VRATIĆE VAS U DJETINJSTVO Jeste li znali? / Ovo su ljudi koji su inspirirali likove iz crtića (FOTO)

Mnogi od nas iste sekunde mogu prepoznati stotine likova iz popularnih crtića i mogli bismo čak reći da su neki od njih daleko popularniji od trenutno najpopularnijih glumačkih zvijezda.

Oni nisu stvarni, ali njihova popularnost itekako jest.

Međutim, mnogi od ovih nezaboravnih likova stvoreni su na temelju stvarnih osoba koji su većini gledatelja potpuna nepoznanica. Niko ne zna Sherri Stoner, ali sigurno znaju za likove koji su prema njoj nastali, prenosi Index.hr.


Kompletnu galeriju pogledajte klikom OVDJE.



(radiosarajevo.ba)

ONI SU HEROJI Brak Srpkinje i Hrvata: "Kad u ratu izgubiš sve i pobegneš na drugi kraj sveta."

Najveći broj mešovitih brakova koji su sklopljeni u Jugoslaviji osamdesetih godina našli su se na testu kada je izbio verski i nacionalni rat devedesetih godina na našim prostorima. 

Porodica Škorak kada je 1981. godine dobila stan u Sarajevu nije ni sanjala da će 11 godina kasnije pobeći i ostati bez njega, kao i bez uspomena i života koji su tu izgradili.

Jedino što im je bilo važno da su zajedno.

Brak Srpkinje i Hrvata

Olivera, poreklom Srpkinja i Josip, poreklom Hrvat iz Zagorja, bračni život započeli su 1981. godine u Sarajevu. Medicinska sestra i predavač u srednjoj Vojnoj školi u Rajlovcu, gradili su zajednički život u socijalističkom vremenu i bivšoj Jugoslaviji u kojoj je životni tok imao svoj red – škola, vojska (za muškarce), posao, stvaranje porodice, odgajanje dece, penzija i ono što nas sve na kraju čeka.

Njihov miran i porodičan život naglo je prekinuo rat 1992. godine koji ih je zadesio sa dvoje dece, dečakom i devojčicom starosti 10 i 7 godina.

”Prve napetosti u Bosni počele su početkom 1991. godine, ali sećam se da moje tadašnje komšije, koje su bile svih veroispovesti i nacionalnosti, i ja nismo to uzimali za ozbiljno. Stvarno smo se svi voleli, nismo ni sanjali da će doći do čega je došlo. Rodbina i prijatelji iz Srbije pomogli su mom suprugu da dobije prekomandu kao član JNA i da dođe u Beograd jer bismo tako bili bliži našim kumovima i prijateljima koji su nas savetovali da odemo što pre jer se spremao građanski rat”, objašnjava Olivera.

Kada je rat počeo 1. marta 1992. godine na teritoriji BiH, stan Škorakovih u Sarajevu je čuvala njihova komšinica, ali posle par meseci više im se nije javljala. Ubrzo su saznali da se najverovatnije neće vratiti u Sarajevo i njihov dom, što se kasnije ispostavilo kao istina.

Sarajevo u plamenu 1992. godine

”Izgubili smo sve. Nije ostala nijedna uspomena iz tog vremena. Toliko sam žalila za svojom kućom da sam noćima sanjala kuhinjske krpe koje sam kupila pre nego što smo otišli”, dodaje ona.

Po dolasku u Beograd maloletna deca nastavila su školovanje. Nažalost, život u Srbiji devedesetih ni za koga nije bio lak, pa ni za izbeglice. Hiperinflacija, ekonomsko i društveno propadanje nisu išli na ruku ovoj porodici. Sredinom devedestih Oliverin suprug, Josip, ostaje bez posla i zbog brige za svoju decu i dalju egzistenciju odlučuju da se prijave za program koji su napravile državne institucije Kanade i koji je pružao prihvat izbeglicama iz mešovitih brakova u njihovu zemlju. Rat je učinio da su mnogi mešoviti brakovi se raspali zbog verske i nacionalne netrepeljivosti koja je vladala u ratnom periodu.

