Cenić: "Ko hoće rat, neka prvo svoju djecu da u zalog!"

Popularna politička i ekonomska analitičarka Svetlana Cenić je na zvaničnom Twitter profilu napisala tweet o trenutnim političkim prepucavanjima i sve češćim pominjanjem rata. Cenić se na trenutnu situaciju osvrnula kratkim, ali jasnim tweetom, prenosi N1. 

“Ko hoće rat, neka prvo svoju djecu da u zalog”, napisala je Cenić referirajući se na česta politička prepucavanjima u kojima se rat spominje.

Podsjećamo, danas se podigla velika prašina oko izjave zastupnice SNDS-a u PSBiH Milice Marković koja je kazala da se “Bošnjaci trebaju bojati zajedničke vježbe policija RS i Srbije”. Pojedini poslanici su ovu izjavu Marković shvatili kao direktnu prijetnju, a ona je objasnila da joj je izjava izvučena iz konteksta.



(republika.ba)

Rade Šerbedžija: Kad sam vidio kako hrvatske odbojkašice ljube srpske, rekoh: pa Bože to je budućnost normalnog svijeta

"Kao što mi je rekao Krleža: 'Mali, svaka nagrada je dobro došla jer govori da je nekog vraga vrijedilo to što si pokušavao u umetnosti. A s druge strane - pokušaj da je zaboraviš što pre možeš'. I to je, eto, bio moj odnos prema nagradama", prokomentarisao je Šerbedžija

Glumac Rade Šerbedžija izjavio je u intervjuu Al Džaziri Balkans kako mu smeta uzajamno prebrojavanje krvnih zrnaca na prostorima bivše Jugoslavije i ocenio da će "vrlo brzo" doći vreme kad ćemo izaći iz tog pakla.

"Ma, kako ne smeta! Ja sam ceo život na liniji, kako da kažem, bratstva i jedinstva. Ne mislim u jugoslovenskom smislu nego smislu humanosti, pristojnosti, uzajamnog uvažavanja jedni drugih. I mislim da će vrlo brzo doći to vreme kad ćemo izaći iz ovog dna i pakla", rekao je Šerbedžija u intervjuu za internet portal Al Džazire.

On je, u tom konktkstu, nazvao "jednim od najdivnijih događaja" snimak koji mu je poslao prijatellj i na kojem "hrvatske odbojkašice trče i ljube srpske odbojkašice koje su pobedile Francusku".

"Dirljiva scena, ljube jedne druge! I rekoh: pa, Bože, to je ta budućnost, budućnost nekog normalnog sveta", rekao je Šerbedžija.

Komentarišući nagradu koju je na ovogodišnjem Motovun film festivalu dobio zajedno sa Mustafom Nadarevićem za 50 godina glumačkog rada, Šerbedžija je rekao da su za glumu "najbitnije ljubav i blagost, koje se mogu naći jedino u samoći, a mudrac je onaj koji to nauči u mladosti".

"Vrlo često sam se, na neki način, osećao ispunjeno i važno što se bavim ovom profesijom jer sam imao tu sreću da sam u svom životu radio sa mnogo fantastičnih režisera i umetnika", rekao je Šerbedžija, nabrajajući, između ostalih Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Rajka Grlića, Boru Draškovića, ali i ugledne svetske reditelje Stenlija Kjubrika, Fila Noisa, Klinta Istvuda, Gaja Ričija, Frančeska Rosija.

Komentarišući poslednju u dosadašnjem nizu nagrada, proslavljeni glumac je rekao kako mu, zapravo, "nije mnogo stalo" do njih jer smatra "da su relativne".

"Kao što mi je rekao Krleža: 'Mali, svaka nagrada je dobro došla jer govori da je nekog vraga vrijedilo to što si pokušavao u umetnosti. A s druge strane - pokušaj da je zaboraviš što pre možeš'. I to je, eto, bio moj odnos prema nagradama", prokomentarisao je Šerbedžija.

Taj svoj odnos prema priznajima ilustrovao je navodeći da su sve njegove nagrade "godinama bile u podrumu" stana u Tomašićevoj ulici u Zagrebu, a posle razvoda braka i preseljenja "opet su bile u podrumu jedne kuće, stajale su u jednom koferu".

"I kad smo, nakon puno godina, otvorili taj kofer - sve su bile plesnive, dobile su patinu vlage", rekao je Šerbedžija.

Glumac Rade Šerbedžija izjavio je u intervjuu Al Džaziri Balkans kako mu smeta uzajamno prebrojavanje krvnih zrnaca na prostorima bivše Jugoslavije i ocenio da će "vrlo brzo" doći vreme kad ćemo izaći iz tog pakla.

"Ma, kako ne smeta! Ja sam ceo život na liniji, kako da kažem, bratstva i jedinstva. Ne mislim u jugoslovenskom smislu nego smislu humanosti, pristojnosti, uzajamnog uvažavanja jedni drugih. I mislim da će vrlo brzo doći to vreme kad ćemo izaći iz ovog dna i pakla", rekao je Šerbedžija u intervjuu za internet portal Al Džazire.

On je, u tom konktkstu, nazvao "jednim od najdivnijih događaja" snimak koji mu je poslao prijatellj i na kojem "hrvatske odbojkašice trče i ljube srpske odbojkašice koje su pobedile Francusku".

"Dirljiva scena, ljube jedne druge! I rekoh: pa, Bože, to je ta budućnost, budućnost nekog normalnog sveta", rekao je Šerbedžija.

Komentarišući nagradu koju je na ovogodišnjem Motovun film festivalu dobio zajedno sa Mustafom Nadarevićem za 50 godina glumačkog rada, Šerbedžija je rekao da su za glumu "najbitnije ljubav i blagost, koje se mogu naći jedino u samoći, a mudrac je onaj koji to nauči u mladosti".

"Vrlo često sam se, na neki način, osećao ispunjeno i važno što se bavim ovom profesijom jer sam imao tu sreću da sam u svom životu radio sa mnogo fantastičnih režisera i umetnika", rekao je Šerbedžija, nabrajajući, između ostalih Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Rajka Grlića, Boru Draškovića, ali i ugledne svetske reditelje Stenlija Kjubrika, Fila Noisa, Klinta Istvuda, Gaja Ričija, Frančeska Rosija.

Komentarišući poslednju u dosadašnjem nizu nagrada, proslavljeni glumac je rekao kako mu, zapravo, "nije mnogo stalo" do njih jer smatra "da su relativne".

"Kao što mi je rekao Krleža: 'Mali, svaka nagrada je dobro došla jer govori da je nekog vraga vrijedilo to što si pokušavao u umetnosti. A s druge strane - pokušaj da je zaboraviš što pre možeš'. I to je, eto, bio moj odnos prema nagradama", prokomentarisao je Šerbedžija.

Taj svoj odnos prema priznajima ilustrovao je navodeći da su sve njegove nagrade "godinama bile u podrumu" stana u Tomašićevoj ulici u Zagrebu, a posle razvoda braka i preseljenja "opet su bile u podrumu jedne kuće, stajale su u jednom koferu".

"I kad smo, nakon puno godina, otvorili taj kofer - sve su bile plesnive, dobile su patinu vlage", rekao je Šerbedžija.


(6yka.com)

NIJE VIC "Samo sam htio da obradujem komšije": Cijelom komšiluku platio komunalije

"Kada smo mu odgovorili da je avansna uplata moguća, uplatio je po 1.000 dinara za svaki stan u zgradi, što otprilike odgovara mesečnom iznosu potrošnje u toj manjoj višespratnici u Trsteniku - kaže, za “Novosti”, službenica Biljana Andrejić.

Sve julske račune za ceo komšiluk, platio je unapred jedan Trsteničanin, za kojeg se pretpostavlja da živi i radi u inostranstvu,  saznaju “Novosti” u JKP “Komstan” u Trsteniku. Naime, ovaj dobronamerni čovek došao je pred šalter ovog preduzeća, gde je bila velika gužva, s namerom da se raspita da li je moguće da za celu zgradu gde ima stan uplati avans za komunalne usluge.

"Kada smo mu odgovorili da je avansna uplata moguća, uplatio je po 1.000 dinara za svaki stan u zgradi, što otprilike odgovara mesečnom iznosu potrošnje u toj manjoj višespratnici u Trsteniku - kaže, za “Novosti”, službenica Biljana Andrejić.

"Bila sam zatečena, jer za osam godina, koliko radim, ništa slično nisam videla. Rekla sam mu: “Svaka vam čast”, a on se nasmejao i rekao: “Samo sam hteo da obradujem komšije, ne viđamo se baš često”.

Kako su stanari ove zgrade uredne platiše, sada će biti mirni sve do septembra, budući da su im plaćeni i julski računi, koji na naplatu stižu u avgustu. Komunalije u ovoj opštini, gde živi gotovo 43.000 ljudi, podrazumevaju naknadu za korišćenje vode, kanalizaciju, iznošeće smeća... JKP “Komstan” brine i o pijacama, uređenju grada i zelenih površina.


(6yka.com)

ZAPITAJTE SE O OVOME Status s Facebooka o hrvatsko-srpskoj ljubavi koji morate pročitati do kraja

STATUS hrvatskog glumca Marina Bukvića o "hrvacko-srbskoj ljubavi" postao je hit na Facebooku, a mnogi su priznali kako su pustili suzu čitajući ga.

"Gotovo je. Umoran sam. Tužan. Od gluposti i mržnje. Od silovanja prošlosti i potrošenih tema. Nevinih umova. Usudi se...

