Jevrosima Đuričić, jedina SRPSKA povratnica u Osredak: “Sa komšijama, MUSLIMANIMA, nikada nisam sama!” (VIDEO)

Iako je statistički tamo jedina srpska povratnica, baka Jevrosima kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA), da ona zapravo jedino tamo nikada nije sama. Tu je s komšijama, muslimanima, s kojima divno živi. Veli, primjera suživota kao u cazinskom kraju rijetko gdje ima.

Da je tako, kaže, svjedoči i primjer da svakog Kurban-bajrama dobije više od 20 kurbana. Tako će biti i ovog Bajrama.

Puno je interesantnih stvari vezanih za baku Jevrosimu. Osim što je jedina srpska povratnica u Osredak kod Cazina, gdje provodi većinu vremena, cijeli svoj radni vijek, 32,5 godina, provela je kao vozačica tramvaja u GRAS-u u Sarajevu, u kojem je zaradila i penziju.

Naredne, 2019. godine, bit će dvostruki jubilej za baku Jevrosimu kada će napuniti 80 godina života i 30 godina od kako je u penziji u koju je otišla 2. jula 1989. godine.

“Najbolje se osjećam u Osredku. Ovdje, u Sarajevu, nemam nikoga, sama sam. Kada dođe sin, kćerka, brat, snaha, to je uredu. Ali, i oni imaju svojih obaveza. Tamo, u Osredku, nikada nisam sama. Ne mora biti ručak, ne mora biti ni kafe, ako nema, ali ima lijepa riječ. Uvijek sjednemo fino i popričamo“, navodi baka Jevrosima.

O svojim motivima povratka u Osredak kod Cazina nikada nije imala dvojbi.

“Nisam mogla ostaviti ono gdje sam ponikla. Kada se sjetim, moja se mati borila da to sačuva još za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa se vratila, iako je sve bilo izgorilo, uništeno. Nigdje ništa nije bilo. A da ja sada to napustim, ne ide. Mada je bilo i sada, poslije ovog rata, sve devastirano. Ali, vratila sam se ondje odakle sam. Imam kuću na Bentbaši, u Sarajevu, ali meni je dosta asfalta i tramvajskih šina, dosta mi je i putnika, hoću mir. A, tamo, u Osredku, veliki je mir“, veli Jevrosima.

– Ručak stizao iz susjednog sela

Ne može se, kaže, od Sarajeva “odjaviti” zato što nema tamo zadravstvene i socijalne zaštite nego mora plaćati kada ide ljekaru.

“Ako bi išla negdje specijalisti, onda moram ići u Bihać, pa da tražim komisiju da mi odobre, a ja to ne mogu. Ako vidim da mi nešto nije dobro, oni dođu po mene, odem u Sarajevo, pregledam se, liječim se tu i tako to ide“, kaže Jevrosima.

Za komšiluk u Osredku, kaže, nema riječi zahvalnosti. Komšije muslimani, dodaje, drže je kao malo vode na dlanu.

“Moja komšinica Fatima je kao moja najbliža. Bila sam bolesna i bila u bolnici u Bihaću 15 dana. Puno sam bila bolesna. Kada sam izlazila iz bolnice, ona je meni naložila vatru, dočekala me. Kola hitne pomoći su me dovezla, a ona kaže: ‘Vratite vi nju nazad, nije ona za kuću još’. Toliko se o meni brinula. Ona je u to vrijeme radila kuću, imala je majstore, ali je svaki dan dolazila, od osam ujutro do 20 sati navečer u razmaku od po dva sata, sedam puta dnevno da mi masira kičmu. A, treba njoj doći od moje kuće do svoje kuće, majstorima skuhati kafu, dati im doručak, ručak. Sve je to ona uspjela. Ja to ne mogu da zaboravim nikada. Tako svi. Pripreme supicu, svako ponešto“, ističe Jevrosima.

Kaže da je iz Kličića, susjednog sela, čak dobivala gotovu kuhanu hranu.

“Samo ne mogu kada sam bolesna. Ali, tjeraju te. Zahid Kličić i njegova žena Sada, to su ljudi da ih čovjek na ranu privije. Osam mjeseci kod njih sam boravila. Niti sam šta plaćala, niti za bilo šta brinula. Imala sam besplatan stan, hranu, spavanje i grijanje i vožnju. To je bilo kada sam tražila kuću da vratim. Jedva sam je vratila, jer onaj koji je u njoj bio, nije dugo htio da izađe“, govori Jevrosima.

I to što su ključevi Hrama svetih apostola Petra i Pavla u Osredku nadomak Cazina povjereni na čuvanje Mesudu i Fatimi Karanović, baka Jevrosima smatra iznimnim odnosom Bošnjaka, muslimana, prema drugim vjerama i nacijama.

“Oni to, ne samo čuvaju nego i rade, renoviraju. To je divan primjer suživota“, smatra Jevrosima.

Kaže kako cijela svjetska organizacija ne bi mogla vratiti narod koji je otišao na sve strane svijeta.

“Otišli su, prodali svoje. Ja nisam svoje htjela“, poručuje Jevrosima.

– Nekada su se poštovali i putnik i radnik

Baka Jevrosima kaže da nije ovakve, loše politike, života među narodima bilo bi još više i bolje.

“Tačno je da bi narod bolje međusobno živio. Sve ovo što rade, rade oni odozgo. Neće narod, vjerujte. Neko ima milione, a neko rovi po kontejnerima. To je bruka za državu. Ne za narod. On jadan mora negdje tražiti glavi selameta. Ali, bruka je za državu. I, onda, oni koji imaju, oni se isprse: ko je k'o on. A svi kada pođemo tamo, neko sa prekrštenim ili sa rukama uz sebe, ništa ne ponese. Neće tamo niko ništa odnijeti, samo ovamo, u životu se narod pati. Sve je do politike. Da mi je ne znam ti ko, ja bih to rekla“, kaže Jevrosima.

Za svoj posao u Sarajevu, gdje je vozila tramvaj, ima samo riječi hvale. Iako je, priznaje, bilo teških trenutaka, posebno ljeti kada je čak i inspekcija utvrđivala da je temperatura na platou ispred vozača tramvaja dostizala nevjerovatnih 70 stepeni Celzijusa. Od prekomjernih vrućina, veli, branili su se tako što su na plato stavljali grane sa lišćem koje su ublažavale temperature.

“Volila sam svoj posao. Mnogo sam ga voljela. I ranila sam, i kasnila navečer, i kiša i snijeg, mećava, sunce, žega, ali ništa mi to nije smetalo kada idem na posao. Tu sam, u Sarajevo, došla gotovo kao maloljetnica. Kada sam se zaposlila u GRAS-u, upoznala sam muža, udala se, stekla dvoje djece, porodicu“, prisjeća se svojih prvih dana u Sarajevu baka Jevrosima.

Putnika je, veli, svakakvih bilo. Neko je bio pijan, neko bolestan, neko nervozan, neko veseo, a vozač je, veli, prvi na udaru.

“To meni nije smetalo. Dešavalo se da putnik, priča, priča, a ja kontam pola sata ga mogu trpjeti. Za pola sata mora izaći. Jer, Baščaršija – Ilidža je najduža tramvajska linija. Pola sata ide i onda mora izaći. Što ću se ja sekirati za pola sata, neću“, kaže Jevrosima.

Priča da ju je posebno dojmilo vrijeme Olimpijade u Sarajevu. No, za ta bivša vremena, kaže, da su bila daleko bolja od sadašnjih.

“Bio je narod kulturniji, nije bilo incidenata. Nije bilo svađa, da bi čovjek rekao nešto se strašno desilo. Koliko, kaže, ima policajaca, a tada je Jugoslavija imala 22 miliona, vele: ‘Svaka osoba je policajac. Čuva sve’. Međutim, poslije je sve to otišlo. Ne može čovjek da sastavi kraj s krajem“, ističe Jevrosima.

Kada je radila, sve je bilo, kaže, “uređeno pod konac”. Bilo je označeno koliko je revizor “star” u smislu godina posla.

“Ako je dvije godine u službi, ima jednu crtu, pet godina dvije, a više od pet, crtu i trougao. Sve su bili činovi. Čak i kondukter je imao nekakvo svoje obilježje, da ne kažem čin. Nikada nismo ni na ulici mogli proći pored kolege da ga ne pozdravimo kao vojnika. A, i on odpozdravi kao vojnik. To je toliko poštivanje bilo. U tramvaj kada ulazi revizor, pa se kondukteru i vozaču obraća, on prvo pozdravi, pa uzima nalog, kontroliše putnike. A, kondukter i vozač moraju da otpozdrave, red je to. Ako revizor poštuje vozača i konduktera i oni poštuju njega, a onda će ga i putnik poštovati. A, sada, nema poštovanja niti od putnika radniku, niti od radnika putniku. Ništa, to se ne zna ni ko pije ni ko plaća. Prije što je bilo kolegijalnosti između vozača i konduktera, ma to je nešto za nevjerovati. I nikada više neće biti tako“, navodi Jevrosima.