”Prihvatili su nas iz trećeg pokušaja i otišli smo iz Srbije 21. janura 1997. godine u Vankuver. Morali smo zbog naše dece i dalje budućnosti. Kanadska država nam je obezbedila stan, socijalnu pomoć i učenje engleskog jezika. Dok nismo savladali engleski nismo mogli da počnemo da radimo. Naše kvalifikacije i obrazovanje nije važilo tamo. Deca su se mnogo lakše adaptirala jer su već učila engleski dok su bila u Srbiji. Za mene i Josipa to je bio veliki stres. Došli smo u nepoznato, ne znamo jezik i plašili smo se da se nećemo snaći. Socijalni radnik je bio stalno u kontaktu sa nama i pratio napredak”, priča Olivera.

Kazala je da je dolazak u Vankuver bio jako neobičan za njih. Kako nam je objasnila, čudili su se što veliki broj ljudi vozi bicikl i šeta pse, jer to nije bilo specifično za tmurno vreme devedestih na prostoru tadašnje Jugoslavije.

Nakon što su savladali jezik radili su ”obične” poslove. Josip je bio zaposlen kao obezbeđenje u jednoj firmi, a Olivera kao čistačica u hotelu. Danas je menadžer na mestu na kom je i počela da radi. Josip je pre par godina oboleo od raka prostate koji je operisao, a država mu je omogućila, zbog težine oboljenja, da bude na bolovanju dok ne stekne starosne uslove za penziju.

Njihova deca, što je normalno za svu kanadsku decu, počela su da rade poslove u toku srednje škole, što im je omogućilo da kupuju i priušte sve što su želeli.

”Deca su se sjajno pokazala u školi, a sad su već odrasli i imaju uspešne karijere i svoje porodice. To je ono što je nama bilo najbitnije jer dolazak ovde je bio najbolji izbor za našu decu. Naše porodice i prijatelji nam nedostaju svakog dana. Ujutru kad ustanem prvo razmišljam gde li su, šta rade, dok ja pijem kafu. Naravno, da se čujem sa svima njima i dolazimo povremeno u našu bivšu Jugu. Svakodnevno imam želju da ih vidim i samo da ih zagrlim”.

Danas porodica Škorak i njihova deca žive stabilnim i mirnim životom koji, nažalost, nisu mogli da ostvare dok su bili na našim prostorima.


(noizz.rs)

NEVEROVATNO Srbin ponosno na stadionu u PULI podigao transparent i dobio gromoglasan APLAUZ od HRVATA ! (FOTO)

Utakmicu između Istre 1961 i Varaždina u Puli obeležio je jedan srpski navijač.

U meču za pounu Prve NHL fudbaleri Istre su savladali Varaždin rezultatom 3:1.


Atmosfera na stadionu u Puli je bila sjajna. Na tribinama je bilo više od 4000 navijača, a o gestu jednog Srbina priča cela Hrvatska.


Naime jedan verni navijač Istre 1961. je u jednom momentu ponosno podigao na tribinama transparent na kom je pisalo:


"I mi Srbi volimo Istru".


Kada su ugledali ovaj transparent, navijači su aplauzom pozdravili ovog Srbina.


Kurir sport/Index.hr  foto: Dado Đilas

Scena koja se prepričava više od 26 godina, Rambo Amadeus: "Padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu..." (VIDEO)

Antonio Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus, mnogo puta je dokazao svoj pacifizam i hrabrost.
Najpoznatiji i najhrabriji čin Novljanin je pokazao ratne 1992. godine pred kamerama televizije, uživo u programu.

Tokom festival "Beogradskog proljeće" 1992. godine, Rambo Amadeus je prekinuo nastup Bebi Dol i javno u mikrofon publici, ali i stotinama hiljada gledalaca pored malih ekrana prenio poruku.

"Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko tijelo. J**em vam mater", kazao je Rambo, nakon čega je program završen.