Hodao sam prije neki dan Hollywoodom, vrtio Facebook i bio tužan jer nisam doma da podijelim zajedništvo i ponos. Poželio sam zamijeniti obećani kontinent domom. Oko mene su ljudi iz cijelog svijeta zadivljeno izgovarali ime malene zemlje koja je postala velika. UJEDINILA se. Hrvatska se ujedinila. Prividno je postalo nevažno tko ima pimpača, mačkicu, tko je strejt ili gay, Srbin ili Židov. Bio sam siguran da ćemo ovo veliko vatreno srebro ostaviti neuprljanim. Barem nakratko smo se voljeli. Prekratko. Do trenutka kada od povijesnog uspjeha nisu postali važniji političari, tuđi glazbeni ukus i vjera. Zmije su počele siktati. Bio je to početak kraja. Prošli su dani ponosa, a došli dana trovanja. • Usudi se ostati dostojanstven! •

Dosta je. Razbolio sam se. Od svakojakih osuda, ismijavanja drugačijih, nacionalizma, velikih Hrvata, Srba, četnika, partizana, ustaša, lijevih i desnih. Razbolio sam se od slavljenja ideologija koje više ne postoje. Od ljudi i njihovih nevinih umova. Ipak smo izgubili bitku. Onu moralnu. Ljudsku. Čitam nepismene komentare i grozim se. Oni koji se ne slažu s nama, oni su izdajnici, četničke kurve, mrzitelji svega hrvatskog. Nemate obraza, pojedinci. Manji je od lopte koja nas je proslavila u svijetu. Fokus je trebao ostati na činjenici da smo od 207 reprezentacija svijeta, druga. DRUGA. D-R-U-G-A. • Usudi se biti ponosan! •

Na Facebook kvadratiće ponosa odjednom su pale sjene izlizanih tema. Nikada nećemo shvatiti. U Hrvatskoj su najmanji problem Srbi, četnici, partizani, pederi i izbjeglice. Problem su oni koji nas kradu dok se mi nadjebavamo glupim temama koje njih zabavljaju. Na što bi nam zemlja ličila da energiju koju koristimo za verbalne proljeve usmjerimo na zdravorazumske teme koje će nam donijeti bolje sutra? Sami sebi smo najveći neprijatelji. Jed(b)emo sami sebe. Zar je stvarno postalo društveno prihvatljivo prokleti nekome mamu jer (ne)sluša Thompsona ili (ne)podržava zagrljaje i suze predsjednice? • Usudi se oduprijeti! •

Dok sjedim i ovo pišem, vlog o putovanju u Srbiju na mom YouTube kanalu koji sam snimao prelazi 115 000 pregleda. Video o vjenčanju Hrvata i Srpkinje postao je ratna fronta za klanje. I dok sam ja govorio o ljubavi, drugi su mi u komentarima brojali krvna zrnca i usudili se ući u vaginu žene koja me rodila. Oprosti im mama, oni nikada neće shvatiti što je to ljubav. • Usudi se razumjeti! •

I u trenucima dok se u zemlji i dalje raspravlja tko je gdje bio ‘91, a Vatreni padaju u zaborav, u svijet je puštena svjetska premijera filma Mamma Mia koji je sniman na našim otocima. Gledao sam ga sinoć, divio se ljepotama malog raja i razmišljao kako će biti najbolje mjesto na svijetu kada se ljudi reprogramiraju na program Budućnost. No zašto govoriti o tome da su svjetska kina puna kadrova Hrvatske kada još nije iscrpljena tema NDH? • Usudi se krenuti dalje! •

Sjedim sada na plaži nadomak Los Angelesa i opet sam tužan. Dok nam se svijet divi, mi si seremo u usta. Žao mi je, stvarno mi je žao što u zemlji nema Zdravka Mamića da sve hejtere nabije na ku**c. Dva puta. Nemojte jesti govna kada je burek devet kuna. I neka se nitko ne usudi reći da ne poštujem nevine žrtve rata. Ja ih samo puštam da spavaju na miru u vječnosti kada su već nepravedno preseljeni tamo. I neću! Neću vam dopustiti da mi ukradete budućnost. Ne želim i neću mrziti. Neću osuditi drugačije od sebe i neću ismijati različite. • Usudi se i ti! •

Želim zemlju ljubavi, ponosa, zajedništva i sreće. Želim Hrvatsku kakva je bila onih nekoliko sati dočeka. Želim da mi srce zastane svaki put kada mi netko spomene najljepšu malu, a sada tako veliku zemlju. Želim doći u zemlju iz koje neću poželjeti otići svakih nekoliko mjeseci. • Usudi se okrenuti budućnosti! •

Zemlja manja od jednog Europskog grada sjaji u svijetu. Srce mi je zastalo u finalu na 86. minuti kada je američki komentator na FOX-u izgovorio: "Hrvatski dečki su se sve utakmice do zadnjeg trenutka borili i živjeli za svoju zemlju i dres. Zaslužili su da se pamte." Ne samo Vatreni, nego i svi oni koji su posljednje vrijeme podignuli hrvatsku zastavu na nekom tronu. Bez da im uprljamo uspjeh. I zato stani, ne osuđuj, prestani oživljavati prošlost u svakoj mogućoj temi i živi za sadašnjost. Jebote Cece, Mace, Thompsoni i slični. • Usudi se oduprijeti! •

Ti koja/koji ovo čitaš, oprosti mi na britkom jeziku. On je odraz moje tuge. • Usudi se shvatiti! •

Gotovo je. Umoran sam. Od gluposti, mržnje i prošlosti. Ne razumijem. Ne znam. Ne mogu.

Daj, usudi se, usudi se biti neki novi klinac budućnosti, usudi se ovo podijeliti i USUDI se...VOLJETI! Stop. Volite i dopustite drugima da vas vole! Marin The Unknown", napisao je te izazvao brojne reakcije.


(index.hr)

ISPOVIJEST BOŠNJAKA: "Mrzio sam Srbe i Hrvate i sve vezano za njih... međutim, OTAC me je preokrenuo."

Na GRUPNOM VIBER CHATU je nedavno jedan Bošnjak iznio svoju veoma zanimljivu ispovijest.

Svjedoci smo da danas mnogi drže mišljenje kako se nacionalšovinisti ne mogu promijeniti, ali da li je to baš tako?

Naime, jedan je Bošnjak mrzio Srbe i Hrvate, ali došlo je do preokreta.

(Ako i vi želite biti dio naše VIBER GRUPE, javite nam se, da zajedno ćaskamo, sklapamo prijateljstva itd, javite se u inbox stranice)

„Vampiri“ su bili POPULARNI devedestih godina: Kako frontmen grupe izgleda danas (FOTO / VIDEO)

“Sve što želim to su sni”, “Volim je ja”, “Pokloniću joj nebo”, “Be be”, samo su neki od hitova du-vap benda “Vampiri” koji su bili veoma popualrni devedesetih godina.

Donijeli su karakaterističan muzički pravac i stil kojeg se frontmen grupe Aleksandar Eraković Era i danas pridržava.

Grupa se pojavila 1990, bila je aktivna do 1997, a onda se 2012. desilo njeno novo okupljanje. Aleksandar Era sve vrijeme pjevač benda, prenosi Žena Blic.

Kao jedini du-vap muzički sastav u to vrijeme u Jugoslaviji, bili su veoma zapaženi na reginonalnoj muzičkoj sceni.

Objavili su pet albuma, a svojom muzikom su upotpunili i domaći film “Mi nismo anđeli”. Domaćoj publici je devedesetih očigledno prijao sentiš, a momci iz grupe, na čelu sa Erom, brzo su postali miljenici devojaka.

Iako su punili sale, bend se ipak raspao.



– Nas je bilo desetorica u bendu, a to je bilo vrijeme inflacije. Desilo nam se da recimo sviramo za boks cigara – rekao je Aleksandar Erić pre par meseci na TV prva i tako jednostavno objasnio zašto se bend raspao.

Pjevač i danas njeguje retro originalni stil, muzika je i dalje njegova velika strast. Tako je osnovao bend “Bestbeat” u kome su svirali Bitlse, svuda po bivšoj Jugoslaviji i Evropi. Ali publika je tražila i “Vampire”.


VIDEO:

(srpskainfo.com)

SRBIJA - PODIGAO SPOMENIK KONJU Konj Acko je svom vlasniku spasao život u tri rata. Ovo je priča o njemu...

Imanje Petrovića u podgorskom selu Osečina čuva u Srbiji jedinstveni spomenik – podignut konju, kao vijek dugo svjedočanstvo o ljubavi čovjeka i životinje koja je život svom vlasniku spasla u tri rata.

Koliko je znano, u prošlosti Srbije niko ni od vladara, ni od vojskovođa, nije se sjetio da podigne spomenik konju, kao odanom ratnom drugu.

Učinio je to, prije nešto manje od sto godina, jedan srpski seljak – Vladislav Petrović iz Osečine, koji je spomen, ukazujući mu tako čast i zahvalnost za spasen život, podigao svome konju Acku sa kojim je prošao oba balkanska i Prvi svjetski rat, piše Blic.rs.

To u Srbiji jedinstveno obilježje, srećom, postoji i danas, a o njemu brine Ranko Petrović, Vladislavljev unuk.

– Iz štale u kojoj je bilo sedam konja deda je izveo najmlađeg Acka i 1912. godine otišao u Prvi balkanski rat. Sa njim je u vojevanje, vodeći kobilu Ticu, pošao i njegov rođeni brat Radoje. Poslije šest godina ratovanja, hvala bogu, obojica su se vratili živi u Osječinu, a živa su bila i oba konja. Još pet godina poživio je Acko, kojeg je djed Vladislav zvao bratom i ratnim drugom. Zajedno su išli na vašare i druge seoske skupove, a Acko je bio pošteđen svih radova. Kada je uginuo, djed je odlučio da ga sahrani i da mu podigne spomenik, jer ga je na svojim plećima nosio kroz ratove i vratio ga kući živog – priča Ranko Petrović ispred neobičnog spomenika.

Obilježje se nalazi u imanju porodice, pored seoskog puta u Osječini. Ranko otkriva da je trebalo da Vladislav i Acko počivaju zajedno, jer je njegov djed vjernog ratnog druga želio da sahrani na porodičnom groblju. Ta želja mu, međutim, nije ispunjena.

– Jednostavno, kada je Acko uginuo, tadašnji paroh nije dozvolio da se konj sahrani među ljude, iako ga je djed ubjeđivao da mu je Acko, pored Radoja, drugi rođeni brat i da ga mora sahraniti u porodičnom groblju. Ne, nije vrijedilo, popova je bila posljednja, nije želio čak ni opelo da održi, zbog čega je Vladislav bio mnogo razočaran. Tako je Acko sahranjen van groblja, na našem imanju pored puta – objašnjava unuk Solunca iz Osečine.

Petrović dodaje da dok je živ neće dopustiti da grob i spomenik konju ostanu zapušteni i zaboravljeni, da, kako kaže, priča o velikoj ljubavi i poštovanju traje i poslije cijelog vijeka.




https://srpskainfo.com

HEROJSKI ČIN HRVATSKOG METEOROLOGA! Odbio naredbu, ispalio raketu i SPASIO SRBIJU OD LEDA!

