fizičari, sociolozi, lekari, marketeri, psiholozi, farmaceuti, informatičari, statističari i nećete verovati šta se desilo! Seli su na piće, družili se i smejali! Naravučenije: nije bitno gde ste rođeni i da li i u kog boga verujete, već da li ste govnar/ šupak ili čovek!" navodi se u postu objavljenom na Fejsbuk grupi Nemački kutak.


Grupa okuplja mlade ljude koji su se iz ovih krajeva preselili u Nemačku, gde studiraju ili rade.


Komentari podrške i topli pozdravi samo su se nizali.


Ovi mladi, nasmejani ljudi pokazali su da su prijateljstvo i kultura ipak iznad svake politike mržnje i podela.


Sa druge strane, ova fotografija je mnoge i rastužila jer je mladost regiona u dalekim zemljama.


Inače, Nemački kutak je organizacija koja se bavi pomoći ljudima iz bivše Jugoslavije koji su u Nemačkoj ili onima koji bi da dođu da nauče sve "trikove" uspešnog i srećnog života u nemačkom sistemu.



Kurir.rs

SRAM NAS BILO KAO NAROD: Manijak spopadao tinejdžerku, putnici se pravili da NIŠTA NE VIDE (VIDEO)

Snimak iz jednog beogradskog tramvaja, koji je danas osvanuo u Fejsbuk grupi "Uživo iz beogradskih tramvaja i buseva", šokirao je sve koji su ga videli i zapalio društvene mreže.

Na njemu se vidi kako muškarac prilazi tinejdžerki i počinje da je grli. Kako uplašena devojčica pokušava da ga odgurne od sebe, on postaje sve navalentniji.

Priljubio se uz devojčicu i dodirivao je po grudima i telu dok joj je glavu bukvalno nabio u staklo...

Ono što je posebno šokantno je činjenica da odmah iza njih sedi nekoliko putnika koji ništa nisu učinili da pomognu devojčici, pa čak ni da obaveste vozača tramvaja kako bi momentalno zaustavio vozilo.

Kako je napisano ispod snimka koji je uznemirio ljude na društvenim mrežama, devojčica je stara svega 12 godina.


VIDEO pogledajte klikom OVDE.

Iz Gradskog saobraćajnog preduzeća kažu da im nije prijavljen ovaj incident.

- Vozač je u kabini, on to ne može da vidi. Da ga je neko od putnika obavestio, on bi reagovao, odnosno zaustavio bi tramvaj. Roditelji bi trebalo da prijave slučaj policiji - kažu iz GSP-a pitajući se zašto niko od putnika nije ništa rekao.

Kako kažu iz najvećeg gradskog prevoznika, oni nisu videli snimak koji kruži društvenim mrežama, ali su čuli za njega,

- Ovo je ludilo, ne mogu da verujem da se tako nešto dešava. Najšokantnije je što putnici gledaju i ništa ne preduzimaju - dodali su iz GSP-a.




(blic.rs)

SRPKINJE I ALBANKE ZAJEDNO U FABRICI MESA: "Nikakve mržnje među nama nema. Radujemo se jedna drugoj u svemu." (VIDEO)

U fabrici za preradu mesa u Klini radi 12 žena, albanske i srpske nacionalnosti, koje se, iako im je jezik prepreka, ipak razumeju. Projekat Zadruga Eva pokrenut je pre dve godine, uz pomoć EU.

VIDEO:

(slobodnaevropa.org)

EU / Koliko košta život u Švedskoj? Hrvatica vodila detaljan dnevnik troškova. Da li se ipak isplati živjeti u Švedskoj?

Hrvatica sa adresom u Stockholmu za Net.hr je sedam dana vodila detaljan dnevnik svojih troškova.  Svoje finansije je zapisala voditeljica development tima u IT tvrtci, koja je ove godine iz Zagreba odselila u Stockholm...

Zanimanje: voditeljica development tima
Dob: 29 godina
Lokacija: Stockholm

Mjesečna primanja: 3200 eura

MJESEČNI TROŠKOVI:
Stanarina: 625 eura (režije uključene, živi s dečkom)
Hrana: 250 eura
Internet i mobitel: 10 eura
Prijevoz: 86 eura
Kupovina namirnica: 250 eura
Shopping: 200 eura
Restorani/kave/pića: 150 eura
Potrepštine za dom: 70 eura
Štednja: min 1000 eura
Putovanja: 100 eura

PONEDJELJAK 15.10
7:30 – Buđenje i spremanje za posao. Na svu sreću živimo 10 minuta od mog ureda pa se ne moram buditi jako rano. Većinom se prekasno probudim pa nemam vremena za doručak kod kuće.

8:30 – Dolazim u ured gdje me čekaju kava i voće pa mogu preživjeti do ručka.

11:30 – Odlazimo na sushi u blizini ureda: 12 eura.

Za užinu i večeru jedem voće i sendviče s namirnicama koje već imamo kod kuće.

Navečer odlazimo na koncert Georgea Ezre za koji sam kartu platila 42 eura. Koncerti su u Stockholmu jako skupi, najčešće koštaju preko 100 eura, tako da smo bili iznenađeni “pristupačnom” cijenom ovog koncerta. Uvijek nas iznenadi to što su koncerti ponedjeljkom, ali nema veze, barem nam olakšaju početak tjedna. FYI koncert je bio super, preporučam!!

Ukupno: 54 eura

UTORAK 16.10
8:30 – Odlazim u ured i počinjem s radnim danom koji je danas popunjen sastancima.

11:30 – Za ručak uzimam gotovo varivo iz kantine koje podgrijavam u mikrovalnoj jer nemam vremena za odlazak na ručak izvan ureda, ali barem ću uštediti koju krunu. 4 eura

17:30 – Počela sam učiti švedski prije mjesec dana. Super je to što je tečaj besplatan za sve koji imaju Personn nummer (slično nasem OIB-u) pa ne moram izdvajati novac za to. Na putu do škole stranih jezika jedem voće koje sam uzela od doma i shvaćam da varivo nije bilo dovoljno za preživjeti ovako dugačak dan.

20:30 – Na putu do stana odlazim u trgovinu jer umirem od gladi te kupujem sir, šunku, pršut, jogurt i peciva: 13 eura. Općenito, mislim da hrana u trgovinama nije puno skuplja nego kod nas, dapače, često nađem neke namirnice koje su jeftinije nego u zagrebačkim trgovinama.

Ukupno: 17 eura

SRIJEDA 17.10
9:00 – Žurim na posao, prespavala sam sve alarme jutros!

11:30 – Danas imam puno posla i ne stignem na ručak izvan ureda pa odlazim po gotovu hranu u kantinu. Princip je sličan kao s automatima sa slatkišima, samo što u ovom slučaju umjesto slatkiša mogu izabrati neki od sendviča, gotovih variva ili azijskih jela. Biram Teriyaki piletinu i maštam o sarmi. Cijena: 4 eura.

18:00 – Odlazim kući i veselim se opuštanju uz Netflix.

Ukupno: 4 eura

ČETVRTAK 18.10
8:30 – Dolazim na posao, kava i voće spašavaju jutro.

11:30 – Danas prvi put idemo u jedan veganski restoran na ručak. Mogu reći da me stvarno oduševila hrana, bila je jako ukusna, a porcija obilna. Uz glavno jelo, dodatno smo se mogli poslužiti sa salatom i kavom ili čajem. Cijena: 10 eura.