– Boli je stanje u GRAS-u

Kaže kako su kao penzioneri GRAS-a imali besplatnu vožnju dok su živi. Sve je, veli, to trajalo do 2004. godine, kada je ukinuto.

“Svakog 25. novembra obilježen je Dan firme, dijelili su po 50 KM, sastanemo se, vidimo ko je živ, ko nije. Međutim, od tada, od 2004, toga nema. Nije nama stalo do 50 KM, nego nam je stalo da odemo na Trebević, gdje se organizuje druženje. A sada, ništa. Ako treba, dat ću ja 50 KM, ali dajte sastavite te ljude, penzionere.”

Dok su radili, sjeća se Jevrosima, išli su na more deset dana preko preduzeća, išli u banje, u planine, na izlete, radnik se cijenio.

“Svukuda smo išli. Odredi se grupica po grupica. Ako treba vozač raditi dvije smjene da bi oslobodio jednoga da ide i to se uradi. Tako je to bilo. Sada, kada je ko rekao, otišao sam u ime firme negdje“, navodi Jevrosima.

Tužna je, kaže, zbog svega što se sada događa i priča oko GRAS-a.

“Kako da me ne boli to. Po čemu GRAS mora biti u stečaju. On dobiva gotovo, živ novac, pa tek onda vozi putnika. To nikada nije bilo. Mi smo imali platu 10. u mjesecu. Ako je slučajno subota ili nedjelja, dobit ćemo platu ili u petak ili ponedjeljak. To je jedino što je moglo mašiti 10. u mjesecu. A, sada ja ne znam ni kada primaju platu kada firma treba da ide u stečaj. Ko je tome kriv? Opet politika“, stava je baka Jevrosima.

Putnik, kaže, zaslužuje bolju uslugu, jer mora kupiti kartu, pa tek onda ući u tramvaj.

“Ili ako slučajno ne kupi, mora kod vozača. Ili oni koji kupuju mjesečne karte, firme. To se prodavalo i kapom i šakom i bilo je novaca. Nama je direktor govorio, sve će biti parkovi po firmi. To je bilo sve cvijeće. A, sada, ništa. I ne odem. Žao mi je šta se dešava sa GRAS-om“, navela je baka Jevrosima.


VIDEO pogledajte klikom OVDJE.


(haber.ba)

BIH “Razbijamo predrasude”: Katoličkom vjeroučitelju sasvim logično da djecu odvede u džamiju (VIDEO)

Kada je potkraj prošle godine profesor katoličkog vjeronauka Branko Radoš svoje učenike, buduće građevinske tehničare iz Srednje mješovite škole Žepče odveo na čas u mjesnu Ferhat-pašinu džamiju, bila je to jedna od vijesti dana.

Kako je i zašto nešto što je potpuno normalno postalo događaj koji je oduševio cijelu BiH i regiju, ne bi trebalo pitati ni vjeroučitelje, ni djecu ni, njihove roditelje, pa ni novinare, već bosanskohercegovačke političare. Upravo će oni iskoristiti svaku, pa i najmanju mogućnost, da bi podcrtali razlike među nama, pa će i najmanja pozitivna vijest postaje istinska ekskluziva.

To nije strašni čiko…

Neznanje, veli nam profesor Radoš, koji predaje i u Glazbenoj školi u Žepču, rađa stereotipe i predrasude koji u podijeljenom društvu, kakvo je u mnogim segmentima ovo naše, mogu imati ogromne posljedice, prenosi bh. informativni servis “INS” (Bosnian News Service)…

Branko, inače i tajnik Odbora za međureligijsku saradnju u Žepču, ističe da je osnovni razlog posjeta džamiji bio učenje o vjerskim zajednicama ljudi koji žive u Žepču, “o ljudima s kojima se gradi zajednička budućnost”. Konkretno, njegova želja je bila da djeca upoznaju kulturu susjeda muslimana, odnosno islam kao religiju.

“Povod da odvedem djecu u džamiju jeste neznanje, nepoznavanje drugoga. Neću reći drugačijega, jer svi smo tu negdje. Naša djeca jednostavno nisu upućena… Ja kao profesor katoličkog vjeronauka u sklopu svoga nastavnog programa, dakle, imam praksu proučavanja drugih religija. Osim teorijske nastave, meni je sasvim logično bilo da posjetimo džamiju”, govori Radoš, te sasvim otvoreno nastavlja:

“Želio sam da djeca vide kako izgleda unutrašnjost džamije, da to nije strašni bauk, nešto čega bi se mi trebali danas bojati. Osim toga što su djeca vidjela džamiju, upoznali su i našega glavnoga imama u Žepču i vidjeli da to nije neki strašni čiko koji nešto pjeva sa minareta”.


VIDEO:

Naš sagovornik rođen je u Papratnici kod Žepča. Nakon osnovne škole odlučio se za srednjoškolsko obrazovanje u Sjemeništu Zmajević u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru. Studij teologije započeo je na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF), a nastavio ga je i diplomirao na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu.

“Reakcije su bile izuzetno pozitivne. Iznenadio sam se, iskreno, s obzirom na društvo u kakvom živimo, okruženje, počevši od samih roditelja. Očekivao sam čak i negativne komentare, reakcije… No, čak su nagovijestili da bi željeli posjetiti i pravoslavnu crkvu u Žepču”, zadovoljno veli Radoš.

Bog je jedan

Terenskom času svoj doprinos je dao i glavni imam Medžlisa islamske zajednice Žepče, Džafer ef. Gračić, koji je učenike upoznao o historiji religije, temeljima islamskog nauka, ali i običajima muslimana u Bosni i Hercegovini.

“To su stvari koje treba uvoditi u praksu jer smo mi multikulturalno i multikonfesionalno društvo. Ovo je jedan od najboljih načina kako trebamo učiti djecu da žive jedni s drugima. Pogotovo jer je to imanentno duhu svake religije. Bog je jedan. Da je Bog htio da budemo isti, bili bismo svi isti. Stvorio nas je različitima, i mi trebamo učiti djecu da tu različitost koriste kao bogatstvo, a ne kao nekakav hendikep”, govori ef. Gračić.

Pitali smo i vjeroučitelja Radoša za utisak o onome što je djeci kazao imam.

“Pokazao im je i objasnio unutrašnjost džamije, pojam islama kao religije, šta je to islam. Rekao im da se ne trebaju plašiti. Pozvao ih da uvijek mogu doći, pokucati, jer su vrata otvorena – za sve”, podsjetio je Branko.

Vjerske zajednice, nastavlja Radoš, svojim radom mogu mnogo učiniti da atmosfera u našem društvu bude bolja. Nisu bez osnova istraživanja koja kažu da ljudi u BiH najviše vjeruju upravo vjerskim zajednicama.

“Samim svojim pojavljivanjem u javnosti, pogotovo skupa, možemo puno učiniti. Mi u okviru Međureligijskog vijeća Žepča radimo na raznim projektima za bolju budućnost naše djece, naših učenika. Imamo i slogan koji glasi “Mir je moj put”. Svaki naš projekt ide s tim sloganom. I naši vjerski službenici zato pozivaju na mir, radost, okupljanje, da se ne trebamo plašiti jedni drugih”, ističe on.

Preko 400 djece do sada je imalo priliku posjetiti različite vjerske objekte u sklopu nastave vjeronauka u Žepču.

“To je postala redovna aktivnosti Međureligijskog vijeća i vjeroučitelja ovdje da svake godine napravimo nešto slično. Naše kolege dovedu svoju djecu u džamiju, a mi imami vodimo svoju djecu u crkvu gdje se održi čas vjeronauke”, podvukao je ef. Gračić.

Nastavit ćemo

Terenska nastava vjeronauka bit će nastavljena.

“Svaki treći ili četvrti sat, kada se ukaže prilika i, da nas domaćini iz raznih vjerskih zajednica mogu primiti, zašto da ne”, govori Branko.

Žepački imam objašnjava da je atmosfera u bh. društvu bila glavni motivirajući faktor da se krene u slične aktivnosti.

“Naravno, ovdje možemo govoriti i o nepoznavanju. Ali ne samo drugog i drugačijega već i nepoznavanje vlastite vjere. Ja sam i kroz svoje dosadašnje iskustvo primijetio da i unutar jedne vjere, jedne religije, kulture imamo nepoznavanje. To, također, doprinosi negativnim trendovima u društvu”, naglasio je glavni imam MIZ Žepče.

I vjeroučitelj Branko nam priznaje da ljudi negativno doživljavaju politička raspirivanja netrpeljivosti.

“Problem je to neznanje, na što smo mi od samog rođenja, a posebno od rata naovamo jednosatno upućeni. Mi kao ne želimo znati. Možda nemamo priliku upoznati drugačijega. I odmah stvaramo predrasude. Onda se rađaju stereotipi uz neku zajednicu i mi se prosto izoliramo. Današnje društvo je takvo kakvo jeste. Kakva je politička situacija na terenu, tako se i mi odnosimo prema svemu tome”, reći će sagovornik.

