VJEROVALI ILI NE Hrvatski specijalac koji brani Srbe: "Dosta mi je mržnje ustaštva!"

Jozo Režić, bivši komandant hrvatskih specijalaca, čovek koji se usudio da kaže da je Tompson zlo i da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi, ni za pedalj ne odstupa od svojih reči...

Režić ističe da mu je dosta ćutanja i da je neko morao da progovori o onome što se dešava u Hrvatskoj.

- Tompson i svi nacionalisti su ljudske ništarije koji će nam krv piti dogod budemo ćutali. Dosta nam je više rata. Nek se pune stolovi i hale za razgovor, a ne puške - kaže za “Blic” Režić , ratni komandant specijalne policije u Splitu.

Sada vojni penzioner, Režić je napisao da je pevač Marko Perković Tompson “zlo hrvatskog naroda, prodana duša i oganj smrti koji pali ovaj napaćeni narod i silu mu usmerava u pogrešnom smeru”.

- To je pisala moja duša i drago mi je da je izazvalo pozitivne reakcije. Mnogo je nas koji tako osećamo i mislimo, ali pošto ćutimo, trpimo teror kojekakvih fukara. Želim da probudimo ljudsko u sebi. Prognani, obespravljeni i poniženi, tako se danas osećaju svi Srbi proterani iz Hrvatske - objašnjava Režić.

Ničega se ne plašim

Jozo Režić s ponosom ističe da se nimalo ne plaši nakon svega što je rekao.

- Pa kakav bih ja to policajac bio da se plašim? Uostalom, hoću da na mojoj sahrani pričaju kakav sam čovek bio!

Rečiti Splićanin ističe da je i sam jedno vreme bio nacionalista, sve dok nije shvatio kuda to to vodi.

- Bio sam pre svega socijalistički funkcioner i za mene smo tada svi mi bili mi. Ali osamdesetih sam u Hrvatskoj osećao isti šovinizam od Srba kao što danas Srbi trpe od Hrvata u Hrvatskoj. Sećam se da kao milicioner u Šibeniku nisam mogao da spavam od provokacija 20 Srba. Kada je počeo rat, bio sam komandant u Splitu, međutim, kad sam video kako se ponašaju katolička i pravoslavna vlast, da zajedno jedu i piju i sahranjuju mrtve, sve sam napustio - priča Režić, koji se sada bavi proizvodnjom rakije u blizini Splita.

Otac dvoje dece i četvoro unučadi tvrdi da sve ljude s ovih prostora muči ista nevolja.

- Što je više siromaštva, sve je više zavisnosti i nema dostojanstva i časti. Ko je taj neprijatelj Hrvatske pa treba svake godine da podstičemo šovinizam pred obeležavanje “Oluje”? Ne mogu da se radujem ni svojoj slobodi ni plaču prognanih. Vlastodršcima su proterani Srbi pogodni samo pred izbore, pa se tada šalju i autobusi po njih za glasanje, a ostalih dana ih ponižavaju gde stignu - kaže Režić.

Zbog toga obeležavanje “Oluje” treba, kako navodi, da postane svečana akademija.

- Na tom skupu trebalo bi da budu i pravoslavci, jer nema više podele na nas i vas. Ako se “Oluja” bude slavila kao do sada, svi ćemo trpeti teror šovinista - zaključuje naš sagovornik.

On je sitovremeno zamolio da podsetimo javnost da je u izboru “Borbe” 1980. godine dobio zlatnu plaketu kao jedan od 15 najhrabrijih milicionera u sastavu tadašnjih državnih snaga reda.



(byka.com)

Gradonačelnici Sarajeva, Beograda i Zagreba: "Zajedno smo jači! Uvezat ćemo se u zajedničku turističku rutu" (VIDEO)

Gradonačelnici Sarajeva, Beograda i Zagreba - Abdulah Skaka, Zoran Radojičić i Milan Bandić sastali su se u Sarajevu u avgustu 2018., nakon čega su iznijeli impresije sa zajedničkog sastanka napominjući da imaju ambicije da se uvežu u zajedničku turističku rutu.

Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka izjavio je kako ga raduje mogućnost da se uvežu u jednu zajedničku rutu kako bi turisti produžili svoj boravak, naročito oni s Istoka.

"Naše turističke zajednice će na tom planu napraviti iskorak već krajem godine na sastanku u Beogradu. Grad Sarajevo je, zajedno sa mnom na čelu, za nepunih osam mjeseci napravio najveću turističku atrakciju, poboljšavamo turističku ponudu, napravili smo žičaru, otvaramo galerije", kazao je Skaka.

Napomenuo je kako su razgovarali o organizaciji Olimpijskih igara za mlade (EYOF) koje će se održati 2019. u Sarajevu i Istočnom Sarajevu te da je pozvao gradonačelnike kako bi bili promotori jedne takve ideje.

"Ja sam pozvao gradonačelnike da budu promotori naše ideje, ukoliko uspijemo", rekao je Skaka.

Gradonačelnik Beograda Zoran Radojičić kazao je da su se na zajedničkom sastanku složili kako je saradnja između Beograda, Sarajeva i Zagreba veoma važna za sve.


"Stabilnost i red su značajni za sve nas, a u skladu s tim ćemo dalje raditi i u skladu s tim ćemo usmjeravati naše napore da se nađu rješenja koja će dugoročno omogućiti svima da žive u blagostanju", kazao je Radojičić.

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić izjavio je kako svi očekuju da se širi dobra vibracija i da u toj saradnji ljudi počnu sretnije živjeti.

"To je naš cilj. Svih 19 godina sam se trudio da istrajem na tome", potcrtao je Bandić.

"Vrijeme je da Zagreb i Beograd nešto konkretno potpišu. Mi trebamo to zajedno napraviti. To treba da bude naša misija. Sinoć smo imali jednu dobru večeru na kojoj smo razgovarali, mislim da trebamo to češće napraviti", zaključio je Bandić.



VIDEO:

(klix.ba)

POTPUNO NEVEROVATNO Dva ROĐENA brata, jedan Srbin, drugi Musliman. Ovo je neobična priča o njima...

O neobičnoj istoriji ovih podneblja svedoči još neobičnija skulptura, nedavno postavljena ispred muzeja u Prijepolju. U granitu su isklesani likovi majke sa sinovima različite veroispovesti – jednim pravoslavne i drugim islamske vere.

Skulptura, urađena na osnovu fotografije iz 1919. godine, a simbolizuje prošlost i sadašnjost Polimlja i upućuje na ono što je najdragocenije u tom kraju – poštovanje i ljubav među ljudima različite vere, javlja RTS.

Rođaci dve vere nedavno su se sredli ispred skulpture svoje pramajke Milinko Pejović i Lutvo Poturk. Prabaka Ružica ostavila je u amanet – a posle odluke koja sigurno nije bila ni malo laka, da najmlađi od petorice sinova, pređe u islam.

Milinko Pejović, iz Užica kaže da ne zna ko može da se pohvali svojom prabakom, odnosno takvim porodicama. Lutvo Poturak, iz Prijepolja navodi da treba da upoznaju i svoju decu da bi mogli da nastave tradiciju.

Da li je Risto promenio veru zbog prisile ili ga je majka dala muslimanskom paru bez dece koji im se našao u nevolji, to više niko sa sigurnošću ne može da zna. Zna se, međutim, da su se braća i dalje volela i posećivala, i da je Luku i Aliju sa majkom ovekovečio advokat Andrija Bogdanović. 

Fotografija je deo porodičnog nasleđa, a njena simbolika navela je Andrijinog sinovca da je rodnom kraju pokloni kao skuplturu.


(nadlanu.com)

ISPOVIJEST: "Evo kakve sam "neprijatnosti" ja kao Srbin doživljavao u Zagrebu... (FOTO)

Da nije sve tako crno u našem društvo, govori nam još jedan u nizu svijetlih primjera. Slijedi ispovijest Srbina koji je došao u Zagreb...

"I evo me u Zagrebu.
Ja sam jedan od admina ali iz Srbije i evo me upravo s mojim prijateljima iz Zagreba. Hoćete da vam kažem koje sve “neprijatnosti” doživljavam u Zagrebu?
Pa da počnem...
Prvo i prvo moji prijatelji iz Hrvatske su me na autobuskoj izgrlili.
Uz pitanja “kako si?”, “kako je prošlo u putu?”, “jesi gladan?”... kretali smo se ka Trgu Bana Jelačića. 

Lepo danas vreme, lepi ljudi, lepo sve oko mene, kao da smo u ciku proleća.
Ne vidim nikakvo prečanje očiju kao što vas lažu u medijima. 
Sasvim opušteno pričam ekavicu, čak sam i konobarici tokom narudžbe rekao šta ću i naravno shvatila je da sam iz Srbije po naglasku ali me nije ni najmanje popreko pogledala.
Upravo s društvom kuliram, ićemo kasnije na Markov Trg, a posle tamo pred veče idemo u izlazak. 
Ja vama stvarno ne mogu dočarati kolike ja “muke” i “poniženja” doživljavam u ovom Zagrebu... takva su “poniženja” da bih da imam vremena ostao bar mesec dana."

