SAMO NA BALKANU: Zbog novih propisa napunio automobil sijenom, polio benzinom i zapalio (VIDEO)

Treća po redu paljevina automobila iz protesta zbog strogih propisa ispravnosti vozila na tehničkom pregledu.

 Kamenorescu Saši Jankoviću iz Požege i Đurđu Milanoviću iz okoline Jagodine, koji su zapalili svoja kola upravo se pridružio i Mihajlo Stamenković iz sela Stajkovca blizu Vlasotinca!

Nova stroga pravila tehničkog pregleda dovele su do očaja mnoge vozače, od kojih su mnogi na jedvite jade uspjeli da registruju svoja vozila, zbog brojnih i nedovoljno jasnih propisa ispravnosti vozila.

Poneki vozači su morali da do daljeg parkiraju svoje automobile jer oni nisu mogli da prođu provjeru ispravnosti, dok su dvojica vlasnika nedavno čak i zapalila svoje automobile iz protesta.

Mihajlo je takođe bio revoltiran pošto njegov "fijat bravo" nije prošao tehnički pregled. Napunio je zato auto senom, polio benzinom i zapalio, a šta je sve rekao o razlozima za svoj postupak, pogledajte u video snimku.



VIDEO:

(6yka.com)

PRESELILA SE U BEOGRAD: HRVATSKU GLUMICU CINIČNO PITALI DA LI JOJ JE ĆERKICA SADA SRPKINJA, NJEN ODGOVOR SRUŠIO NACIONALISTE!

Jelena Veljača, hrvatska glumica koja se nedavno preselila u Beograd prvenstveno zbog poslovnih obaveza objavila je sliku svoje ćerke na društvenim mrežama a onda dobila šokantan komentar.

Naime, pored slike ćerke Lene među haštagovima bio je i #beograđanka, što je očigledno nekom zasmetalo.

"Ko je to, mala Srpkinja? Jel to beogradsko dete", pitao je jedan od pratilaca a Jelena mu je vrlo kulturno odgovorila. Zbog njenog odgovora aplaudira ceo Balkan!

- To je dete koje se preselilo u drugu državu zbog posla oba roditelja, prolazi kroz velike životne promene s 2 godine i 8 meseci, jako sam ponosna na nju kako stabilno hoda kroz novi vrtić, novi grad, novu bejbisiterku, nove prijatelje i novi jezik i veselim se svakom njenom uspehu, pa i tome što govori "moje drugarice" i što s veseljem ide u vrtić i bira odeću za isti. Jednako bih se veselila i da smo u Tokiju, i pisala bih #japanesegirl jer kao svaka majka kojoj je dete na prvom mestu strepim pred svakom promenom koja Lenu može emotivno uzdrmati i slavim svaki njen uspeh. A vaša insinuacija da je biti "mala Srpkinja" nesto ružno je za mene neprihvatljiva - rekla je ona i nastavila:


- Nijedna nacija sama po sebi nije ružna ni zla, ni dobra ni lepa. Lena je Hrvatica u Bg-u, ali se iskreno nadam da će iznad svega biti dobro dete i dobra žena i građanka sveta, te velikodušna i otvorena prema svima. Rat je užasna stvar, jasno je ko je gde i kada bio agresor, ali to nema baš nikakve veze s mojim detetom, njenim drugarima i 2018. godinom u kojoj mi krećemo u drugu nedelju vrtića. Smatram vaše pitanje stravično nepristojnim - završila je glumica i oduševila sve svoje pratioce.



(plusonline.rs)

JOŠKA BROZ ŠOKIRAO: "Tito mi je rekao da će biti raspad SFRJ. Biće razlaz svega što smo imali." (VIDEO)

Postoje mnoge teorije zavjere o nekadašnjoj zajedničkoj državi. Mišljenja su podijeljena kad je to u pitanju, međutim, da li teorija zavjere mogu biti i riječi Joške Broza?

U jednom od intervjua gdje je gostovao Joška Broz, iznio je brojne šokantne tvrdnje za koje mnogi nisu znali, ali jedna od najšokantnijih je ta da je Tito znao da će sve da se raspadne.

Postavljaju se pitanja. Da li je ustav iz 1974. godine uzrok svega lošeg.

Da li je Tito znao i na koji način će se raspasti država?

Da li je mogao da spriječi?

Postavljaju se ta i još mnoga druga pitanja, ali kako god - vrijedno je poslušati druga Broza šta sve ima reći za svog djeda.


Posluštajte od 18:44 min.


VIDEO:

(Balkan Info)

ZAŠTO SE O OVOME ČUTI U MEDIJIMA? HRVATSKI ministar pomogao SRPSKIM državljanima na Braču!

Tokom jakog nevremena koje je jedne prilike zahvatilo severni Jadran, u uzburkanom moru kod Milne na Braču zateklo se dvoje srpskih državljana.

Otac i ćerka iz Beograda spašavali su brod i završili u moru, a pošto nisu mogli da se popnu nazad i umalo završili na oštrim stenama, pomogli su im ministar rada i još jedan meštanin, prenosi Jutarnji list.

Pola sata borili su se Tihomir Proševski i njegova ćerka Violeta s nevremenom pokušavajući da usidre brod, ali sidro im je bilo preslabo da zadrži brod izložen rastućim naletima talasa i udarima vetra pa se u jednom trenutku konopac koji drži sidro zapleo u propeler motora i brod je ostao bez pogona, piše hrvatski portal 24 sata.

Proševski je skočio s broda da rasplete konopac, a za njim je u strahu skočila i njegova kći. U panici, jer su se usred oluje zatekli u moru, zaboravili su da spuste merdevine i više nisu mogli da se popnu na brod.

Videvši ljude u moru koji su se našli između oštrog stenja i broda kako traže pomoć i istovremeno pokušavaju spasti svoj brod, u pomoć im je prvi priskočio ministar rada Marko Pavić koji se našao u blizini, a potom je iz kuće na suprotnoj strani uvale doplivao još jedan meštanin u pomoć.

Boreći se s olujnim vetrom, zajedničkim snagama, ljude su uspeli da dovedu do obale, a brod prema šljunkovitoj plaži.




Izvor: B92, 6yka.com

POLITIČARI BALKANA, UGLEDAJTE SE NA AUSTRIJSKOG KANCELARA "Kurz skroman, a naši misle da su Bogovi."

NA JEDNOM niskotarifnom letu iz Barcelone za Beč bio je i austrijski kancelar Sebastian Kurz. Ležerno odjeven u košulju i traperice Kurz je kao i svaki drugi putnik proveo let, osim što je privukao pažnju ostalih, posebice djece s kojom se fotografirao. 

Let je kasnio dva sata, a austrijski dužnosnik, koji je putovao bez ikakve pratnje, slikao se s djecom i s ostalim putnicima čekao u ekonomskoj klasi. Nakon putovanja sam je uzeo prtljagu i otišao, tvrdi tako Nikola Grubišić koji je sve objavio na svom Facebook profilu i dopustio nam da prenesemo.
Svoj post završio je riječima: “I onda povuci paralelu s našim političarima koji su si umislili da su Bogovi, svi odreda Sanaderi, Vidoševići, Milanovići, Kolinde, Plenkovići i drugi... da im čovjek jebe mater svima od reda...”

Objavu Nikole Grubišića prenosimo u cijelosti:

“I tako sjednem ja sinoć na let iz Barcelone za Beč, putujem niskotarifnom kompanijom (Eurowings), kad ulazi neka poznata faca - vidim klinci se slikaju s njim, odrasli ga pozdravljaju, pitam stjuardesu tko je, kaže austrijski kancelar Sebastian Kurz...