Vjeroučitelji iz Žepča, na kraju, upućuju poruku bh. političarima na svim stranama:

“Naša poruka jeste tolerancija, poziv da razbijamo predrasude. Pozivamo ih na mir. Naš slogan i jeste: “Mir je moj put”. Mislim da je dovoljno””.


(haber.ba)

KAKVO IZNENAĐENJE! Selektor Hrvatske pozitivnom izjavom o Srbiji ostavio region u čudu!

Selektor fudbalske reprezentacije Hrvatske Zlatko Dalić komentarisao je za banjalučke "Nezavisne novine" rezultate grupne faze Svetskog prvenstva u Rusiji i izjavio da bi "najbolje bilo da je Srbija uspela da pobedi Brazil".

Upitan o iznenađujućim rezultatima na Mundijalu, poput eliminacije Nemačke već u grupnoj fazi, Dalić je ocenio da se Argentina, koja je bila u grupi sa Hrvatskom, provukla u osminu finala.



"Eliminacija Nemačke je svakako najveće iznenađenje. Najbolje bi bilo da je Srbija uspela da pobedi Brazil i da ih je eliminisala. Do sada smo videli da je ovo dosta izjednačeno prvenstvo i favoriti nisu baš toliko ubedljivi", rekao je Dalić.



On je naveo da je Hrvatska "uradila sjajnu stvar".



"Ako to ne potvrdimo protiv Danske, onda nismo u suštini ništa napravili. Sada smo okrenuti Danskoj i to nam je trenutno najvažnija utakmica. To moramo da odradimo kako treba. Ako ne prođemo u četvrtfinale, onda će se sve ovo veoma brzo zaboraviti", kazao je Dalić.



kurir.rs / kurir sport

ŠTO VI KAŽETE? Pitali smo Zagrepčane za koga navijaju - Srbiju ili Brazil? (VIDEO)

Provjerili smo sinoć utakmice Hrvatske i Islanda (2:1) za koga će Zagrepčani navijati. 

Izvor: index.hr

Dio će navijati za susjede, dio protiv njih, a neke baš boli briga tko će proći dalje.

A što vi kažete?


VIDEO:

Source: Anketa po Zagrebu: Pitali smo građane za koga će navijati Srbiju ili Brazil by indexpromocija

NAVIJAČI IZ NOVOG PAZARA U MOSKVI: Došli da podrže Srbiju! (VIDEO)

Moskva je puna navijača Srbije, a mi smo sreli grupu iz Novog Pazara.

Optimistično!


VIDEO pogledajte klikom OVDE.



(kurir.rs)

HRVATI SLAVILI UZ ĐURĐEVDAN! Proslava uz trubače obišla region! Ovde je bilo najveselije! (VIDEO)

Hrvatska je sinoć slavila pobedu nad gaučosima, a jedna od boljih proslava održana je na ulicama Pule, i to uz trubače.

Čuo se i čuveni "Đurđevdan".



Pogledajte snimak proslave:

(kurir.rs)

BAJAGA O POLITICI I RATU: "Borba da ode Milošević bila je istorijska misija; moje pesme su još 1988. predvidele užas...“

„Bio sam sa Đinđićem na 'ti'. Pitao sam ga tokom protesta 1996./97.: 'Zoki, je l' ima neke svrhe, sviramo već dva meseca, hoće li se menjati nešto?' A on kaže: 'Biće, biće'“
Veliki srbijanski muzičar Momčilo Bajagić Bajaga dao je intervju za „Nedeljnik“ iz Beograda.

„Svirali smo na studentskim protestima na kojima sam upoznao Zorana Đinđića. Sećam se njega kao tipa koji je nosio kožnu pilotsku jaknu, a moj ćale je bio vojni pilot pa sam i ja imao istu takvu.

Bio sam sa Đinđićem na 'ti'. Pitao sam ga tokom protesta 1996./97.: 'Zoki, je l' ima neke svrhe, sviramo već dva meseca, hoće li se menjati nešto?' A on kaže: 'Biće, biće'“, ispričao je, između ostalog, Bajaga:

"Borba da ode Milošević bila je istorijska misija. Danas nikome više javno ne bih dao podršku."

A o vlastitim pjesmama... "Nisam hteo da u pesmama isključim baš ništa iz života koji se dešava. Pa i droga se pominjala, ali ja je nikada nisam propagirao.

Kad pogledaš bilo koji ozbiljan veliki strani bend, videćeš da je svaki od njih imao temu droge. Mi smo među prvima i na kulturan način ubacili neke asocijacije, ali nije bilo želje da podstrekavamo ljude na narkotike..

A na albumu 'Prodavnica tajni' iz 1988., pored pesme 'Verujem, ne verujem', postoji još nekoliko stvari koje su predvidele užas koji će doći“, veli Bajaga.




(6yka.com)

VELIKI NOVAK ĐOKOVIĆ Evo kako je celom svetu pokazao da navija za HRVATSKU!!! (FOTO)

Međutim, uprkos brojnim obavezama, Novak prati dešavanja na Svetskom fudbalskom prvenstvu u Rusiji.

Večeras je gledao duel između Argentine i Hrvatske, o čemu je javnost obavestio preko "Instagrama".



"Veliki meč večeras! Magični Mesi", napisao je Nole, a onda otkrio za koga navija:

"Ajmo vatreni".



(kurir.rs)

SP Italija 1990: Posljednja jugoslovenska pobjeda. Emotivno sjećanje na posljednji jugoslovenski tim (VIDEO)

Izgledalo je neoprostivo ne otići na Svjetsko prvenstvo 1990. Italija je bila na dohvat ruke. Igrali su naši. Našao se i kombi.

Krenuli smo kao na teferič. Neko je iz svoje mjesne zajednice uzeo na revers dvije jugoslovenske zastave zajedno sa dvometarskim drvenim sohama. Trebalo nam je prilično vremena da shvatimo da su baš ponosne sohe uzrok užasnutog pogleda jugoslovenskog carinika.

Potrošili smo puni sat moljakajući ga da nam ih makar sačuva do našeg povratka. Neko je uporno ponavljao: Kako ću pred čika Mahu iz mjesne zajednice, uzeo sam ih na revers.

Najzad su sohe ostale položene ispod carinarske kućice a mi smo granicu prešli sa zastavama.

Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. bilo je pod nevjerovatno jakom policijsko-vojnom zaštitom. Već pri ulazu u Veronu nastupale su temeljite provjere a policija pod punom opremom i dugim cijevima bila je u svim dijelovima grada. Ovoga ću se sjetiti šesnaest godina kasnije kad budem išao u Njemačku na svjetsko prvenstvo. Tamo neću vidjeti nijedno naoružano lice. Samo volontere koji će se ljubazno osmjehivati.


VIDEO:

Prije nego smo se našli na veronskom stadionu prošli smo kroz dva kruga čiju uzajamnu povezanost može osmisliti samo veseli italijanski duh. U prvom je bila bogata ponuda navijačkih rekvizita kojoj naravno nismo odoljeli.U drugom krugu, udaljenom tek nekoliko desetina koraka, sve vam to hladnokrvno oduzmu. Kroz kapiju sam prošao tek kao ponosni vlasnik sladoleda.

Na stadionu smo se ugnijezdili puni sat pred početak utakmice. Bio je tu i Stole iz Bora čija su zastava i transparent računali na snimak iz aviona.

Utakmicu pamtim i po vrelini.Uzdao sam se u sjenu koja se kako je utakmica napredovala širila po stadionu.

Objašnjavajući kasnije prijatelju našu poziciju na tribinama - govorio sam mu: Kad je već cijeli stadion bio u hladu samo je jedan mali dio gledališta još bio pod suncem. E, tu sam ti sa sarajevskom ekipom ja sjedio.

Iskustvo “preostalog ćoška” se ponovilo i 1997. u Londonu kada sam prvi put bio na Arsenalovom Hajberiju (Highbury). Kada bi godinama kasnije tokom TV prenose gornja kamera prikazala skoro cijeli stadion bilo je jasno da kadar ne zahvata tek jedan mali dio uz korner zastavicu na sjevernoj strani. E baš je tu bilo moje i Slavenovo sjedalo, objašnjavao sam onom istom prijatelju.

Gotovo sam dehidrirao tokom veronskog meča koji je otišao u produžetke. Srećom, neprestano su odnekud izranjali voda, sokovi, voda. Nudili su ih i prodavali nekakvi umorni stari ljudi. Gledajući ih onako pretovarane bocama, pod utjecajem sunca koje je pržilo direktno u glavu, lamentirao sam: znaćemo da je kapitalizam i kod nas stigao kad ugledamo svoje očeve kako prodaju vodu i osvježenje po Grbavici i Koševu.



A utakmica? O njoj se sve zna. Poveli onom magičnom fintom Stojkovića, Španci izjednačili i u produžetku drugi gol Piksija iz slobodnog. Navijanje nas je držalo do Slovenije. Tamo su nas dočekale ponosne sohe. Mogli smo svijetla obraza pred čika Mahu. Pobjeda reprezentacije, sačuvane sohe, ugled mjesne zajednice neokrnjen.