NIJE ZABORAVLJEN Znate li kako Džoni Štulić izgleda danas? (FOTO)

Malo starije generacije ga pamte kao vrsnog umjetnika pa dijelom i vizionara, dok ga mlađa publika pamti tek toliko koliko su čuli od roditelja ili slučajno naletili na neku od Štulićevih fotografija na internetu.

Danas Džoni Štulić živi u Holandiji. Odvojeno od Balkana jer kako je i sam nekad navodio "što dalje od Jugoslavena".

Rijetki su članci koji danas govore o ovom posve originalnom umjetniku, valjda je to zbog toga što Štulić insistira na izolaciji itd.

Znate li kako danas izgleda?

Nije se nešto drastično promijenio, zar ne?

PUHALO: Znate li kako se postaje Srbin, Hrvat ili Bošnjak? "Ljudsko tijelo se sastoji od 65% kiseonika, 18% ugljenika..."

Srđan Puhalo, socijalni psiholog i jedan od najaktivnijih intelektualaca na društvenim mrežama, ponovo nas je svojim statusom na Facebook-u nasmijao.

(regional.ba)

UPITATE LI SE TO? Zašto je ovdje Bošnjak balija, Hrvat ustaša, Srbin četnik, a tamo negdje brat?

Piše: Merima Druškić

Jeste li primjetili kada odete negdje iz Bosne kao da se vaša duša pročisti, kao da duboko udahnete sa olakšanjem i dišete punim plućima dok se ne vratite opet u Bosnu? Jeste li primjetili da imate osjećaj da je svuda bolje osim ovdje, da je sve tuđe ljepše i bolje, a nije…

Tamo negdje ideš i diviš se svemu, građevinama, rijekama, muzejima, crkvama, džamijama, ljudima… A svoje ne gledaš. Kada ste zadnji put prolazeći kroz Ferhadiju podigli glavu i pogledali neku od građevina? Da li ste stali ikada ispred Bezistana i okrenuli se ka Čaršiji? Vidite dio Osmanskog carstva koje je ostalo u Bosni. Tada, sa te iste tačke se okrenete za 180 stepeni i gledate Ferhadiju. Sa druge strane ostao dio Austro-Ugarske i sve to u jednoj zemlji, sa iste tačke. Zašto u Bosni mrziš sve to, a tamo negdje se diviš? Zašto je negdje drugo uvijek bolje nego ovdje? Obilaziš muzeje i diviš se historiji tamo negdje, a kada si ušao u Zemaljski muzej u Sarajevu? Veliki broj ljudi nije nikada, zato nam muzej i propada. Obilaziš džamije i crkve gdje god odeš, a u Sarajevu, u samom centru grada u radijusu od nekoliko stotina metara imaš džamiju, katoličku crkvu i pravoslavnu crkvu, a u dvije, od njih tri nisi nikada ušao u zavisnosti od toga kojoj vjerskoj skupini pripadaš.

Ne voliš svog komšiju jer je Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a tamo negdje u Beču, Minhenu, Bernu ili bilo gdje da se sretnete grlite se k’o dva brata rođena. Ne pitaš za podjele, ne pričaš o nacionalizmu, jednostavno si sretan, ali istinski osjećaj sreće ti izazove kada čuješ svoj jezik. Da, tvoj jezik. Bio on srpski, hrvatski ili bosanski, razumiješ ga. Nije ti ni važno kojim jezikom se govori, prevodilac ti ne treba da bi razumio svoga brata kojeg si sreo tamo negdje. Zašto ti onda u Bosni treba prevod? Zašto u Bosni ne možemo razumjeti jedni druge i komuniciramo sa toliko poteškoća sa onim drugim?

Zašto je ovdje Bošnjak balija, Hrvat ustaša, Srbin četnik, a tamo negdje brat? Zašto smo ljuti jedni na druge? Historija se piše, ratovi budu i prođu. Nikada ih ne treba zaboraviti, ali zašto je jedna beba koja se rodila u tom ratu kriva danas? I njih i nas boli ista rana. Ni oni, ni mi nismo željeli rat. Znate li ko je započeo rat? Oni koji su bili gladni za vlasti, željeli moć, željeli da vladaju našim životima. Tjeraju nas u torove, tjeraju nas da se mrzimo da bi oni vladali. Naši političari su na pozicijama na kojima jesu samo iz razloga što su shvatili da nas moraju natjerati da se mrzimo, da se podijelimo, tjeraju nas da slavimo datume koji su nanijeli veliku štetu i nepravdu drugom narodu, a mi da ih veličamo. Zato što nas tjeraju da uvrijedimo svoga brata nečim što ni oni ne smatraju da je ispravno, ali glad za moći ih tjera da nas razdvajaju. Zašto naša politika toliko boli?

Zašto su Hrvati u BiH veći Hrvati od onih u Hrvatskoj? Zašto su Srbi iz RS-a veći Srbi od onih u Srbiji? Jeste li otišli nekada u Beograd, jeste li vidjeli te ljude? Izgledaju isto kao mi, ponašaju se isto kao mi. Pitaju te odakle si, kažeš iz Sarajeva, on ti kaže, Sarajevo je prelijep grad, eto i mene za koji mjesec opet u posjetu. Opet u posjetu, kaže, a imaš veliki broj onih koji sa Pala nisu nikada kročili u Sarajevo brinući šta će mu se desiti kada ovdje dođe i obratno. Imaš Sarajlija koje prolazi jeza od pomisli da moraju proći kroz RS, kroz svoju zemlju zbog podjela i zbog nekolicine ljudi koji nas uvjeravaju da se ne volimo i da smo drugačiji. Pitaj obične građane u Banja Luci, u Prijedoru, u Trebinju, Livnu, Kiseljaku, Zenici, Tuzli, Mostaru, Sarajevu… Da li žele sve ovo?

Budite uvjereni da će odgovor biti isti, a to je da je dosta svima ovih podjela i netrpeljivosti koju nam nameću.

Meša Selimović je to najbolje napisao:

“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična”.

I dok se oni bore da što duže traju, dok trljaju ruke smijući se nama iza leđa, pribavljajući sebi korist na našu štetu, iako imamo moć ubijeni u pojam, mi u poslijeratnom ratu čekamo neki bolji mir, neko novo sutra i da dođe neko naše vrijeme.




(klix.ba)

KAKO SRBIN ČESTITA HRVATU Đoković poslao sjajnu čestitku Modriću i oduševio: "To Nole, najveći si!"

HRVATSKI kapetan Luka Modrić sinoć je u Londonu dobio nagradu FIFA-e za najboljeg igrača svijeta. Vođa Reala i hrvatske nogometne reprezentacije završio je ispred Cristiana Ronalda i Mohameda Salaha, a osim spomenute nagrade, uvršten je i u najbolju momčad svijeta u protekloj sezoni.

Luka je nakon dodjele dobio razne čestitke od kolega iz reprezentacije, bivših suigrača, legendi nogometa poput brazilskog Ronalda, Pelea, Ronaldinha... Svi su se oni naklonili nevjerojatnom i apsolutno zasluženom uspjehu 33-godišnjeg Zadranina.

Čestitke su stigle i iz teniskog svijeta, među njima i one hrvatskih reprezentativaca Marina Čilića i Ivana Dodiga, a posebno se istaknula čestitka srpskog tenisača Novaka Đokovića.

"Bravo, Luka. Apsolutno zasluženo majstore, neka je sa srećom", napisao je Nole i oduševio fanove širom svijeta te u kratkom roku skupio velik broj lajkova ispod Lukine objave na Instagramu.

Đoković je navijao za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Za vrijeme dvoboja Hrvatske i Argentine na društvenim mrežama je napisao: "Ajmo Vatreni!"




(index.hr)

Mali Božo oduševio Balkan: Ne želi TV ni internet, samo svog konja i planinu (VIDEO)

Mali Božo Filipović sa Lukavice iznad Nikšića postao je prava internet senzacija.
 Ovaj dječak živi na planini, čuva ovce i jaše konja, bez interneta i televizora koji mu očigledno ne nedostaju, piše cdm.me.

Video snimak s malim Božom koji je podijeljen na društvenim mrežama, ima preko 100.000 pregleda.

Božo živi u Gornjem Zagaraču, a snimljen je na konju Zekanu.

“Svugdje idem s njim, do Kapetanova, do vjetrenjača, do Lole. Idem sam”, priča Božo.

Na pitanje može li se za njega reći da je car planina – kroz smijeh potvrdno odgovara.

U školu je zakasnio zbog planine, a na nastavu će se vratiti u ponedjeljak.