19:00 – Iznimno danas preskačem tečaj i ostajem duže raditi u uredu. Moram se pripremiti za prezentacije za sljedeći dan i sastanak ujutro. Večer provodim uz knjigu i dopisivanje s prijateljima. Dogovaram se za vikend i istražujem mjesta za posjetiti u okolici Stockholma.

Ukupno: 10 eura

PETAK 19.10
8:30 – Počinje zanimljiv radni dan. Čeka me zahtijevan sastanak ujutro, ali s obzirom da sam se pripremala dan prije, nema panike! Danas prezentiramo što smo napravili za vrijeme zadnjeg trotjednog ciklusa (Sprinta) i osjeća se lagano uzbuđenje u uredu.

12:00 – Uobičajeno je da kraju na Sprinta odemo na timski ručak na neko posebnije mjesto kako bismo proslavili dobro odrađeni posao. Ovaj put smo se odlučili za sushi restoran u centru: 11 eura, a nakon toga odlazimo i u talijansku slastičarnicu gdje uzimamo kavu (3 eura) i sladoled (3 eura).

16:00 – Nakon uspješne prezentacije isporučenih projekata, firma je organizirala druženje uz pivo, grickalice, kviz i društvene igre. Ostajem se družiti s kolegama dugo nakon radnog vremena i polako shvaćam da mozda i nisu tako uštogljeni kao što sam mislila na početku.

Ukupno: 17 eura

SUBOTA 20.10
9:00 – Jutro provodimo u stanu. Doručak, kava, čišćenje i spremni smo za ostatak subote.
12:00 – Nakon što mi je ovo ljeto ukraden bicikl, napokon sam uspjela pronaći rabljeni gradski koji je odgovarao svim mojim kriterijima. Za kupnju sam koristila aplikaciju koja radi na principu aukcije, početna cijena je bila 150 eura, ali uspjela sam je spustiti za 20 eura. Odlično! Razliku sam odlučila potrošiti na zaštitu od krađe. Kupila sam dva lokota – jedan polovni na brojčanik za 5 eura i drugi u-lock za 10 eura.

Za ručak smo otišli u našu omiljenu pizzeriju gdje je pizza 9.5 eura + cider 2.5 eura. No, dečko me počastio u znak proslave novog bicikla <3

Navečer sam isplanirala odlazak u kino s prijateljicom s tečaja. Ulaznica za kino: 15 eura. Dvije pive poslije kina: 16 eura.

Ukupno: 176 eura

NEDJELJA 21.10
Nedjeljom volim otići do centra, provjeriti ima li što zanimljivo na buvljaku (Šveđani ih obožavaju!) i prošetati po dućanima za uređenje interijera. Danas sam se uspjela suzdržati od veće kupnje, ali nisam mogla odoljeti mini kaktusu za 6 eura. Na kraju krajeva morala sam nadomjestiti nedavno osušenu mesožderku. Na povratku smo otišli u kupovinu namirnica, ukupno sam potrošila 35 eura. Od toga je nešto bilo za nedjeljni ručak i kolač, koji smo danas odlučili sami pripremiti, plus nešto voća i namirnica za sljedeći tjedan tako da izbjegnemo odlazak u trgovinu nakon posla.

Ukupno: 41 euro

ZAKLJUČAK
Ovaj tjedan je bio nešto drugačiji od ostalih, uz koncert i kupovinu bicikla. Moj najveći trošak je stanarina koja sveukupno iznosi 1250 eura, a koju dijelimo na dva dijela. Iz tog razloga se oboje trudimo štediti što više možemo da bi što prije skupili polog za kupovinu stana. Druga velika stavka u troškovima su restorani. Gableci nisu jeftini, ali s obzirom da oboje ne volimo kuhati, radije biramo jesti vani. Izlasci i sve usluge u Stockholmu su dosta skupe – piva je 8 eura(!!). Sreća u nesreći je da trenutno nemam širok krug prijatelja, pa i ne izlazim često, ali nadam se da će se i to promijeniti i u tom slučaju ću morati dodatno pripaziti na te troškove. Moj plan sada kad sam nabavila novi bicikl je srezati trošak javnog prijevoza i iskoristiti to što živimo blizu centra. Taj novac želim iskoristiti za kraća vikend putovanja po Skandinaviji.

SNIMAK SA BIOKOVA: Mlada Nizozemka htjela pomaziti poskoka koji je potom ujeo, pa joj spašavali život (VIDEO)

Sljedeća priča zasigurno spada u one s predznakom "vjerovali ili ne". Bizarna je da bizarnija ne može biti, dogodila se na Biokovu, a glavne uloge u njoj su podijelili mlađa Nizozemka i mlađi poskok.

Dakle, nedavno su se Nizozemka, u dobi između 25 i 30 godina, i njezin suprug ili dečko, koji su došli u Hrvatsku na "bablje ljetovanje", šetali Biokovom kako bi se upoznali s florom i faunom te dalmatinske planine. I šetali su oni tako bezbrižno dok nisu došli do jedne stijene ispod koje je bio "poskokić". Vidjevši "slatku zmijicu", Nizozemka se željela s njom bolje upoznati te ju je odlučila pogladiti, onako majčinski, kako bi se njih dvije još više zbližile.

No, poskok nije imao razumijevanja za tu njezinu nježnost i ugrizao ju je za srednji prst desne ruke. Uvidjevši da nešto nije kako treba, odmah su pozvali pomoć i vozilo Hitne pomoći iz Makarske se hitno zaputilo prema mjestu događaja.

 "Suprug ili dečko te mlade žene bio je priseban i njihovim je automobilom krenuo prema podnožju Biokova. Naši su ih djelatnici zatekli negdje na pola puta i naš je liječnik odmah detektirao o kakvom se ugrizu radi. Pri tome je mjesto ugriza odmah označio penkalom, kako bi što lakše mogao pratiti daljnje širenje otrova. Odmah su se naši djelatnici s pacijenticom vozilom Hitne pomoći zaputili prema Splitu, odnosno prema Klinici za infektologiju KBC-a Split.


Tijekom vožnje do Splita stupili su u kontakt s dežurnim liječnikom, koji je preko telefona ordinirao sistematsku terapiju. Tijekom vožnje do Splita ta je ruka, odnosno podlaktica, već bila podosta otekla i dolaskom u KBC Split Nizozemka je odmah dobila antivepirin serum, koji se obvezno daje pri ovakvim ugrizima poskoka", kazuje dr. Mate Kasalo iz makarske Hitne pomoći za Slobodnu Dalmaciju.

Tokom prijevoza u Split nije bilo indikacija za davanje antiviperin seruma jer je Nizozemka bila u stabilnom stanju: "I bolje je kada pacijent, kojemu je potreban antiviperin, dobije taj serum u bolnici, odnosno u Klinici za infektologiju, nego u vozilu Hitne pomoći, a sve zbog moguće reakcije ili neke nuspojave. Dakle, u ovom slučaju ne možemo govoriti o slučajnom ugrizu zmije, već je zmija bila provocirana, odnosno osoba je sa zmijom htjela ostvariti svojevrsni kontakt. Radilo se o mladom poskoku."


VIDEO:

Da bi stvar bila još bizarnija, ako to uopće može biti, ponovno se pobrinula sama Nizozemka.