Dakle, austrijski kancelar je uredno čekao sa svim ostalim putnicima niskotarifni let koji je kasnio 2 sata, sjeo u ekonomsku klasu, bez delegacije, osiguranja i ostalih pizdarija bez kojih naši političari ne mogu niti do WC-a...
Kad smo sletjeli u Beč, mislio sam si da će ga barem tamo dočekati osiguranje, međutim čovjek izađe kao svi ostali putnici, sam pokupi svoju prtljagu i napusti aerodrom sam samcat...

I onda povuci paralelu s našim političarima koji su si umislili da su Bogovi, svi odreda Sanaderi, Vidoševići, Milanovići, Kolinde, Plenkovići i drugi... da im čovjek jebe mater svima od reda..."

Austrijski kancelar i inače putuje ekonomskom klasom te tako štedi novac iz državnog proračuna. Dok je bio ministar vanjskih poslova tek je tri puta koristio luksuzne avione koje tamošnja vlada iznajmljuje.

Ljeto 2018. godine, Kurz je boravio i u Hrvatskoj, u Dalmaciji je iznajmio kuću zajedno s dugogodišnjom partnericom Susanne Thier te šefom mladih austrijske narodne stranke Stefanom Schnöllom.





Index.hr, 6yka.com

I OVO JE BOSNA. PROJEKAT ODUŠEVIO SVE Muslimani i kršćani zajedno studiraju za mir (VIDEO)

U svrhu poboljšanja i očuvanja međureligijske saradnje i širenja ideje mira u Bosni i Hercegovini, tri teološka fakulteta - Fakultet islamskih nauka i Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu i Provoslavni bogoslovski fakultet Sv. Vasilija Ostroškog u Foči, organizirali su zajednički interdisciplinarni studijski master program Međureligijske studije i izgradnja mira.

Partner tri teološka fakulteta je međunarodna organizacija Catholic Relief Services u BiH. Predavači su ugledni domaći i međunarodni profesori, eksperti s međunarodno priznatim referencama, a prvu godinu Međureligijskih studija i izgradnje mira pohađaju 23 studenta.


Cilj im je fokusirati se na teološka učenja triju monoteističkih religija, akademski pozicionirati međureligijske studije s konceptom izgradnje mira, s tog aspekta analizirati određene savremene društvene fenomene, te različite teološke ideje prenijeti u zajednicu kroz socijalno-karitativne aktivnosti.

(RSE)

ŠOKANTNA ISPOVIJEST Srpkinje Vukosave Klanco, supruge Bošnjaka - Ustala sam i rekla: "Ubijte me, ali mojoj djeci je otac Mujo Klanco!"

Sve su mi uzeli i uništili, ali im nisam dozvolila da mi uzmu dušu, da mi uzmu svetu ljubav i sjećanje na moga rahmetli supruga Muju Klancu!

Ovako počinje ekskluzivnu i nadasve potresnu ispovijesti za „Dnevni avaz“ Vukosava Klanco, Srpkinja iz Vlasenice, kojoj su sugrađani, 1992. godine na zvjerski način ubili muža i dali ultimatum: „Bit će ti lakše da preživiš ako djeci promijeniš imena, vratiš svoje prezime i prekrstiš ih!“

Šokantni detalji golgote

Danas, 20 i kusur godina kasnije, ova hrabra majka dvojice sad već odraslih sinova Vildana i Vedrana, prvi put za jedan medij iznosi šokantne detalje o golgoti koju je prošla tada s dječicom, u vihoru rata, u Vlasenici.

- Za Vlaseničane sam bila „izdajica srpskog roda i balijska kurva” - priča nam Vukosava, kojoj je adresa prebivališta sada u Švedskoj, a razgovarali smo s njom u Sarajevu, gdje je  boravila u posjeti tokom godišnjih odmora.

U Švedskoj su joj sinovi postali uspješni biznismeni, ali se rado vraćaju u rodno mjesto gdje su pronađeni posmrtni ostaci oca Muje i ukopani na vlaseničkom mezarju 2008. godine.

Poslije ubistva supruga Muje, koji je, kako se utvrdilo, zapaljen dok su mu ruke bile vezane bodljikavom žicom, a prije toga zvjerski mučen, Vukosava je u Vlasenici etiketirana kao „izdajica roda” udata za muslimana, te je iz Vlasenice protjerana u septembru 1992. godine.

Prije toga bila je zatvorena i također prošla razne torture u vlaseničkim kazamatima. No, supruga Muju, bez obzira na sve što je prošla, nije željela izdati.

Imala je samo 27

- Nakon svega što se tada desilo s Mujom, do mene je došla informacija da su neke žene pravoslavke mijenjale imena djeci. Onda je i meni nuđeno da mi je olakšavajuća okolnost da preživimo, da i ja prevedem djecu na svoje prezime i da ih prekrstim. Neću kazati da me nije bilo strah. Imala sam 27 godina. Bila sam se pomirila, iskreno, sa svojom smrti i nije mi bilo žao mene, nego samo djece. Dala sam sebi pravo da kao supruga Muje Klance i majka naše djece neću da ga izdam. Nisam željela izdati i prodati svetu ljubav koju smo imali. Iz te naše ljubavi smo dobili ovu divnu djecu. Izdaja je nešto najprljavije što čovjek može uraditi drugom čovjeku i ja to sebi nisam željela dozvoliti - priča Klanco.

Nije željela, kaže, gaziti ni preko svojih normi odgoja i vrijednosti, a prije svega ljubavi koja ju je vodila da preživi sve nedaće.

- To bi bilo veliko poniženje za mene da sam prihvatila da djecu prekrstim i na taj način izdam svoga muža. To bi bilo poniženje i za Muju, njegovu porodicu. On je ubijen na zvjerski način i ta njegova smrt je bila zaista bolna, ali ovo bi bila još veća bol i izdaja i ja to nisam željela prirediti ni njemu ni našoj djeci, a ni sebi. Mujo i ja smo znali da će te 1992. godine nekoga od nas dvoje ubiti jer smo oboje bili zatočeni. Ostavili smo jedno drugom u amanet da, ako jedno od nas preživi, svoju djecu izvedemo na pravi put i da oni budu dobri ljudi - priča Klanco.

Prisjeća se i situacije kada je na početku tih kobnih dana 1992. otišla kod tadašnjeg načelnika općine Vlasenica da pita šta joj je s mužem i gdje su ga odveli.

- Ušla sam i odmah pitala: „Gdje mi je muž, šta ste mu uradili?“, a tu su mi rekli: „Pa znate, on je nagazio na neku minu i nastradao. Ti vidi da vratiš djeci svoje prezime i da ih prekrstiš“. A ja ustanem i kažem: „Čekaj da mi nešto odmah pojasnimo. Ne mijenjam ja ničija imena, i ne krstim nikoga. Evo nema problema. Ja dajem svoj život i život moje djece je zalog. Radite šta hoćete od mene, ubite me, ali njihov babo, otac, tata je Mujo Klanco. Oni su zaslužili da nose ime i prezime svoga oca. Nema druge i tačka“ – kategorična je bila ova hrabra žena.

Nakon što je saznala da su joj supruga zapalili, poručila je predstavnicima vlaseničkih vlasti koji su znali za ubistva te sve nijemo posmatrali kako bi „najbolje bilo da i mene ubijete jer ako ja ostanem živa, uradit ću sve da dođem do istine”.

 Zatvoren životni krug

- I došla sam. Našla sam se na Sudu BiH 2009. godine licem u lice s ubicom svoga supruga. Taj objekt je na kraju osuđen na 22 godine zatvora. Eto, pravda i ljubav su pobijedili iako sam i sama bila žrtva tortura kada su me razdvojili od djece. Sve su mi uzeli, uništili, ali dušu nisu uspjeli. Nisu mi uzeli sjećanja na moga Muju. On će živjeti u našim srcima dok smo živi, moja djeca i ja - kazuje nam Vukosava Klanco.