Na planini nema ni interneta, ni televizora, ali mu to ne nedostaje, a dobro je što Božo svake noći ranije odlazi na spavanje.

“Pomalo sam umoran jer svaki dan čuvam ovce i jašem konja”, kaže on, prenosi cdm.me



VIDEO:

IMA NADE ZA NAS Muslimanka i časna sestra u zagrljaju: A kada se duše sretnu...!

Koordinatorica Udruženje žena Medžlisa Islamske zajednice Livno, Šejla Mujić Kevrić, napravila je presjek aktivnosti u protekloj godini s ciljem da prezentira projekte i programe koje Udruženje nudi svim ženama u Livnu, gotovo svaki dan. U razgovoru za Radiosarajevo.ba naglašava važnost međureligijskog dijaloga kojeg su samoinicijativno pokrenuli u Livnu.

 “Kao koordinatorica projekta Udruženja žena Medžlisa IZ Livno, neizmjerno sam sretna što kroz svoje djelovanje imam mogućnosti djelovati i na međureligijskom planu. A kada se duše sretnu, poput moje i Blankine, onda je ta saradnja tako lahka i jednostavna da se sama od sebe nameće i rezultira dobrom. Sestra Blanka nije ni trenutak oklijevala da bude naša gošća u džamiji i da se pri tome i obrati velikom skupu žena muslimanki, što govori mnogo", rekla je za Radiosarajevo.ba Šejla Mujić Kevrić.

Sretni su, veli, što im je Uzvišeni Bog podario sve ove mogućnosti i uvjete da što kvalitenije djelujemo u našoj zajednici.

"Zahvalne smo dragom Bogu koji nam je pružio ovakvu priliku i mogućnost, da u ime Njegovo možemo napraviti male, sitne pomake u komunikaciji našeg naroda u Livnu, pa ako ništa, stvoriti jednu pozitivnu sliku koja govori da samo ako se ne radi ništa, tek tada imamo pravo da negodujemo. Nadam se da će naša saradnja pomilovati što vise vjerničkih srca u Livnu, ali i svih onih koji bi željeli komunikaciju a možda ne znaju kako je otpočeti. Evo ovako, pokucati na vrata drugog i drugačijeg i živjeti s njim kao da je tvoj bližnji. Zaista nije teško, samo treba otvoriti srce. Hvala mojoj kolegici i prijateljici Blanki čije je srce širom otvoreno", kazala je Mujić Kevrić.

Sestri Blanki uručena je zahvalnica za saradnju na humanitarnim projektima.

Zahvalnice su uručene i predsjednici "Marijansko-vinkovske mladeži" Antei Miloloži, predsjednici udruge "Bistrica" Slavici Gotovac, predsjednici Udruge paraplegičara Livno, saradnici na projektu "Žive knjižnice" Danijeli Popović, muallimi Elmazi Dragolovčanin iz Glamoča, Feridi Ključo, Azizi Bukvić, Aidi Bašić, Ismeti Velić, Amiri Jahić, snažnim i vrijednim ženama koje su u toku protekle godine dale određeni doprinos radu Udruženja žena.

Kao i svake godine do sada, uručene su diplome polaznicama Škole islama i Škole Kur'ana, te zahvalnice za polaznice sekcije zlatoveza koje su dale veliki doprinos funkcioniranju sekcije kvalitetnom izradom slika.



(radiosarajevo.ba)

Koliko su se nekada venčavali Srbi i Hrvatice/ Hrvati i Srpkinje, a koliko danas ulaze u mešovite brakove i koga pre biraju za partnera (TABELE)

U poslednjih deset godina povećan je broj brakova koji je sklopljen između državljana Srbije i stranaca, ali to ne važi i za brakove sa državljanima Hrvatske.

Izreka da "ljubav ne zna za granice" ne odnosi se previše na državljane Srbije, koji samo u 8,2 posto slučajeva za supružnike biraju strance. Prošle godine u Srbiji je sklopljeno 36.047 brakova, od kojih je 2.944 bilo sa jednim stranim državljaninom. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, broj sklopljenih brakova je manji nego na period od pre 10 godina, pa je tako, na primer, 2008. godine sklopljeno 38.825 brakova.



Sa druge strane, u poslednjih deset godina povećan je broj brakova koji je sklopljen između državljana Srbije i stranaca, ali to ne važi i za brakove sa državljanima Hrvatske. Taj broj je za poslednjih deset godina sa 287 spao na 232 braka.

Sudeći prema podacima zavoda, naši državljani najviše vole i venčavaju se sa državljanima Bosne i Hercegovine.

Broj sklopljenih brakova između Srba i Hrvata u opadanju

- Broj sklopljenih brakova između građana ove dve zemlje najveći je i to u čitavom periodu u kom statistika prati obeležje državljanstva (od 2005. do 2007. godine) - kažu iz Republičkog zavoda za statistiku.

Brakovi između državljana Srbije i Hrvatske uvek su privlačili pažnju javnosti, pogotovo nakon raspada SFRJ. U poslednjih 10 godina, taj broj je smanjen sa 287 na 232 braka, koliko je sklopljeno prošle godine.

Tako je na primer 2008. godine sklopljeno 107 brakova između mladoženja, državljana Srbije i nevesta, državljanki Hrvatske. Sa druge strane, Srpkinje su se više udavale za mladoženje iz Hrvatske, jer je iste godine sklopljeno 180 brakova.

Narednih godina taj broj je bio u opadanju, pa je tako 2011. godine sklopljen 181 brak između državljana Srbije i Hrvatske. 74 braka su sklopljena između mladoženje Srbina i neveste Hrvatice, a obrnuto, kada je mlada Srpkinja a mladoženja Hrvat bilo je 107 brakova.

U narednih nekoliko godina zabeležen je blag porast zaključenih brakova, da bi taj broj 2015. iznosio 252 braka. Prošle godine stigli smo do brojke od 232 braka između državljana Srbije i Hrvatske, u slučaju kada je muž Srbin a mlada Hrvatica bilo je 102 braka, a u suprotnom slučaju 129 brakova.

Izgleda da su državljanke Srbije svih ovih godina više stupale u bračnu zajednicu sa mladoženjama iz Hrvatske, nego obrnuto.

Broj sklopljenih brakova drastično je opao u odnosu na period pre 1990-ih i nakon raspada SFRJ.

- U 1980-oj godini sklopljeno je 57.500 brakova, od kojih je 1.146 bilo između lica srpske i hrvatske nacionalnosti. Taj broj je 10 godina kasnije, 1990. pao na 48.261, s tim što je broj zaključenih brakova između lica srpske i hrvatske nacionalnosti smanjen za duplo, pa su te godine bila samo 672 braka - kažu iz Republičkog zavoda za statistiku.

Da je situacija u tadašnjoj Jugoslaviji i raspad države uticao i na bračne statuse, govori podatak da je narednih godina broj brakova bio takođe u opadanju. Tako je 2000. godine sklopljeno 327 brakova između lica srpske i hrvatske nacionalnosti.

Od drugih stranaca, državljani Srbije najviše se venčavaju sa državljanima Crne Gore, Makedonije i Bugarske.

Kao razlog za ovo stručnjaci navode da smo i dalje "zatvoreno društvo, pa Srbi i Srpkinje češće za životne partnere biraju ljude sa ovog podneblja".



Detaljnije klikom OVDE.



(telegraf.rs)

HRVAT I SRBIN NAJBOLJI PRIJATELJI? Pročitajte šta je Dino Rađa napisao o Vladetu Divcu.

Hrvat i Srbin najbolji prijatelji, sada izgleda kao nemoguća misija, a nekada su Vlade Divac i Dino Rađa bili i više od toga. Priznao je to Rađa na društvenim mrežama, gde je otkrio veliki broj anegdota iz života sa Divcem.

- Vlade je prvi imao auto, famozni Jugo 45. Kad god sam igrao u Beogradu ostavio bi mi ga ispred hotela s ključem u bravi. Jednom smo na pripreme u Pirot kasnili nas dvojica iz nekog razloga, 18-19 godina. Auto škripi da popizdiš i ja ga pitam šta je a on kaže da nema pojma. Vozimo tako nekoliko sati do Pirota i ja ga nagovorim da ode u neki servis (čitaj prvu garažu) i da neko to pogleda. Dođe majstor do nas i kaže: "Vi niste normalni. Pakne uopšte ne postoje. Direktno željezo na željezo. Mogli ste poginuti". A šta smo mi znali tada? - otkrio je Rađa.

Rađa je otkrio i momenat kada je na pripremama reprezentacije selektor Pešić upao u sobu dok je Divac pušio u toaletu.