"Ona je išla sama sebi isisati taj otrov koji je pustila zmija. I na taj način je sama sebi usisala otrov u tijelo. Dakle, otrov je u tijelo mogao ući na dva načina. Prvi je krvotokom, prilikom ugriza, a drugi je kroz probavni trakt, usisavanjem otrova. To se ni u kom slučaju ne smije činiti jer ako takva osoba, koju ugrize poskok, ima kvaran zub, još se stvar može dramatičnije pogoršati jer se taj otrov može brže apsorbirati u tijelo. Na svu sreću, ova "odiseja" mlade Nizozemke završila je dobro jer nas je prije dan-dva nazvala i zamolila da joj svu medicinsku dokumentaciju koju mi imamo prevedemo na engleski, zbog njezinih potreba", kaže dr. Kasalo.

Za kraj i jedno upozorenje od dr. Kasala: "Potrebno je da se turisti, a i naši ljudi koji odlaze u šetnju Biokovom, upoznaju sa životinjskim svijetom na Biokovu, a pogotovo onim zmijskim, i da se upoznaju s činjenicom da na toj planini živi poskok, najotrovnija zmija u Europi. Kada bi to znali, zasigurno do ovakvih slučajeva ne bi dolazilo."

Kako doznajemo od prof. dr. Ive Ivića, zamjenika predstojnika Klinike za infektologiju KBC-a Split, mlada je Nizozemka nekoliko dana boravila na Infektologiji i nakon što joj se stanje poboljšalo, puštena je na kućnu njegu. Nije bilo potrebe za operacijom ozlijeđene ruke.



(radiosarajevo.ba)

Baka iz bh. sela pleše uz hit Halida Bešlića. Osvojila simpatije svih gledatelja (VIDEO)

Baka Ljubica Galić iz bh. sela Ljubotići kod Širokog Brijega apsolutni je hit na internetu.

Snimak kako baka genijalno pleše uz hit Halida Bešlića Taman je ima više od 70 hiljada pregleda, a garantujemo da će vam izmamiti osmijeh na lice.

"Kraljice, srušila si internet! Zdravko Mamić, spavaš li mirno" stoji u opisu videa objavljenog na Facebook stranici Imocki crnjaci.

Uživajte!

VIDEO:

(radiosarajevo.ba)

TRAGIKOMIČNO Kinez došao u Split s beogradskim tablicama pa ostavio urnebesnu poruku na autu (FOTO)

NA JEDNOM automobilu beogradskih registracijskih oznaka u Splitu isticala se urnebesna poruka koju je, kako se čini, vozač ostavio kao mjeru predostrožnosti.

"Molim vas, nemojte mi ukrasti registarske tablice. Molim vas. Ja sam iz Kine. Žao mi je. Rentao sam automobil u Srbiji. Molim vas, hvala vam", stajalo je na poruci koja je privukla pozornost mnogih Splićana pa su je fotografirali.


Fotografije su osvanule na popularnoj Facebook stranici Prometne zgode i nezgode te nasmijale mnoge.

(index.hr)

JUGONOSTALGIJA NA KONCERTU Zastava SFRJ osvanula u krcatoj Areni: Kada je Brena zagrmila sa “Jugoslovenkom”, svi su pali u trans! (VIDEO)

Lepa Brena je na svom rođendanskom koncertu u “Areni” otpevala brojne hitove, između ostalog i “Jugoslovenku”. Kada je folk zvezda pevala ovu legendarnu pesmu, svi su pali u trans i pevali sa njom, a u jednom momentu pojavila je i zastava bivše SFRJ, piše “Telegraf“.

Kako je sve ovo izgledalo, pogledajte na snimku OVDJE.



(haber.ba)

LEPŠA STRANA BALKANA Albanac poklonio Srbinu skupa invalidska kolica (FOTO)

Bujar Nedžipi, vozač preduzeća „Mimoza“ iz Preševa, poklonio je Udruženju paraplegičara u Vranju električna kolica do kojih se veoma teško dolazi.

Ako se kupuju, skupa su, koštaju oko 245.000 dinara. Ako se na njih čeka u redovnoj proceduri, hendikepiranim osobama je potrebno osam godina.

Srđan Trajković, predsednik Udruženja paraplegičara, kaže da je u Uslužnom centru, na svom radnom mestu pored aparata za fotokopiranje, u jednom trenutku spazio čoveka kome je potrebna pomoć.

- Prijatelju, treba da izvadim uverenje o državljanstvu. Albanac sam, ne snalazim se - rekao je.

Trajković je u kolicima, od šaltera do šaltera pokupio obrasce, popunio ih, fotokopirao, predao i posle petnaestak minuta Nedžipi je imao uverenje o državljanstvu. Dok ga je držao u rukama zagledao je ne verujući da je tako brzo završio.

- Prijatelju, od mog hvala vi nemate ništa. Hoćete li mi dati vaš broj telefona? - pitao je Nedžipi, vozač na linijama Preševo-Ber, Preševo-Štutgart i Skoplje-Brisel.

- Sve je u redu, prijatelju. Bog je gore, on sve vidi. On nas je spojio, on će ovo da reši - odgovorio je Trajković. Potom su se i razišli.

Trajkoviću je zazvonio telefon.

- Prijatelju, vraćam se iz Švajcarske. Sada sam kod Kruševca. Hoću da se vidimo u Vranju za tri sata da ti dam mali poklon - rekao je Nedžipi.

Kada su se sreli, Trajković je imao šta da vidi: Nedžipi je kupio i doterao nova kolica za prevoz hendikepiranih osoba.

- Poklanjajući ta kolica, učinio sam najmanje što je trebalo. Taj moj gest je samo odgovor na ljudski postupak mog nepoznatog prijatelja u kolicima. Drugo, u tom poklonu, u tom gestu je deo mene, deo moje duše, deo mog srca, mog vaspitanja koje nosim iz moje porodice - rekao je Nedžipi.




(blic.rs)

(VIDEO) PROROČANSTVO SIMPSONOVIH: Od predsednika Trampa pa do video poziva. Scenarista: "Evo šta znamo...!"

Den Grini, scenarista crtane serije Simpsonovi, koja je još pre više od 16 godina predvidela dolazak Donalda Trampa na čelo Bele kuće, rekao je da je izbor Trampa bio logična poslednja stanica pre pada na dno.

Društvenim mrežama se munjevito proširio insert iz epizode Simpsonovih iz 2000. godine. Scenarista kaže da je Trampova pobeda u to vreme bila "upozorenje za Ameriku".


"Bilo je to upozorenje za Ameriku. To je izgledalo kao logičan korak pre nego što dotaknemo dno. Taj scenario smo upotrebili, jer se poklapa sa situacijom u kojoj Amerika gubi razum", objasnio je Grini zašto su izabrali Trampa za predsednika 16 godina ranije.


VIDEO:

Prema njegovim rečima, Tramp je u Simpsonovima bio "najapsurdniji lik koji je služio za šalu".


Izvršni producent Simpsona oglasio se juče na svom Tviter nalogu kratko napisavši: "Razočarenje!"


Inače, ovo nije prvi put da oni "predviđaju" budućnost, pa evo stvari koje smo prvo videli u čuvenoj seriji, a potom i u javnosti.