I u polasku i povratku prespavali smo u Lipicama u jednom malom hotelu usred ergele prelijepih lipicanera. I danas ih pamtim u nekoj vrsti veze sa nastupom jugoslovenske reprezentacije. Lijepi lipicaneri i posljednja pobjeda jugoslovenske reprezentacije na svjetskim prvenstvima.

Sastav pobjedničke selekcije Jugoslavije: Tomislav Ivković, Predrag Spasić, Dragoljub Brnović, Refik Šabanadžović, Faruk Hadžibegić, Davor Jozić, Safet Sušić, Srečko Katanec, Darko Pančev, Dragan Stojković, Zlatko Vujović. U toku utakmice su ušli Dejan Savićevič (zamijenio Sušića) i Zoran Vulić (zamijenio Kataneca). Selektor: Ivica Osim.

I POLICIJA RS IMA RAZUMIJEVANJE ZA MUSLIMANE / Muhamed Velić: "Pustit ću vas samo zbog iftara, a inače bih Vam nalog pisao"

Sarajevski imam Muhamed Velić na svom Facebook profilu objavio je status koji je izazvao lavinu komentara. 

Ovim statusom pokazao je koje su to istinske vrijednosti u mjesecu ramazanu, mjesecu poklona, milosti, saosjećanja, otvorenosti i ljubavi.

"Noćas sam bio na iftaru s nekom finom i dragom rajom na Trebeviću, u Sunnylandu. Poprilično sam bio knap s vremenom pa je svaka minuta bila važna, no, na Vracama me zaustavlja policajac, jer je vidio da nisam bio svezan. Ta je patrola policije RS-a uvijek na toj raskrsnici na Vracama i stalno kontolišu i zaustavljaju. Ali, mladi se policajac dobro zagledao u mene i moje auto, tražio je razlog da me zaustavi, a kada je vidio da nisam svezan odmah mi je dao znak da stanem s desne strane puta.

Pozdravio se i zatražio dokumente, te me upitao zašto nisam svezan. Dok sam odgovarao da sam krenuo na iftar i da mi je sve u minutu i da sam tek krenuo, on je gledao u moje dokumente i službenu iskaznicu s ahmedijom, a onda je rekao: 

- Pustit ću vas samo zbog iftara, a inače bih vam nalog pisao! Trebate se svezati! 

Samo sam rekao: 

- Naravno! Iftar je čudo! Hej, mubarek ramazan!" - poručio je Velić.


Ovaj status ujedno je i dokaz da policija RS i Srbije ima razumijevanje za muslimane, a policija Starog Grada nema.

Naime, na adresu portala Novi.ba posljednjih dana pristigao je veliki broj pritužbi vjernika na ponašanje policijskih službenika tokom ramazana, konkretno na području Starog Grada u Sarajevu.



(novi.ba) 

HLADNO PIVO: "Ne sviramo za Srbe, Hrvate i muslimane, nego za ljude koji se pronalaze u našim pesmama" (VIDEO)

U 135. epizodi emisije "24 minuta sa Zoranom Kesićem" gost je bio frontmen legendarnog zagrebačkog benda Hladno pivo Mile Kekin. 

Pogledajte šta je Mile rekao o tenzijama između Srbije i Hrvatske, nekim novim ustašama i ne tako novim četnicima, o tome "čiji je on", ali i o 30 godina rada njegovog benda.


VIDEO pogledaj klikom OVDE.



B92.NET

MUNDIJAL SPAJA LJUDE: Pogledajte zagrljaj Srbina i Hrvata u Kalinjingradu (FOTO)

Do susreta je došlo u Kalinjingradu.

Navijač "vatrenih" je u tom gradu bodrio svoju reprezentaciju u pobedi nad Nigerijom, dok je pristalica "orlova" stigao malo ranije na poprište borbe srpske i švajcarske reprezentacije u petak.



Sreli su se i sprijateljili.



Susret su ovekovečili fotografijom.

(kurir.rs)

MILINA ZA GLEDATI: BOŠNJACI igraju SRPSKO kolo koje svira HRVAT (VIDEO)

Kada se spoje Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nastaje jedno opštenarodno veselje.
Za sve nevjerne Tome postoji video, gdje poznati biznismen Pero Gudelj iz Viteza svira srpsko kolo dok Bošnjaci igraju.

Kako je to sve izgledalo, pogledajte...

PS: Usput i zaigrajte ;-)


VIDEO:

IDENTIČAN NAROD Greška njemačke televizije: Umjesto hrvatske stavili zastavu Srbije

Njemačkoj televiziji ZDF omaknuo se gaf koji govori o tome koliko na Srbe i Hrvate gledaju identično.

Naime, pri najavi utakmice Hrvatske i Nigerije, umjesto hrvatske, objavili su zastavu Srbije. 
U međuvremenu su svoju grešku ispravili.


(avaz.ba)

ADI BEBANIĆ: "Prestanite se dijeliti u tri tora i molim vas, nemojte mrziti!"

Dvadesettrogodišnji Mostarac Adi Bebanić podijelio je sa svojim prijateljima na Fejsbuku priču koja je mnoge ostavila bez riječi.

“Imao sam 17. U decembru 2011. svijet se srušio. Otišlo je sve što sam želio i što sam želio bit. Ne volim decembar, ni zimu. Odnijela mi je oca i nikad ga nije vratila. On je imao 44. Bio mi je sve, a nikad mu to nisam rekao i nikad to sebi neću oprostiti. Ostao sam u kući sa tri žene, njegovom majkom, mojom majkom i mojom sestrom. Mama je imala 38, sestra 14. Mjesecima sam bio sve u toj porodici, unuk, brat, sin. Domaćin koji je pekao kafe. Svaki dan pravio ručak i večeru. I istu bacao, jer nisu jele, nisu mogle od muke i tuge. Bio sam i onaj koji mjesecima nije spavao, jer sam brisao tuđe suze, a zaplakao nikad nisam. A sve vrijeme sam bio i učenik, odličan u gimnaziji. 10 dana nakon te noći u decembru, sestra je jedva preživjela operaciju crijeva, jednu, pa drugu, pa treću. Doktori su se igrali s njom, rezali je kako su htjeli, a svaku grešku bi ispravljali novim rezanjem. Opet nisam plakao.”, napisao je on.

Godinu dana nakon kobnog decembra, imao je 18 godina, i tada kreće nova životna drama.

“Ista bolnica, nova dijagnoza. Sada mama. Bolest od tri slova. Nemaš oca, a sad nećeš imati ni majku – svaku večer ista noćna mora, ista briga i patnja. Opet plakao nisam. Plakala je sestra, ne možemo oboje. Godinu dana niko nije radio, a svi smo imali potrebe, ne znam šta sam jeo i od čega sam živio, ali nikad nisam odustao. Danas imam 23. Radim od 18. Imam pet godina radnog iskustva, radim ono što volim i smijem se dok idem na posao. A nikad nisam imao nekoga da mi bude vjetar u leđa ili da me usmjeri. Moja sestra ima 21, najljepša je na svijetu i ima dva posla, prošle sedmice mi je posudila neke pare, hitno mi bilo. A moja mama je danas bucka, koja je ponovo u bijelom i najomiljeniji farmaceut u gradu na Neretvi”, kaže ovaj mladić i dodaje:

“Ne pišem ovo kako bih pucao na nečiju sentimentalnost. Danas mi sažaljenje ne treba, živim svoje snove. Pišem ovo jer mi je dosta koliko se žalite i koliko vam smeta sve što vam se dešava. Puni ste negativnosti i prazni ste. Niko od nas nije imao sjajne živote. Bili smo i tužni i mrtvi, pa opet živi, i gladni, pa opet siti. Uzmite život u svoje ruke i protresite ga. Zgrabite šansu i volite tlo kojim hodate, vaše je. Nije ovo motivacijski govor. Ovo je hitan apel da prestanete biti kukavice, prestanete osuđivati sve što vam nije prirodno na društvenim mrežama, prestanete biti dio vojske, koja je postojala dok se niste ni rodili, prestanete se dijeliti u tri tora i molim vas, nemojte mrziti. Imate ovaj život, iskoristite ga. Volite svim srcem. Laku noć”.


radiokameleon.ba

OVO JE TUZLA: Komšije Srbi za komšije Bošnjake pripremaju bajramsku kafu i baklavu!!!

Muslimani širom svijeta u petak, 15. juna obilježavaju Prvi dan Bajrama, a proslava najvećeg muslimanskog praznika biće održano i širom BiH, ali i u Tuzli.

Naime, na Trgu slobode u Tuzli, Udruženje mladih “Obnova” i Kolo srpskih sestara iz Tuzle pripremit će bajramsko druženje uz kafu, baklavu i kolače te iskoristiti priliku da građanima BiH, Grada Tuzla i našeg kantona, čestitaju najveći muslimanski praznik .

“Tuzla  je oduvijek bila grad u kojem se cijeni svoje i poštuje tuđe. U ovim vremenima punim izazova ovo je možda i najbolja poruka koju ćemo poslati i svima u BIH, ali i čitavom svijetu da suživot i multietičnost nemaju alternativu”, kazao je Omer Isović, ispred Udruženja “Zmajevo srce”, inače organizatora ovog druženja.