Istovremeno pokazuje nam fotografiju sina Vildana i njegove tek vjenčane supruge koji su se nakon vjerskog obreda u vlaseničkoj džamiji uputili na očev mezar.

- Ova fotografija je nastala sasvim slučajno 18. jula ove godine. Sin i snaha, skoro 26 godina kasnije, vjenčali su se u Sarajevu, u BiH, u državi iz koje su protjerani. Došli smo na Mujin mezar da mu kažemo da smo uspjeli. Da mu kažemo da sam djecu izvela na selamet, na pravi put, onako kako smo se dogovorili. Da su to pravi časni momci. S ovom pričom zatvara se i moj nekakav životni krug jer ova slika, ovaj njihov brak, ove ruke, željela sam doći i vratiti se sa svojim obećanjem. Prije toga sam otišla na mezar, da mu sama ispričam šta se dešava, koliko smo sretni. Koliko su nam djeca sretna. To je moja lična satisfakcija. Došli smo na mezar da zatvorimo krug i spojimo dvije najveće emocije, da spojimo ljubav i bol.

Preživjeli članovi porodice Klanco na grobu Vukosavine majke: Pobijedila je ljubav, a ne mržnja i zlo

Taj dan smo nakon posjete mezaru otišli i na grob mojoj majci i zapalili svijeću da joj svi skupa, moja djeca, snaha, porodica naša, kažemo: Majko, pobijedila je ljubav, a ne mržnja i zlo. Ja sam uvjerena da bi moj suprug isto napravio za mene kao što sam ja za njega - zaključuje Vukosava Klanco na kraju potresne ispovijesti za „Dnevni avaz”.

Bitni su ljudi

I tokom boravka u Vlasenici 18. jula 2018. godine, Vukosava Klanco opet je čula riječi uvrede.

- Kada sam došla u mjesto gdje su mi život ukrali i svoje prljave kandže zarili u trbuh i život iz njedara strgnuli, a on se ponovo rodio, čula sam riječi koje me više ne vrijeđaju, ali mi paraju uho, od čovjeka u kojem sam prepoznala mržnju u njegovim očima. Ponovio je ono što su govorili i 1992. godine svi naglas: „Izdajico srpskog roda i balijska kurvo”. Ja sam ga samo pogledala i otišla - kaže nam Vukosava.

Prema njoj, rat nema ništa s vjerom, nego s izborom.

- Samo je stvar u tome ko će šta da izabere. Moja baba Danica, koja je umrla 18. januara 1988. godine, na dan kada se rodio moj mlađi sin, a voljela je i poštovala moga Muju i imala veliku želju da je u grob spusti. To se i desilo i eto, to sve govori. Bitni su ljudi, a ne Srbi i muslimani i ko je koje vjere - dodaje.

Vukosava Klanco danas je zaposlena u pravosuđu Švedske. Tačnije, zaposlena je u istražnom odjelu zatvora u kojem je kaznu služila i Biljana Plavšić. Njeni šefovi, s obzirom na tragediju koju je Klanco preživjela, odlučili su da Plavšić ne bude blizu odjela u kojem Vukosava radi.

- To su uradili iz poštovanja prema meni. Ja sam rekla da ću biti primjerena, ali da mi niko ne može zabraniti šta da mislim o ženi koja je osuđena u Hagu, koja je znala i podržavala zločine - kaže Klanco.

Njeni sinovi Vildan i Vedran imaju svoju firmu u Švedskoj. Jedan je direktor, a drugi zamjenik.

- To su moja dječica na koju sam ponosna. Najvažnije je da nikada nisu ukaljali ime svoga oca i njegovo prezime časno i pošteno čuvaju – dodaje Vukosava.

Nema kontakt s braćom i sestrom

- Naravno da sam u kontaktu s porodicom svoga supruga. S njima imam zaista krasnu relaciju i oni su uvijek bili uz mene i podržavali me u najtežim trenucima. Mi smo jedna porodica bili i ostali. To je sveta veza i takva će i ostati.

S druge strane, o tome ne moram da govorim, ali ću reći da sa stranom iz koje potječem nemam nikakav kontakt. Nemam veze ni s dva brata i sestrom jer sam s te strane doživjela izdaju. Rat se, ustvari, ljudima uselio ne samo u domove nego i njihove duše. Meni je žao moje braće i sestre, koje volim, ali ne opravdavam postupke koji se kose s temeljima čovjeka. Šutnja o zločinima za mene je njihovo opravdavanje - otvorila je svoje srce do kraja Vukosava Klanco.




(avaz.ba)

OVO JE NEŠTO NAJLJEPŠE ŠTO MOŽETE PROČITATI: Musliman obnovio SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU kod Cazina!

Naš heroj: MESUD KERANOVIĆ!  '''Ovo je Mesud Keranović, po veroispovesti musliman, koji je obnovio srpsku pravoslavnu crkvu u selu Osredak kod Cazina u Bosni i Hercegovini.  

"Živim ovde više od 40 godina i moji prijatelji, pre sveg zla što je bilo, rat i to što nas je snašlo, više nisu tu, ali kad dođu ovde, stojimo, pričamo, a iza stoji ruševina, a to je ipak njihova svetinja, zato sam odlučio da obnovim crkvu.''' 


Nije teško biti ČOVEK!



(Preuzeto: Viralno)

NEVEROVATNA PRIČA: Na međi dve države Srbi grade džamiju, a muslimani crkvu...

Dok na ruševinama bivših života i ratova pletu vezivno tkivo sopstvenog opstanka, jedina granica koju ovde priznaju je ona između ljudi i neljudi

Na međi dve države, tako isprepletenoj da se do srpskih Sastavaka ili susednog bosanskog sela Međurečje granica prelazi četiri puta, izmešala su se imanja, vere i nacionalnosti, ali je svakodnevica "ljudi na međama" lišena svake podele jer zaista žive u slozi i zajednički prevazilaze teškoće.


Dok na ruševinama bivših života i ratova pletu vezivno tkivo sopstvenog opstanka, jedina granica koju ovde priznaju je ona između ljudi i neljudi. Tako je, nedavno, zajednički obnovljena i džamija u Međurečju.

Štrahe: Zatvaranje džamija je samo početak

"Posebno mi je drago da su se ujedinili pravoslavci sa muslimanima, da su uradili ovo što su uradili, da se poznaju ljudi, a ne neljudi", kaže Elvedina Kadić nastanjena u Holandiji.

Hajro Gibanica iz Međurečja ističe da je bolje zajednički graditi. 

"Teško je zamisliti da dođe Srbin da radi džamiju, a musliman da gradi crkvu. A desilo se! Znači, dokazuju da je bolje zajednički graditi, a ne pojedinačno", napominje Gibanica.

Vidoje Novaković iz Sastavaka kaže da su sa muslimanima i komšije i susedi i prijatelji.

"Kad god nešto treba, jedan drugom smo tu za pomoć, a što se tiče izgradnje puta, džamije, evo i ja sam učestvovao jednim svojim delom, koliko sam mogao", objašnjava Novaković.

I dve susedne opštine, kojima ova sela pripadaju, pribojska u Srbiji i ruđanska u Bosni i Hercegovini, neretko, zajednički rade i grade - od vodovoda, preko mosta, zdravstvene zaštite, do puteva.

"Ne postoji problem koji je došao, realan problem građana ruđanske i pribojske opštine, a da ne izađemo u susret i da ne nađemo način kako da im se pomogne", kaže predsednik opštine Priboj Lazar Rvović.

Načelnik opštine Rudo iz Republike Srpske Rato Rajak ističe da se trebaju izvući korisne pouke iz nesrećne prošlosti.


"A siguran sam da većina ljudi želi u drugome da vidi samo čoveka, bez obzira kom narodu, naciji i veri pripadao", napominje Rajak.