VIDEO:

Veliki masni hamburger više nije fikcija

Simsponovi su ogromnim masnim hamburgerom želeli da ismeju američki način ishrane. Ali, masni sendvič s kobasicom, paštetom, slaninom, jajima i sirom postao je stvarnost 2005. godine u lancu Burger King. Ime mu je "Ogromni Omlet Sendvič".

Video pozivi

Lisa koja se udaje u jednoj od epizoda sa svojim majkom razgovara preko telefona koji ima ekran. Video pozivi preko mnoštva aplikacija danas su potpuno normalna stvar.

Plakat za Kil Bil tj. Ičija i Skrečija

Plakat za film Kventina Tarantina "Kil Bil" na Novom Zelandu na kojem iz mača glavne junakinje curi "krv". Istu foru nekoliko godina ranije u Simpsonovima su predstavili nasilni crtani junaci Iči i Skreči.

Ukrali limunovo drvo

U crtanoj seriji su deca ratovala s decom iz susednog grada koja su ukrala njihovo drvo limuna, a u stvarnosti se to dogodilo u Hjustonu gde su lopovi iskopali limunovo drvo i pobegli s njim.

Bart Simpson upoznao je gospodina Burnsa u stvarnom životu

Britanac Bart Simpson , optužen za posedovane vatrenog oružja, pozvan je na sud gde je trebalo da se pojavi pred sudijom gospodinom Burnsom u Kraljevskom sudu u Vorviku.

Grejači za uši u obliku hamburgera

Pojavili su se u epizodi iz 1998. i izazvali puno smeha među publikom. Na tu ideju je došao Homer, a 2013. Džoš Gejts, američki voditelj, je kada je preko Amazona naručio majicu greškom dobio ove neobične grejače.



(kurir.rs)

NIJE ZEZANJE, JOŠ NISU POTPISALI MIR Kada će Japan i Rusija okončati Drugi svjetski rat?

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da mu je japanski premijer Shinzo Abe rekao da Tokio ne može odmah potpisati mirovni sporazum s Moskvom prije nego što dogovore određene preduslove, javio je Tanjug.

Japanci tvrde da prije potpisa sporazuma, koji se čeka 70 godina, treba riješiti teritorijalna pitanja.

Putin je, sjedeći zajedno s Abeom na ekonomskom forumu u Vladivostoku prošleg mjeseca, predložio da Japan i Rusija zaključe bezuslovni mirovni sporazum, kojim bi formalno okončali neprijateljstva iz Drugog svjetskog rata.

No, kako kaže Putin, a prenosi Fena, Abe smatra da je potpisivanje mirovnog sporazuma s Rusijom nemoguće prije rješenja teritorijalnih pitanja.

Japan nametnuo sankcije

"Ovu diskusiju smo nastavili u neformalnim uslovima. Abe je rekao da je za Japan do danas ovaj pristup neprihvatljiv, jer prvo moramo izgraditi rješenja za glavna pitanja o ovim teritorijama, a tek onda razgovarati o mirovnom sporazumu. Može i tako, ali mi tako tapkamo već 70 godina i ništa se ne vidi", kazao je Putin.

Putin je objasnio da Rusija nije predlagala da se odrekne rješenja teritorijalnih pitanja.

On smatra da bi zaključivanje mirovnog sporazuma doprinijelo povećanju nivoa povjerenja između zemalja, što bi dovelo do ubrzanja rješavanja teritorijalnih problema.

Putin se, također, dotakao pitanja sankcija Rusiji koje je uveo Japan.

"Mi, sa naše strane, stvaramo, pokušavamo stvoriti, neophodne uslove. Japan nam je nametnuo sankcije. Da li smatrate da je to korak ka povećanju povjerenja?", upitao je ruski lider.

Moskva za nastavak dijaloga

Pritom je Rusija spremna za nastavak ovog dijaloga, naglasio je on.

Putin je naveo da Rusija i Japan govore o zajedničkim ekonomskim aktivnostima na Južnim Kurilima.

"Ideja je dobra, ali se, za sada, skromno realizirae. Ali, spremni smo nastaviti s radom", zaključio je on, prenose ruski mediji.


Izvor: Agencije

KĆERKA HRVATSKOG BRANITELJA Otac mi je rekao: "Kćeri, nije bitno da li je on Hrvat, Srbin, Bošnjak. Bitno je da ga voliš i da ste sretni."

Nedavno se pojavila ispovijest 16-godišnje djevojčice koja je istakla kako njen otac nema ništa protiv njenog momka iako je on Srbin.

Ispovijest izvjesne I.K. iz Dalja (HR) se pojavila na instagram profilu www.instagram.com/official.bih.srb.hrv

Tko nije u mogućnosti da otvori instagram, tekst slijedi u nastavku:

MALO JE DOBRIH LJUDI Fotografija djevojčice koja gura oca u kolicima krije priču koja topi srca (FOTO)

Adam Tatalović, jedan od članova tima srbijanske košarkaške reprezentacije, sasvim je slučajno u brdskim predjelima Srbije naišao na prizor koji mu je slomio srce i pokrenuo u njemu želju da pomogne.

Dok je obilazio manastire na tom području, Tatalović je ugledao djevojčicu kako uzbrdo gura invalidska kolica u kojima se nalazio njen otac.

"Automobili i kamioni jurili su pored njih, no njihova odlučnost i međusobna ljubav ovaj trenutak je učinila tako emotivnim... Stao sam čim sam ih ugledao i ponudio prijevoz, no otac je samo odmahnuo rukom. Vozio sam još pet kilometara i shvatio da u blizini nigdje nema sela pa sam se okrenuo i vratio.

Ponovno sam pitao oca mogu li ih povesti, na što mi je on odgovorio da oni radije hodaju.

To me ostavilo bez riječi.

Volio bih da sam mogao učiniti nešto više i nadam se da ovo nije njihov svakodnevni život. Dio mene želi pronaći ovu obitelj i pomoći im. Odrastao sam u SAD-u, i kad vidim ovo shvaćam koliko sam blagoslovljen... Nadam se da to shvaćaju i svi koji ovo čitaju te da pružaju ruku pomoći onima kojima treba", napisao je Tatalović u opisu emotivne fotografije koja prikazuje kćer i oca u invalidskim kolicima.

Njegova objava ipak je pokrenula stvari, tačnije pravi val dobrote.

Nakon tri sedmice, Tatalović je uspio stupiti u kontakt s ovom porodicom uz pomoć srbijanskih medija i humanitarne organizacije 28. jun.

Posjetio ih je i pokrenuo dobrotvornu akciju za pomoć ovoj porodici iz Studenice u središnjoj Srbiji.

Otac je, zahvaljujući Tataloviću i ostalim dobročiniteljima, dobio motorizirana invalidska kolica, a porodica neke svakodnevne potrepštine.



(radiosarajevo.ba)

NEKADA ZABRANJENA TEMA U Jugoslaviji je 60-ih cvjetala prostitucija, a jedna afera razotkrila je sve

U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1968. godine o aferi povezanoj s prostitucijom koja je te godine isplivala u Splitu.

Ožujak 1968. godina: Afera o prostituciji koja je pukla u Splitu ukazala je, već nakon prvih dana istrage, koliko se mladih djevojaka dvije godine nesmetano bavilo najstarijim zanatom na svijetu.