- Na pripremama na Staroj planini nakon ručka ode on u toalet i zapali cigaru. Ja nešto čitam na krevetu i uleti Pešić u kontrolu. Pita ljut kao pas: "Ko puši ovde"? Očekivao je valjda:" nisam ja, nisam ja". Ovaj iz taoleta-a viče: "Ja sam". Pešić valjda šokiran okrene se, ode i nikad nije spomenuo ni slovo.

Od prvih kontrolnih okupljanja pod vođstvom Rusmira Halilovića su kako kaže Rađa "kliknuli" i tako je ostalo do danas.

- Uvek mi je bio neko merilo od koga moram bit bolji i zbog njega sam između ostalog sam sebe gurao napred. Na kraju balade mislim da smo on i ja napravili veličanstvene karijere i da mu je mesto u HOF (Kuća slavnih). Samo je pitanje koje će godine on i Toni doći na moje mesto a ja ću biti srećan kao i oni. Dolaskom u Partizan nastaju legendarni dueli s nama u Splitu. Inače je uvek bio veliko dete i samo su mu zajebancije bile na pameti.

Divac i Rađa su se znali u dušu, što se videlo i na parketu gde su doneli veliki broj medalja SFRJ.

- Proveli smo na pripremama mesece i mesece svake godine. Od 1986. do 1991. više sam s njim vremena proveo nego sa svojima kod kuće. Slagali smo se na terenu i van njega. Famozni Bormio smo briljirali u finalu. U stvari, sve što smo odigrali zajedno bilo je vrh. Znali smo se u dušu. Jedan skače, a drugi trči. U kombinaciji s Tonijem i Draženon nazakucavali smo se do mile volje. Bili smo prototipovi modernih centara koji trče kao bekovi. Utakmice kao i protivnici su uvek bile bez milosti ali fer. Jedino smo u NBA znali jedan drugome progledati kroz prste. Diki fala na svemu. Uživao sam dok smo igrali zajedno i zbog tebe sam bio bolji igrač, napisao je Rađa.




(novosti.rs)

Djeci u vrtiću poklonili slikovnicu sa opisima o časnoj smrti, odrubljivanju glava, roditelji revoltirani (FOTO)

RODITELJI ZGRANUTI, A TEK KAD SU ČULI ODGOVOR...

 Ovo su samo neke od poruka, delovi teksta, iz slikovnice, koju su vaspitačice državne Predškolske ustanove “Boško Buha” Inđija, u vrtiću u Ljukovu, poklonile mališanima uzrasta od četiri do šest godina, saznaje InfoNet Vojvodina. Na slikovnici “Ne bi ti se svidelo da budeš astečka žrtva. Grozote koje radije ne bi da upoznaš” je pečat Predškolske ustanove “Boško Buha” Inđija, istaknut je logo (što se vidi na poslednjoj strani slikovnice, slika na kraju teksta) Kreativnog centra, kao autor potpisana je Fiona Mekdonald (slika na kraju teksta), a  ilustrator Dejvid Antram.

Roditelj petogodišnjeg dečaka N. B. (ime i prezime poznato redakciji) slikao je nekoliko strana pomenute slikovnice, u koje je redakcija Infonet-a imala uvid. Crteži u slikovnici verno opisuju ono što piše u tekstu na svakoj strani, a sve obiluje opisima časne smrti, krvi, dranja kože, odsecanja glava i slično.

“To je samo 15 odsto gadosti koje se nalaze u slikovnici koju su podelili deci u vrtiću!”, izjavio je za InfoNet N. B. On u izjavi za naš portal kaže da “posebno naglasimo da je revoltiran i besan zbog onog što je doživeo”. Kaže da možda ne bi ni znao “kakvu sramotnu slikovnicu” su vaspitačice dale mališanima, da nije čuo svoje dete kako čita citate iz nje.


“Čuo sam da pominje krv, odrubljene glave, časnu smrt, da će neko nekome odrati kožu i bio sam šokiran. Pomislio sam da dete izmišlja, pa sam ga strogo upitao – ma, šta to govoriš? On mi je rekao – tata, čitam slikovnicu! Tek je onda usledio šok”, kaže u jednom dahu sagovornik InfoNet-a.

SLIKOVNICA SA PEČATOM PREDŠKOLSKE USTANOVE

Kada je počeo da lista slikovnicu, kaže da je bio zgranut onim što tamo piše, a još veći šok je usledio kad je na koricama slikovnice video pečat Predškolske ustanove “Boško Buha” Inđija, a na kojem osim toga jasno vidi da piše i Republika Srbija i Autonomna pokrajina Vojvodina.


“Sutradan, ujutro, odjurio sam u vrtić i pitao vaspitačicu šta su to podelili deci i da li su normalni. Ona mi je odgovorila da zna da je to neprikladno, ali da je takav plan i program. Rekla mi je da su oni to dobili i podelili. Kad sam je pitao – pa, da li ste svesni šta ste dali deci, ona je ćutala”, prepričava ovaj roditelj.

Kaže da čak toliko ni ne osuđuje vaspitačicu, koliko direktora Predškolske ustanove i sve ostale više instance.

“Ali, nije mi jasno kako je moguće da oni koji odlučuju, kako je moguće da nisu videli kakve knjige štampaju za dečicu tog uzrasta i kakve gadosti u njima proklamuju”, kaže N. B.

SLIKA NOŽA “ZA VAĐENJE SRCA”

Kakve razmere mogu poprimiti posledice čitanja jedne takve slikovnice, sagovornik InfoNet-a objasnio je primerom jedne slike iz slikovnice. Kaže da je zbog toga još više zabrinut.

“Nacrtan je nož od kamena, a uz sliku stoji objašnjenje da on služi za vađenje srca. Taj nož liči na makaze. Pitao sam vaspitačicu, dok sam pokušavao da joj objasnim šta su oni to plasirali deci od pet godina, da li je svesna šta iz svega toga može da proistekne. Mi u kući imamo makaze, koje liče na taj njihov skaradni nož iz slikovnice. Ko će biti odgovoran ako moje dete, sledeći uputstva iz slikovnice koju im je dala Predškolska ustanova, sutra uzme makaze i, ne daj bože, ubode neko drugo dete. Jer, baš tako je nacrtano u toj njihovoj slikovnici. Vaspitačica nije znala šta da mi odgovori. Naježim se kad samo pomislim šta sve može da zaključi jedna dečija glava kad čita ovako nešto i gleda te slike”, kaže N. B.

U PREDŠKOLSKOJ USTANOVI BEZ ODGOVORA

Jesu li svesni kakvu slikovnicu su poklonili petogodišnjacima, da li su prethodno proverili šta piše I šta je nacrtano u njoj, smatraju li da je takvo štivo prigodno ne samo za taj uzrast dece, nego generalno za školski uzrast, ko će da snosi odgovornost za ovakav propust? Ni na jedno od ovih i mnoga druga pitanja danas nismo mogli da dobijemo odgovor od direktorke Predškolske Ustanove “Boško Buha” u Inđiji, jer je bila odsutna.


“Direktorka i njen pomoćnik su na seminaru. Molim vas, pozovite ujutro od 7,45 do 8 sati, možda uspete da je dobijete”, rekla nam je sekretarica škole.

KREATIVNI CENTAR: HUMORISTIČKI PRIKAZ ISTORIJE, ZASNOVAN NA ČINJENICAMA

U “Kreativnm centru”, koji je izdavač slikovnice „Ne bi ti se svidelo da budeš astečka žrtva“, u pisanom odgovoru redakciji InfoNet-a, a koji potpisuje direktorka te izdavačke kuće Ljiljana Marinković piše da su “ugledni autori slikovnice na humoristički način” predstavili određeni istorijski period.


Detaljniju fotogaleriju pogledajte klikom OVDJE.



(6yka.com)

POTRESNO: Muslimanku, kao BEBU ju je u ratu SPASAO SRPSKI VOJNIK, a sa 16 je rešila da sazna celu ISTINU o sebi! (VIDEO)

BEOGRAD - Devojčica Senida je nestala 1992. godine kada je u mesto Caparde u BiH ušla srpska vojska. Ispostavilo se da je završila u Beogradu gde ju je naredne godine usvojila porodica Janković i dala joj ime Mila.

Ona je odlučila da sa 16 godina potraži svoju porodicu, a DNK analizom je dokazano da je ćerka Muhameda i Senade Bećirović. Međutim, njena potraga je bila užasno naporna i neizvesna jer se sve vreme susretala sa lažima i nerazjašnjenim pitanjima.


Srpski vojnik Milenko Vidaković je spasio ovu bebu koja je imala 11 meseci iz zapaljene kuće u okolini Zvornika tokom rata, a onda je odneo kod svoje majke. Senidi je uvek bilo žao što ovaj vojnik nije doživeo da joj kaže istinu i da mu se ona zahvali što joj je spasio život.


- Žao mi je što je poginuo, jer mnoge stvari bi mi on mogao reći. On je sada mrtav i teško da sa te neke strane mogu bilo šta da čujem. Zahvalna sam mu do kraja života. Ipak je on mene spasio. Nebitno da li je Srbin, da li je musliman, ispao je čovek. Mogao je da me ostavi da umrem - istakla je Senida.