Svi ste dobrodošli, druženje počinje u 11 sati.


radiokameleon.ba

VJEROVALI ILI NE Bošnjaci i Srbi zajedno u obnovi crkve u selu Gata!

Naselje Gata smješteno je na razmeđu općina Bihać i Cazin. Drugi naziv za ovo mjesto je Gata Ilidža zbog ljekovite vode i banjskog lječilišta koje ovdje postoji stotinama godina. U samom centru Gate u neposrednoj blizini školskog objekta nalazi se pravoslavna crkva sv. Petra i Pavla, skoro stotinu godina stara.

Narod želi zajedno da živi

Zajedno su je gradili mještani islamske i pravoslavne vjere, a danas 23 godine nakon rata, zajedno žele da je obnove i otrgnu od zaborava i zuba vremena.

„Ovaj vjerski objekat je svjedok jednog vremena i ne treba ga pustiti da propada. Mi smo očistili okoliš i zarasline okolo, te mrežama zaštitili otvore kako golubovi ne bi ulazili unutra, ali ne smijemo vršiti nikakve radove na objektu dok ne dobijemo dozvolu Srpske pravoslavne crkve, jer ipak su oni nadležni za objekat. Ovdje je nekada živjelo 80-ak srpskih porodica koje su upražnjavale svoje vjerske obaveze upravo u ovom objektu. Crkva je ostala netaknuta što se tiče Bošnjaka ovdje u ovom naselju, ali je nažalost nisu zaobišli artiljerijski projektili kojima je gađano selo u proteklom ratu. Međutim, to su neznatna oštećenja od gelera. Osnovni problem objekta je što propada usljed zuba vremena i bilo bi zaista lijepo obnoviti ga i sačuvati“ kaže Hasan Keškić (48), mještanin Gate i vijećnik u Gradskom vijeću Bihać

Mušić Meho (61) je penziju zaradio u Nizozemskoj, a zatim se vratio u rodni kraj da tu provede ostatak života. Nizozemska multikultura je, kaže, ništa spram one bosanske koju su u ratu politike i interesi pokušali uništiti i napraviti nacionalne tabore. Sve je to, kaže Meho, politika, a stvarni život i odnosi ljudi su nešto sasvim drugo a oni svjedoče da narod ne zna drukčije nego skupa i zajedno.

„Imamo nekoliko naših komšija koji će se uskoro vratiti iz Srbije i zemalja Evropske unije da ponovo žive na svojim ognjištima. Ljudi žele da zajedno žive i dosta im je nacionalizma i poltike. Vidjeli su i shvatili šta su i ko su ti koji su zavadili narod i podijelili državu, sada se ponovo okreću jedni drugima. Crkve se sjećam još kao dječak dok sam se tu okolo igrao. Iskupili bi se svi na Alđun, igrali se tu i družili. Tako da nam crkva nije strana niti nam je ikada smetala. Ako uskoro krene njena obnova, lično ću da učestvujem u tome i finansijski to podržim“, kaže Meho

Komšije oduševljene idejom

Pero Repajić je jedan od onih koji žele da se vrate u rodni kraj. Trenutno živi u Srbiji, a njegov brat Mišo u Evropskoj uniji. Obojica su oduševljeni idejom da se crkva obnovi i žele u tome aktivno učestvovati, potvrdili su nam u telefonskom razgovoru

S obzirom da se crkva nalazi na samom razmeđu dvije mjesne zajednice Gata koja pripada općini Bihać i Tržačka raštela koja pripada općini Cazin, savjeti obje mjesne zajednice dogovorili su se da skupa upute inicijativu za obnovu crkve. Gradska uprava grada Cazina je podržala takvu ideju i planira izdvojiti dio sredstava za one osnovne radove kao što je postavljanje ulaznih vrata i zaštita otvora.

„Mi smo stupili u kontakt sa Zavičajnim udruženjem Una iz Banja Luke, koje okuplja Srbe sa područja ovih mjesnih zajednica, kako bi zajedno krenuli u realizaciju ove ideje. Dobili smo pozitivan odgovor i sada čekamo dozvolu od Srpske pravoslavne crkve bez čijeg odobrenja ne želimo bilo šta raditi na objektu“, kaže Senad Ždralić (41), mještanin Tržačkih Raštela i uposlenik u Gradskoj upravi grada Cazina


Prema riječima Boška Stojisavljevića (74) predsjednika Zavičajnog udruženja “Una” ideja je vrlo pozitivna i odmah su je u ovom udruženju sa radošću prihvatili.

„Rastao sam u tom selu i za to me vežu lijepe uspomene. Drago mi je što se crkva hoće obnoviti, jer to je jedan vrlo lijep objekat koji to zaslužuje“, kaže Stojisavljević i dodaje kako će ovo udruženje u tome učestvovati kroz bilo koji oblik podrške

Ova saradnja je dobar pokazatelj kako Bosna i Hercegovina ne može biti drukčija nego onakva kakva je stoljećima bila.



Izvor: Al Jazeera

POTRESNA LJUBAVNA ISPOVEST "Ja sam Srbin, ona Hrvatica, ovo je naša priča..."

Ljubavna ispovest muškarca zapalila društvene mreže.

Muškarac tužan muškarac plakanje
Voli drugu iako je u srećnom braku.
Ljudi često koriste internet da ispričaju svoju tužnu životnu priču, te neretko ispod balada na Jutjubu možemo u komentarima pronaći najpotresnije ljudske priče.

Upravo jedna takva priča ovih dana se šeruje društvenim mrežama. Nju je ispod jedne od najlepših balada "Prljavog kazališta" ostavio neimenovani stariji muškarac.

On je u nekoliko redova opisao kako je ostao bez najveće ljubavi u životu.

Njegov komentar prenosimo u celosti:

"Nekim ljudima jednostavno nije suđeno da budu zajedno. 1989. upoznam je u Staroj Taklci, krenemo zajedno, mladi, ludi, sretni. Trajalo je godinu dana i zbog gluposti prekinemo. Igrom slučaja strenemo se nakon par meseci ponovo... i, ponovo zajedno. Tad sam shvatio koliko sam je ustvari voleo. Međutim, dođe 1991., loše vreme... Ja Srbin, ona Hrvatica, ostanem bez posla u Zagrebu, potom i bez stana i vratim se u Slavoniju. Bilo mi je tek 22 godine. Ubrzo zatim odem i za Nemačku. Svaki dan sam mislio samo na nju...", započinje muškarac svoju tužnu ispovest i dodaje da mu se uskoro javila prijateljica da mu kaže da je i njegova ljubljena došla u isti grad u Nemačkoj i tad mu da njen broj telefona.

"Naravno da sam je opet potražio i niko sretniji od nas. Nacionalizam nas nije mogao rastaviti. Jednom sedimo u tom gradu na terasi jednog kafića, prilazi nam vračara i reče: "Vi se mnogo volite, ali nećete ostati skupa, ali ne zato što niste iste vere, već zato što vam nije suđeno". I ne bi dugo, tetka kod koje je bila smeštena posvađa se sa svojim mužem i ona je morala da se vrati u Zagreb", objašnjava i dodaje da su tada, 1992. godine, izgubili svaki kontakt.

"Godine su prolazile, a ja sam često mislio na nju. Nadao se da ću je opet sresti, ali ništa. U međuvremenu sam se oženio i imam decu. Volim moju ženu i porodicu. Posle rata sam stalno išao u Zagreb i često njenom ulicom prolazio, gde je nekad živela, ali na ulazu je neko drugo ime. Napokon, 2014. godine preko poznanstva dođem do njene adrese, broja telefona i javim joj se. nađemo se ponovo u jednom bircu u Zagrebu da se ispričamo. Ne znam da li je taj susret više boleo ili veselio", priseća se dana susreta i u samo jednoj rečenici objašnjava kako se život poigrao sa njima.

"Svadbe su nam bile iste godine i meseca, a samo sedam dana razlike. Ona ima dvoje dece, kao i ja! Ostali smo zajedno u priči nekoliko sati i razišli se. Javio sam joj se posle toga još par puta i više nisam imao snage da nam nanosim bol. Oboje smo srećni, svako sa svojom porodicom i ne želimo da rušimo ono što imamo. Međutim, i danas je volim kao i pre 25 godina, ali kako vračara reče... NIJE NAM SUĐENO", završio je svoju potresnu ispovest.

Njegov komentar na pesmu koji je postavljen pre skoro godinu dana nedavno je neko primetio i podelio na društvenim mrežama... Od tada se stihijski širi Fejsbukom i evocira uspomene mnogih koji su imali neku "nesuđenu ljubav".

ISPOVIJEST 'Muslimanka sam i udala sam se za Srbina. Suprotstavila sam se roditeljima zarad svoje sreće."

Muslimanka sam i udala sam se za Srbina, za mene te vjerske razlike ne postoje, tačnije to su velike gluposti. Moji roditelji nikada nisu prihvatili to, godinama sa mnom čak nisu ni razgovarali. 

Danas imamo komunikaciju, ali moj muž je i dalje za njih ONAJ DRUGE VJERE.