Teško je danas biti čovjek. Međuim, mladić E.J. to demantuje, te stoji iza toga da danas može biti svako čovjek samo ako imalo ljudskosti i dostojanstva ima.

U korist tome mladi hrvatski meteorolog dostavlja svoju ispovijest o tome kako je odbio naredbu da ne puca, kako ne bi spasio Srbiju od vremenskih nepogoda - leda/tuče.

Ispovijest prenosimo u cjelosti:


"Prilikom završetka srednjoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj za meteorološkog tehničara, odlučio sam otići u vojsku jer da ne kvarim ugled svoje obitelji koji su bili u JNA, ali prije toga da naglasim da nisu bili u ratu jer su vidjeli da se prije toga zakuhava.
Nakon sto sam odradio vojnu obuku, dobio uniformu i radio kao meteoroloski tehničar, tako sam do 22. godine sam već postao narednik. Tako da je moj posao se stavio na minimum rada ali zato znatno više stresa te treniranje novih ljudi da rade posao meteorološkog tehničara. Prije tjedan dana, otputovao sam u Ilok da bi mogao vidjeti stanje u vojarni te eventualno provjeriti meteoroloskog tehinčara kako radi jer smo imali greške u podatcima. Ispostavilo se da je krivo naučen pa sam mu morao neke stvari pokazati. Sa mnom u autu su sjedili: ja, brigadni general i još jedan tehničar za servis. Medutim kada smo došli tamo, radar je pokazao da će padati jaka tuča ili grad. Odlučno sam spremio i pripremio raketu protiv nje a brigadni general mi je naredio: NI SLUČAJNO NEMOJ PUCATI, AKO PUCAŠ, ONDA SPAŠAVAŠ SRBIJU!!! Ja sam nakon toga stao, ostao šokiran što tako čujem, napunio 3 rakete i ispalio ih jer to bi bilo poprilicno jako nevrijeme koje bi uništilo vjerojatno sva polja u Vojvodini. 
Ubrzo nakon toga smo krenuli u Zagreb gdje sam dobio otpust iz vojske jer nisam slušao zapovijed, a ja sam se nakon toga osjećao bolje nego ikad. Jer ja sam čovjek kao i ti, ne zanima me koje si nacionalnosti ali ako se pokažeš kao čovjek onda imaš sve od mene. Onaj tko pročita ovu priču, znaj da smo i mi ljudi od krvi i mesa, te ljubav pobjeđuje svaku prepreku."

E.J.

KUMOVAO PO 155 PUT, OVOGA PUTA U SRBIJI: Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić venčao Srbina Marka i Hrvaticu Lidiju i plovio Drinom

On je bio svedok na crkvenom venčanju Lidije i Marka u Hramu Svetog proroka Ilije u Bajinoj Bašti

U gornjem kraju jednog bajinobaštanskog restorana, tik uz mladence koji su brakom krunisali svoju vezu, sedeo je i uz tamburašku muziku se veselio ni manje ni više nego - gradonačelnik Zagreba.


Bandić je na venčanju ispričao kako mu je ovo 155. put da kumuje.



- Moja supruga, Hrvatica, 16 godina radi u Bandićevom kabinetu. Ljubazno je prihvatio naš poziv da nam bude kum, on je divan čovek - ispričao nam je Marko  posle svadbe.



Marko, koji duže vreme drži restoran u Zagrebu, i Lidija, rodom iz Belog Manastira, koje je sudbina spojila u glavnom gradu komšijske države, neko vreme živeli su nevenčani, da bi minulog vikenda svoju ljubav ozvaničili brakom.



Priredili su svadbu u Bajinoj Bašti, na kojoj je bilo stotinak zvanica, a ujedno su i krstili svoju ćerku Taru, koja je ime dobila po planini ispod koje se nalazi Markov zavičaj, i proslavili njen prvi rođendan.



- Budući da ga jako cenimo i da je političar, a pre svega čovek, dostojan svakog poštovanja, Lidija ga je pozvala da joj bude kum. Milan Bandić je osoba koja ne deli ljude ni po naciji ni po veri, mnogo je učinio za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, jedan od malobrojnih kojima je svaki građanin isti - kaže mladoženja.



Pogodilo se da je dan uoči svadbe u Bajinoj Bašti priređena Drinska regata, pa je gradonačelnik Zagreba ceo vikend proveo u toj varoši.



Najpre je u subotu kao član posade na jednom od 1.200 splavova učestvovao u spustu rekom, od brane u Perućcu do Rogačice.



Narednog dana bio je svedok na crkvenom venčanju Lidije i Marka u Hramu Svetog proroka Ilije.



- Da bismo ga uzeli za kuma, pošto je katolik, morali smo da tražimo blagoslov Srpske pravoslavne crkve i dobili smo ga. On je veliki prijatelj sa patrijarhom Irinejom i mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem.



Venčanje je obavljeno po pravoslavnom običaju. Kakva je ličnost Bandić možda najbolje govori to što je noćio u hotelu sa tri zvezdice, što nije imao nikakve posebne prohteve, što mu nije smetalo da bude gost u maloj opštini kakva je Bajina Bašta.



Ničim, baš ničim nije odavao utisak da je ličnost na visokoj političkoj funkciji. Vodio sam ga u dve firme koje proizvode rakiju, za jednu šljivovicu staru 12 godina je rekao da nije ništa bolje probao, a svidela mu se i klekovača - priča Marko o kumu.



Od Bandića bi korist mogla imati i Bajina Bašta. Naime, čelnci te opštine predočili su mu namere da menjaju urbanistički izgled grada, a on im je obećao da će tim povodom pokušati da angažuje ugledne arhitekte iz Zagreba.



- U Bajinoj Bašti sam na poziv mog druga Marka, koji uplovljava u bračne vode sa mojom koleginicom, prekrasnom Zagrepčankom. Po 155. put biću kum. Drugi razlog je doživljaj Regate. Sada tek verujem onome što se govori.


Kada od Beograda krenete južnije, sve više poznajete Srbiju, a kada dođete u Bajinu Baštu shvatite da nije čudom rečeno da je, neće se ljutiti moji prijatelji u Srbiji, najlepša opština u vašoj zemlji - kazao je Bandić pre nego što se otisnuo Drinom.


(kurir.rs)

NEVJEROVATNA LJUBAVNA PRIČA Srbin iz Beograda zbog Bosanke otišao u Zenicu na potpuno nevjerovatan način.

Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska su nekada obilovale "mješovitim" brakovima.
Igralo se isto kolo, veselili se na isti način, iste brige brinuli, istu tugu dijelili, istu sreću dijelili, iste snove sanjali... sve do trenutka kada nije opalio prvi pucanj devedesetih i odnio sve što je vrijedilo.

Danas Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija slove za neprijatelje, duh nepovjerenja, mržnje i netolerancije skoro na svakom koraku.

I dok tako iz dana u dan slušamo na vijestima tužno stanje, priče o mržnji, netoleranciji, ekonomskom krahu, u pozadini ipak nije sve tako crno.

Nekada nije bilo čudno da na primjer Dženana i Vladislav budu u braku. Nije čudilo da se stupa u "mješoviti" brak, ustvari... šta je uopšte "mješoviti" brak?

No dobro, da se vratimo glavnim junacima.

Pošto ovo nećete vidjeti u medijima, dobro bi bilo da obratite maksimalnu pozornost.

Dečko iz Beograda (Srbin) je upoznao djevojku preko interneta. Igrom slučaja ona je Bosanka muslimanka.
Okej, mnogi će reći "Zašto baš nju", na to pitanje je najlakše dati odgovor - "SRCE JE TAKO REKLO I NJEGOVO I NJENO."

Ispovijest slijedi:

"Upoznao sam devojku preko interneta, tačnije preko jednog grupnog viber chata. 21. je vek, ja sam mlad, želim biti savremen u svemu pa i u tome, s toga smatram da je sasvim normalno naći ljubav preko interneta. Sve je krenulo iz zezanja. Sve je krenulo iz želje za novim poznanstvima jer sam dečko širokih shvatanja i razumevanja. Ona je bila neko ko mi je najviše privukao pažnju. Odlučio sam da joj se javim. 
Na prvu reč koju sam joj napisao, osetio sam neko štrecanje na levoj strani, nešto mi je srce govorilo
ali nisam ga razumeo u potpunosti jer sam u grupi da bih se povezao sa novim prijateljima.
Nakon određenog vremena ćaskanja, osetio sam od štrecanja do lupanja srca. Opet sam se upitao šta mi je kada je ovo samo poznanstvo. Nakon par dana sam shvatio nešto što mi je dalo krila, nešto što mi je dalo još veću volju za životom, nešto što me je vinulo u visine... Da, pogađate. Od kratkotrajnog prijateljstva smo oboje shvatili da smo mi jedno za drugo ali ne kao prijatelji - već kao dvoje mladih zaljubljenih.
Ja Srbin pravoslavac, ona Bosanka muslimanka, ja iz Beograda, ona iz Zenice.

Ja bez predrasuda i mržnje, ona bez predrasuda i mržnje. Mislio sam da je to neko bunilo, mislio sam da zamišljam sve to, ali ne, srce mi je glasno i jasno svojim lupanjem reklo: "ONA JE TA".
Glavni problem je okolina, zapravo i nije, ili jeste? Ma ne, ipak ne.
Srce mi je toliko lupalo zbog nje da sam je noćima sanjao, želeo... isto tako i ona mene. Nije mi trebala njena blizina da to osetim, jer naša su srca u istom ritmu kucala preko poruka. Svaka moja poruka je bila puna ljubavi, svaka njena poruka takođe.
Želeli smo se sve više. Nije mi dugo trebalo da odlučim da je vidim. Ona je sa svojima, ja živim recimo samostalno, to je bio znak da sam ipak ja kao muškarac taj koji mora da uradi nešto da se vidimo. Odlučio sam da odem u Zenicu. Čuo sam priče da tamo nipošto ne bi bilo pametno da ja idem kao Beograđanin, ali čoveče, zar postoji veća sila od ljubavi? Zar moram da spominjem kakva su brda i doline ljudi prelazili da bi videli svoje drage?

Svanuo je i taj dan. Kupio sam kartu do Zenice. Zapravo, morao sam presedati u Bijeljini. Put me je vodio Beograd-Bijeljina-Zenica. Mnogi su mi rekli da sam lud ako to uradim, ali ja sam odlučio i nema dalje. Kroz zid glavom prolazim ako treba ali uspevam u namerama.