VIDEO:

(radiosarajevo.ba)

ISPOVIJEST "Kad je počeo rat imala sam 11. Shvatila sam da sam Srpkinja i da to ljudima oko mene postaje problem"

U dugim razgovorima za Telegram Andrea Popadić prisjetila se početka rata i trenutka kad je osvijestila pojam nacionalnosti, odnosno činjenicu da joj je tata Srbin, a mama Muslimanka. 

Uskoro je njezin otac, inače diplomirani pedagog, radikalno degradiran na poslu, a zatim je dobio otkaz i počeo raditi na placu da bi ih prehranio. Mnogi klinci iz kvarta, škole, profesori i susjedi odjednom su promijenili svoj odnos prema njoj
Krajem studenoga 1991. Andrea Popadić imala je 11 godina. Oko 16.00 sjedila je u svom dnevnom boravku u Rijeci i gledala TV. U nekom trenutku čula je zvuk ključeva u ulaznim vratima. Njezin tata Milan vratio se s posla. Produžio je direktno u kuhinju, gdje je mama završavala ručak. Curica se digla s kauča i krenula prema njima. Zastala je kad je čula mamin glas: “Valjda ti je jasno da se to dogodilo zato što si Srbin”. Andrea se zaustavila; osjetila je da je ovo ozbiljna tema u kojoj ne bi trebala sudjelovati.

Prišuljala se do zida kraj kuhinjskih vrata i nastavila prisluškivati razgovor. Shvatila je samo da tata ima probleme na poslu. Što se konkretno dogodilo, doznala je tek kasnije. Njezin tata godinama je radio kao savjetnik za profesionalnu orijentaciju učenika u Zavodu za zapošljavanje. Onaj dan kad je Andrea prisluškivala njegov razgovor mamom, premješten je na pečatiranje dokumenata, degradirajući i znatno manje plaćen posao.

Mama je bila zabrinuta. Stalno je ponavljala kako ne zna od čega će obitelj živjeti. Tata je zvučao mnogo smirenije, govorio joj je da se ne brine. “Ovo je vjerojatno samo privremena mjera koja ne može vječno trajati”, ponavljao je. Andrea je pomislila kako mama paničari bez razloga. U kuhinju je ušla tek kada su oboje zašutjeli. Kada su je ugledali na vratima, tata je namignuo, a mama joj je pokretom ruke dala znak da sjedne za stol. Iz pećnice je izvadila vatrostalnu posudu s pohancima i stavila je na plastični stolnjak s cvjetnim uzorkom.


KAKO JE SAZNALA SVOJU NACIONALNOST

Andrea je taj dan osvijestila da je njezin tata Srbin, a nedugo nakon toga i da joj je mama Muslimanka. Oboje su rođeni u Bosni. U Rijeku su doselili 70-ih, na studij pedagogije. Upoznali su se na faksu. Nakon diplome, gospodin Milan se zaposlio, a gospođa Enisa ostala je doma s djecom. Andrea je rođena 12. prosinca 1979. u Rijeci. Godinu dana kasnije rodila se njezina sestra Iva, a nakon toga i dvojica braće, Igor i Andrej. Prije rata bili su podstanari i živjeli su pristojno. Svake godine odlazili su na skijanja i ljetovanja.

U Andreinoj kući nikada se nije pričalo o vjeri i naciji. U kolovozu 1986. godine, kada je imala šest i pol godina, tata ju je odveo u posjet rodbini u Bosnu. Kada su se vratili s puta, Andrea se pojavila na parkingu pokraj zgrade, gdje se s drugom djecom obično igrala skrivača. Prijatelje iz susjedstva zanimalo je gdje je bila. Kada im je odgovorila da se vratila iz Bosne, svi su se počeli smijuljiti i govoriti joj da je Bosanka. Andrea je stajala nasred parkinga i osjećala se posramljeno; nije joj bilo jasno što im je točno smiješno.

Tada je prvi put shvatila da podrijetlo njezinih roditelja nekome može predstavljati problem. Kasnije je pred klincima izbjegavala teme o bakama i didama. Kada bi netko od njih spomenuo da ide u posjet baki u Kostrenu ili na Krk, Andrea bi izmislila da mora na WC. Strahovala je da će joj se klinci ponovno rugati. U tom razdoblju Andrea je silno htjela imati nonu koja živi u Rijeci, kojoj bi, kao i njezini prijatelji iz kvarta, u nedjelju poslijepodne mogla ići na kolače.