Dete koje je na neverovatan način preživelo rat, usvojili su u Beogradu, gde je živela pod imenom Mila Janković. Ona je uspela da pronađe svog oca i . Svog oca je pronašla 2008. godine koji je tada živeo u Nemačkoj, ali sa njim nije ostvarila nikakav dublji odnos. Preselila se pre nekoliko godina u Sarajevo kod tetke gde je nastavila svoje školovanje.


- Moj život u Beogradu je bio predivan. Imala sam sve, išla u školu. Imala sam srećno detinjstvo. Putovala sam svuda. Uglavnom, srećno sam dete, što kažu rođena pod srećnom zvezdom. Oni su meni pružili svu ljubav. Imali su dva sina i svu ljubav koju su sinovi imali, pružili su i meni. Tako da ću im uvek biti zahvalna. I ne gledam sa te neke strane da je moj život bio bezveze, jer su Srbi. Ja znam iz priča šta se ovde dešavalo i kako je to bilo, ali ja bar gledam da čovek ne treba da se gleda po toj nekoj nacionalnoj strani. Bitno je da je on čovek, da ima srce, i to je to - rekla je svojevremeno ova devoka

Ipak, kasnije je saznala deo istine o sudbine svoje poredice.

Posmrtni ostaci njene majke Senade Bećirović pronađeni su u Capardama kod Kalesije, nedaleko od njihove porodične kuće. DNK analizom je nesumnjivo potvrđeno da riječ o Senidinoj majci. Njeni posmrtni ostaci su.


Senidina sestra Sanda (1988), koja je također nestala tog maja 1992. godine, nije pronađena.
– Da, majka je pronađena, a sestra nije, kazala je kratko Senida.


Senida Bećirović danas živi u Sarajevu. Senidina priča još nije završena. Sudbina njene majke, za kojom je tragala sve ove godine, sada je poznata. Ostalo je još jedno pitanje: šta se desilo njenoj sestri Sandi? Je li ubijena zajedno s majkom ili odrasta negdje pod drugim imenom?



VIDEO:

(kurir.rs)

OVAJ SLEPI SRPSKI SVEŠTENIK 1992. JE SPASIO ŽIVOTE DVOJICI EFENDIJA: Zbog ovoga su ga se SRBI ODREKLI I PROTERALI GA! (VIDEO)

 Noć pre nego da me pozovu sanjao sam san u kome se nalazim u džamijskom holu i neko u taj hol baca bombu. Dočekujem bombu rukom i bacam je nazad i ona eksplodira napolju. Sutradan su me zvale efendije da im pomognem - priča prota Milorad Golijan.

Prota Milorad Golijan koji je proteran iz mesta Vlasenice u Republici Srpskoj, spasao je dva imama za vreme rata, i tvrdi da više nikada neće biti krvavog rata između Srba, Bosanaca i muslimana.


- Odgovorno vam tvrdim ovim slepim očima - priča Golijan za Blic, koji je odrastao u mestu Žeravice u opštini Han Pijesan u Bosni i Hercegovini, pa dodaje:

- Voleo sam knjigu. Nije mi bilo teško da idem peške i po 12 kilometara u školu. Uvek sam bio na strani mita. Vaspitan sam na epskoj poeziji. Voleo sam Marka Miljanova koji je govorio da je junaštvo da čovek brani sebe od drugoga, a čojstvo da brani druge od sebe. U trenutku kada je izbio rat želeo sam u svemu tome što je bilo ružno da pokažem da čojstvo nije propalo do kraja, da kažem ljudima da štite svoje komšije.

On je 1992. godine kao pravoslavni sveštenik bio na službi u Vlasenici. Kaže da je sve počelo loše da se dešava onda kada je vojska JNA otišla iz mesta, i SDS kao vodeća stranka preuzela vlast.

Milorad se svega toga sklanjao jer je bio naučen da se tuđa vera ne vređa, pa ga je vređalo i puštanje srpskih pesama na ulicama, pa se sklanjao u kuću ili crkvu, a napisao je i 14 knjiga.

Kako kaže, jedne noći je primio poziv od dva imama.

- Noć pre nego da me pozovu sanjao sam san u kome se nalazim u džamijskom holu i neko u taj hol baca bombu. Dočekujem bombu rukom i bacam je nazad i ona eksplodira napolju. Sutradan su me zvale efencije da im pomognem. Rekli su mi da su skriveni u podrumima džamije. Umirio sam ih, reko im da se okupaju, obuku i da izađu napolje. U mantiji sam otišao po njih i odveo ih u opštinu misleći da, kao srpski sveštenik, imam autoritet u toj srpskoj vladi - kaže Milorad.

Međutim, tada je nastala prava drama.

- Rigidno su nas dočekali. Sećam se da me je predsednik opštine pitao: "Što ti štitiš ove efendije"? Ubrzo sam izašao napolje, naišla su policijska kola i odvela ih u stanicu. Upalio sam "jugo", ušao kod načelnika i rekao: "Šta uradite s ovim ljudima, uradite i sa mnom" - kaže on, pa nastavlja:

- Oni su bili u mojoj duši, na mom obrazu, a moja glava nije važnija od mog obraza. Jedan je pušten da se vrati u svoje selo, drugog sam odvezao za Kladanj. Kada sam se vratio doživaljavao sam svakodnevno šikaniranje. Ljudi su okretali glavu od mene na ulici, javno me osuđivali, pljuvali, nazivali izdajnikom. Šira porodica me je osuđivala, a i dan danas padne poneka osuda, ali ne kajem se iz razloga što biti čovek i sačuvati obraz je važnije nego sačuvati život.

Kako Golijan priča, u zapisima Rodoljuba Čolakovića iz Oslobodilačkog rata, može se pročitati šta se dešavalo u Vlasenici u toku Drugog svetskog rata.

- Nemačke jedinice su kao okupatori držale red, a po njihovom povlačenju ustaše počeše da preuzimaju. Najviđenije Srbe, trgovce, seljake, među njima mog kolegu sveštenika Dušana Bobara prikovali su kroz čelo ekserom za bukvu. To je bilo '41. ili '42. godine. Ako se tada nijedan efendija nije setio ili nije smeo, ne osuđujem tada, da zaštiti svoga kolegu protu Bobara, nakon 50 godina ja sam zaštitio dvojicu efendija. Mene zato ne osuđuje moj bog Hristos, a to ako sam sudbinu polomio i historiju zaustavio, to mi može biti samo na ponos. Ovaj put sada pričam i neka me pljuju. Ništa novo, jer uprkos svim bitangama sveta, rata tamo više neće biti.

Tadašnji vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda je nakon ovog događaja Golijanu odneo dekret da za 24 sata napusti Vlasenicu, a u selo Noćaj, pokraj Sremske Mitrovice je došao '92. godine.

- Kad je u pitanju vera, ja ne mogu reći za sebe da imam veru i da verujem. Imam život koji je metafizički, pod uticajem Dostojevskog, Berđajeva, Karla Gustava Junga, Adlera, Platona, Heraklita. Vladika mi je pokazivao anonimna pisma mojih kolega koji su imali pritužbe jer nisam imao nikakve cene i tarife. Kao kap po kap to je tuklo po mojoj duši dok zbog visokog šećera i očnog pritiska nisam oslepeo pre pet godina. Moj crkvenjak jednom prilikom je rekao: "Oslepeo je da vas više ne gleda kakvi ste".

Otkako je došao u selo Noćaj, obnovio je malu crkvu uz pomoć meštana, i u je radio sve do penzionisanja kao pravoslavni sveštenik. Ima dve ćerke, sina sveštenika i pet unučića, od kojih dvoje nikada neće videti.



(Telegraf.rs)

TITO SE 1952. G. IZJAŠNJAVAO KAO HRVAT Evo dokaza iz njegovog vjenčanog lista! (FOTO)

"Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno imenovati svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: 'Ja sam Hrvat', morali smo reći: 'Ja sam iz Hrvatske.' Ako bi netko iskazao svoj nacionalni ponos, prijetio mu je zatvor", rekla je Kolinda za austrijski Kleine Zeitung i postala predmet sprdnje na Twitteru.

Da je i to slagala, brzo su dokazali korisnici Twittera koji su počeli objavljivati fotografije svojih i dokumenata svojih predaka, iz kojih je vidljivo da su se bez problema izjašnjavali kao Hrvati.

Ne samo što su se danas javnosti poznati i nepoznati ljudi izjašnjavali kao Hrvati, sam Josip Broz Tito u svom je vjenčanom listu napisao da je Hrvat. Njegova tadašnja mlada Jovanka Budisavljević, rođena u ličkom selu Pećane, izjasnila se kao Srpkinja.