Moj muž ih bez obzira na sve poštuje i nikada ništa loše nije rekao za njih.
Za mene on je najbolji muž na svijetu. Lijep, zgodan, pažljiv, obrazovan, poslovan…
Trenutno je profesor na jednom fakultetu. Ljetos zove me majka da me pita može li moj muž pomoći da neka kćerka od rodice dobije posao u kompaniji čijeg direktora on lično poznaje i s kojim je dobar prijatelj.
Mama mi je, ali je taj potez odvratan. Kada sam ga pitala on je rekao da može i da će mu biti zadovoljstvo da pomogne svojoj punici, ali ja sam mami nakon par dana rekla da ne može pomoći.

Kada ga ni nakon 10 godina braka, braka u kojem me na sve načine čini sretnom, ne mogu zvati ZETE onda neka ne traže pomoć od ONOG DRUGE VJERE, kako ga zovu.

(novi.ba)

BALKAN - PROKLETO MESTO ZA MULTIETNIČKU SREĆU Srbin se ubio jer su mu njegovi i njeni branili brak sa muslimankom!

Tužni epilog se dogodio prije par godina (2016.), nakon desetogodišnje veze između Srbina i Bošnjakinje u Okolici, nadomak Prnjavora. Višegodišnju ljubav branili i njeni i njegovi roditelji.

U potkrovlju porodične kuće u Okolici, nadomak Prnjavora, pronađen je tada obešen 34-godišnji Predrag Dujaković Peđa. U šturom saopštenju policije navodi se da je digao ruku na sebe, a motiv je,  višegodišnja ljubav prema devojci druge vere, koja nije mogla da bude krunisana brakom. Navodno, njegovi i njeni roditelji bili su protiv ove dugogodišnje veze.

Od izvora upućenog u istragu, naš list saznaje da Dujaković nije ostavio oproštajno pismo, niti bilo koji trag koji bi upućivao ili otkrio razlog zbog kojeg je sebi prekratio život. Poznanici koji su ga tog dana videli kažu da ništa nije na to slutilo, mada su uočili da je proteklih dana "mnogo pušio i delovao zamišljeno".

"Nismo tome pridavali posebnu pažnju, jer smo znali da već godinama Peđu mori nesrećna ljubav. Nije krio da je već deceniju ludo zaljubljen u devojku iz Prnjavora. On se javno jadao da ima nepremostiv problem, što je on Srbin, a ona muslimanka, odnosno Bošnjakinja", kažu komšije nesrećnog mladića i nekadašnje kolege iz ugostiteljskog objekta "Evropa", gde je radio kao konobar.

"Novosti" saznaju da tada 26-godišnja N. Ć, Predragova devojka, potiče iz poznate preduzetničke porodice iz prigradskog naselja Konjuhovci. Nezvanično saznajemo da je ova devojka u Banjaluci završila fakultet, a odnedavno je zaposlena u jednom trgovinskom centru ("Bingo").

Pokušao da se otruje tabletama

Nemalo je onih Prnjavorčana koji su slutili da će se zabranjena ljubav između Srbina i Bošnjakinje okončati tragedijom.

"Na te crne slutnje upućivao je još pre dva meseca Peđin prvi pokušaj samoubistva. On je popio šaku tableta koje je potom zalio velikom količinom alkohola, u nameri da sebi prekrati život. Teškom mukom spasli su ga lekari u banjalučkom Kliničkom centru", kažu za "Novosti" dobro upućeni sagovornici koji su želeli da ostanu anonimni.



Izvor: Večernje novosti

U RATU SE NA SVE MISLI "Srbin sam, muslimani su me u ratu obrezali, ali ne zbog toga na šta ste prvo pomislili..."

Rat mi je duboko urezan u sjećanje ali i tada sam mnoge stvari gledao kroz prizmu igre i zabave, dijete ko dijete...

Bio sam dijete, šta dijete zna šta je rat i sve što rat nosi. Otac mi je prisilno otišao u rat i mjesecima nismo uopšte ni znali gdje je, ostali smo majka i ja sami u kući. Svega par srpskih porodica je bilo gdje sam ja živio, krajnje je vrijeme bilo da bježimo jer smo dobili dojavu da će naići ofanziva a to bi značilo loše po Srbe.

Oko nas su bile muslimanske kuće.

Teta Zumra (komšinica) je jedan dan došla kod moje majke vidno zabrinuta. Sjećam se da su njih dvije nešto pričale ali majka je zbog nečega bila šokirana a mene je to navodilo na plač.

Znala je teta Zumra da će doći mudžahedini u selo i da ako nas zateknu ne spasi nas niko od njih.

Otišli smo kod teta Zumre, nismo imali izbora. Teta Zumra je imala jednu veoma mudru taktiku, pošto je znala da mudžahedini znaju nekad da pregledaju polne organe, da utvrde jel taj neko musliman ili ne, odlučila je da mene obrežu za svaki slučaj.

Majka je pristala, mada... sve je to s velikom dozom nepovjerenja, iskren da budem majka joj nije vjerovala ali nije imala izbora.

Obrezali su me, ja nisam ni znao zašto to rade ali eto. Jedino što se sjećam je kad je doktor rekao "E sad će ti ćuna još više narasti".

Prošlo je nekih 2 sedmice, bilo je sve mirno ali mi nismo mogli u međuvremenu da pobjegnemo. Jesmo mi kod teta Zumre, sve to stoji ali majka joj nije vjerovala i dalje i nakon te 2 sedmice. Teta Zumra me je pripremila da ako dođe vojska da će me zvati Kemalom a ne mojim pravim imenom i da to moram da dobro upamtim što i jesam.

Jednog ljetnog jutra, 5h ujutru začuše se neki pucnji, naiđoše mudžahedini. Došli su kod teta Zumre, ja sav u bunilu. Majka i ja smo bili skriveni u podrumu ali plan je bio ako bi nas i našli rekli bi da smo teta Zumre rodbina, muslimani izbjeglice bez dokumenata iz drugog grada a ako to ne bi upalilo - teta Zumra bi im pokazala da sam obrezan.

Sva sreća, nisu šunjali po tuđim kućama i nisu nas našli. Kada su otišli, uspjeli smo pobjeći na našu slobodnu teritoriju ali za sve to je trebala veza, poznanstvo i dobrota teta Zumre. 

Majka mi često priča kako nije dovoljno vjerovala teta Zumri, ali kad nas je spasila tek onda se uvjerila kakva je to veličina od žene. Teta Zumra nažalost nije više među živima ali vječno joj hvala za sve!

DOBRO NAM DOŠLI SUSJEDI U R. HRVATSKU "Kako sam ja kao Srbin zamišljao Hrvatsku pre odlaska, a kako sam je doživeo kada sam došao tamo?"

Kada se rat završio, imao sam svega 3 godine. Naravno, propaganda je odradila svoje i ja sam Hrvatsku zamišljao kao državu da ako bih samo bio kod njihove granice,  rastrgali bi me kao gladni psi i bacili negde.

Osećam i odgovornost i potrebu da podelim s vama to iskustvo pre i posle odlaska u Hrvatsku jer sigurno je mnogo mladih Srba u zabludi kada je u pitanju Hrvatska, jednako tako mislim da je mnogo mladih Hrvata u zabludi kada je u pitanju Srbija.

Moj stric radi kao prevoznik. Vozi robu u okolne države za jednu ne baš poznatu firmu, tako da je redovno obilazio Bosnu, Hrvatsku, Makedoniju itd.

Jedne prilike reče stric onako u priči da vozi za par dana u Hrvatsku. U meni najednom nešto proradi, ne znam šta ali nešto me ponukalo da odem i ja s njim, i otišao sam (pre par godina).

Došli smo pred granicu, već se vijori šahovnica, meni su da izvinite "pune gaće bile", jer ja sam takav strah neki od te šahovnice imao da se na kraju ispostavilo da nije trebalo.

Ja sam još kao klinac mislio da kad se uđe u Hrvatsku, dakle ulaziš u neku tamu, gde okolo sve neki gromovi udaraju, da ljudi u crnom čekaju da se ja pojavim i da me na najbrutalnije načine ubiju. Ja sam bukvalno tako zamišljao Hrvatsku.

Kontao sam onda, kad već moj stric toliko puta ide tamo i vuče robu, što da ne odem i uverim se kakva je situacija, kad nije njemu ništa, šta bi onda meni moglo biti?

Da se vratim na priču, i ulazimo mi tako u Hrvatsku, predajem dokmenta, ma nema čoveče, ja sam znači sav prebledeo i pun straha, da mi je graničar rekao da izađem ili da me je nešto dodatno pitao, ja mislim da bih umro od straha. Gleda on moja dokumenta, vrati ih i samo nam reče "Dobrodošli nam došli susjedi u Republiku Hrvatsku".

Nastavili smo dalje i došli do odredišta. Tamo sam i ja izašao da pomognem stricu da istovari što je trebalo. Istovarili smo, sad trebamo da se vratimo, kad onaj čovek što je bio tamo kao glavni, kaže nam da nipošto ne smemo da se vratimo a da se bar sat-dva vremena ne odmorimo uz piće i mezence jer nije to ni blizu bilo.