Da ne dužim o tome koliko su me lepo dočekali prijatelji u Bijeljini dok sam čekao drugi autobus, koliko prijatan je bio kondukter (Bosanac) koji mi je bukvalno u svemu ljubazan bio.

Dolazim pred Zenicu. Srce hoće iskoči. U glavi mi samo ona, pritisak neki u grudima. U glavi mi se motaju dve misli: Ona i razbijanje predrasuda.

Izlazim na stanici, nigde nikoga. Šetam ushitren, čekam je da se pojavi. Hodam dalje... nema je... Malo sam se zabrinuo bio, Začuđeno se okrećem na stanici, gledam levo-desno. 
U jednom trenutku iza nekog autobusa izleće ona, kao iz bajke, ja sam svu tu scenu u mozgu faktički usporio, trči prema meni ide mi u zagrljaj. 
Osetim prve dodire, osetim njenu kosu koja na vanilu miriše. Osećam njen dah, njeno telo, svu je osetim!

U tom trenutku sam mislio da haluciniram, da sam na 7. nebu, da vidim sve zvezde i da sam gospodar sveta! Bukvalno osetim nešto što nikad nisam.

Kada me je pustila video sam joj lice, oči, usne... mnogo lepša uživo nego na viberu i instagramu.

Šetali smo gradom, puni sreće, ne zna se ko koga više želi.

Seli smo negde na klupicu, sami i samo svoji. Kao da je Bog želeo da nas niko ne ometa, skoro nikog nije bilo u krugu. Samo ona moj svemir i ja!

Palo je bezbroj zagrljaja, bezbroj lepih reči, i na kraju ono što sam najviše želeo, prvi poljubac i njene usne!

Nakon par sati druženja, morala je kući, razumem je, znam kako funkcioniše sve. Ja sam se snašao nekako kako da provedem noć. Ujutru rano sam morao nazad. 
Na rastanku je bila tužna, ja još više, želeo sam da s njom provedem mnogo više od tih par sati - večnost ali napravio sam i ovako veliki uspeh, videli smo se.

Želimo se beskrajno, mi imamo svoje kompromise, ali ipak se vratimo u realnost i ostaje nam prepreka uže rodbine koju moramo da rešimo a koju verujem da hoćemo jer kao što sam već navodio - volimo se."

SRBIN UŠAO U DŽAMIJU SA BROJANICOM NA RUCI Progledajte šta su mu rekli u džamiji kada je ušao.

U jednoj VIBER grupi koju organizuje i vodi naša fejsbuk stranica, svoju zanimljivu ispovijest je podijelio Nenad Ilić.

"Ja moram da vam ispricam dozivljaj iz dzamije u Tunisu. Ja sam pravoslavac i zeleo sam da odem da vidim kako izgleda dzamija. Krst na vratu brojanica na ruci. U agenciji su mi rekli da skinem jer mogu me napasti. Rekao sam NE NE ZELIM. Kada sam stigao bio sam docekan crvenim tepihom. Videvsi svoje virtuelne prijatelje uzivo prvo pitanje "Jel da skidam krst?" Odgovor "Sta? To je tvoja vera i trebas se ponositi time" Ljudi a ja u sokuuu jer svi turisti su skinuli krstove jedino ja ne. Nakon ulaska u dzamiju osetio sam spokoj. Kada su oni stajali na sred ulice iz postovanja prema veri i ja sam. Izuo sam cipele na ulazu. Pomolio sam se Alahu da ih sve cuva. Srecan sam zbog tog iskustva. Nije koje sam vere, vec da li verujem u veru. Volim svoje volim i tudje. Oni su plakali molili da ostanem. To su predivne uspomene koje cuvam u srcu ❤ "


AKO I VI ŽELITE DA PRISTUPITE NAŠOJ VIBER GRUPI, GRUPI GDJE SE DRUŽE SVI IZ BIH-HR-RS, NEKA NAM SE JAVE U INBOX. PRIDRUŽITE SE NAJBOLJOJ I NAJPOZITIVNIJOJ GRUPI NA VIBERU.

PITATE LI SE TO IKAD? Zašto su religiozne zemlje siromašne, a nereligiozne bogate?

NOVA velika studija riješila je dugogodišnju dvojbu o tome što je kokoš, a što jaje kada je riječ o povezanosti religioznosti i ekonomskog blagostanja u društvu. Autori tvrde da su rezultati pokazali da je sekularizacija društva u 20. stoljeću prethodila snažnijem ekonomskom razvoju, a ne obratno.

U uvodu u svoj rad autori ističu da je već dugo poznato da su stanovnici siromašnijih zemalja religiozniji, a oni bogatih manje religiozni. No postavljaju pitanje koja je od tih pojava prethodila drugoj.

Naime, neki sociolozi zastupali su tezu da siromaštvo podiže razine religioznosti, a bogatstvo smanjuje. Primjerice, Emile Durkheim je tvrdio da religioznost slabi kada tehnološki razvoj zadovolji ljudske materijalne potrebe. Neki drugi pak smatrali su da promjene u religioznosti mogu biti poticajne za ekonomski rast. Primjerice, Max Weber je smatrao da je protestantska etika, osobito kalvinistička, koja je poticala vjernike da rade u sekularnom društvu, bila temeljni pokretač za razvoj kapitalizma.

Napredak u 20. stoljeću

U novom istraživanju, predstavljenom u časopisu Science Advances, znanstvenici su koristili podatke anketa European Values Survey i World Values Survey koje su prikupljene od 1990. do danas, a uključivale su, između ostalog, brojna svjetonazorska pitanja - od onih o obiteljskim vrijednostima do onih o odnosu prema pobačaju, razvodu i homoseksualnosti. O stavovima ljudi u desetljećima prije tog razdoblja nastojali su donijeti zaključke na temelju ideje da bi oni morali odražavati mjesto i vrijeme njihova rođenja. Studija je provedena na uzorku od 109 zemalja širom svijeta.

Autori u uvodu ističu da su rezultati njihove analize pokazali da je porast nereligioznosti u prošlom stoljeću generalno prethodio gospodarskom rastu.

''Naši nalazi pokazuju da sekularizacija prethodi ekonomskom razvoju, a ne obratno'', rekao je za Phys.org voditelj istraživanja Damian Ruck, s University of Bristol.

Tolerancija i ljudska prava

No koautor studije, dr. Alex Bentley s University of Tennessee, upozorava da to ne znači da sekularizacija doslovno uzrokuje gospodarski rast jer su oba fenomena mogli uzrokovati neki treći čimbenici i to s nekim vremenskim odmakom. Naime, autori ističu da je studija također utvrdila da su tolerancija i razvoj ljudskih prava u 20. stoljeću još snažnije povezani s ekonomskim razvojem. Ove korelacije ostale su snažne čak i kada su isključili čimbenike kao što su obrazovanje i kulturno nasljeđe. Iz toga se može zaključiti da je glavni pokretač uspjeha u društvu u biti tolerancija, što je za očekivati. Primjerice, jasno je da je jačanje jednakosti žena, uključujući i pravo na razvod i planiranje obitelji, omogućilo njihov snažniji doprinos društvu i gospodarstvu.

''Sekularizacija vrlo često ide zajedno s većom tolerancijom prema homoseksualnosti, pobačaju, razvodu i sl.'', rekao je dr. Ruck.

Ipak, smatra da njihova studija ne znači da religiozna društva ne mogu biti gospodarski uspješna.

''Vjerske institucije moraju pronaći svoje vlastite načine modernizacije i poštivanja ljudskih prava'', poručio je.



(index.hr, 6yka.com)

Ispovijest Bosanca u Americi: "*ebu me Srbi, Hrvati i Muslimani, ovi sadašnji i prošli.."

Jebe me rat u Bosni. Jebu me priče iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i prošli.
Jebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i jebe me to nije.

Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako jebu. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me što ne znam gdje bi. Jebe me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovde ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budućnost čeka iza ćoška da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio?

Jebu me ovi što sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me špijuniranje svega sto se kreće i živi, a tek da misli… Doduše jebu me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.

Jebe me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k’o njihovi, a ne veliki ko rode. Jebe me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati.

Jebe me i to što me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam više ni sam.




(bhdijaspora.net)

SCENA NA SRPSKOJ GRANICI O KOJOJ BRUJI REGION: Carinik zaustavio HRVATSKU voditeljku pa je pitao "VIDIM, UDATI STE ZA SRBINA, ŠTA KAŽU VAŠI?" Odgovor nasmejao sve!

Hrvatska voditeljka Ida Prester udata je za srpskog biznismena Ivana Peševskog i žive u Beogradu, a jednom scenom izazvala je lavinu komentara na Fejsbuku!

Naime, oni su decu ostavili u Zagrebu kod njenih roditelja, a u povratku u Beograd ih je zaustavio srpski carinik.


"Jutros, 6 sati ujutro, mladi srpski policajac/carinik:

- Sjajno su igrali ovi vaši, navijali smo.

Ja: E hvala, super su bili. Sad će basket pa cemo i mi za vaše. Mislim, neće svi, al neki će sigurno..


Smeje se, lista pasoš, staje na dozvoli boravka.

- A vidim, udati za Srbina? Sta vam vaši kažu?

Ja: - Što da vam kazem, niko nije savršen.

- Ahahah svaka vam čast. Srećan put i vidimo se!



Naši i vaši, doživotni sitkom.", napisala je hrvatska voditeljka i velikom brzinom skupila više od 1.000 lajkova iz regiona.

(kurir.rs)

Ratovi prolaze, ljudi ostaju - dokumentarni film o Đorđu Balaševiću i njegovom koncertu u Sarajevu 1998. (VIDEO)

Dvadest godina poslije koncerta koji je označio prvi nastup jednog umjetnika iz Srbije u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, Đorđe Balašević se ponovo vratio u Sarajevo. Sa novim pjesmama i nezaboravnim uspomenama.

Emotivni dvovečernji nastup u prepunoj dvorani Skenderija, 7. i 8. februara 1998. godine, nagovijestio je mirnija vremena, bolje odnose i veće razumijevanje. Za neke posjetioce ovih koncerata bila je to najljepša objava mira.

Povratak novosadskog kantautra pred sarajevsku publiku otvorio je i pitanje – koliko se toga promijenilo u prethodne dvije decenije. Koliko su tadašnja očekivanja bila realna? Da li su i u kojoj mjeri iznevjerena?