Vjenčanje 60-godišnjeg Tita i 28-godišnje Jovanke u tajnosti se održalo u Iloku u vili Dunavka 19. travnja 1952. godine, pisao je Telegraf.rs.

Iako je poručio "Čuvajte Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga", sam Broz se ipak nije izjasnio kao Jugoslaven, već u izvodu stoji da je Hrvat, sin oca Franje. A nije ni napisao da je iz Hrvatske, što je po Kolindinim riječima morao kako bi izbjegao zatvor.

(6yka.com)

OVO JOŠ NIJE VIĐENO Hamdija Lipovača, Bošnjak, dobitnik ORDENA SVETOG SAVE: Jadni smo ako brojimo koliko se ko puta ljubi.

Ne dešava se svaki dan da Bošnjak dobije priznanje Srpske pravoslavne crkve, pa još orden nazvan po Svetom Savi. Upravo to se desilo  u Bihaću, gdje je patrijarh srpski Irinej za zaslužnog građanina proglasio Hamdiju Lipovaču, bivšeg načelnika tog grada i takođe bivšeg premijera Unsko-sanskog kantona.

 Na pitanje kako je u BiH biti Bošnjak nagrađen od pravoslavnog patrijarha, Lipovača kaže da je to „još jedna cigla ugrađena u BiH sa boljom budućnosti, jer prošlost nije bila fina, ali budućnost možemo napraviti da bude“.

– Radi djece, ako ništa. Ja u kontinuitetu isto mislim, govorim i radim i kad sam u Banjaluci, i u Zagrebu, Beogradu ili Bihaću. Vjerujem da ogromna većina Bošnjaka pozdravlja ovo odlikovanje – kaže Lipovača u intervjuu za Srpskainfo.

Za šta ste konkretno od patrijarha nagrađeni Ordenom Svetog Save? Na koji način ste pomogli gradnju Hrama Svete Trojice u Bihaću?

To bi bilo najbolje pitati ljude iz Srpske pravoslavne crkve i sam narod srpski koji ovdje živi. Uglavnom, od 2004. do 2015. kao SDP-ov načelnik i premijer USK uvijek sam, za razliku od prethodnih, ali i vlasti nakon mog mandata, Bošnjake, Srbe i Hrvate gledao kao svoje. Ravnopravno. Gradio sam i pomagao Islamsku zajednicu, Katoličku crkvu i Srpsku pravoslavnu crkvu sa istom ljubavlju.

Među komentarima na Vaše odlikovanje ima i negativnih. Šta poručujete onima koji u tom činu vide nešto loše?

Velika većina je lažnih profila i nacionalstički obojenih portala, te pokojeg kandidata „zelene dinastije” koji sad pozivaju na patriotizam, vjeru, naciju, a svake sedmice idu u Banjaluku, sjede sa Draganom Lukačem i drugim srpskim predstavnicima, prave dogovore, traže usluge. Pa, kod dvije trećine ovih kritičara je grb Republike Srpske na diplomama. Tad im ništa ne smeta. Na takve se ne obazirem, samo je evidentno da bi u sva tri nacionalistička koncepta svi Bosnu i Hercegovinu, ali da druga dva naroda postoje samo na papiru. E, neće moći.

Na odlikovanju Vam je čestitao i predsjednik Srpske Milorad Dodik. U kakvim ste odnosima sa njim?

Gospodin Dodik je prišao da mi čestita. Ne vidim tu ništa sporno. Time je pozdravio koncept koji zastupam. Vjerujem da će njemu i svim političarima u RS ovo biti podstrek da na svom području više zaštite Bošnjake i Hrvate. Jer to tako treba.

Dodik svojevremeno nije prihvatio Vaš poziv na „ledeni izazov“, uz komentar: „Ko je Hamdija Lipovača? Nemam pojma“. Da li ste mu na tome zamjerili?

Mislim da se od Dodika previše pravi publicitet. Gleda se šta on kaže, kako reaguje. S time ga afirmišu oni koji svoju vlast zasnivaju na strahu od drugih i drugačijih. Ja ga doživljavam kao izabranog predstavnika srpskog naroda. I to je sve. Račune polaže narodu koji ga bira. Sutra, ako pobijedi, biće član Predsjedništva BiH. Znači, dio Predsjedništva naše zemlje. Znači, dio Predsjedništva svih njenih građana.

Sa patrijarhom i sa Dodikom ste se poljubili tri puta, po običaju Srba. Zbog čega?

Ja potičem iz stare muslimanske begovske porodice Pozderaca i Lipovača. Kod nas je adet da se stari ljudi poljube u ruku, a posebno vjerski poglavari. Ja nikada nisam propustio da poljubim ruku i svom reisu Ceriću i Kavazoviću. A, kad vam neko dođe u kuću naučen sam da mu treba pružiti sve počasti. Na kraju, jadni smo mi kad se u 21. vijeku broji koliko se ko puta poljubi. Ja znam da bi mnogi voljeli da sam odbio ruku gospodina Dodika, ili na neki način doveo do incidenta, ali to nije BiH i nije moj odgoj.

U kakvim odnosima žive Bošnjaci i Srbi u Unsko-sanskom kantonu?

Normalnim. Dijelimo i dobro i zlo. Posjećujemo se za Bajrame i Božiće, pomažemo jedni drugima. To upravo smeta nacionalistima. No, to je njihov problem.





(srpskainfo.com)

AMERIKANKA napravila BUREK, pa delila ljudima u Beogradu: Ovo su njihove URNEBESNE REAKCIJE (VIDEO)

U svemu joj je pomogao i prijatelj Andrija, a svoj specijalitet su odlučili da podele slučajnim prolaznicima u jednom beogradskom parku

Navando, Amerikanka koja živi u Beogradu odlučila je da napravi jedno od najpoznatijih balkanskih jela – burek. Da odmah na početku razjasnimo pravila je pitu sa sirom, što Bosanci zapravo ne smatraju burekom, ali dobro.



U svemu joj je pomogao i prijatelj Andrija, a svoj specijalitet su odlučili da podele slučajnim prolaznicima u jednom beogradskom parku.


Susreli su i devojku iz Bosne koja je, za razliku od ostalih, ipak imala malo strožije kriterijume pa je Navando od nje dobila osam od deset.


Navado se izgleda balkanska kuhinja itekako svidela, pa je u komentarima pitala one koji je prate šta žele da kuva sledeći put, sarmu, gulaš, nešto sa roštilja ili pak možda nešto slatko.



VIDEO:

(espreso.rs)

ZAŠTO JE TO DANAS NEZAMISLIVO? Kako je Mitar Mirić otpjevao pjesmu sarajevskoj Baščaršiji? (VIDEO)

Koliko su se vremena promijenila, govori i činjenica da su mnogi pjevači, ne gledajući naciju i vjeru pjevali pjesme gradovima, državama itd...

Jedna od najljepših starih narodnih pjesama je i pjesma sarajevskoj Baščaršiji.

Iz ove perspektive, mnogi bi nacionalistički zadojeni rekli: "Gdje on Srbin da pjeva tamo nekom Sarajevu?"

Iz nekadašnje perspektive, to je bila pjesma jednog umjetnika za jedan od NAŠIH gradova.

Mnogo su se vremena promijenila, zar ne?

VIDEO:

Emotivna pjesma oca čiji je sin otišao u inostranstvo: 'Kriv sam, sine, jer nisam lajo, teško je bilo i rat je trajo...':

Priča Marija Vinkovića iz Vrbanje i njegovog sina Vince Vinkovića još je jedna u nizu priča o iseljavanju iz Hrvatske. No, Mario je svom sinu posvetio pjesmu naslova ‘Sretan put svim sinovima’ koju je napisao dok se vraćao iz Zagreba odakle je ispratio najmlađeg sina u Njemačku.

 Objava se proširila internetom, a Mario nije ni slutio da će pjesma privući toliku pažnju. Gotovo 900 ljudi reagiralo je na objavu, podijelilo ju je gotovo 300 korisnika Facebooka, objavili su je vodeći mediji, a u gotovo stotinjak komentara prijatelji i poznanici poručuju mu da se drži, a Vinci žele sreću.

Otišao u potrazi za poštenjem

23-godišnji Vinca završio je Poljoprivredno-šumarsku školu u Vinkovcima prije pet godina. Odonda radi, mijenja poslove, traži radno mjesto koje će mu donijeti određeno zadovoljstvo, ali i omogućiti da normalno živi. Nažalost, u Hrvatskoj to nije pronašao.

- On je radio kao profesionalni vozač, a po struci je šumarski tehničar. Nisam htio da mi ovdje provede 10 godina kao sjekač na motornoj pili. Ne znam koliko znate o tome, ali to je strašno. Promijenio je nekoliko poslodavaca koji se busaju u prsa, a ne žale dušu i kad treba isplatiti plaću, vode se onom - što manje to bolje. Otišao je prije par mjeseci, a znam da ga neću vidjeti pola godine - priča nam žalosno otac. 23-godišnji Vinca zaposlio se kao vozač u Njemačkoj.