Sedeli smo, pričali, ljubaznost je zaista bila na nivou, jeo sam neku njihovu pršutu, atmosfera je zaista prošla u zezi i pozitivi.

Kada smo pošli nazad, lepo smo se pozdravili i poželeli su nam srećan put.

Pitao sam usput strica šta on misli o Hrvatima, a on mi je rekao: "Pa vidi, i njih je dobrih i loših ko i kod nas. Sve je to ista slovenska krv, zna biti ekstra dobra a zna biti mnogo zajebana, sve zavisi kako se prema kome postaviš."

RIJEDAK INTERVJU KOJI NISTE VIDJELI: Drug Tito objašnjava "šta to znači biti komunista?" (VIDEO)

Tito je za svog života odgovarao na brojna pitanja, međutim, na jedno jednostavno pitanje rijetko je ko imao prilike čuti odgovor lično od Maršala.

"Šta to znači biti komunista?" glasilo je pitanje novinara upućeno drugu Titu.

Poslušajte odgovor u svega 2 minuta.

VIDEO:

KAKVA SRAMOTA ZA OVO DRUŠTVO: "Ciganima ulaz u kafanu zabranjen!" (VIDEO)

Prije pet godina u jednom zavidovićkom ugostiteljskom objektu Redži Seferoviću su odbili uslužiti piće jer je Rom. 

Ne samo javno, pred gostima, već i kasnije, pred policijom, gazda kafane nije skrivao netrpeljivost prema Romima.


Osim svakodnevne borbe sa predrasudama, Redžo se odlučio izboriti i sa bh pravosuđem. Njegov slučaj je trenutno na Vrhovnom sudu FBiH u Sarajevu jer su opštinski u Zavidovićima i Kantonalni u Zenici zažmirili na diskriminaciju.

(RSE)

NEOBIČNA SITUACIJA: Živi u Federaciji BiH, samo nekoliko desetina metara ide na posao u Republiku Srpsku. (VIDEO)

Međuentitetska linija u Bosni i Hercegovini duga je 630 km i prolazi kroz 42. opštine. 

U sarajevskom naselju Dobrinja prve komšije bukvalno žive u dva bh. entiteta. Međutim, za njih, kako kažu, ta linija potpuno nevidljiva i beznačajna.


VIDEO:

HOĆETE ISTINU OD NARODA? EVO JE... Šta Beograđani zaista kažu o srpsko-hrvatskim odnosima? (VIDEO)

Šta Beograđani misle o Hrvatima? Da li ima šanse za pomirenje? Kako narod na to gleda?

Brojna su pitanja koja se svakodnevno nameću. Međutim, da li je glas naroda i politike jedno? 

Ukoliko mislite da jeste - grdno ste se prevarili.

Želite dokaz?

Pogledajte video prilog.

(RSE, www.facebook.com/stranicaljubavi)

ZIJO RIBIĆ - Simini četnici su mu ubili OCA, MAJKU, BRATA I 6 SESTARA. Spasili ga pripadnici JNA! (VIDEO)

Mnogi su u ratu izgubili nekoga svoga, ali niko nije gore prošao od Zije Ribića! Znate li ko je taj momak? Ne?
Vrijeme je da ga upoznate!

Porodica Zije Ribića je 1992. nastradala od zloglasnih "Siminih četnika". Izgubio je 6 sestara, oca, majku i brata!
Nista možda dobro pročitali?

Izgubio je 6 sestara, oca, majku i brata! I da sve gore bude, izgubio ih je pred svojim očima na najgnusnije načine!

Spašen zahvaljujući Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, od dvojice pripadnika iste.

Na kraju intervjua Zijo Ribić zaključuje:

"Ne mrzim! Jer ako bih mrzio, bio bih kao zločinci."

Zijo je danas ponosan otac jednog djeteta a mi mu želimo da život provede u najljepšem mogućem okruženju i bez i najmanje tuge!

Prije nego i pomislite nekoga da mrzite, pogledajte ovaj video prilog i dobro se zamislite!


VIDEO:

www.facetv.ba
www.facebook.com/stranicaljubavi

ALI RAMAZAN JE..."Ja (Bošnjak) pozovem druga Srbina na kafu u toku Ramazana, njegov odgovor me šokirao!"

Bošnjak sam. Nisam neki vjernik, volim popit, volim žene, volim sve što vole mladi. Nisam neki zavjetnik ali vjerujem u Boga Alaha.

Nisam neki vjernik da bi postio cijeli post, nisam nešto zavjetan ali vjerujem da postoji Allah. dž. š.

Nisam dugo vidio mog druga koji je po etničkoj pripadnosti Srbin. Odlučim ga pozvati na kafu (u toku Ramazana).

Zovem ga, javi se. Predložim mu kafu da se vidimo, međutim, kada mi je odgovorio, ne da me šokirao nego me "izbio iz cipela".

"Ti brate znaš da te volim skoro ko rođenog brata, znaš da te cijenim i znaš šta smo sve zajedno prošli. Međutim, dok je Ramazan odbiću kafu, kako zbog tebe tako i zbog mene. Zbog tebe da ojačaš u duhu i da postiš a zbog mene jer ne želim da te navedem na grijeh. Znam da ćeš me razumjeti i znaš da vodim računa o svemu tome. Znam i to da nisi neki vjernik ali mislim da je vrijeme da se u nečemu pronađeš, ja sam u pravoslavlju, a ti ćeš vjerujem u islamu samo još mnogo čvršće i odlučnije. Kada prođe Ramazan, popićemo 1000 kafa."

Pozdravio sam ga, spustio sam mobitel onako kao pokisao i zastao na tren. 

Zahvaljujući njemu, ja od Ramazana 2018. godine postim i trudiću se da ispostim svaki naredni.

Bošnjak mi nikad slično nije rekao, ali Srbin jeste. Nevjerovatno ali eto istinito.

(www.facebook.com/stranicaljubavi)

ISPOVIJEST BOŠNJAKA: "U ratu me spasio Srbin, drug iz JNA, i to baš drug koga sam tražio nakon služenja armije!"

U ratnom sukobu 1994. godine, desila se jedna nesvakidašnja situacija. O tome svjedoči Asim H. (ARBiH) koji je spašen sa svojim saborcima zahvaljujući svom drugu iz Jugoslavenske Narodne Armije.

"Služio sam JNA 1986./1987. godine. Jedan od najboljih drugova mi je bio Miroslav J. i mi smo tokom služenja armije bili skoro pa nerazdvojni. Mi tada ni slutili nismo da bi bilo rata a kamoli da se on i ja nađemo na suprotstavljenim stranama. Čak smo se zezali na račun kako ćemo zajedno biti u rovu ako nas nekad napadne SSSR jer uvijek su oni nešto bili kimljivi na nas pa smo ono bili kao u nekoj pripravnosti ako bi nas napali. Odslužili smo armiju, dali smo skupa zakletvu Titu, postali smo pravi disciplinirani muškarci i nakon armije smo krenuli svako svojim putem. Razmijenili smo mi adrese ali sam kontao da ga nađem nekad oko 1990. čisto da prođe malo vremena da se poželimo.
1990. godine sam počeo da ga tražim, otišao sam na njegovu adresu ali ga nisam tamo našao, reče mi novi vlasnik da je odselio s porodicom i da ne zna gdje je.
Dođe 1991. godina, pa dođe i 1992. i rat u Bosni. Sad ćete reći da sam lud, ali srušiše mi se snovi da jednog dana s Miroslavom budem u rovu nakon potencijalne sovjetske invazije.
Došla je potom i 1994. godina, ja u ARBiH, zajedno s mojim saborcima sam bio okružen. 
VRS je napredovala tako dobro da prosto nismo imali snage da se odupremo njihovom naletu.
Nakon što nas okružiše, pozvaše nas na megafon da se predamo, mi šta ćemo, nije izlaza bilo. Pozvaše nekoga od nas da izađe da pregovara, i haj ti sad skontaj ko je od nas najbolji da pregovara s onima koji su na korak da nas okupiraju. Izabrašmo jednog, mislili smo da će biti on ponajbolji u tome i otišao je. Naravno, ruke u vis i prema neprijatelju kreni a oni sa svih strana te drže na nišanu.
Otišao je, pregovarao je i naravno, nije imao izbora, vratio se i rekao da izađemo da se predamo.
Kada smo išli jedan po jedan, došao je red i na mene, ovaj koji je vršio legitimaciju bio je ni manje ni više moj navedeni drug iz JNA. Ja onako prljav i zarasto, on obrijan i vojnički se drži. Gledam ja njega, predajem dokumenta, pogleda on mene i ne reče ništa nego me samo proslijedi dalje. 
U tom trenutku zadnji tračak nade mi se ugasio. Nisam imao muda da mu išta kažem, gdje da kažem da se znamo i da smo bili nerazdvojni pa mislim da bi me prvog strijeljao tada u tom trenu. Međutim, šta se dešava...
Nakon što smo svi legitimisani, dolazi Miroslav u taj sabirni centar gdje smo boravili i prozva mene na razgovor. Pretpostavljao sam šta je, prvi ću bit strijeljan.
Došao sam kod njega, zatvori on vrata i reče mi da sjednem. Sjeo sam skamenjen. 
Pogleda kroz prozor i vidje da nikog nema u blizini. Spusti pušku na sto i reče mi "Gdje si ti druže moj, pa šta se ovo izdešava? A rov? A Sovjeti? A invazija?"
Nisam znao šta da odgovorim, doduše, bolje rečeno nisam smio da odgovorim, otkud znam šta slijedi sada nakon ovoga.
Pogleda me u oči i reče mi: "Vjerovao ili ne, srce mi je puno bilo kad sam te vidio. Odmah sam znao ko si ali nisam mogao onda da ti kažem  i dam do znanja to zbog onih mojih."
Zagrli on mene, uzvratim zagrljaj jer stvarno smo bili najbolji drugovi.
"Vidi, srediću da vas pustimo kroz pacovske kanale. Kao argument opravdaću im da ste plaćeni od Alije tamo u vrhovnu komandu, ali da znaš da bi zbog ovoga mogao najebat, služili smo armiju i vrlo dobro znaš šta to znači. Ja sam bez teksta ostao, prvo sam mislio da se šali ali...
Vrati on mene tamo među saborce u sabirni centar i samo je klimnuo glavom jednom vojniku VRS. 
Opet mi strah uđe u kosti, možda me je prevario, jer otkud sad znam šta će biti. Dođe autobus, povezaše nam oči nekim platnom i zaputiše nas negdje ko zna gdje. "Gotovo je", mislim se u sebi. Nema nam više spasa, sve je ono bila šuplja priča i prevara. Sjeli smo u autobus, onako sav u beznađu sam bio. Oči su nam povezane a unutra su stražari neki bili, sad ti hajd znaj gdje nas vode. Vozili smo se jedno 2 sata, došli smo negdje Boga pitaj. Izašli smo vani, kada su mi skinuli povez, vidio sam njega s automatom. Preko puta nas ugledao sam Crveni krst, a kad zarobljenik ugleda Crveni krst, sve je onda jasno, razmjena se dogodila! Kad smo krenuli prema Crvenom krstu, okrenuo sam se Miroslavu, Miroslav mi je samo namignuo i klimnuo glavom. Sve je bilo jasno. U samo jednom danu milijardu osjećanja i peripetija ali onaj ko je jednom čovjek, uvijek će čovjek biti!"