Dok su se organi pravosuđa u Splitu s tom pojavom ozbiljnije uhvatili ukoštac, u drugim lučkim i turističkim gradovima na Jadranu prostitucija upravo cvate, osobito u Rijeci, gdje su organi SUP-a, čini se, digli ruke od suzbijanja te opasnosti i čak ukinuli radno mjesto referenta za prostituciju.

U nekim kontinentalnim gradovima u zemlji to "nužno zlo" nema toliko zabrinjavajuće razmjere što se tiče broja prostitutki i njihova zdravstvenog stanja. Međutim, priliv prostitutki u veće centre naglo raste za vrijeme održavanja raznih sajmova ili u drugim prilikama kad se očekuje dolazak većega broja ljudi koji su zainteresirani da plate naknadu za žensko društvo.

Zbog tih "zakonitosti tržišta" prostitutke iz unutrašnjosti sele se i na more za vrijeme turističke sezone, a vrlo često nakratko skoknu u lučka pristaništa kad se očekuje dolazak većeg broja mornara sa stranih trgovačkih i ratnih brodova.

Margita, Klaudija i njihove prijateljice imale su u Splitu svoga "bosa" u osobi 32-godišnjeg nezaposlenog bravara Maksa Dvornika zvanoga Maco. Za nesmetano bavljenje tim unosnim poslom Maco je prijateljicama stavio na raspolaganje svoj dvosobni stan u prizemlju kuće u Ulici žrtava fašizma broj 1, u kojemu je, kako je do sada utvrđeno, naizmjenično "radilo" oko desetak djevojaka. U smjeni su uvijek bile po dvije, koje su svoje klijente, uz pomoć Maksa Dvornika, nalazile u noćnim lokalima "Park", "Jastog" i POŠK.

Crveno svjetlo, pornografske slike, muzika i obilje skupog pića, uz društvo mladih djevojaka - to je vrlo često bio sjajan mamac i za mnoge stanovnike Splita, koji su za takve zabave bili spremni platiti više desetaka tisuća starih dinara. Neke od djevojaka nisu znale granice ni u piću, nakon čega je često nastajalo međusobno takmičenje u striptizu, za koji se plaćala posebna tarifa.

Što je orgijanje bilo razuzdanije, Maco je to više punio džep jer su mu podstanarke - kako je izjavio na saslušanju - davale proviziju od 5000 do 20.000 st. dinara, što je, dakako, ovisilo o mušteriji.

Utvrđeno je da je jedna 17-godišnja Beograđanka samo u toku prošlog mjeseca zaradila 1,650.000 st. dinara, dok je 18-godišnja Sarahka dala Maci oko 500.000 st. dinara za proviziju i kupovanje pića.

Te "prodavačice ljubavi" često su radile i "ilegalno", tj. bez znanja šefa, pa su svoje prijatelje odvodile u hotele "Central", "Slaviju" i "Ljubljanu" u centru Splita, gdje je bilo lako dobiti zajedničku sobu. Uz šefovo znanje djevojke su sa svojim prijateljima u te hotele mogle ići jedino kad je stan bio već zauzet. U protivnom slučaju morale su imati čvrst alibi da su "bez posla" provele noć ili su mu morale isplatiti proviziju.

U Splitu sada, pored tridesetak registriranih prostitutki, "rade" još neke djevojke u jednoj zgradi u zapadnom dijelu centra grada: kad se jedne večeri 35-godišnji strojarski mehaničar M. F. šetao pred hotelom "Bellevue", jednom taksistu učinio se kao čovjek koji je spreman da plati naknadu za žensko društvo.

"Vidim, sami ste, a možda se želite zabaviti. Ja ću vas odmah uputiti tu blizu k finim djevojkama, i bit ćete zadovoljni", obratio se taksist neznancu.

Od bivšeg referenta za prostituciju SUP-a u Rijeci saznali smo da na tom području sada radi oko 200 djevojaka.

"Do prije dvije godine poduzimali smo sve moguće mjere da suzbijemo prostituciju, ali neke rezultate nismo postigli. Bili smo prisiljeni ostaviti bar 'Plavi Jadran' kao rezervat tih žena, pa se tu ljubav krčmi naveliko i namalo", rekao nam je službenik SUP-a.

Zato u Rijeci ima i nekoliko klasičnih makroa, čije se djelovanje može svrstati pod član 188. Krivičnog zakonika, koji za to predviđa kazne od jedne do petnaest godina strogoga zatvora. Osim njih, zna se da neke prostitutke imaju svoje "prijatelje", koji ih za naknadu štite od surovih gostiju i pronalaze mušterije.

Velika frekvencija pomoraca, turista i drugih namjernika razne kupovne moći uvjetovala je da su prostitutke u Rijeci neslužbeno razvrstane na kategorije. Prema svojem "statusu", one se kreću u lokalima "Plavi Jadran", "Pijetao", "Barba Ruda", "Slavica", "Riječina", "Klub pomoraca" i bar "Neboder", a najneuglednije - vrlo često! - rade na ulicama i uz brodska pristaništa.

Zbog toga je Rijeka, za razliku od drugih gradova, za prostitutke "mjesto pod suncem", to više što se i minimalne kazne suca za prekršaje rijetko primjenjuju. Ta djelatnost, po svemu sudeći, dobro napreduje, pa neke najljepše - s izvjesnom kulturom i znanjem jezika - voze privatna kola s pokretnim sjedalima i imaju vlastite stanove.

Sve se te investicije, zarađene također prostitucijom, višestruko isplaćuju, jer muškarci ne moraju plaćati taksi ili sobu, ali zato plaćaju po većoj tarifi potpuni komfor.

Takve riječke prostitutke iz "prve kategorije" naplaćuju za jednu noć oko 30.000 starih dinara, ali cijena može biti i viša.

"Ti si zgodan, ja ti to priznajem. Ali ti me ne zanimaš. Mene zanima koliko mi možeš platiti. Moji su ideali davno prošli", govorila je 29-godišnjem oženjenom advokatu iz Italije jedna izuzetno lijepa učenica riječke gimnazije koja je, baveći se prodajom svoga tijela, desetak dana provela u Italiji.

"Od kada to radiš?", upitao ju je istražitelj SUP-a.

"Ovo mi je prvi put. Dečko me ostavio, a ja sam pošla u Italiju da zaradim novac da se obučem i opet vratim u školu", govorila je djevojka u haljini po takozvanoj kineskoj modi koja joj je jedva sakrivala bedra.

Istražitelj je završio pisanje službenih bilježaka, dok je djevojka i dalje u ruci nervozno gužvala talijanski ilustrirani tjednik "ABC".

"Znaš li da si od sada registrirana?"

Djevojka više nije mogla uzdržati plač. Niz njezino lice potekle su suze.

"Obuci kutu i vrati se u školu. Tvoj se karton može i poderati", rekao joj je istražitelj nakon saslušanja, neposredno pošto je bila privedena iz Italije.

Javna tajna

Taj slučaj nije izuzetan, jer je utvrđeno da mlade Riječanke, dok još nemaju dovoljno hrabrosti da rade u svojem mjestu, počinju zanat najprije u Italiji (ponekad i u Austriji). U početku ide s biranim muškarcima za poklone, ali ubrzo za te usluge počinju tražiti honorare u gotovini od svih onih koji su voljni da ih plate, bez obzira na to kako izgledaju i koliko im je godina.