I ne čudi što upravo Hajro vozi popa kada krene po selu da sveti vodicu. Biblija i Kuran, jednako se poštuju i živi jednom nogom u svojoj, a drugom, u susednoj državi.


"Moramo živeti složno, jedinstveno i bratski, ko što živimo ovde u mesnoj zajednici Sastavci, odnosno ovaj deo Bošnjaka koji živi u ostrvu Međurečje, koji nema uopšte izlaza na teritoriju svoje države. Ovde nije suživot, nego život", objašnjava predsednik MZ Sastavci Sveto Vilotić.

U tom životu, manje su vidljive sve granice i rampe, od svakodnevnih životnih izazova i prijatelja koji pomognu.




(RTS.rs)

DA SE NAJEŽIŠ! Ovako izgleda kada 400 mališana pjeva "Samo da rata ne bude". (VIDEO)

DA SE NAJEŽIŠ! Ovako izgleda kada 400 mališana pjeva "Samo da rata ne bude". Bravo Pljevlja, naklon do poda! Obavezno poslušajte i uživajte.

Ljudi kažu ali i instikt i moral nam takođe isto vele da su djeca naše najveće bogatstvo!

Djeca mogu da donesu velike promjene, samo ako se na lijep i pravi način usmjere gdje treba.

Poslušajte ovu ljepotu!

VIDEO:

Srbi i Hrvati su zamenili svoje kuće tokom rata 90-ih: Nikada nisu posetili svoja ognjišta od tad, a sećanja su i dalje bolna (VIDEO)

“Ljudi nisu rode“ fokusira se na životne priče dvojice stanovnika ovih sela – Gorana Trlaića, koji je 1992. godine napustio Kulu i izbegao u Hrtkovce, i Stjepana Rolanda, koji je iste godine iz Hrtkovaca izbegao u Kulu – otkrivajući trajne posledice prisilne razmene stanovništva na život običnih ljudi

Balkanska istraživačka mreža (BIRN) i novinarka Maja Živanović uradili su dokumentarac "Ljudi nisu rode" o životima Srba i Hrvata koji su tokom rata 90-ih zamenili kuće kako bi izbegli nasilje. Ta prisilna razmena stanovništva označena je kao "humano preseljenje".


Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, pojedina sela u Srbiji i Hrvatskoj potpuno su promenila svoju etničku kompoziciju. Zbog pretnji i pritisaka, ljudi su morali da zamene kuće u kojima su rođeni za nečije tuđe.

U hrvatskoj Kuli su do tada živeli pretežno Srbi, dok su srpske Hrtkovce mahom naseljavali Hrvati. Oni su još od završetka Drugog svetskog rata živeli u miru i zajedništvu – sve do prvih višepartijskih izbora 1990. godine, kada su nacionalisti došli na vlast, a manjine postale nepoželjne.

U dokumentracu se pojavljuje Goran Trlaić iz hrvatskog sela Kula, koji kaže da nije znao da sebe treba da zove Srbinom sve dok mu neko drugi to nije rekao.

- Kada su mi rekli da se deklarišem, rekao sam Jugosloven. Rekli su mi: "Znamo tvog oca, ti si Srbin", i napisaše da sam Srbin - priseća se Goran.

1992. godine, kao i mnogi Srbi iz Kule, tada 17-godišnji Goran sa svojom porodicom preselio se u kuću u srpskom selu Hrtkovci.

Stjepan Roland živi u Kuli od 1992. godine, kada je pobegao iz Hrtkovaca. Iako je prošlo dosta godina, on i dalje oseća da treba da živi u Hrtkovcima.

- Ja pripadam tamo, to je normalno. Rodio sam se tamo, moja porodica je bila tamo više od 400 godina.

Otišao je u Hrvatsku sa suprugom i detetom 29. maja 1992. godine. Sve što je poneo sa sobom bila je aktovka sa dokumentima, par pantalona, košulju i 100 nemačkih maraka.

Iako se rat završio pre više od 25 godina, oni koji su pobegli iz svojih domova nikad se nisu vratili da vide svoja rodna mesta, a sećanja su i dalje isuviše bolna.



VIDEO:

A. IZETBEGOVIĆ NA OSNIVAČKOJ SKUPŠTINI SDS-A: "Dobrodošao SDS, očekivali smo vas, potrebni ste nam. Srbi su bili žrtve kroz istoriju." (VIDEO)

Da narod brzo zaboravlja neke stvari, dokaz je i ovaj prilog. Naime, kako je moguće da 3 nacionalističke stranke koje su danas uslovno rečeno međusobno neprijateljski nastrojene naprave koaliciju?

Kada uzmemo u obzir današnje vrijeme (pa i tadašnje), ovo je za narod neshvatljivo, pa pomalo i bizarno.

Kako je moguće da su nekadašnji KOALICIONI partneri postali najljući neprijatelji?

Dobro razmislite.

VIDEO:

ČUVAJU SEĆANJE NA BRATSTVO I JEDINSTVO: Srbin, Hrvat, Makedonac i dva Slovenca najbolji drugari

Srđan Đorđević, Josip Šugar, Saško Vasilevski, Aleš Erčulj i Peter Leskover služili su JNA u Strumici 1986. Nakon raspada SFRJ i svih nedaća obnovili su prijateljstvo

Gotovo sve što je vezano za ovu priču nestalo je. Država u kojoj su rođeni, vojska koja ih je zbližila, političari koji su doveli do krvavog raspada...


Ostala su njih petorica - Josip Šugar (Hrvat), Saško Vasilevski (Makedonac), Srđan Đorđević (Srbin), Aleš Erčulj i Peter Leskover (Slovenci), koji evo već petnaest godina odolevaju vremenu, predrasudama... A sve je krenulo od želje da se ne ugasi prijateljstvo koje je nastalo u makedonskom gradu Strumici, gde su 1986. godine služili vojni rok u tadašnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji.

Uspomena na vojničke dane u strumici 1986. godine

- Posle slučajnog susreta na savetovanju pravnika na Kopaoniku 2004. godine, Saško i ja smo evocirali vojničke uspomene i napravili plan da nekako pronađemo ekipu i da se okupimo. Bilo je još sve u magli, ali tako je krenula naša priča o obnavljanju prijateljstva. Viđamo se redovno jednom godišnje počevši od 2005. Svake godine domaćin se menja - priča nam Srđan Đorđević, inicijator ponovnog okupljanja.


Prošle godine produženi vikend proveli su u Hrvatskoj, ove godine odlaze u Makedoniju. Svi su više nego uspešni u svojim profesijama i ostvareni porodični ljudi. Srđan je profesor na Pravnom fakultetu u Kragujevcu, Aleš privatni biznismen, Peter ima svoju proizvodnju, Saško je generalni direktor jedne uspešne makedonske firme, Josip ekonomista i turizmolog s primorja.


Naravno, najveće šale se zbijaju između Srbina i Hrvata. Ovaj prvi se nedavno naslađivao evropskom titulom u vaterpolu, a ovaj drugi je likovao zbog istorijskog uspeha na Svetskom prvenstvu u fudbalu u Rusiji. Dotaknu se tu i tamo politike, ali sve u šaljivom kontekstu, svesni da je njihovo prijateljstvo poodavno prevazišlo sve pošasti koje su nas poslednjih tridesetak godina zadesile.


- Nakon svega što se izdešavalo malo je bilo predrasuda kako će to biti prihvaćeno, kakve će biti reakcije. I onda shvatite na nekim običnim, da tako kažem prizemnim stvarima sav besmisao onoga što nam se nametalo. Da mi je neko pre 20 godina rekao da ću biti na Saboru u Guči, u najmanju ruku ne bih mu verovao - priča nam Josip.