BOŠNJAK SRBINU KOJI JE BIO ZAROBLJEN 1995.: "Nakon razmene, seti me se na svoju krsnu slavu i pričaj ljudima samo ISTINU."

Tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, bili smo svedoci brojnih brutalnosti koje je rat nosio, ali ipak, pored svega, bilo je i pozitivnih primera, jedan od primera je ispovest Srbina koji je bio zarobljen sa svojim saborcima od strane ARBiH.

Nakon određenog broja meseci u zarobljeništvu, dok su Srbi bili zarobljeni od strane pripadnika ARBiH, bilo je dosta pozitivnih primera.

Naime, jedan Srbin je ispričao svoju pomalo neobičnu priču za to vreme, onu pozitivnu, šta je to bilo pozitivno u svemu tome, slijedi u nastavku.

"Bili smo zarobljeni od strane pripadnika ARBiH, kao i svakome ko bude zarobljen i nama je bilo nezgodno, rat je, mogli su nas mučiti i ubijati kako su hteli. Međutim, mi smo to zarobljeništvo preživeli. Neću da lažem, bilo je veoma nezgodno, bilo je užasno gledati sve te prizore kada si nemoćan, goloruk si a neprijatelj naoružan do zuba. Bilo je tu i nekog batinanja, ništa posebno bitno jer je bilo onih koji su bili "žedni" srpske krvi ali i onih koji su nas branili (njih bilo više).

Bilo nas je zarobljeno oko 35, upali smo u zamku i prosto izlaza nije bilo, okruženi smo bili i na kraju smo se predali.

Bio je jedan veoma rizičan trenutak po nas, kada se dogodila nesretna "Kapija" u Tuzli i kada je izginula sva ona nevina omladina. Kada smo čuli za to, mislili smo da nam nema spasa.

U taj naš zatvor su došli Bošnjaci civili, lupali su, urlali i govorili kako žele da se pobiju svi zarobljeni borci VRS, tj. mi. Te prizore nikada neću zaboraviti, sve je to bilo izuzetno zabrinjavajuće dok jedan Bošnjak koji nas je čuvao nije ispalio rafal u vis i dreknuo da se odmaknu i da nas ostave na miru ili će rigoroznije postupiti!

E sad u tom trenutku je bilo prelomno, šta će se dogoditi nakon toga. Svi ti ljudi su se odmakli i otišli vidno nezadovoljni. Dvojica Bošnjaka koji su nas držali su bili za to da se svaki dan batinamo, dok je njih jedno 4-5 bilo protiv toga ali samo je jedan bio najglasniji i najjasniji u tome. Par puta smo dobili batine ali to je bilo dok nije bio na straži onaj što je bio za to da se čuvamo i ne diramo.

Ona dvojica htedoše da kao "igraju fudbal" šutirajući nas u glavu, međutim ovaj Bošnjak što nas je branio ne dade i zapreti im.

Taj Bošnjak je bio posebno hajmo reći dobar samnom, mislim nije to neka dobrota ali eto kao ja sam od svih mogao s njim malo pregovarat oko hrane i cigareta.

Kada je potpisan Dejton, došlo je do konačne razmene, kada smo se rastajali, upitao nas je da li je bio dovoljno korektan prema nama. Naravno da sam mu potvrdio to. Hteo sam ga čak i zagrliti ali da sam ga zagrlio ko zna šta bi bilo nakon toga tako da nisam smeo. Zadnje reči koje smo razmenili je bilo od strane njega: "SETI ME SE NA SVOJU KRSNU SLAVU I POMOLI ZA MENE I MOJU PORODICU AKO TI NIJE NEKI PROBLEM I AKO BUDEŠ KOME PRIČAO O ZAROBLJENIŠTVU, RECI DA JE BILO NAS MUSLIMANA KOJI NISMO DALI NA VAS". 

Kada je sledeća slava došla nakon što sam došao kući iz zarobljeništva, ustao sam pred lomljenje slavskog kolača i održao zdravicu za tog Bošnjaka kome sam tad spomenuo i ime i prezime ali kome ne bih spominjao ime sada javno jer možda mu se to ne bi dopalo, gosti su me u čudu gledali ali ja znam da sam ispravnu stvar uradio jer možda da nije bilo njega, ne bi bilo nikoga od nas.

Nikada se više nakon toga nismo ni videli ni čuli."

TITO NAS MRTAV HRANI Titova rezidencija u New Yorku prodata za 12 miliona dolara, BiH pripalo 1,3 miliona!

Države sukcesori bivše Savezne federativne republike Jugoslavije potpisale su u New Yorku ugovor o zajedničkoj prodaji rezidencijalnog stana bivše države na adresi 730 Park Avenue za ukupno 12 miliona američkih dolara, potvrđeno je za Klix.ba.

Iako je početna cijena iznosila blizu 20 miliona dolara, države sukcesori (BiH, Srbija, Hrvatska, Slovenija i Makedonija) sa željom da ubrzaju proces pristale su na iznos od osam miliona dolara manje.

"Stan je prodat za 12 miliona dolara i to je realizovano u okviru sukcesije. Informaciju sam dao prošle sedmice Vijeću ministara", potvrdio je za Klix.ba ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak.

Od ukupno 12 miliona dolara 3,3 miliona dolara će biti izdvojeno za održavanje, jer se od 1995. godine moralo plaćati održavanje, što je u skladu s propisima koji važe u New Yorku.

"Od ostatka Bosni i Hercegovini pripada 15 posto, što iznosi blizu 1.324.000 dolara. Najviše su dobile Srbija, Hrvatska i Slovenija", dodao je Crnadak.

On je istakao da će na nekoj od narednih sjednica Vijeća ministara predložiti da novac, koji bi BiH trebala dobiti iduće sedmice, bude preusmjeren za kupovinu nekretnine u gradu gdje BiH ima ambasadu.

"Smatram da je to jedini ispravan način trošenja ovog novca, kako bi ostao u diplomatsko-konzularnoj mreži", ističe Crnadak.

Treba istaći da je u New Yorku ostala i nekretnina čija je vrijednost procjenjivana na blizu 50 miliona dolara, ali je zainteresovani kupac navodno odustao. U tom objektu nalazi se Misija Srbije pri UN-u.

"Kada se proda i ta nekretnina Bosna i Hercegovina će dobiti dio novca", istakao je Crnadak za Klix.ba.

Podsjetimo, prilikom objave da se luksuzni stan prodaje, njujorški agent za nekretnine Tristan Harper je kazao da će objekt biti pravi hit na tržištu. Riječ je o stanu s pet terasa koji je Jugoslavija kupila 1975. godine za samo 75.000 dolara, a ima 216 kvadratnih metara i 14 prostorija, od čega šest spavaćih soba.




Klix