Za razliku od prostitutki prve kategorije, koje ponekad, ako im se isplati, s prijateljem provode i više dana, za starije i one lošijeg izgleda najzahvalnije su mušterije strani mornari. U toku jednog dana one nekoliko puta izmijene društvo i čiste suknju uprljanu - zidom. I one dobro zarađuju, iako s mnogo više truda.

Djelovanje prostitutki javna je tajna, ali se ne zna čiju zaštitu u hotelima uživaju. Vrlo je vjerojatno da za izvjesnu naknadu od recepcionera lako dobivaju sobe, a kad je to nemoguće, uzimaju se dvije sobe, ali se spava samo u jednoj.

Među "dubrovačkim prijateljicama noći", kako u Dubrovniku nazivaju djevojke sumnjiva morala, našle su se i neke djevojke iz unutrašnjosti kojima prostitucija nije stalno zanimanje. Neke su od njih studentice, pa za ljetnih mjeseci prave unosan posao ostajući pri tom anonimne. Hvatanje tih djevojaka "na djelu" (a to je propis) znatno je otežano, jer se vrlo često kreću magistralom, a svaki nedovoljno provjeren podatak da je neka djevojka išla za novac jest kleveta, ako se ne dokaže.

Osim toga, ta se vrsta prostitutki kratko zadržava na jednom području. Čim primijeti da bi mogla biti opažena, mijenja mjesto ili se vraća odakle je i došla. U njihovu zaštitu istovremeno se upušta i onaj čovjek koji je plaća, uvrijeđeno i energično tvrdeći da mu je ta djevojka zaručnica ili čak žena.

U svakom slučaju, registriranje svih djevojaka iz unutrašnjosti većinom je nemoguće. Naime, ako još nigdje nije registrirana, to je na Jadranu nemoguće postići. Ako se pak podaci te prostitutke nalaze negdje zabilježeni, također je teško ustanoviti gdje su. Ipak je samo za dva posljednja, i to zimska mjeseca u Dubrovniku registrirano 28 prostitutki iz republičkih centara, od kojih je jedna s nekim grčkim industrijalcem u četiri dana potrošila oko 5,000.000 st. dinara.

Društvena opasnost

Po svemu sudeći, prostitucija, bez obzira na to što se po zakonu smatra kažnjivom radnjom, na Jadranu sve više uzima pravo građanstva. Premda prostitutki ima u svim lokalima, potražnja je još i sad veća od ponude.

Bavljenje prostitucijom unosan je posao, pa djevojke s kvalifikacijama i znanjem jezika kategorički odbijaju da se prihvate poštenog posla kad im se to ponudi. Iz tih razloga uzroke prostitucije - kako neki tvrde - ne treba tražiti jedino u slabom zapošljavanju ženske radne snage ili u društveno-ekonomskim prlikama. Znatan broj prostitutki regrutira se iz raznih odgojnih domova, gdje je društvo u njihov odgoj već uložilo znatna sredstva, ali ih je u sudbonosnom trenutku izgubilo iz vida i prepustilo ulici i lakim načinima zarade.

Izrazita društvena opasnost od širenja prostitucije nisu samo venerične bolesti. Česte tučnjave, pojave skitnje i pljačke muškaraca imaju svoje uzroke u prostituciji, dok su i mnoga druga krivična djela s time posredno povezana. Tko, dakle, da vodi brigu o tome?

Za sada se sa stanovitim redom jedino vodi nadzor nad zdravstvenim stanjem onih žena koje su registrirane. Međutim, ni ta kontrola nije sasvim uspješna, jer često rade i one koje su zaražene a da to još ni same ne znaju. Osim toga, ima i onih krajnje nesavjesnih koje svjesno idu za tim da zaraze muškarca koji ih plaća.

Dok se s jedne strane prostitutkama službeno pruža zdravstvena zaštita i time legalizira njihovo djelovanje, po slovu zakona to je prekršaj koji se kažnjava do mjesec dana zatvora. U svakom slučaju to je nelogično.

Ožujak 1968. godina: Afera o prostituciji koja je pukla u Splitu ukazala je, već nakon prvih dana istrage, koliko se mladih djevojaka dvije godine nesmetano bavilo najstarijim zanatom na svijetu.

Dok su se organi pravosuđa u Splitu s tom pojavom ozbiljnije uhvatili ukoštac, u drugim lučkim i turističkim gradovima na Jadranu prostitucija upravo cvate, osobito u Rijeci, gdje su organi SUP-a, čini se, digli ruke od suzbijanja te opasnosti i čak ukinuli radno mjesto referenta za prostituciju.

U nekim kontinentalnim gradovima u zemlji to "nužno zlo" nema toliko zabrinjavajuće razmjere što se tiče broja prostitutki i njihova zdravstvenog stanja. Međutim, priliv prostitutki u veće centre naglo raste za vrijeme održavanja raznih sajmova ili u drugim prilikama kad se očekuje dolazak većega broja ljudi koji su zainteresirani da plate naknadu za žensko društvo.

Zbog tih "zakonitosti tržišta" prostitutke iz unutrašnjosti sele se i na more za vrijeme turističke sezone, a vrlo često nakratko skoknu u lučka pristaništa kad se očekuje dolazak većeg broja mornara sa stranih trgovačkih i ratnih brodova.



Margita, Klaudija i njihove prijateljice imale su u Splitu svoga "bosa" u osobi 32-godišnjeg nezaposlenog bravara Maksa Dvornika zvanoga Maco. Za nesmetano bavljenje tim unosnim poslom Maco je prijateljicama stavio na raspolaganje svoj dvosobni stan u prizemlju kuće u Ulici žrtava fašizma broj 1, u kojemu je, kako je do sada utvrđeno, naizmjenično "radilo" oko desetak djevojaka. U smjeni su uvijek bile po dvije, koje su svoje klijente, uz pomoć Maksa Dvornika, nalazile u noćnim lokalima "Park", "Jastog" i POŠK.

Crveno svjetlo, pornografske slike, muzika i obilje skupog pića, uz društvo mladih djevojaka - to je vrlo često bio sjajan mamac i za mnoge stanovnike Splita, koji su za takve zabave bili spremni platiti više desetaka tisuća starih dinara. Neke od djevojaka nisu znale granice ni u piću, nakon čega je često nastajalo međusobno takmičenje u striptizu, za koji se plaćala posebna tarifa.

Što je orgijanje bilo razuzdanije, Maco je to više punio džep jer su mu podstanarke - kako je izjavio na saslušanju - davale proviziju od 5000 do 20.000 st. dinara, što je, dakako, ovisilo o mušteriji.

Utvrđeno je da je jedna 17-godišnja Beograđanka samo u toku prošlog mjeseca zaradila 1,650.000 st. dinara, dok je 18-godišnja Sarahka dala Maci oko 500.000 st. dinara za proviziju i kupovanje pića.

Te "prodavačice ljubavi" često su radile i "ilegalno", tj. bez znanja šefa, pa su svoje prijatelje odvodile u hotele "Central", "Slaviju" i "Ljubljanu" u centru Splita, gdje je bilo lako dobiti zajedničku sobu. Uz šefovo znanje djevojke su sa svojim prijateljima u te hotele mogle ići jedino kad je stan bio već zauzet. U protivnom slučaju morale su imati čvrst alibi da su "bez posla" provele noć ili su mu morale isplatiti proviziju.