Slovenac Aleš je svetski putnik. Obilazi kontinente, ali, kaže, uvek jedva čeka ove "vojničke" susrete.
- Tek tada shvatim svu lepotu našeg zajedničkog mentaliteta - dodaje Aleš, čiji se poslovni partner, austrijski multimilioner, jedne godine iz Guče vozio "jugom" do beogradskog aerodroma i bio oduševljen tom avanturom.

Uvek spremni za zabavu

- Mnogo je pozitivnih emocija među nama. Uvek smo raspoloženi za dobru zabavu. Prošle godine, na primer, u Dalmaciji smo organizovali takmičenje vina, jer je svako poneo iz svoje države najbolje vino. Moram da se pohvalim da je Makedonija pobedila - veselo objašnjava Saško i obećava da će ove godine biti dobar domaćin.



(kurir.rs)

Dalić: "Ne dijelim ljude na Hrvate i Srbe, nego na dobre i loše! Normalno je da sam želio finale SP Hrvatska-Srbija!"

Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić poručio je kako ga "politika ne zanima", ali i da "ne dijeli ljude na Hrvate i Srbe, nego na dobre i loše".

Dalić je, za beogradski Blic, rekao kako je "normalno da je puno ljudi u Srbiji navijalo za Hrvatsku" i da se "ne treba vraćati u prošlost, već treba gledati u budućnost".

Nisam ni desni, ni lijevi - ja sam za Hrvatsku. Momci su htjeli da se ona pjeva i to je to. Mi smo sportaši, ne bavimo se politikom", poručio je Dalić.

Pohvalno o Đokoviću

Hrvatski izbornik je zahvalio i svima u Srbiji koji su navijali za Hrvatsku, priznajući da je navijao za srbijansku reprezentaciju protiv Brazila.

"Htio sam da u finalu igraju Hrvatska i Srbija. To je sasvim normalno i svi trebaju tako razmišljati", rekao je Dalić.

Pohvalno je govorio o Novaku Đokoviću, rekavši kako su "igrači [Hrvatske] stalno tražili da gledaju njegove mečeve na Wimbledonu".

"Novaka ne poznajem, ali svaka mu čast na svemu. U Americi smo bili zajedno, slikali se s njim, jedni drugima za vrijeme Mundijala i Wimbledona davali podršku i tako treba uvijek biti", zaključuje Dalić.



Izvor: Agencije, AlJazeera

NAKON RATA OSTAO JE DOSLJEDAN DA NE SVIRA U SRBIJI, ALI... Kako je Oliver dočekivan u Beogradu prije rata?

NAKON Domovinskog rata Oliver Dragojević nijednom nije nastupio u Srbiji. Iako se ta ideja stalno potezala te se njegova odluka preispitivala sa svih strana, legendarni glazbenik ostao je vjeran svojim principima.

No kako su njegovi koncerti izgledali prije rata? Odgovor donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Studeni 1978: Što se to događalo u Domu sindikata proteklih tjedana da se pred ulazom stvarala onolika gužva, slična još samo gužvi koja obično prati večernje programe Festa?

Za one koji ne znaju, "događali" su se solistički koncerti Olivera Dragojevića, tri puta po dva, po podne i uvečer, pred krcatim gledalištem i masom koja je, ispred ulaza uzaludno čekala da će netko imati "kartu više".

Kartu više nitko nije imao - ni slučajno.

Da je bilo još tri puta po dva koncerta - i to bi se rasprodalo za tren oka, kažu na blagajni dvorane. Mnogi su dolazili "na Olivera" i dva-tri puta!

Tajne nema: Oliver je samo jedan i time je rečeno sve.

Ova je muzička godina - svaka čast Zdravku! - ipak pripala njemu. Najprije "Beogradsko proljeće" i "Molitva za Magdalenu". Pa "Split" i tri puta Oliver na pobjedničkom postolju: "Oprosti mi, pape" (šansona), "Cvit Mediterana" (prigodna pjesma MIS-a) i "Poeta" (šlager).

Na "Zagrebu 78" čuli smo "Ključ života", koji bi s lakoćom pootvarao sva vrata svjetske muzičke scene, toliko je dobro izrađen.

Tu je, zatim, Oliverov super-album "Poeta": hit do hita, ne znaš koji da izdvojiš kao najomiljeniji. Svoju mamut-turneju po zemlji započeo je s četiri solistička koncerta, četiri večeri uzastopce, u zagrebačkoj dvorani "Vatroslav Lisinski".

U jeku je bilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Argentini; upravo u te četiri "Oliverove večeri" igrale su se glavne utakmice. Organizatoru se lako naboralo čelo: da ne omanemo, da ne kiksamo? Jer, zna se, što je nama nogomet!

Strah se pokazao kao potpuno neosnovan: onih koji su odabrali Olivera bilo je toliko da je, sve zajedno, moglo da se produži za još četiri večeri. Na njega su, međutim, čekali i drugi gradovi, s danima unaprijed rasprodanim salama i halama.

"Kad sam na pozornici u pravoj, svečanoj koncertnoj dvorani, s klavirom pred sobom i pravom koncertnom atmosferom oko sebe, ne čudim se besprijekornoj tišini u gledalištu", kaže nam Oliver.

"Međutim, začudim se kad to isto doživim i u sportskoj hali. Tu nema klavira, publika je drugačija, netko bi mogao i da vikne ili da nešto baci na scenu, tišina se postiže neusporedivo teže ili se ne postiže uopće. Ja sam je, međutim, imao; onu pravu, divnu tišinu u kojoj smo publika i ja jedno."

Otkud Chaplin?

Na svojim solističkim koncertima, Oliver Dragojević pjeva "svoje" pjesme što u većini slučajeva znači pjesme Zdenka Runjića. Njih dvojica su se, jednostavno, tako dobro našli da nijedan ni u snu ne pomišlja na eksperimentiranje s drugim autorom, to jest nekim drugim izvođačem.

S malim izuzecima, Oliverov koncert je uredan pregled svega što su dva prijatelja iz grada pod Marjanom posljednjih nekoliko godina svesrdno nudila publici.

I, poslije svega, može se reći da nema kod nas pjevača, osim njega, Olivera, čiji bi cjelovečernji program mogao da se sastoji isključivo od onih pravih, velikih, tiražnih hitova.

Tu rijeku poznatih pjesama koje, kao u slučaju "Skalinade", "Malinkonije" ili "Pape", publika, čak i bez onog teatralnog poziva "hajde, sad svi zajedno" pjeva s Oliverom, od prve do posljednje note, od prve do posljednje riječi, prekinut će za trenutak samo jedno "Yesterday" Paula McCartneyja, na način Dragojevića, razumije se; zatim jedno, strogo koncertno, izvođenje Chopina, pa šaljiva i u Oliverovom tumačenju neodoljiva pjesmica "Tata, kupi mi auto" (on je tu i tata, a i mala djevojčica s bijelom mašnom na glavi koju će, zaista neočekivano, onako ozbiljan, izvaditi iz lijevog džepa) i, najzad, jedno kratko, ali efektno klapa-pjevanje momaka iz Oliverovog orkestra i njega samoga.

Ako se izuzmu gosti u programu, Ismeta Krvavac i Dragan Mijalkovski, sve ostalo u dvosatnom programu isključivo su "njegove" pjesme. I, naravno, on sam.

Na izgled, miran i "fjakast", sav u stilu "samo polako, ima vremena", sentimentalan, romantičan i sjetan tako reći na sceni nepomičan, bez velikih fizičkih zamaha i razmaha, bez suvišnih riječi ili muzike koja ne bi bila njegova muzika, on publiku grije onom tihom, upornom vatrom koja na kraju, kad prođe potrebno vrijeme, prerasta u bijelo usijanje!

Ta uzlazna linija koja se penje polako, polako, čini ti se sve će biti gotovo a ona neće doseći svoj zenit, na kraju dotakne taj svoj vrh i, poslužimo se žargonom, sala se ruši. To je ono što ovaj koncert čini izuzetnim.