- Zadovoljan je plaćom, ali znate kako je… Otišao je s 85 kilograma, sad ima 75, smršavio je desetak kila. Ima ideju da će malo novca staviti sa strane, pa si nešto priuštiti, kupiti. No, želja mu je da možda i tu pokrene neki posao. Ipak, teško je malom čovjeku kod nas uspjeti. Želio sam njemu da ostane - kaže Mario za Jutarnji list.

Sretan put svim sinovima

Kriv sam sine,jer nisam lajo,

krivi smo malo pomalo svi.

Teško je bilo i rat je trajo,

dođoše ljudi podli i zli.

Kao termiti na drvo meko,

sisali blago države ove.

Na prvoj crti dok gine neko,

oni na trudu djedova plove.

Potpisom pera samo za kunu,

uzeše firme i radna mjesta.

Debljali konto na svom računu,

radnike mnoge čekala cesta.

A mi smo samo šutiti znali,

virovat jednom biti će bolje.

Maleni čovjek ostat će mali,

nestalo vjere,nestalo volje.

Krenite djeco sretan vam put,

u tuđoj zemlji nađite sreću.

Ne vridi biti tužan ni ljut,

iako dugo vidit vas neću.

Možda se jednom sve priokrene,

dođite kući,vratite nadu.

Orite zemlju,lomite stjene,

vratite ponos selu i gradu.

Mario Vinković

Vinca nije prvi u obitelji Vinković koji je napustio Vrbanju. I Marijeva dva starija sina sreću su potražili drugdje - jedan nije otišao daleko, u Vinkovce, a drugi je posao našao u Zagrebu.

Premda je mladić mogao pronaći posao u Hrvatskoj, nije htio ovako mlad preživljavati i životariti, no na odlazak ga je ponajviše natjerao odnos poslodavaca.

- Radi poštenog odnosa je otišao. Tamo radi recimo svaki dan, ali vikend mu je svaki slobodan. I on bi se htio vratiti. A kod nas, da je moral malo drugačiji, ne bi ni davanja i porezi bili takvi - priča Mario koji pomalo žali za vremenima u kojima su si ljudi više pomagali, a manje podmetali:

- Poljuljale su se norme. Nekad smo si pomagali, sad svi sebi grabe.




(6yka.com)

Da li znate ko je domaća pjevačica na fotografiji? Kad je prvi put zapjevala, desilo se nešto nevjerovatno!

Prvi put kada je zapjevala, nije ni slutila da će joj 2018. godina biti za nju godina sa ovoliko jubileja.

Osim što je jedna od najpoznatijih ličnosti na domaćoj estradi, pjevačica je nedavno proslavila 50 godina na muzičkoj sceni.

Prozvana je i najatraktivnijom bakom balkana, također i dalje aktivno nastupa pred publikom svih generacija.

Ona je takođe ponosna na svoje godine, Neda ukraden pokazala kako joj tijelo zaista izgleda u sedmoj deceniji života.

Pjevačica se skinula, a evidentno je da fotografiju nije obrađivala u Fotošopu, čime je oduševila mnoge žene koje je prate na društvenim mrežama.

Neda Ukraden je iznenadila posljednjom slikom na svom profilu na Instagramu, kada je bez problema pokazala kako izgleda kad se skine u bikini.

Čini se da fotku nije nimalo obradila u nekom programu za obradu slika, što rade mnoge njene vršnjakinje, pa je pokazala tijelo baš onakvo kakvo jeste.

Pjevačica je u više navrata govorila kako voli svoje tijelo sa svim manama i vrlinama, te je pohvalno što kao javna ličnost tako utiče na druge žene.

ZABORAVLJENA ČINJENICA Znate li da su mostarski HRVATI 1941.-1943. SPASILI SRBE od ustaša?

Tijekom Travanjskoga rata u Mostaru pripadnici jugoslavenske vojske uhitili su 15. travnja 1941. fra Lea Petrovića. U zatvoru je kao zarobljenik proveo jedan dan, zlostavljan je te mu je jedva pošteđen život. 

Nakon Travanjskoga rata vladala je vjerska i nacionalna nesnošljivost između Hrvata i Srba u Mostaru. Situacija se pogoršala nakon izbijanja sovjetsko-njemačkoga rata 22. lipnja 1941., odnosno lipanjskoga ustanka u istočnoj Hercegovini. Vlasti NDH u Mostaru između 25. i 28. lipnja započinju masovna uhićenja i zlostavljanja muškaraca srpske nacionalnosti.

Nakon snažnoga vala progona i likvidacija srpskoga pučanstva u Hercegovini u prvim mjesecima uspostave NDH, fra Leo se, uz ostale spomenute hercegovačke franjevce, javno usprotivio ustaškim vlastima zbog progona i ubijanja Srba. Na sastanku u Zagrebu, koji se dogodio od kraja lipnja do početka srpnja 1941., kod dr. Ante Pavelića fra Leo je izričito tražio da se Srbi u Hercegovini prestanu ubijati i progoniti i da se uvede red i zakon za sve ljude. Ta inicijativa fra Lea Petrovića i drugih franjevaca, fra Didaka Ćorića, dr. fra Mladena Barbarića, fra Viktora Nuića u Mostaru, kao i sve ostale inicijative završavale bi bez uspjeha. Hercegovačke je franjevce nakon završetka rata jugoslavenski režim optuživao da su nasilno provodili vjerske prijelaze Srba u Mostaru na katoličanstvo. Takve su optužbe komunisti, među ostalim, svaljivali na Katoličku crkvu u Hrvata na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem u vrijeme NDH.

Međutim Katolička je crkva raspravljala o pitanju vjerskih prijelaza tijekom biskupske konferencije u Zagrebu od 18. do 20. studenoga 1941. godine. Zadnji dan konferencije biskupi su uputili poglavniku dr. Anti Paveliću predstavku koja se bavi pitanjima prelazaka na katolicizam. Biskupi su u predstavnici istaknuli da se samo Crkva može baviti pitanjem prijelaza na katolicizam, da samo crkvena hijerarhija ima pravo postavljati ljude (tzv. misionare) koji će poučavati možebitne prijelaznike u vjeri, a takvi ljudi moraju biti ovisni isključivo o crkvenim institucijama. Zatim, Katolička će crkva priznati samo one prijelaze koji su se obavili po crkvenim propisima, državne institucije ne mogu poništavati prijelaze koje Crkva priznaje, episkopat izabire odbor koji će se brinuti o pridržavanju pravila pri prijelazu; u Katoličku crkvu mogu biti primljeni samo oni koji to slobodno traže, obred prijelazniku ne može odrediti država, a izabrani će odbor organizirati tečajeve za one koji propovijedaju potencijalnim prijelaznicima i njima se moraju zajamčiti sva građanska prava. Upravo je nadbiskup Stepinac najzaslužniji za tu inicijativu jer je smatrao da će broj stradalih Srba biti manji ako prijeđu na katoličanstvo. Stoga je Stepinac poticao svoje svećenstvo da udovolje onima koji su tražili prijelaz iz pravoslavlja na katoličanstvo da bi spasili život. Slijedeći Stepinčevu inicijativu, biskup fra Alojzije Mišić izdao je pismeni nalog svećenicima i redovnicima u Hercegovini da svakom pravoslavcu i Židovu, na njihovu molbu, izdaju potvrdu da su prešli na katoličanstvo, no bez obreda prevođenja. Takva inicijativa iz vrha Katoličke crkve i upute za dragovoljni prijelaz na katoličku vjeru spasile su živote mnogih Srba koji su se poslije vratili na pravoslavnu vjeru. Pripadnica NOP-a u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata Milena Šotrić-Papić kaže da su joj mostarski franjevci na čelu s fra Leom Petrovićem spasili život omogućivši joj prijelaz na katoličku vjeru. Nadalje, pripadnik NOP-a u Mostaru Danilo Bilanović u iskazu kaže kako se pričalo da će biti pošteđen onaj tko prijeđe na katoličku vjeru, a ostale će smjestiti u logore.