Priča o ljubavi, empatiji i hrabrosti u Al Jazeerinom dokumentarnom filmu „Ratovi prolaze, ljudi ostaju“, autora Nebojše Grabeža.


VIDEO:

(AlJazeera)

ISPOVIJEST HRVATICE. "Nikada neću zaboraviti kako su nas vojnici VRS pomagali i bili prema nama dobri. Ovo je moja priča..."

Dragi moji prijatelji želim da vam kažem prije svega budite ljudi.

  Rat je prošao davno ,sjećam se tog dana kao da je juče bilo 13.6. 1993.god .Tada sam imala samo 16 god ...danas sam majka dvoje djece kojima pričam samo dobro da vole sve ljude bez obzira na sve što je bilo jer mržnja razara dušu uništi život ,učim ih što je ljubav ne koje kakve vjere već koje čovjek .Mene i moje roditelje i još večinu sela su spasili srbi da nije bilo njih ne bih ja danas ovdje bila.

Da sjećam se tog kišnog dana bio je sv.Anto mi smo išli preko jednog brda tu su nas sačekali Srbi i preuzeli u razmjenu u Donjem Vakufu muškarce su odveli u logor Manjača a mi smo tu ostali .

Kada smo išli, vojnici Republike Srpske su nam ruke dodavali bili dobri prema nama to nikad neču zaboraviti .U Vakufu smo bili 7 dana u jednoj školi i onda smo otišli u naše putovanje ,putovali smo dugo kroz čitavu Hrvatsku bilo nam je obečano u Novsku ali nije bilo mjesta .Naš put se nastavio u Dalmaciju ni tu nismo imali mjesta jer je bilo puno Muslimana koje je Hrvatska primila u izbjeglištvo .Onda smo došli u Hercegovinu i željno isčekivali naše tate braču sve muškarce koji su bili na Manjači mjesec dana .Nikad to neču zaboraviti koliko su bili umorni gladni mršavi iscrpljeni al došli su svi živi
Hvala Bogu želim da vam kažem svima samo budite ljudi ne gledajte vjeru naciju svi smo mi isti živite bez predrasuda uživajte u životu jer tako je kratak.

Još jednom moram naglasiti praštajte puno je majki koje su ostale bez djece molite za njih i njihovu snagu i da se vise nikad i nikome ne ponovi .

Volim vas sve.

RATNA ISPOVIJEST: "Moj otac (Bošnjak) je s 19 godina spasio Srbina u ratu pred svojim saborcima. Preživjeli su obojica".

Ja nisam ratno dijete, ali tek tako su price kružile o tom ratu i mnoge ružne stvari sam gledala na internetu i slušala, ali ima jedna prica koju mi je moj otac ispričao, koja me je ganula u srce i bas dirnula. 

Kaze meni moj otac, kćeri moja bio je rat a meni samo 19 godina, mladic sam ti ja bio tek u razvoju, nisam bio ni svjestan sta se događa. I tako mene pošalju na liniju, daju mi pušku u ruke i kažu ubiješ sve neprijatelje koje se približe, ja nejak ne znam ni kako se puška drži i mislim otkud toliko zlo u ljudima, zašto nam sve ovo treba, zašto da ubijamo jedni druge, zašto da se mrzimo? Međutim tako mora biti, moras slušati kažu. Jednog dana digli se svi na noge skupili se svi, kažu napadaju nas "Četnici" dolaze s leđa pripremite municiju i svi na svoje položaje. Ja sam bio nekako u prvom redu, kako sam ležao i pratio ja ti moja kćeri vidim svog druga, najboljeg prijatelja kako ide prema meni, ja mislim da je tad i on mene vidio. Kako je ta paljba krenula, pucalo se, metci letjeli, a bombe padale na sve strane, nekako sam se provukao i došao do svog druga sakrili se iza stabla zagrlili se kao braca, dok ga moj sabornik nije upucao u nogu. Tu su se derali i vikali na mene da ne smijem pričati sa Četnicima da su loši ljudi i da su nam ovo donijeli. A čekaj ko je koga ranio? Ko je koga upucao, ko je ovdje los čovjek? Ja sam zgrabio svog druga stavio ga na leđa i krenuo prema selu , a dok su iza mene oodjekivali glasovi da mi neće dobro biti ako on preživi. Ja se nisam obazirao uputio sam se prema selu odnio ga svojoj majci svojoj kuci tu smo ga skrivali dok se nije oporavio ja sam se vratio na liniju on je otišao na svoju nakon oporavka, jer tako je moralo, ali ja i moj drug i sad se druzimo preživjeli smo obojica Bogu hvala. Nije bitna vjera ni nacija bitno je jesi li čovjek ili nisi, kaze moj otac. 

U ratu prošao pakao dva logora ali ipak nikog ne mrzi i kaže: "Ljubav sve pobeđuje". Upoznajte Nenada... (VIDEO)

Jedna od najtragičnijih, ali i najpozitivnijih životnih priča s kojom smo se do sada susreli odvija se na plavom Jadranu, tik uz more, u gradiću Bijela...

Nisu Nenada iznedrili i sav život mazili talasi Boke. Šibao je njega hladni vetar Konjica, pucale mu ruke od teškog rada po brdima Bosne, dok nisu došli strah, glad i rat, koji su ga zauvek odvojili od rodne grude.

“U našem kraju ti bi se pitala da li je ikada ljudska noga kročila, jer tu je toliko žrtava napravljeno da niko neće da tu kroči”, kaže Nenad, dok nam širom otvara vrata svog skromnog doma, u hladu palmi osunčane Bijele.

Zatičemo Nenada dok čeka bonacu, posle svih bura koje je u životu proživeo... Patnja, krv, mučenje, pasji život u dva logora. Rastanak s nepokretnom majkom u opkoljenom gradu, rastanak sa svim rođacima koje je imao, rastanak sa iluzijama o ljubavi među narodima, kratak je opis onoga šta je uspeo da pobedi, znojeći se dve decenije od jutra do mraka dok prodaje krofne po plažama Bijele...

Da, Nenad i njegova supruga su zahvaljujući krofnama uspeli da odgoje dvoje "zlatne" dece, studenta i srednjoškolku, koji su u životu od roditelja dobili sve, osim istine o mukama koje su prošli i koje su u njihovom domu jedina zabranjena tema.

“Nas samo ovo može spasiti ako sada dobijemo stan”, kaže Nenad dok nam objašnjava kako žive u 37 kvadrata i dodaje da se i njemu smeši nenadana sreća, pošto je na listi izbeglih koji bi uskoro trebalo da dobiju stanove tu u komšiluku, u Herceg Novom. Nenadova porodica jedna je od onih koja bi konačno trebalo da se skući zahvaljujući međunarodnom programu. Kada se to dogodi, Nenadova deca će po prvi put u životu imati svoju sobu, supruga veliku kuhinju da peče krofne, a on svoj mir, teško i mukotrpno zasluženi mir i onu bonacu o kojoj smo pričali...

Pored Nenadove, danas vam donosimo još dve nekada teške izbegličke priče, koje su imale srećan kraj. Sve se odvijaju u našem susedstvu, u Crnoj Gori...

Ali prvo - Nenad...

Priča koju objavljujemo je i svojevrsno poruka njegovoj deci - da imaju mnogo razloga da budu ponosni na svog oca...

JEDINI OSTAO U PAKLU KONJICA 

“Pipni mi glavu, evo ovde...”, naginje se Nenad a ja rukom opipavam veliku kvrgu iznad uha, s leve strane...

“Tu mi je pukla lobanja, tri centimetra, kada me je kundakom u logoru udario muslimanski vojnik", kaže Nenad dok sa strahom u očima gleda da li sin sve sluša i kaže: “Neću pred njim, on ništa ne sme da zna”.

Pamtiće Nenad ceo svoj život taj 10. maj 1992. kada je u Konjicu izbio rat, a zatekao ga je u selu, udaljenom deset kilometara, u kući sa bolesnom i nepokretnom majkom.

"Bio je ultimatum da se napusti selo. Bilo je pola Srba, pola muslimana, Hrvata kod nas nije bilo. Tada su se svi spakovali i otišli, osim desetak staraca, moje majke i mene. Imao sam tada 30 godina i ostao sam jedini muškarac u punoj snazi u selu”, brzo priča Nenad i opet pogledom proverava gde su deca, da slučajno ne čuju.

Konjic je, kaže, bio jedini grad koji je bio u blokadi sa svake strane, u obruču hrvatskih i bošnjačkih snaga.

Bilo je to, priča Nenad, jedino mesto u BIH gde su iz aviona bacali hranu, pakete od po 500 kilograma.


"Sećam se i sada, po dva meseca nismo hleba probali, pravili smo hleb od riže...Spasavalo nas je samo to što smo živeli na selu i imali kravu, ali sve su bili đedovi i babe, samo sam ja od mlađih ostao", objašnjava Draganić.

Nije, kaže, učestvovao u ratu jer u Konjicu na samom početku sukoba nije ni bilo borbi. Ali teška sudbina pogodila je sve u tom području, nijedan Srbin, kaže Nenad, nije ostao nezarobljen. Svi su završili u zloglasnim logorima Čelebići i Musala.

"I žene i deca su poginuli, hrvatska i muslimanska vojska su šta su mogli tu pobili", kaže Nenad koji je i sam ostao gotovo bez ikog svog - u logoru mu je poginuo rođeni brat, ali i ostali rođaci.

"I braću od stričeva su mi pobili, a sa majčine strane - sve pobijeno! Od petorice braće od ujaka samo je jedan ostao živ, on je sada u Beogradu. Rođenog brata nikad nisam našao, nestao je u logoru", priča Nenad dok gubi dah.

"Zato sam i rekao, ja ne mogu o tome da pričam...", dodaje, kao u bunilu, ali onda ipak nastavlja i govori o svojim danima u logorima.

Bio je 15. jun kada je prvi put odveden u logor, u kom je proveo 22 dana, i tačno toliko godina u času izgubio.

“Šta su mi radili? Imam tragove po celom telu. Pitali su me da li čekam Mladića, psovali mi majku...I tad me taj čovek udario kundakom, pukla mi je lobanja tri centimetra. Tada me je krv zalila”.

Usledili stalni udarci, stalna patnja, stalna glad...

“To nerado svak’ priča šta je sve preživeo", hvata se za glavu i nastavlja...Seća se kao da je danas i tog 6. avgusta 1993. godine kada ga ponovo zarobljavaju, i ne puštaju, sve do 19. avgusta.