U Splitu sada, pored tridesetak registriranih prostitutki, "rade" još neke djevojke u jednoj zgradi u zapadnom dijelu centra grada: kad se jedne večeri 35-godišnji strojarski mehaničar M. F. šetao pred hotelom "Bellevue", jednom taksistu učinio se kao čovjek koji je spreman da plati naknadu za žensko društvo.

"Vidim, sami ste, a možda se želite zabaviti. Ja ću vas odmah uputiti tu blizu k finim djevojkama, i bit ćete zadovoljni", obratio se taksist neznancu.

Od bivšeg referenta za prostituciju SUP-a u Rijeci saznali smo da na tom području sada radi oko 200 djevojaka.

"Do prije dvije godine poduzimali smo sve moguće mjere da suzbijemo prostituciju, ali neke rezultate nismo postigli. Bili smo prisiljeni ostaviti bar 'Plavi Jadran' kao rezervat tih žena, pa se tu ljubav krčmi naveliko i namalo", rekao nam je službenik SUP-a.

Zato u Rijeci ima i nekoliko klasičnih makroa, čije se djelovanje može svrstati pod član 188. Krivičnog zakonika, koji za to predviđa kazne od jedne do petnaest godina strogoga zatvora. Osim njih, zna se da neke prostitutke imaju svoje "prijatelje", koji ih za naknadu štite od surovih gostiju i pronalaze mušterije.

Velika frekvencija pomoraca, turista i drugih namjernika razne kupovne moći uvjetovala je da su prostitutke u Rijeci neslužbeno razvrstane na kategorije. Prema svojem "statusu", one se kreću u lokalima "Plavi Jadran", "Pijetao", "Barba Ruda", "Slavica", "Riječina", "Klub pomoraca" i bar "Neboder", a najneuglednije - vrlo često! - rade na ulicama i uz brodska pristaništa.

Zbog toga je Rijeka, za razliku od drugih gradova, za prostitutke "mjesto pod suncem", to više što se i minimalne kazne suca za prekršaje rijetko primjenjuju. Ta djelatnost, po svemu sudeći, dobro napreduje, pa neke najljepše - s izvjesnom kulturom i znanjem jezika - voze privatna kola s pokretnim sjedalima i imaju vlastite stanove.

Sve se te investicije, zarađene također prostitucijom, višestruko isplaćuju, jer muškarci ne moraju plaćati taksi ili sobu, ali zato plaćaju po većoj tarifi potpuni komfor.

Takve riječke prostitutke iz "prve kategorije" naplaćuju za jednu noć oko 30.000 starih dinara, ali cijena može biti i viša.

"Ti si zgodan, ja ti to priznajem. Ali ti me ne zanimaš. Mene zanima koliko mi možeš platiti. Moji su ideali davno prošli", govorila je 29-godišnjem oženjenom advokatu iz Italije jedna izuzetno lijepa učenica riječke gimnazije koja je, baveći se prodajom svoga tijela, desetak dana provela u Italiji.

"Od kada to radiš?", upitao ju je istražitelj SUP-a.

"Ovo mi je prvi put. Dečko me ostavio, a ja sam pošla u Italiju da zaradim novac da se obučem i opet vratim u školu", govorila je djevojka u haljini po takozvanoj kineskoj modi koja joj je jedva sakrivala bedra.

Istražitelj je završio pisanje službenih bilježaka, dok je djevojka i dalje u ruci nervozno gužvala talijanski ilustrirani tjednik "ABC".

"Znaš li da si od sada registrirana?"

Djevojka više nije mogla uzdržati plač. Niz njezino lice potekle su suze.

"Obuci kutu i vrati se u školu. Tvoj se karton može i poderati", rekao joj je istražitelj nakon saslušanja, neposredno pošto je bila privedena iz Italije.


Za razliku od prostitutki prve kategorije, koje ponekad, ako im se isplati, s prijateljem provode i više dana, za starije i one lošijeg izgleda najzahvalnije su mušterije strani mornari. U toku jednog dana one nekoliko puta izmijene društvo i čiste suknju uprljanu - zidom. I one dobro zarađuju, iako s mnogo više truda.

Djelovanje prostitutki javna je tajna, ali se ne zna čiju zaštitu u hotelima uživaju. Vrlo je vjerojatno da za izvjesnu naknadu od recepcionera lako dobivaju sobe, a kad je to nemoguće, uzimaju se dvije sobe, ali se spava samo u jednoj.

Među "dubrovačkim prijateljicama noći", kako u Dubrovniku nazivaju djevojke sumnjiva morala, našle su se i neke djevojke iz unutrašnjosti kojima prostitucija nije stalno zanimanje. Neke su od njih studentice, pa za ljetnih mjeseci prave unosan posao ostajući pri tom anonimne. Hvatanje tih djevojaka "na djelu" (a to je propis) znatno je otežano, jer se vrlo često kreću magistralom, a svaki nedovoljno provjeren podatak da je neka djevojka išla za novac jest kleveta, ako se ne dokaže.

Osim toga, ta se vrsta prostitutki kratko zadržava na jednom području. Čim primijeti da bi mogla biti opažena, mijenja mjesto ili se vraća odakle je i došla. U njihovu zaštitu istovremeno se upušta i onaj čovjek koji je plaća, uvrijeđeno i energično tvrdeći da mu je ta djevojka zaručnica ili čak žena.

U svakom slučaju, registriranje svih djevojaka iz unutrašnjosti većinom je nemoguće. Naime, ako još nigdje nije registrirana, to je na Jadranu nemoguće postići. Ako se pak podaci te prostitutke nalaze negdje zabilježeni, također je teško ustanoviti gdje su. Ipak je samo za dva posljednja, i to zimska mjeseca u Dubrovniku registrirano 28 prostitutki iz republičkih centara, od kojih je jedna s nekim grčkim industrijalcem u četiri dana potrošila oko 5,000.000 st. dinara.

Društvena opasnost

Po svemu sudeći, prostitucija, bez obzira na to što se po zakonu smatra kažnjivom radnjom, na Jadranu sve više uzima pravo građanstva. Premda prostitutki ima u svim lokalima, potražnja je još i sad veća od ponude.

Bavljenje prostitucijom unosan je posao, pa djevojke s kvalifikacijama i znanjem jezika kategorički odbijaju da se prihvate poštenog posla kad im se to ponudi. Iz tih razloga uzroke prostitucije - kako neki tvrde - ne treba tražiti jedino u slabom zapošljavanju ženske radne snage ili u društveno-ekonomskim prlikama. Znatan broj prostitutki regrutira se iz raznih odgojnih domova, gdje je društvo u njihov odgoj već uložilo znatna sredstva, ali ih je u sudbonosnom trenutku izgubilo iz vida i prepustilo ulici i lakim načinima zarade.

Izrazita društvena opasnost od širenja prostitucije nisu samo venerične bolesti. Česte tučnjave, pojave skitnje i pljačke muškaraca imaju svoje uzroke u prostituciji, dok su i mnoga druga krivična djela s time posredno povezana. Tko, dakle, da vodi brigu o tome?

Za sada se sa stanovitim redom jedino vodi nadzor nad zdravstvenim stanjem onih žena koje su registrirane. Međutim, ni ta kontrola nije sasvim uspješna, jer često rade i one koje su zaražene a da to još ni same ne znaju. Osim toga, ima i onih krajnje nesavjesnih koje svjesno idu za tim da zaraze muškarca koji ih plaća.