U svojoj igri s publikom, Oliver je lijen, ali nevjerojatno uporan osvajač: on neće ispucati sve adute već u prva tri minuta, već će ih imati dovoljno za puna dva sata, poslije čega ti prelaziš u njegovo trajno vlasništvo: postaješ mu publika kakva se samo poželjeti može!

On, zatim, ima još nešto, gotovo nezabilježeno na našoj estradnoj sceni: tijelo kojim vlada na isti onaj način na koji je to činio, na primjer, Chaplin. Njegovi pokreti, sitan hod, način na koji prilazi klaviru, pa se opet vraća mikrofonu, način na koji će se pokloniti gledalištu - sve to neodoljivo podsjeća na slavne zvijezde nijemog filma i - neodoljivo je smiješno.

Tako ozbiljan, s tim debelim cvikerima, a tako...

- Ja sam vam od onih što stoje mirno, što ne umiju da skaču i da se mrdaju! - reći će, da bi u pjesmi "Ča će mi Copacabana", fatalnoj po njegov uspjeh, s obzirom na to da je baš od nje (1972.) sve počelo da biva burno, načinio nekoliko takvih igračkih koraka da ti smjesta postaje jasno kako bi mogao da bude i Gene Kelley - samo kad bi htio.

Uskoro Oliver-šou

Da sva ta Oliverova znanja ne bi ostala dostupna samo malom broju onih koji imaju snage da se izbore za ulaznicu za njegov koncert, pobrinula se Televizija Beograd: od siječnja na programu će redovito biti "Oliver-šou".

Redatelj Aleksandar Mandić potrudit će se da nam otkrije sve mnogobrojne talente koje ovaj umjetnik još u sebi krije.

- Žao mi je što se toga nisam ja sjetio, što smo propustili takvu priliku - rekao je nedavno u Zagrebu Saša Zalepugin. - Osobno sam u "Nedjeljnom popodnevu" predstavio Dragojevića kao sjajnog i svestranog zabavljača, pa da se tada ne sjetimo...

A Oliver čeka da okonča turneju i krene u nov televizijski posao.

- Meni je ovaj grad uvijek širom otvarao svoja vrata, u njemu se zaista osjećam kao da sam doma - kaže. - Kad rekoh doma, tamo sam u posljednje vrijeme tako malo da sam sinove-blizance vidio samo kad su se rodili, a već im je skoro dva mjeseca. Ali, kako je posao - posao, oprostit će papi...

Napisala: Višnja Marjanović (RTV revija, 1978.)



(index.hr)

POLA SAM SRBIN, POLA HRVAT: Hoću da se preselim iz Amerike u Srbiju ali me ovo brine... ISPOVEST MLADIĆA KOJA JE IZAZVALA LAVINU KOMENTARA

Mešoviti brakovi u nekadašnjoj SFRJ su bili sasvim normalna pojava i tada se nije kao danas analiiralko ko je koje nacionalnosti, ko mu je muž, žena... 

Onda su usledili ratovi na ovim prostorima pa su počela prebrojavanja, zbrajanja, ko je čiji...


Na sajtu Reddit svoju priču podleio je mladić rođen u zajednici Srpkinje i Hrvata. On trenutno živi u SAD ali želi da dođe da živi duže u Srbiji.



Njegov status prenosimo u originalu:



"Izvinjavam se zbog moje gramatike, ja govorim jezik bolje nego što mogu da ga napisem i čitam ćirilicu vrlo sporo.


Moj otac je hrvatski i moja majka je srpska, i emigrirali su u Ameriku prije nego što sam rođen u 1983. godine. Moji roditelji su se razvodili tokom rata na poziv porodice moga oca. Još uvek razgovaram s njim, ali ne i mojom hrvatskom porodicom. Moja majka je umrla 2013. godine i ja se još uvijek držim u kontaktu sa svojom porodicom u Srbiji. Imam rodbine u Novom Sadu, Rumi, i Beogradu. Nemam ništa protiv većine Hrvata, ali se više opredeljujem kao Srbin zato sto sam živela sa mojom majkom nakon razvoda.

Moj otac je stari i bolestan i verovatno će umreti u naredni nekoliko godina. Onda neću imati porodicu u Americi. Ponekad se osjećam usamljen, a troškovi života se pogoršavaju i pogoršavaju savke godine. Radim slobodni rad ("freelancing") na internetu i mogu raditi na daljinu najviše bilo gde. Takođe sam nasledio nešto novca nakon što je moja majka umrla.

Mislim da živim možda periodu od 5-6 meseci na godine u Srbiji da provedem vreme sa mojom porodicom, i da uštedim novac, jer je u Srbiji mnogo jeftinije. Verujem da mogu dobiti državljanstvo ako je potrebno zbog statusa moje majke pre nego što je umrla.

Pet puta sam bio u Srbiji, ali nikada nisam živio tamo više od mjesec dana.

Zabrinut sam kako bi ljudi mogli da me primećuju ako sam pokušao da budem stanovnik. Ja imam hrvatsko prezime, ja nisam 100% tečno govorio jezik, imat ću veći prihod od prosečne osobe u Srbije, a moje političke stavove su liberalne i za Evropsku uniju i protiv ultranacionalizma.

Cenim sve one koji uzimaju vremena da pročitaju ovo i odgovore", napisao je on.

Većina komentara koje je dobiuo kao odgovor na svoj post su bili pozitivni i puni podrške.



(kurir.rs)

ISPOVIJEST BOŠNJAKA: "Kada su me četnici uhvatili, komšija Bora je stao ispred i rekao: " Mene vješajte, njega pustite""

– Ostao sam na Ilidži kada je postala srpska teritorija, jer nisam mislio da se može dogoditi to što se desilo – seća se Hamid Dedović, sa Ilidže. – Mnogi Muslimani su maltretirani, neki i ubijeni, a mene su spasavale komšije Srbi, bolje rečeno Bosanci. Zlo su pravili oni koji su došli iz Srbije.
____U kuću mi je ušlo šest bradatih ljudi, četnika, sa oznakama "Belih orlova". Sa vrata su počeli da maltretiraju ženu, dvije ćerke i mene. Za njima je utrčala komšinica, Srpkinja i rekla:
– Ne dirajte čovjeka, dobar je!
____Nasrnuli su i na nju da je biju.
____Mene su odveli do kapije, gdje su sakupljali Muslimane, koje su slali prema Kuli i Palama, gdje su mnoge tukli i zaklali. Međutim, komšija Bora je sav crven, zadihan i uznemiren, dotrčao i stao ispred mene:
– Evo mene umjesto njega. Mene vješajte, a njega pustite!
____Zbunjeni njegovom srčanošću – zaista su me pustili.
____Kroz nekoliko dana Boro mi je rekao:
– Moram da ti pomognem da izađeš. Ne mogu da te zaštitim od četnika, maltretiraju i mene.
____On mi je omogućio da sa Ilidže pređem u Buća Potok.

OVO NISTE ZNALI: Vojnici VRS u ratu daju krv ranjenom hrvatskom vojniku u bolnici i spašavaju mu život (VIDEO)

Primjer viteštva, ljudstva, čojstva, ljekarske etike i poštovanja ženevskih kovencija ljekara i Vojske Republike Srpske u ratnoj bolnici "Semešnica" tokom građanskog rata u BiH.

Insert iz dokumentarnog filma "Ratna bolnica Semešnica" koji obiluje potresnim scenama raznih eksplozivnih povreda u ratu i nije za gledaoce ispod 18 god.


VIDEO:

NEOBIČNA RATNA PRIČA VOJNIKA HVO i VRS Pucali jedan na drugog i oba ostali invalidi. Danas su veliki PRIJATELJI. Ovo je priča o njima... (VIDEO)

Priča Perice Voćkića vojnika VRS i Matana Šimića vojnika HVO koji su ranjeni istog dana, 19.avgusta na, na istom mjestu, u istoj bitki ali na suprotnim stranama. 