Svjedoči da su imućniji Srbi brže prihvatili prijelaz na katoličanstvo, a sirotinja je manje prihvaćala vjerski prijelaz. “Iako smo se smatrali ateistima, zaključili smo jednoglasno da se ne treba pokrštavati, ‘iz inata’. Kasnije smo saznali da je bilo i fratara koji su svoje poznanike i prijatelje upisali da su ih pokrstili, a njima bi rekli: ‘Evo vam potvrda da biste spašavali glavu, a vi znate tko ste i što ste.’” Vodeći se uputama nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao što je vidljivo iz navedenih iskaza, hercegovački su franjevci u Mostaru omogućivali Srbima dragovoljni prijelaz na katoličku vjeru te im tako spasili živote. To potvrđuje i pismo fra Bonicija Rupčića upućeno fra Dominiku Mandiću 16. listopada 1942., u kojem fra Bonicije govoreći o stanju u provinciji kaže Dominiku da želi ostati u zemlji zbog ratnih neprilika. Među ostalim, kaže da ima u planu približiti se vodećim Srbima “kako bi spasio što se spasiti da”. Od 1942. do sredine 1943. generalni vikar fra Leo Petrović zajedno s fra Bonicijem Rupčićem i dr. Cvitanom Spuževićem formirao je Odbor za pomoć ugroženim osobama. U pismu fra Dominiku Mandiću od 16. listopada 1942. fra Bonicije kaže da je fra Leo Petrović bio posrednik i preko njega je sve išlo. Novac za rad Odbora prikupljali su od hrvatskih provincijala, a uz ostale, novac je slao fra Dominik Mandić.

U Odboru za pomoć ugroženim osobama osim navedenih Hrvata bili su mostarski Srbi Milivoj Jelačić i Đorđe Obradović. U pismu fra Dominiku od 18. siječnja 1943. fra Bonicije kaže da je poslan iznos od 269.000 kuna te uglavnom podijeljen među srpskom sirotinjom. Kaže da su potvrdu o tome potpisala samo dva srpska člana Odbora te dodaje da se potvrda mora dobro čuvati da bi potpisnici napisali detaljno izvješće. U Mostaru je 1942. vladalo pravo ratno stanje, o čemu u pismu od 29. rujna 1942. svjedoči i fra Vitomir Jeličić, koji fra Dominiku Mandiću piše da u Mostar stalno stižu izbjeglice te da ih ima više od nekoliko tisuća, a nemaju što ni pojesti ni popiti niti imaju gdje stanovati. Tih je ratnih godina u Mostaru vladala nestašica hrane, što je uzrokovalo glad. Fra Leo Petrović zaslužan je što je 1. travnja 1943. u Franjevačkom samostanu otvorena kuhinja za gradsku sirotinju i izbjeglice i sve one koje gradska kuhinja nije mogla prehraniti. Kuhinja u Franjevačkom samostanu u Mostaru mogla je dnevno primiti između 60 i 80 ljudi. Fra Bonicije Rupčić u pismu od 26. svibnja 1943. izvješćuje fra Dominika Mandića kako je utrošen novac koji je on poslao za pomoć stradalima. Fra Bonicije ističe da je prvi iznos razdijeljen samo među izbjeglim Srbima, a zadnji pristigli novčani iznos među izbjeglim Hrvatima.




Izvor: https://www.vecernji.ba/

Kada ovaj Zagrepčanin izvede svog ljubimca u šetnju Zagrebom, svi se okreću za njima. (VIDEO)

Četvorogodišnja svinja Košer Bejkon prava je maskota zagrebačkog kvarta Prečko, a svako malo, zahvaljujući kamerama znatiželjnih prolaznika, postane i hit na društvenim mrežama.

- Ne prođe nijedna šetnja da neko ne želi da se slika s njim ili ga pomaz. Svi imaju pitanja,Nikad nemamo mira - kaže kroz smeh Košerov vlasnik Danijel Majcen, koji je oduvek želeo da ima svinju za kućnog ljubimca.


VIDEO pogledajte klikom OVDE.


(blic.rs)

Vedrana Rudan: "Tvoje dijete je poginulo da bi se nečiji okot vozio u Mercedesu- a ti si šutio!"

Narod je šutio. I kad uzgajivači mandarina nisu imali kome prodati svoje voće, uvozne su bile jeftinije, i kad su seljaci morali ubijati krave jer je njemačko mlijeko jeftinije, i kad nije mogao doći do liječnika iako na smrt bolestan, i kad bi mu bahati klinac u devetnaestoj na zebri Mercedesom ubio djevojčice, i kad su tekstilne radnice ostajale preko noći bez posla, narod je šutio.

 Ponavljam se. Baš me briga. Neki od nas, davne devedesete, imali smo siguran posao u državnoj službi, ja na radiju, i mogli smo šuteći opušteno dočekati penziju. Nismo šutjeli. Bila sam urednica na Radio Rijeci, emisija se zvala “S primorske poneštrice”. Kad je čitava ekipa, podsjećam, bio je to kraj devedesete, dobila otkaz organizirali smo javni pogreb ubijene emisije.

Pogrebna kolona se sporo kretala Korzom, zatim sve brže i brže. Građani oduševljeni novim vremenom, ubijanjem Jugoslavije i ukazanjem demokracije gađali su nas kamenjem i jajima. Da se u trku nismo sklonili u zgradu Općine vjerojatno bi  nas kamenovali do smrti. Satima smo iza debele kapije čekali da se smiri narod obuzet demokratskim bijesom. Kad se nad Rijekom spustio debeli mrak odvukli smo se do naših domova zgađeni činjenicom da među nama žive budaletine koje će svoje sljepilo skupo platiti.

Na prste jedne ruke mogli smo nabrojiti kolege novinare koji su nas podržali. Što smo govorili? Rekli smo da Titov general ne može Hrvatskoj donijeti demokraciju, da nas mržnja može odvesti u rat u kome će ginuti sirotinja, da Hrvatski radio ima više vjerskih emisija nego Radio Vatikan, da nije fer da se sve hrvatske građane srpske nacionalnosti proglašava neprijateljima, a Tuđmanovi unuci, iako Srbi, preko noći postaju biznismeni…

Ponosim se što sam bila dio malobrojne ekipe koja je onda glasno govorila i pisala, Hrvatska ogromnim koracima kreće u kurac. Gdje je tada bio narod? Gdje su tada bili radnici? Odlazili su u rat sigurni kako treba život dati za one koji su neposredno prije rata pokazali svoje odvratno, lopovsko lice. Morao si biti glup do pakla da ne bi skužio da će tvoje dijete poginuti da bi se nečiji okot mogao voziti u Mercedesu.

Zločinci su zgrabili televiziju, radio, dogovorili rat. Dok je “stoka sitnog zuba”, kako joj je Tuđman tepao, trunula na bojišnicima, razulareni “odličnici” komadali su sirotu zemlju. Pa smo sa Vatikanom potpisali sramotan ugovor, svaki jebeni pop ima plaću i sve ostalo i onda kad češće jebe dječicu nego što moli boga.

Mnogobrojna poduzeća su propala jer se našim uvoznicima, čitaj kriminalcima, moralo pomoći da se nakradu u skladu sa zakonom. Uništena je poljoprivreda, ribarstvo, zdravstvo, školstvo. Razoreno je sve što se moglo razoriti.

Narod je šutio. I kad uzgajivači mandarina nisu imali kome prodati svoje voće, uvozne su bile jeftinije, i kad su seljaci morali ubijati krave jer je njemačko mlijeko jeftinije, i kad nije mogao doći do liječnika iako na smrt bolestan, i kad bi mu bahati klinac u devetnaestoj na zebri Mercedesom ubio djevojčice, i kad su tekstilne radnice ostajale preko noći bez posla, narod je šutio.

Sjećam se, nije to bilo tako davno, prijateljica i ja otišle smo u Pulu dati podršku otpuštenim radnicama “Arene”. Plakale smo na nekom pulskom trgu, bilo nas je pedesetak, ako. Gdje su bili radnici “Uljanika” i “Trećeg maja”? Naš narod, ne znam što bi to bilo, ja “naš narod” doživljavam kao ogromnu grupu glupana, već trideset godina misli kako se sranja dešavaju nekom drugom i kako će se još gora desiti nekom drugom i kako za tebe ima nade ako kreneš na Markov trg i pred vratima ostaviš drek.

Jebote! Nisam mogla vjerovati svojim očima. Na komadu velike štrace napisali su “Govno govnima” ili tako nekako. Da bi sve bilo totalno suludo “podršku” im je dalo “govno” koje sjedi u Saboru. Plakati? Smijati se?

Nažalost, došlo je na moje. Ekipa i ja bili smo vidoviti one 1990. Hrvatska je mjesto u kome opušteno uživaju i žive samo kriminalci. Oni mogu nekažnjeno ubiti bilo koga tko im naleti pod kotače ili brod, pokrasti milijun ljudi u skladu sa zakonom, liječnika nema, školski krovovi ruše se na glave gladne djece, “dragovoljci” određuju tko će gdje pjevati, popovi rastežu dječje guzice u ime Boga, a “narod” pred Saborom ostavi govno pa ode doma pun nade da će se mafijaši prestrašiti govna. Blago mafijašima sa takvim narodom.

Naravno, sad ćete me pitati, imaš li neki recept? Imala sam ga devedesete. Rastjerati bagru dok je još bila u povojima. Bili ste slijepi. Danas serite. Dok još možete.






Izvor  rudan.info