Dok se s jedne strane prostitutkama službeno pruža zdravstvena zaštita i time legalizira njihovo djelovanje, po slovu zakona to je prekršaj koji se kažnjava do mjesec dana zatvora. U svakom slučaju to je nelogično.

Tekst: A. Šodan (VUS, 1968.)




(index.hr)

ISPOVIJEST 26-GODIŠNJEG MOMKA: "Majke, pričajte sa svojim kćerkama, mnoge KRIJU GINEKOLOŠKE i druge bolesti."

Nedavno smo dobili ispovijest jednog anonimnog 26-godišnjeg momka koji je odlučio da podijeli neka svoja iskustva vezana za djevojke.

Prenosimo u cjelosti:

"U zadnjih par godina sam upoznao razne profile djevojaka, što dobrih, što loših, što lijepih, što manje atraktivnih... No, sada nije poenta u izgledu i karakteru, nego je poenta nešto mnogo važnije.
S mnogim djevojkama s kojim sam razgovarao, dolazilo se do raznih tema, pa i zdravstvenih.
Ono što me je navelo da vam napišem ovaj tekst je to da mnoge djevojke su mi otkrile da imaju zdravstvene, tačnije rečeno GINEKOLOŠKE probleme.
Problem u životu svakako jeste kad neko ima zdravstvenih problema, većini njih kada sam postavio pitanje kako rješavaju problem, rekle su mi otprilike identičan odgovor, a to je da problem pokušavaju riješiti same a nemaju skoro pa ničiju podršku jer to KRIJU OD RODITELJA.
Na moje pitanje zašto kriju, odgovorile su da ih strah i sramota.
Uvjeren sam da su to i mnogi drugi momci čuli i da znaju (djevojke pogotovu znaju) samo o tome se ne priča javno. Svi nešto kriju a to je po mom mišljenju ozbiljan problem ne samo za individualca, već za cjelokupnu naciju.
Djevojkama bih poručio da se otvore roditeljima a pogotovu majkama, neka ispričaju svoj problem (one koje kriju) i neka rješavaju svoje zdravstveno stanje. Ovo sve pišem dobronamjerno, da pokušam makar trunku otvoriti svijest i tim mladim djevojkama a i roditeljima da budu više otvoreniji prema svojim kćerkama jer nažalost, prema mom iskustvu koje imam, mnoge djevojke pate od ginekoloških problema a svoj problem BESPOTREBNO KRIJU.
Da me ne shvatite pogrešno, sve ovo što sam čuo, čuo sam od jedne moje djevojke, od 2-3 prijateljice i par slučajeva sam čuo što su mi rekle neke cure za neke druge. Složićete se da je to zaista previše za kratko vrijeme od svega par godina i da ni približno toga nije bilo u tom broju kao danas, to mogu da posvjedoče današnje sredovječne i starije žene.

Dodao bi samo još nešto, mnogi mladi su prilično "oštećeni" na nervnoj bazi, sve je nervozno, mrzovoljno, ljuto, iskompleksirano... Ne želim da dajem loše prognoze, ali ne prognoziram baš neku pozitivnu budućnost. Ako neko ne vjeruje, neka se okrene oko sebe, sve će biti jasno."

ČUDO OD ŽENE Šminkanje je pretvorila u pravu umjetnost, a sebe u nevjerojatnu kopiju Mona Lise (VIDEO)

Beauty blogerica i vizažistica Yuya He iz Kine dokazala je već puno puta da ima nevjerojatan talent. Ovaj put se pomoću šminke pretvorila u Mona Lisu. 

Izgledala je gotovo identično kao originalna slika. Svaka čast.

Pogledajte njenu genijalnu transformaciju. :)



VIDEO:

(index.hr)

BRED PIT JE BIO MRŠAV, MLAD I NEPOZNAT. PRVI FILM JE SNIMIO SA MILENOM DRAVIĆ: Evo kako je naša diva opisala buduću svetsku zvezdu! (VIDEO)

U američkom filmu iz 1988. godine, "Tamna strana Sunca", Milena Dravić tumačila je ulogu Emili Klejton, nepokretne majke Rika, kojeg je tumačio tada ne tako poznat Bred Pit. Uloga njihove kućne pomoćnice Nine bila je poverena Gorici Popović.

"Bio je mlad, mršav i kao neko pilence, ali i tada je bio veliki profesionalac. Odgirao je sjajno tu ulogu dečaka koji ne sme da se izlaže sunčevim zracima. Došao je da se leči kod nekog našeg travara, a tu je pronašao i ljubav", izjavila je svojevremeno glumica.


VIDEO:

"Nije bila velika uloga, ali mi je drago što sam imala prilike da igram u istom filmu s jednom velikom zvezdom poput Breda Pita. Nemam čak ni fotografiju s njim. Baš šteta, ali film čuvam na VHS kaseti", rekla je Gorica prisećajući se snimanja ovog filmskog ostvarenja.



Reditelj Boža Nikolić izabrao je Breda Pita među 400 kandidata na kastingu u američkoj kompaniji Metro Goldvin Majer.



VIDEO:

"Žao mi je da to kažem, ali se neće više roditi takva glumica. To što je ona napravila je fenomenlno. Napravila je oko 100 uloga i u tim filmovima je igrala sve glavne uloge. Znate, imate ljude koji snime više uloga od Milene, ali nikada nisu prošle zapaženo. Velika je tragedija se desila za srpski film... Glumila je majku Bredu Pitu i divno su sarađivali. Odmah je videla da je on dobar glumac, izuzetno ga je cenila i poštovala. Ali i ona nju. Prognozirala je da će biti svetska zvezda. Cenio je to što je ona imala Kansku nagradu", rekao je on prisećajući se ove saradnje.



(kurir.rs)

SAMO KOD NAS, SRAMOTA! Došao da glasa i skinuo gaće.

Ovakve stvari u demokratiji očigledno jedino mogu da se dese kod nas.

Pomatrači i članovi biračkog odbora pozvali su policiju da identifikuje muškarca. Nakon što je odbio legitimaciju, uhapsila ga je interventa policija.

U prijepodnevnim satima dok su trajali izbori, na izbornom mjestu u Desetoj osnovnoj školi u Mostaru došlo je do incidenta, tako što je muškarac pomatračima prigovarao i vrijeđao ih, te potom skinuo hlače.

Šta je sljedeće na redu što nas (možda) može iznenaditi?

(slobodna-bosna.ba)

NEVJEROVATAN PRIMJER Poslanik Draško Stanivuković se odrekao minimalno 2.500 KM u NSRS, želi raditi volonterski!

Jedan od najmađih zastupnika u novom sazivu Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) Draško Stanivuković poručio je da se odriče plaće te da će raditi volonterski.

Stanivuković je jedan od najaktivnijih odbornika u Skupštini Grada Banja Luka, kao kadar PDP-a. Sada je kao kandidat za NSRS dobio blizu 15.000 glasova pa je građanima poručio da će raditi volonterski.

"Moja politika nije borba za mandat i platu. Jedan dio svoje poslaničke naknade volio bih preusmjeravati u buduću fonadaciju "Pravda za Davida", a preostali dio, kao i do sada, na stipendiranje studenata, jer obrazovanje je budućnost", kazao je Stanivuković.


(klix.ba)