Poslije rata su postali nerazdvojni prijatelji.

VIDEO:

(ATV BL)

SRPSKI RATNI HIRURG: "Spašavali smo sve ljude bez obzira na naciju." IBRAHIM: "Nemam riječi kojim bih mu se odužio što mi je spasio život" (VIDEO)

U mutnom vremenu rata i mržnje nečovjek je pucao u Ibrahima Balića Braicu koga su od sigurne smrti spasile komšije i u zadnji momenat prevezli do ratne bolnice Petrovac. 

Tad na scenu stupa hirurg dr Milovan Kerkez sa svojom ekipom...



VIDEO:

(RTRS)

EMOTIVAN DOKUMENTARAC OD 12 MIN Dirljiv susret 2 prijatelja iznad Sarajeva, pripadnika VRS i ARBiH, Saše i Mirzeta (VIDEO)

Dokumentarni film Miroslava Nikolića "Kolateralna greška" priča br. 3, o susretu prijeratnih prijatelja Saše Baričanina i Mirzeta Ibragića na granici RS i FBiH.

Emotivno i žalosno što je sve moralo biti kako je bilo.


VIDEO:

"Učili su me da mrzim Srbe, "oni su anti-krst", a ja sam ih sve više voleo": Emotivno pismo Hrvata stiglo je u pravi čas

- Više moraš da mrziš Srbe, nego Muslimane. Jer Musliman je nekrst, a Srbin je anti-krst. Tako me kao dete učila moja komšinica, žena bivšeg ustaše - navodi Goran Šarić.

Katolički teolog i istoričar iz Rijeke, Goran Šarić, objavio je status na Fejsbuku. Post je od tada lajkovan više od tri hiljade puta, ima više od 300 komentara i više od hiljadu deljenja. Mnogi su oduševljeni njegovom hrabrošću da, kako navode, govori istinu.


Prenosimo objavu...


"Više moraš da mrziš Srbe, nego Muslimane. Jer Musliman je nekrst, a Srbin je anti-krst". Tako me kao dete učila moja komšinica, žena bivšeg ustaše, koji je kasnije bio saradnik UDBE, a od 1990. član HDZ-a (što je i logičan životni put). Ja sam uradio baš suprotno, voleo sam Muslimane (Bošnjake), a Srbe još više. I dobro se sećam, iako sam bio dete, vremena kada su Srbi postali "anti-krsti". Hrvati su kukali kako sav novac ide Srbima, iako srpska sela u Krajini nisu na pragu 21. veka imala ni vodu ni kanalizaciju (neka sela nemaju ni danas).

I dobro se sećam, iako sam bio dete, vremena kada su Srbi postali "anti-krsti".
Nema društva na svetu, nema plemena u onoj zadnjoj tropskoj kišnoj šumi koje nema koncept žrtve. Ljudsko društvo je utemeljeno na žrtvi i žrtvovanju. Da bi postala stabilna, zajednica mora da pronađe krivca za svoje probleme, mora da je homogenizuje mržnja prema tom krivcu. Krivac postaje žrtva, a da bi bio žrtvovan prvo treba da ga sotonizuješ i dehumanizuješ.


Devedesetih je u Hrvatskoj uloga žrtvenog jarca pripala toj krajiškoj sirotinji i generalno hrvatskim Srbima koji su u najvećem procentu bili normalni i vredni članovi društva, koji su Hrvatsku gradili i podizali jednako kao i njihovi sugrađani hrvatske nacionalnosti. I ta netrpeljivost prema Srbima se sa nešto manjim intenzitetom oseća sve do danas (kako je Srba ostalo malo, onda su sad neprijatelji nepostojeći "Jugosloveni", "Orjunaši", itd.)."



(telegraf.rs)

Poznati portal ismijava Slavene: ‘Hrvati glume da nisu Slaveni, Srbi sve mrze, a Bošnjaci uživaju svinjetinu i alkohol’

Popularni portal ‘Slavorum’ odlučio se opisati arhetipne osobine slavenskih naroda i time su dobro polarizirali čitatelje, naročito ove nama najbliže.

Nacionalisti, konzervativci i desnica pobunili su se zbog ‘netočnih navoda’ u opisu dok su liberali, ljevica i progresivci na zub uzeli ‘stereotipno predstavljanje naroda’. Svi ostali su se dobro nasmijali.


HRVAT:

Vrlo ponosan. Voli svoju državu, ona mu je jedina svetinja. Mrzi Jugoslaviju i svaki njezin spomen, nastoji izbjeći taj identitet na sve moguće načine. Obožava sve hrvatsko, hrvatski jezik (koji je zapravo slavenski podjezik, no to će uvijek namjerno zaboraviti), nema ništa slavensko u sebi. Voli povijest, ali samo nakon 91′ – ne voli se prisjećati dvaju Jugoslavija, niti Juraja Križanića – prvog panslavista, a nisu mu dragi ni arheološki dokazi u Ukrajini ili Poljskoj. Ne, on nije Slaven. Zašto? Zato što su Srbi Slaveni i to je ključni razlog – prije je Iranac, Got, Rimljanin… Sve samo ne Slaven. *Usred rasprave ode u Irsku*

SRBIN:

Vrlo ponosan. Ne može odlučiti koga mrzi najviše – jesu li to Hrvati, Bošnjaci, Albanci, Amerikanci, Bugari, Turci ili vlastiti ljevičari. Za sve krivi Hrvate, Bošnjake, Slovence, samo jer kažu da nisu Slaveni. No bez obzira na to tvrdi da su Hrvati, Bošnjaci i Slovenci samo različite verzije Srba – svi su Slaveni. Ili možda ni Srbi nisu Slaveni. A uz čašicu rakije cijeli planet postaje srpski. Pa čak i Rusi. Svi su ga izdali ali ne čini ništa da bi s njima popravio odnose. Želi postati Jugoslavenska Rusija. No da, to nije moguće jer su Rusi zapravo Srbi i postoje li uopće ti Slaveni ako su već svi Srbi? Ništa mu na kraju nema smisla, malo se smiri ali na kraju opet smišlja neku novu ideologiju.


BOŠNJAK:

Vrlo ponosan. Ponosno voli Tursku zbog religije, pa oni su braća! No na kraju uvijek radije bira Srbe i Hrvate kao susjede, jede svinjetinu, ispija alkohol i obožava Balkan. Vodi državu s tri entiteta i glumi Tita, gura nacionalizam pred svojim ljudima ali iza vrata mora biti Tito da se ne poubija s ekipom. Stalno je na prekretnici i pojma nema što će s vlastitim životom – nada se Europskoj uniji, želi Amerikance da ga napokon oslobode tereta.




(zagreb.info)

ISPOVIJEST IZ RATA "Bio sam '93. snajperista u ratu. Držao mnoge na nišanu, ali nikog NISAM HTIO ubiti!"

Rat nikada nije bio sinonim nečeg lijepog, ali ako se nešto može reći da je u ratu bilo lijepo, to su uvijek ljudi koji nisu htjeli ubijati. Ovo je jedna od tih priča...

"1992. god. sam mobilisan u rat. Bilo je to protiv moje volje, ali sila Boga ne moli, nisam imao izbor.

Gnušao sam se rata i svega što rat nosi. Iznenadilo me je što su mnogi koje sam poznavao kao jugoslovenski orijentisane, najednom stavili kokarde na glavu i zapjevali četničke pjesme. Ironija je to, zar ne?

Nikada nisam htio da idem u prvu liniju odbrane. Nisam, iskren da budem, nikada bio neki "Jugović",  ali sam neko ko je potpuno antimilitantan i bez obzira ko god bio u pitanju, ja prosto nisam mogao zamisliti da ubijem nekoga.