“Na Preobraženje su me pustili i rekli - pusti ga da se pati. Rekli su to jer su znali da se moj brat nikada iz logora nije vratio".

I patio se, to bi retko ko mogao da preživi...

Nenadova majka je ostala sama u kući, a zahvaljujući njegovoj strini, takođe starici koja je ostala u selu, ona je uspela da preživi dok ga nisu pustili iz logora. "Kad su me puštali, rekli su: Pustite ga, biće mu gore kod kuće...”, sve brže i brže priča Nenad.

Ali, ni kada se vratio izmučen kući, ništa lepo ga nije čekalo.

Nenadova majka 1994. godine doživljava drugi moždani udar i 42 dana živi u komi, bez infuzije, bez lekova, bez ičeg što je neophodno za lečenje.

"Samo joj još možeš dati kašiku mleka, samo ja sam s njom u kući. Da možeš bar kupiti deterdžent, sapun, da je opereš...", priča kao da se vraća u tu 1994. godinu Nenad.

Agonija se okončava tragedijom - 12. maja iste godine, Nenadova majka umire.

Uskoro dolazi i prelomni trenutak zahvaljujući kom je ovaj namučeni, hrabri čovek i danas živ.


VIDEO pogledajte klikom OVDE.


(mondo.rs)

Ispovest Srbina koji je otvorio dušu: "NISAM HTEO DA IDEM U RAT..." (VIDEO)

Selo Žeravac, u Republici Srpskoj, kod Dervente.

Još uvek razrušene kuće i tragovi gelera po zidovima u okolnim selima otkrivaju da ratne rane i u ovom području još nisu zarasle.

"Šta vas kod mene dovodi?", pita nas Nikola Marić, Hrvat povratnik iz ovog sela.

"Došli smo da vidimo kako vam je", kažem i upirem pogled u novu kuću sagrađenu na prostranom placu, Marićevoj dedovini.

"Kako mi je - nikako! Životarimo ovde sin i ja", bez oklevanja kaže Nikola.

A kako je Nikola došao do toga da sede glave očajava tu, sam sa sinom, u Žeravcu?

Rat mu je, kaže, odneo sve!

Kao ključnu pogrešnu odluku u svom životu Nikola navodi onu kada je, dok je još bio u snazi, mnogo godina pre rata, odlučio da posao vozača cisterni, zameni traktorom i njivom. Ta odluka doprinela je da sada nema nikakvu penziju, za razliku od svojih vršnjaka.


Hteo je, kaže, da bude svoj na svome. Obrađivao je zemlju, imao svinje, krave, mehanizaciju. Bavio se i mehanikom, popravljao automobile.

I onda se i njemu dogodio rat.

"Sila prilika me odvela, rat je započeo, sa šestoro djece otišao sam u svijet...Morali smo otići, prvo su ovde Hrvati isterali Srbe - mesec dana oni su se vukli prema Banjaluci. Onda su Srbi nakon mesec dana krenuli da osvoje svoje. U međuvremenu su ovde Hrvati, HVO, popalili kuće, porobili srpska mesta, a onda su oni pokrali nas i to je to...", očas posla objašnjava Nikola celu situaciju.

Kaže i da je, kada je to od njega traženo, odbio da učestvuje u ratu:

"Ja sam bio uz djecu, nisam hteo da idem u rat da ih ostavim. Govorili su mi da idem, nek' žena bude sa djecom. Ne, ne, ja sam otac i ja vodim brigu o djeci, rekao sam im", kaže nam ovaj u svet razočarani čovek.

Pre nego što je izbegao, čule su se borbe u selu. Odjekivali su pucnji na sve strane, zviždale granate...

Deca su, kaže, patila."Imali smo podrum za zimnicu, ja sam tu djecu stavio da ne može metak da ih okrzne. Ne volim se ni sjećat toga", stresa se, kao da ponovo sve proživljava Marić.

Ipak, u svakoj nesreći ima sreće, kaže:

"Nesretan sam što se tiče ekonomije i ovoga svega, ali sam sretan što su mi djeca živa", kao da se vraća iz nekog teškog sna Nikola Marić.

Onda je krenuo izbeglički život. Sa porodicom je te 1991. godine izbegao na Cres, i to zbog najmlađe ćerke koja je u jednom kolektivnom smeštaju dobila meningitis. Marićima je rečeno da je za nju jedini spas more i zato su se i uputili baš u taj kraj.

"U Samostan svetog Franje sam primljen sa šestoro dece", priseća se Nikola.

Porodica se na Cresu kako zna i ume snalazi da preživi, a deo njih je i danas tamo.

"Jedan sin sa mnom ovde pčelari, drugi sin je u Švicarskoj, još jedna ćerka na Cresu. I moja žena na Cresu čuva neku babu, dobija neku crkavicu, čisto da preživimo. Svi smo se rasuli na sve strane. Deca mi pomažu kol'ko mogu, ali šta da mi daju kada su svi u kreditima, plaćaju stanove...", nema kraja Nikolinim jadima.

Marić ističe da je otišao poslednji sa tih prostora, uoči samog rata, a da ga pre sukoba niko nije maltretirao.

"Radio sam po Srbiji, u Subotici i Pančevu vozio sam autocisternu i nikad po pitanju nacionalnostii nisam imao problem, ja sam miroljubiv", kaže Nikola.

I sada kada je selo u kom živi u Republici Srpskoj, nema, kaže, problema.

Rat je jedna od tema o kojoj razgovara sa komšijama...

"Kao da nikada ništa nije bilo što se nas tiče. Pričamo i o ratu da je svako oštećen. Svako kuka na svoj način. Kažu za rat - da su zavađeni, da nisu trebali ratovati, da nikad više neće uzeti pušku, da su mislili da će to drugačije biti, svako zaključuje na svoj način da je to prevara, da je nateran u rat...", poručuje nam Nikola dok ulazimo u automobil i krećemo dalje na put.

"Pozdravite mi Srbiju", još kaže dok ga ostavljamo na ravnici zarasloj u travu ispred nove kuće.


VIDEO pogledajte klikom OVDE.


(mondo.rs)

BOŠNJAČKA PORODICA GUTA: "SRBI su nam pomagali! Da ja sad gledam ko je ubijao ko nije? Ubijali su i naši, i Bošnjaci i Srbi, to bez daljeg." (VIDEO)

Zaseok Božanovići, na planinskom prevoju iznad Foče. Voze nas džipom, ne može drugačije. Nova kuća na vrh brda. U njoj živi naš domaćin, Šerif Guta, otac sedmoro dece...

"Ovde sam i rođen i odrastao. Tu sam bio sve do rata, a 1996. sam se ponovo vratio", objašnjava nam Šerif dok nas on, supruga, dve ćerke i komšija srdačno pozivaju da sednemo uz njih. Kao da je vreme stalo. Nije im čudno što smo iz Beograda i što smo banuli baš kod njih, u usamljenu kuću, u bespuću, navrh brda.

Šerif i njegova mnogočlana porodica pre par godina su, kao povratnici, dobili kuću u okviru međunarodnog programa, o kom smo do sada već pisali. Njihova porodična kuća, u kojoj je Šerif od rođenja, 1953. godine živeo, nestala je u jednom danu, juna 1992. godine, u plamenu rata....

Prošao pakao dva logora i kaže: "Ljubav sve pobeđuje"

"Niko ne zna ko nam je spalio kuću. Mi smo se iselili iz nje čim su počeli da granatiraju sela", sleže ramenima Šerif Guta.

Pitamo ga da li je bilo strašno i kako pamti te dane, pre izbeglištva?

"Kako neće biti strašno? Blizu kuće, isped vrata nam je pala granata. A granata kad padne, znaš koji je to udar... Srećom nismo imali ranjenih, ni mrtvih. Ali komšijina ćerka izgorela je u vatri kad je pala granata na kuću, nije mogla da pobegne, bila je nepokretna. Ona je jedina žrtva u selu", objašnjava nam, pokušavajući da nadjača ostale članove porodice, od kojih svako želi da ispriča svoja sećanja na "vreme zla".


Svi su, kaže, izbegli u Trnovo, peške su dva dana putovali, a poneli su samo "da se može pojesti, pokriti i ništa više". "Nije bilo napada dok smo putovali, videli su nas, ali niko nije ni pokušao da napadne", ističe Šerif, kao uvod veliku životnu istinu koju je mukom spoznao...

Nije ga, kaže, nikada u životu, niko od Srba, komšija iz drugog sela, maltetirao. Ni Bošnjaci iz njegovog sela nisu prema Srbima bili loši.

"Pre rata ja sam radio u srpskom naselju i niko mi nikad nije rekao ni: 'Potamo se'...Ovo su samo stranci 'ubrljali'. I ovo ću da vam kažem - Srbi iz Vojkovića sela 1996. godine došli su ovde prvi put posle rata da obiđu svoja imanja. I znate šta - došli su svi ovde kod mene, svratili na kafu, njih 15", kaže Šerif dok pokušava da nam objasni besmisao rata.

Ko je Srbin, ko Hrvat, a ko ČOVEK?

"Srbin mi je i kravu posle rata poklonio. Iz Vojvodine je čovek, dolazio je skoro ovde da nas obiđe i vidi", kaže Guta.

A rat, kao rat...Vraćamo se na priču o još jednoj koloni, o još jednom napuštanju doma, komšija, prijatelja...

Pošto je počelo granatiranje, Šerif sa porodicom beži u Trnovo, pa preko Igmana, na kom su jedno vreme proveli pod šatorom, odlaze u Sarajevo, gde ih čekaju godine života u gradu pod opsadom.

Porodica se ovde razdvaja zbog toga što Šerif odlazi na ratište, a njegova supruga, tada sa osmoro dece, smešta se u kuću sa još dve porodice. Najmlađa ćerka, u to vreme dvogodišnja Jasmina, dobija epilepsiju, za koju porodica misli da je izazvana stresom koje je dete, tokom stalnog granatiranja preživelo.

Suze se iskre u oku Šerifa Gute dok priča o tim trenucima, kao i onim kada je posle rata ostao bez sina, u jezivoj nesreći, kada je na njega palo drvo dok je radio u šumi.

I Šerifova supruga Đula ne može da sakrije tugu dok se priča o danima nemira koje su kao izbeglice prošli.