IZVIĐAČKI KAMP KOJI JE PREKINUO POČETAK RATA

Krajem lipnja 1991. godine Andrea je bila na kampiranju u slovenskom mjestu Vevče. Drugog dana vođa čete naredio je izviđačima da spakiraju stvari, moraju se hitno vratiti u Rijeku. Nije im objasnio zbog čega, ali je djelovao nervozno. Stalno je odlazio do telefonske govornice i nešto šaputao slovenskom kolegi. “Kod kuće su me dočekali zabrinuti roditelji. Nisu se odvajali od televizije. Na ekranu su se konstantno izmjenjivali kadrovi vojske na slovenskoj granici”, prisjeća se Andrea. Pitala je mamu što se događa, a ona joj je u svom stilu odgovorila da se smiri, sve će biti dobro. Andrea se smirila tek kada je mama pred nju stavila narančastu kutiju s napolitankama.

U jesen 1991. godine krenula je u peti razred Osnovne škole Nikola Tesla u Rijeci. U jednom trenutku izvana se začuo neobičan zvuk. Tek je kasnije saznala da se to zove sirena za uzbunu. Profesorica je klincima rekla da ostave torbe u razredu i krenu za njom. Odvela ih je u sklonište. Sljedećih sat vremena tamo su se uglavnom zezali. Kada se te večeri Andrea vratila kući, mama joj je objasnila da JNA napušta Rijeku, a u skloništu su boravili iz sigurnosnih razloga.

Bio je ponedjeljak, 10. mjesec 1991. godine. Andrea je ponovno u školskoj klupi čekala početak prvog sata. Profesorica se pojavila u razredu, spustila imenik na klupu i klincima rukom signalizirala da sjednu. Objasnila im je da se jedna curica preko vikenda odselila u Beograd. “Sjećam se kako sam tada mislila da je njezin tata sigurno dobio super posao u Beogradu ili joj tamo možda živi bolesna baka o kojoj se moraju brinuti”, objašnjava Andrea. Otprilike u isto vrijeme njezin je tata degradiran na poslu, no Andrea je bila premala da bi povezala ta dva događaja. Tek je nedavno saznala da je njezin tata nakon toga dobio dvije ponude, jednu u Prijedoru, a drugu u Banja Luci, obje za posao u struci. Međutim, odlučio je ostati u Rijeci jer nije htio da njegova djeca mijenjaju sredinu i upisuju nove škole.

KLINAC KOJI JE RASTURIO ŠTAND S POVRĆEM

Milan Popadić domovnicu je prvi put zatražio u jesen 1991. godine. Bio je odbijen pa je, posljedično, nakon degradacije dobio i otkaz. Ostali članovi obitelji domovnicu su uspjeli dobiti; u rubrici nacionalnost pisalo im je da su neopredijeljeni. Nakon otkaza, Milan je počeo raditi kao preprodavač povrća na placu. Njegova žena je često govorila kako je gospodin u odijelu završio na placu. U početku je radio za nekog čovjeka, no pokazao se sposobnim i ubrzo se osamostalio, odnosno postao je samostalni švercer. Svakoga jutra odlazio je u nabavku voća i povrća, koje je onda prepakirao u manje ambalaže i preprodavao. Posao je u međuvremenu legalizirao. Nikada više nije dobio posao u struci i još uvijek radi na placu.

Jednoga jutra, u ljeto 1992. godine, pred njihovim štandom pojavio se jedan klinac, Andrea ga je poznavala iz viđenja, živio je u zgradi pokraj njihove. “Nije on bio neki opasan tip, samo galamdžija”, kaže. U tom trenutku na štandu su radile Andrea i mama, a dečko je iz čista mira počeo razbacivati kašete s povrćem. Ljudi su prolazili i pravili se kao da se ništa ne događa. Kada se dečko smirio, mama se sagnula i počela skupljati hranu s poda; ponašala se kao da se ništa ne događa. Kada se dečko udaljio, Andrea je zamolila mamu da joj objasni što se upravo dogodilo. Mama joj je hladno uzvratila da ne zna: “Bolje mi pomozi da sve vratim na svoje mjesto”. Kasnije je često susretala toga dečka, koji je danas postao ozbiljan obiteljski čovjek. “Nedavno smo se našli u istom društvu. Cijelu večer sjedili su za stolom i zezali se. Oboje su se pravili kao da se ružna epizoda na štandu nikada nije dogodila”.