1993. godine su mi zadužili ni manje ni više snajper. Imao sam ja taj dar da precizno gađam na daljinu.

Okej, gađao sam kojekakve lutke i čunjeve, iz rekreacije, ali tada mi je dat zadatak da ubijam ljude.

Danima smo držali liniju, sklonište ko sklonište nije neko Bogzna ali eto.

Često sam kroz snajper bacao pogled na jedno malo selo, gledao sam kako se djeca igraju, kako se ljudi šetaju, kako gone stoku, kako neki djed nosi naramak sijena, a neko dijete (valjda unučić) oko se njega se bezbrižno igra, ni svjesni nisu da su pod "neprijateljskim" okom i da su ih stotinke dijelile od smrti.

Bio sam ja vješt snajperista, bio sam odličan lovac, ali nikada nisam ni pomislio da ljude ubijem. Par mjeseci sam imao snajper, ali nisam više mogao da ga imam zaduženog, ne mogu, jednostavno taj "posao" nije bio za mene.

Prvi razlog je što ne mogu da ubijem čovjeka koji mi nije ništa skrivio a drugi razlog je da smo slučajno pali i da smo bili okupirani, zna se kako bi prolazili oni sa snajperom, znaju to vojnici vrlo dobro kako se snajperisti tretiraju od strane neprijatelja.

Ne bih više dužio priču, uglavnom bio sam snajperista, mogao sam ubiti koliko sam god htio ljudi ali nisam nikad nikog, ratno ludilo je prošlo i nikada se ne ponovilo! Ja mirno spavam."

Z. A.

HERCEGOVKA MARA IMA 100 GODINA I HOĆE DA PUTUJE U NEMAČKU: Kada se pojavila u konzulatu da produži pasoš, u čudu ostali!

Mara Sušac je na pragu 100. rođendana i jedina je osoba s toliko godina koja je zatražila produženje pasoša u konzulatu u Mostaru. Predati zahtev za produženje pasoša vozio ju je praunuk Benjamin koji je rođen u Nemačkoj, a studira u Mostaru.

- U Konzulatu su nam rekli kako niko njenih godina nije predao zahtev za produženje tog dokumenta. Najpre im je to bilo neobično jer jako retko i mlađi ljudi od Mare dolaze da produže pasoš. Kad im dođe neto rođen 1940, 1942. godine produži pasoš, neobično je, a ne ona kojoj je skoro 100 godina. Ipak, kasnije su svi hteli da razgovaraju s Marom jer je ona jako šaljiva osoba. Svi su je upamtili", priča nam kroz smeh Benjamin.

 Dodaje kako je prilikom podizanja pasoša Mara rekla radnicima: Vidimo se 2028. godine.

U dokumentima piše da je Mara Sušac rođena 1921, ali komšije tvrde kako je ona zapravo 1919. godište. Naime, u vreme kada se Mara rodila, deca su prijavljivana kad bi se stiglo, tako da ta teorija nije isključena.


Kada Maru upitate koliko joj je godina, ona se samo nasmeje. Reč je o ženi koja je rođena u Trebižatu kod Čapljine, sa četiri godine ostala je bez majke, a sa samo 24 i bez supruga. Ima jedno dete, dvoje unučadi, dvoje praunučadi i jedno šukununuče. Život joj nije bio lagan, ali ona kaže kako je bila pametna i zahvaljujući tome preživela dva rata, brinula se o svekrvi, podigla ćerku koja danas živi u Nemačkoj, napravila kuću u Mostaru, a i danas se brine da joj je kuća uredna, ručak skuvan  ivrt zasađen sezonskim povrćem.



"Iza kuće je moj vrt. Imam svega dovoljno za nas, domaćeg paradajza paprika... Sve sama obrađujem", priča Mara, koja komšije često počasti trešnjama i smokvama koje sama ubere. I nije joj jasno zašto nam je sve to neobično kad nju zdravlje odlično služi.



"Šta je meni bilo prekopati dulum i frtalj, pa ja bih to završila za nekoliko sati", priseća se Mara. Penziju je zaradila u Lasti, a uz to se bavila poljoprivredom i, kako kaže, "švercom".

"Nije tada bilo nekih poduzeća. Radila sam u Duvanskoj pa na ciglani, sve je to bio fizički rad. Onda, kad se Lasta otvorila, prešla sam tamo, a uz to sam išla u Italiju po traperice i posteljinu pa prodavala ovde. Poljoprivredne proizvode koje sam uzgojila vozila sam u Sarajevo na pijacu" priča Mara, dodavši kako je kuća u Ilićima napravljena upravo zahvaljujući poljoprivredi i "švercu".



Za supruga, bez kojeg je ostala pre pune 73 godine, kaže kako je bio najljepši u celom mjestu, a venčali su se u Sarajevu, gde su i živeli neko vreme i gde je on svirao.



"Ja sam tada bila pametna u Sarajevu, da sam bila glupa, ubili bi me u onome ratu. Nego sam bila dobra sa svakim i šutila. Puno su mi tada pomogli komšije iz zgrade, koji su rekli - što imamo mi, imat ćeš i ti - priča Mara



Na pitanje što će joj osobna, kaže kako joj je jednostavnije s njom prelaziti granicu, a planira da ode kod ćerke  u Nemačku.



"Neću Jeli ništa govoriti, samo ću se pojaviti kod nje u Nemačkoj, a ona će se začuditi", nastavlja ova baka koja sve telefonske brojeve zna napamet.



Prepričava nam i doživljaje s granice.

Budući da izgleda znatno mlađe od nekoga ko ima gotovo 100 godina, a pamet je još služi kao 20-godišnjakinju, neretko policajci na granici njena dokumenta gledaju s nevericom.



"Ne vjeruju da mi je toliko godina", smeje se Mara kojoj je tek pre dve godine otvorila karton kod doktora. I to zato što su je bolela kolena.



"Što će mi karton kad me ništa ne boli", kaže Mara. Za dug i život pun zdravlja Mara ima nekoliko tajni. Prva je ne jesti i ne piti ništa iz frižidera.


"Što danas skuvam, to pojedem. Sve iz frižidera je otrov. Kuvam svakakva jela, moju pitu hvale nadaleko, a najdraže mi je povrće, i to zeleno. Ne jedem ništa masno, a hladne vode ili soka iz frižidera nikad nisam napila. To šteti želucu - otkriva nam jednu od tajni. Druga je, kaže, ali najvažnija, ne kupiti u sebe brige.



"Mladima poručujem da se ne brinu, nego da rešavaju sve pred sobom. Ja bih, da nisam tako radila, davno bila pod zemljom", nastavlja Mara.



Za dobro spavanje treba popiti čašu mleka ili toplog čaja od kamilice, a posle ručka nije loše popiti čašu vina. Mara radije bira belo, a preporučuje ga i osobama slabijeg zdravlja. Rakiju ne pije, njome se masira. Svako jutro ustaje u šest sati, a kafu je uglavnom izbacila iz upotrebe.



Po pločicama nikada ne hoda bez papuča, a to preporučuje i ostalima. U životu je naučila puno o lekovitim travama, pa neretko traže od nje da napravi lekoviti pripravak ili strunu na želucu.



Na pitanje kada je bilo lepše za život, danas ili u vreme njene mladosti, Mara kaže da je pre bilo bolje, ljudi su se više družili. - Sada je sve nekako izopačeno, kao da je sam vrag sišao na zemlju - navodi starica koja je svojim najbližima naglasila da joj na smrtovnicu, kada umre, ne stavljaju neku od novijih fotografija na kojima je, kaže, stara.



"Nisam se ja stara rodila, neka mi nađu neku mlađu fotografiju i stave na smrtovnicu - sa smehom je zaključila.



Kurir.rs/Večernji.hr/Foto Većernji.rs