"Živeli smo sa tri porodice u jednoj kući. Hranu su nam donosili iz narodne kuhinje...Dobijemo jednu kanticu pa delimo. Nisam imala za svu decu, pa sam ovu najmlađu do treće godine morala da dojim", uzdiše Đula.

Nisu imali kaže, ni gde da se sakriju kad je granatiranje...

"Nismo imali podrum...Sediš u kući i gledaš kroz prozor dok padaju granate", priseća se Đula.

Posle četiri godine potucanja po tuđim kućama, i okončanja sukoba, porodica odlučuje da se vrati u svoje selo 1996. godine. Prvi dolazi Šerif, a potom i ostali.

Pošto je kuća koju su imali zapaljena i potpuno uništena, podižu kolibu od 20 metara kvadratnih. Svih 11 članova porodice Guta smešta se u nju. Privremeno rešenje bila je i montažna kućica koju im je opština Foča potom podigla.

A pre dve godine, konačno počinje novi život za sve, pošto dobijaju preko potrebnu pomoć i lepu, jednospratnu, prostranu kuću.

Od tada, kažu, sve je mnogo bolje. Bave se poljoprivredom, imaju ovce i krave, a cela pordica bere i lekovito bilje koje od njih razni putnici namernici otkupljuju...Imaju, kažu sve, a jedino za čim čeznu je lek za bolesnu kćer.

Lek za svoje dete traži još jedna majka koju smo na istom putu našli...

ZBOG ČEGA MALA AMILA PIŠE ĆIRILICOM...

Zove se Namira Ramović, imala je samo šest godina te 1992. godine kada je izbio rat. Sada je majka devojčice Amile i sina Benjamina. Sve što želi je da njena deca ne prežive strahote koje je kao dete prošla.

U stan u Foči koji je dobila u okviru međunarodnog programa Namira je da suprugom i decom useljena 4. oktobra prošle godine. Konačno je zadovoljna što ima siguran i lep krov nad glavom u novoj zgradi napravljenoj baš za njoj slične, unesrećene u ratu.

Malo toga pamti iz vremena kada je kao detence morala sa roditeljima da ode iz rodnog Tjentišta. Ali jednu scenu ne može da zaboravi:

"Gledali smo, moja braća i sestre i ja kako nam gori kuća. Sa druge obale reke stajali smo i posmatrali kako sve što smo imali u plamenu nestaje", priča Namira dok pogledom po stanu traži osmogodišnjeg Benjamina, nemog dečaka kom je u potpunosti posvetila svoj život.

Kuću su im, kaže, zapalili Srbi. Bukvalno sve kuće u selu bile su popaljene.

"Sećam se i da su nas posle toga stavili u kamione, na galeriju su nas decu popeli i odvezli su nas u Zenicu, u kolektivni centar", priča Namira i dodaje da, na sreću, posle toga "nisu znali šta je rat", jer je u Zenici bilo mirno.

Ni roditelji im nikada nisu do detalja pričali kako je za njih izgledao rat, želeli su da ih takvih priča poštede.

"Žele da živimo bolje, a ne da se vraćamo u 1992. godinu i razmišljamo šta je bilo pre. A države se non-stop vraćaju na tu 1992. Mi uopšte ne gledamo na to...Bilo je, prošlo je, ne ponovilo se nikad...", izričita je Namira.

Smatra da nikoga ne treba mrzeti, ali da u Foči još ima onih koji ne mogu da pobegnu od mržnje.

"Da ja sad gledam ko je ubijao ko nije? Ubijali su i naši, i Bošnjaci i Srbi, to bez daljeg", nema dileme Namira.

Kao i većina naših sagovornika tvrdi da uoči rata nije bilo nikakih razmirica i netrpeljivosti među narodima.

VIDEO pogledajte klikom OVDE.



(mondo.rs)

IVAN IVANOVIĆ PODIGAO NEZAPAMĆENU BURU: Poznati SRPSKI voditelj svim srcem bio uz Hrvate! Mnogi ga vređali! (VIDEO)

Poznati srpski voditelj Ivan Ivanović je u Moskvi poslao poruku podrške Hrvatima pred finale Mundijala.

Na video snimku koji je podelio na društvenim mrežama Ivanović kaže:



"Vama želim mnogo sreće, želim da se radujete danas posle utakmice, posebno svim mojim prijateljima u Rovinju. Onima koji mrze želim da poručim da se nose u pič.. materinu, jer mržnja rađa samo mržnju i ništa drugo. Odjeb... od nas. Širimo ljubav, budimo jedni uz druge, poštujemo jedni druge, pre svega. I za kraj, ako pobedite, izbegavajte one pesme u kojima Srbe kačite na vrbe i ostala s*anja, to nam baš ne prija i nije u redu".



Time je izazvao buru komentara. Mnogi su ga žestoko napali zbog podrške Hrvatima, ali su ga mnogi i pohvalili.



Dejan Stanković je oduševljen Ivanovićevom porukom, kao i Marko Grujić, koji je iz Liverpula prijatelj sa Goranom Lovrenom, ali i Luka Jović.


VIDEO pogledajte klikom OVDE.



(kurir.rs)

Željko Samardžić: "Otac mi je Crnogorac, a majka Hrvatica. Moja životna ratna priča iz Mostara je tužna!"

“Promijenio sam sreću za bol i od pameti se oprostio, ko stranicu iz knjige, istrgao ime, iz srca što se slomilo… 

Riječi su to jedne od novih pjesama “Starog lava” Željka Samardžića, rođenog Mostarca, koji je i u sedmom desetljeću jedan od najboljih pjevača pop glazbe u zemljama okruženja.
Na novom albumu Željka Samardžića će se, prema pisanju portala Grude.com, naći 15 novih pjesama.

Nesumnjivo,, Samardžić će opet oduševiti.

Rođeni Mostarac, kojem je otac Crnogorac, a majka Hrvatica iz naselja Ilići, Mostar je napustio 1992. godine, prije četvrt stoljeća, ali i danas ga rado spominje, a kad god je prilika zapjeva i “Kamen, krš i maslina, vino, ganga, Neretva, sve to ima zemlja ta, moja Hercegovina”. Ranije je legendarni glazbenik dao intervju za magazin Playboy, a na našem portalu prenosimo i dijelove intevjua, vezane za njegove dvije ljubavi: Mostar i obitelj. To je svojevrsna uvertira u njegove pjesme koje ćemo uskoro moći slušati.

– Svakome tko mi je drag poželio bih lijepo i vedro odrastanje, kakvo je bilo moje, mostarsko. Upisao sam se u glazbenu školu, i da se oslobodim stidljivosti, satima sam vježbao na glasoviru kako bih se svirkom dokazao pred curama. U Mostaru sam propjevao diveći se Kemalu Montenu, s kojim sam se potom sprijateljio i našao se na istim valnim duljinama. Obožavali smo romantične tople talijanske glasove Giannija Morandija, Rite Pavone, Tonyja Renisa, Claudija Ville, Sergia Endriga i ostalih prvaka belcanta.

Kemica je bio sedam godina stariji od mene, a s njime sam nebrojeno puta gostovao diljem Jugoslavije i posvuda u inozemstvu. Jedna od prvih gaža izvan Mostara bila mi je s njime, kad se on, sretan zbog moga uspjeha, malkice zagrijao i razdragano zalajao na zvijezde…

Volio sam njegove nježne pjesme koje su me izvele na pravi put dok sam se dokazivao. Nije mi do dana današnjeg prodrlo do svijesti da je dobri, plemeniti, duhoviti i uvijek dječački bezazleno nasmijani Kemica zauvijek otišao…

Zatim, u Mostaru sam uplovio i u poslovne vode i zaradio prvi novac. Na plesu u Ekonomskoj školi, upoznao sam sugrađanku Maju i ubrzo se oženio njome, vrlo mlad, već u dvadeset i prvoj, kazao je u jednom intervjuu Samardžić koji je sa svojom Majom u braku 39 godina. – Imam tri divne kćeri. Majin je otac, Kasim Džaferović, bio glasoviti mostarski sveučilišni profesor, kazao je Samardžić.

Njegovi počeci u Mostaru bili su vezani za ugostiteljstvo.

Čim sam završio gimnaziju, s urologom Dženanom Salkovićem, otvorio sam u Mostaru prostrani klub „Kabare” s velikim kamenim stubištem, u kome je radilo dvanaest konobara. Dženan je bio svestran. Kao skladatelj pisao je pjesme za popularnu skupinu „Lutajuća srca”, s njegovom pjesmom „Jefimija” osvojili su prvu nagradu na uglednom sarajevskom festivalu „Vaš šlager sezone”. Dženan je i strašno volio pilotirati. Ta pasija ga je odvukla u grob kad mu je bila četrdeseta – srušio se u lakome zrakoplovu koji je vukao jedrilicu.

Morao sam nastaviti bez njega, upravljati sâm u „Kabareu” koji je bio stjecište umjetnika, intelektualaca i sportaša, a predvodio ih je naš stalni posjetitelj, slikar Ico Voljevica (imenjak i prezimenjak zagrebačkom karikaturistu, autoru legendarnog Grge u Večernjem listu – op.p.). Bio je Ico strašno nalik zubatome Fernandelu, najvećem francuskom filmskom komičaru… On se preko „Kabarea” toliko zbližio sa mnom i momcima iz orkestra „Mostarske kiše” da je izmolio pjesnika Mišu Marića da ga uvrsti u našu ekipu koju su, negdje 1975., pozvali da zabavlja predsjednika Tita u njegovoj vili u Bugojnu. To mi je bio prvi i jedini put da sam pjevao pred njime. I suvišno je naglasiti koliko sam bio uzbuđen…

Pokraj ubitačnoga gostioničarskog posla – u kome nema predaha ni obnoć ni obdan, ni petkom ni svetkom, i kad jedva sastaviš nekoliko jadnih sati sna jer ranim jutrom hitaš na tržnicu da nabaviš hranu – i pjevanjem sam zabavljao goste. Na vlastitoj sam se grbači uvjerio da je muka nad mukama biti ugostitelj. Narodna je kletva: „Dabogda otvorio lokal!”.

Samardžić je bio i ranjen u Mostaru.

Do posljednjega časa naivno sam se uzdao u predsjednika savezne vlade Antu Markovića kako će biti kadar spriječiti prijeteći ratni kaos, makar su vanjski analitičari uvelike proricali neminovni sukob. Taj me moj optimizam bez pokrića navukao da uložim sav ušteđeni novac, koji nije bio mali, i do temelja obnovim „Kabare” . Ubrzo sam se uvjerio kako sam povukao nepromišljeni potez koji mi je do dna ispraznio džepove. Miris baruta sve se opasnije osjećao u zraku. Kad je zagrmjelo, napustio sam dotle zagrljeni Mostar gdje te dotad nitko nije pitao jesi li Srbin, Hrvat ili musliman… Nenadano se Mostar nepodnošljivo oštro podijelio na dva grada, bombe su letjele s istočne i zapadne obale Staroga mosta. Za sebe sam prenosio u diktafon užas u gorućem Mostaru i ljuto plakao. Ostavio sam ga i s njime zaboravio i svoju zlatnu koku „Kabare”, u kome sam se ostvario. Sa ženom i kćerima, navrat-nanos, utekao sam glavom bez obzira u nepoznato, tek s jadnim kapitalom od dvjestotinjak maraka.

Najgore što mi se dogodilo bila je spoznaja da me je ranila očeva vojska, JNA, kojoj je on služio do umirovljenja. Protuavionski metak uletio je kroz prozor i razmrskao mi kuk. Spasili su me kumovi, Hrvati, koji su me odvezli u bolnicu, strepeći da neću preživjeti jer ću iskrvariti, kao i požrtvovna liječnica, muslimanka, koja mi je ubrizgala krv, onda kad je uvelike manjkala.

Do tog ranjavanja imao sam gustu, gavranski crnu kosu. A kad su me otpustili tri tjedna poslije operacije, ni najbliži me nisu prepoznali. Posve sam pobijelio od stresa i straha koji su me snašli, prisjetio se Samardžić.

U Mostar ide, ali ne koliko bi želio, a uvijek kad je ovdje svrati i u Međugorje.

– Na žalost, sve više idem na sprovode. Mi, Mostarci, kažemo da svatko tko udahne havu na mostu iznad Neretve biva zauvijek opčinjen. Hava je turcizam, a znači zrak.

Ali i kad dođem, a da srećom to nije zbog sahrane, nego iz čežnje da vidim stare prijatelje, sestru Željku Burić i šogora koji drže „Pozorišnu kavanu”, svejedno pođem na groblje i pomolim se… U Međugorju se zaustavim bar na sat, uvijek odem na misu i u katoličkoj crkvi zapalim svijeću za majku i njene najbliže. U Sarajevu uđem u dvorište džamije, a žene koje me prepoznaju, i kojima islam brani da pruže ruku muškarcu, pozdrave me mahanjem ruke i laganim kimanjem. Sjetim se i očevih pravoslavnih korijena, pa za Božić kod kuće okupimo obitelj: kćeri, zetove i unučad, priča Samardžić.
Spomenuo je i podijeljenost Mostara. – Ta podjela je nevolja. Osobno idem na obje strane i nikada mi se nije dogodila ni najsitnija nedaća. No, Mostar više nije nasmijan kao što je bio u mojoj mladosti. Gradski duh su predvodili oštroumni gradski zabavljači, brzi na jeziku, zvani liske. Njihovi stjegonoše bili su legendarni Beg Glavović i Vasa Kisa. Danas toga više nema.


(cure.ba)

Pitali su Beograđane hoće li navijati za Hrvatsku ili Rusiju: Odgovori su iznenadili mnoge! (VIDEO)

Nema sumnje, Hrvatska je igrom zaludila Beograd, a pojedini navijači voljeli bi da mogu odjenuti hrvatski dres i prošetati Kalemegdanom.

Hrvatska je hit Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Igrom i borbenošću stekla je hiljade novih navijača širom svijeta. Hoće li Beograđani navijati za Hrvate?


Odgovore je portal Index potražio na ulicama Beograda.


U saradnji s kolegama s portala Blic, ispitali su kako tokom SP-a dišu Srbi i hoće li u četvrtfinalu SP-a navijati za svoje susjede ili za braću Ruse.

 Pogledajte video iz srpske prijestolnice, odgovori su zanimljivi i možete ih pogledati

VIDEO pogledajte klikom OVDJE.


(cure.ba)

ISPOVIJEST SRBINA KOJA JE ODUŠEVILA BALKAN: "Da … navijam za Hrvatsku..."

… i to ne zato što su sad ušli u finale. Uvek navijam za ex-Yu republike.

Zašto?

Moj narod, takav kakav je, najbolji jer je moj. Govorimo sličnim jezikom, istog smo mentaliteta, generalno sam patetično-melahnolične prirode i ne mogu da zaboravim da smo nekada živeli u istoj zemlji i makar na kratko se voleli, onako bratski, iskreno. U to, duboku verujem, da nije bilo tako, Jugoslavija se ne bi u potpunosti obnovila samo nekoliko godina posle rata, i to rukama, sirovom snagom, ne mašinama, tako nešto može samo da se postigne savršenom ujedinjenošću koja je nemoguća bez emocija.

Mnogo doduše volim i kad ih pobedimo, recimo u košarci. Taman koliko sam voleo da pobeđujem i mlađeg brata, jer znam koliko ga je to nerviralo. Svi smo mi ponekad malo sadisti prema osobama koje volimo.

U Srbiji vlada mišljenje da ne treba da volimo Hrvate jer nas oni mrze. U Hrvatskoj verovatno vlada slično mišljenje. U Americi vlada mišljenje da smo se baš zajebali što smo rasturili Jugoslaviju, pa nas jebu svi redom, živeli u Srbiji, Hrvatskoj ili Americi. Jedina razlika je što nas ovde jebu za malo veće pare, tako da mi tu dođemo kao skuplje kurve … „Malo sam debeo, ali zato mešam sačuvaj Bože“.

I tako … ko o čemu, ja o jebanju …

Braćo, želim vam sve najbolje u finalu. Pobedite pa da svi zajedno proslavimo svetsku titulu.




(https://branislavbojcic.com/2018/07/11/da-navijam-za-hrvatsku/)

SRBI, HRVATI I BOSANCI U GLAS – "Nećemo rat, dosta je bilo!"

Srbima, Bošnjacima i Hrvatima dosta je ratova, suza i krvi prolivene zarad tuđih interesa! Građani širom regiona podržali su tekst „Je*o vas rat“ i istakli da žele da žive u miru, žene se, rađaju i školuju djecu, hoće da idu na svadbe, krštenja i punoljetstva, a ne na sahrane. Hoće da se smiju i budu srećni, a ne da plaču za svojim najmlijima.

Dosta je svima prekinutih snova, života, izgubljenih domova, roditelja, djece… Kako nam pišu u komentarima na našem sajtu, a i na našoj Fejsbuk stranici, niko više neće da ratuje! Evo nekih od najinteresantnijih komentara:



„Ljudi, ja sam Bosanac, kakav rat u Bosni? Niko neće ratovat, narod je iscrpljen i nemoćan“.



„Sirotinja daje sinove, a bogati volove… Ne praštam suzu majčinu i dječiju, kap krvi očeve, mrtvo tijelo, invalida, patrljak noge ili ruke, mentalno oboljelog čovjeka, hipertrofiranu i drogiranu naciju… Ne praštam sve ono do čega će dovesti vaše čačkanje mečke zarad ostanka na vlasti. „Moji“, „tvoji“, „vaši“, idite svi u tri…“



„Dokle više huškanja protv braće, zar smo sve zaboravili?! Sramota, podizati tenziju, kada je svima teško, ko će tu koga, sram vas bilo za ljubav debelih guz*ca ste u stanju svašta da uradite!“



„Slažem se sa većinom. Političari svoje probleme rješavaju preko leđa građana. Imala sam 4 godine kada sam sa roditeljima, sestrom od 2 godine i bratom od 6 mjeseci izbegla sa Kosova. Takve traume mi više ne trebaju. A ko je za neka ide pa neka rizikuje svoj zivot, a ne tuđi. I dalje pamtim svaki detalj odatle. Je*em ti političare nesposobne, pune svoje džepove, uzimaju od ljudi…“



„Nećemo rat, dosta je bilo! Dosta je narod stradao, a djecu ne damo da prežive to što smo mi preživjeli.“




kurir.rs

VELIKI LJUDI U GADNA VREMENA Đuro: "Kako mi je Dino Dvornik spasio život u ratu?"

Dino Dvornik pomogao je Branku Đuriću Đuri u vremenima dok je tutnjao rat diljem bivše Jugoslavije.

Branko Đurić Đuro ispričao je priču koja je otkrila nepoznati detalj iz života Dina Dvornika. Naime, Đuro je trenutno član žirija srpske inačice showa Tvoje lice zvuči poznato.

Prije 28 godina: Ovako su Dino i Danijela Dvornik izgledali na početku braka

U trenutku dok je glumac Branislav Lečić imitirao pokojnog Dina, Branku su se vratila lijepa siječanja na legendarnog pjevača.

”Bio je strašan tip, žao mi je što je tako brzo otišao. Bio je jedan od najboljih ljudi koje sam poznavao u ono vrijeme rata, kad smo svi išli na svoju stranu. Ja sam preko Hrvatske došao u Sloveniju. On je taj čovjek koji mi je pomogao da kroz Hrvatsku prođem do Slovenije. Bio je velik, obožavao sam ga i sada ga obožavam”,rekao je Branko nakon nastupa.


(cure.ba)

Pjevač Elhad Karadžić – "Komšija Srbin me je spasio od strijeljanja u logoru Manjača"

Pjevač Elhad Karadžićo je prije par godina objavio svoju prvu knjigu „Suze moje majke“. Kolege su pomislile da je završio karijeru kada je pjesma u pitanju i okrenuo se pisanju ali Elhad to kategorično odbija i veli da mikrofon nije zapostavio.

Kroz pjesmu nisam mogao „izbaciti iz sebe“ sve one strahote kroz koje sam prolazio sedam mjeseci rata u Bosni. Kada sam 1992. krenuo iz Sarajeva sa trudnom ženom u svoju Sanicu nisam mogao ni sanjati šta me čeka.

Zarobljen sam, odveden u logor Manjača, vodili su me na streljanje ali me je spasio Srbin komšija. Sva bol, strepnja, strahote i sve ono što nosi zarobljeništvo opisao sam u „Suze moje majke“. Kćer sam vidio nakon 7 mjeseci. Radostan sam što je knjiga dobila pozitivne kritike i od struke ali i čitatelja. Mikrofon nisam „bacio“, nastavljam sa pjevanjem ali i sa pisanjem – ispričao je Elhad našem novinaru.


(cure.ba)