“U Hrvatskoj se krajem devedesetih atmosfera počela lagano mijenjati. Pojavili su se ljudi koji su o ekstremnom nacionalizmu počeli govoriti kao o nečem negativnom, sve više se pričalo o privatizacijskom kriminalu, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u božićnoj čestitci 1997. godine plasirao je tezu o grijehu struktura”

KAKO JE POSTALA ČEKOLINA I ČETNIKUŠA

Do šestog razreda Andrea je bila odlična učenica, u imeniku je imala samo petice, a onda je odjednom često počela dobivati trojke i četvorke. Kad bi zbog toga počela plakati tati, on bi uvijek izgovarao rečenicu: “Pusti, sine, to je njihova sramota”. Shvatila je da su pojedini profesori prema njoj promijenili ponašanje, otvorili bi imenik i prozvali je: “Popadić. Aha”. Bilo je to ono dugo aha, koje ljudi izgovore kada dožive određenu spoznaju. “U nekom trenutku jedan me profesor otvoreno nazvao četnikušom, a mog tatu petokolonašem”, kaže. Pamti da su joj prijatelji iz razreda generalno bili OK. Svejedno, navečer je često bila prilično očajna. Ležala bi u svom krevetu i buljila u strop. Pokušala je shvatiti zašto je ljudi optužuju za nešto što nije imalo nikakve veze ni s njom ni s njezinom obitelji.

Na TV-u je stalno gledala vijesti o srpskoj vojsci koja je činila stravične zločine. “Još sam kao curica znala da moj tata nema nikakve veze s tim ljudima”, kaže. Tata joj je živio u Rijeci, daleko od ratišta, radio je na placu i neprestano ponavljao da rat započinju budale. Andrea je ponekad, priznaje, zamišljala kako bi se odvijao njezin život da je rođena druge nacionalnosti. Mislila je kako bi sve bilo jednostavnije da joj se mama zove Branka, a ne Enisa. Klinke ispred zgrade, one curice s kojima je godinama igrala gumi-gumi, također su se promijenile. Ni ne pamti koliko su je puta nazvale čekolinom ili četnikušom. Odjednom su joj počele govoriti da ide doma i da se ne može igrati s njima. Andrea bi tada odjurila prema haustoru, uletjela u stan i tamo se raspala. Tata ju je tješio i uvjeravao da djeca nisu kriva; samo ponavljaju stvari koje čuju doma.

U sedmom razredu Andrea je odlučila promijeniti taktiku. “Pokušala sam se prilagoditi, postati poput njih”, kaže. Preko puta njihove zgrade bila je katolička crkva. Svake subote Andrea je s prozora promatrala drugu djecu, među njima i dosta njezinih prijatelja, kako ulaze. Jednom prilikom je prijateljicu, koja je redovito odlazila na druženja u crkvu, pitala što oni tamo rade. Frendica joj je odgovorila da se igraju i pozvala ju da im se pridruži. Sljedeće subote Andrea je prvi put ušla u katoličku crkvu. “Bilo mi je stvarno fora. U jednom trenutku u dvorani se pojavio simpatičan svećenik. Djeca su ga pozdravila pozdravom koji je uključivao Isusa i njegovu mamu; tada sam to prvi put čula”, kaže. U crkvi joj je bilo lijepo, ali kada bi izašla, i dalje je bila Andrea Popadić, s naglaskom na prezime.

NEZGODAN INCIDENT S HRVATSKIM BRANITELJEM

Kada se u Rijeci začula druga uzbuna, Andrea je u stanu bila sama sa sestrom i braćom, mama i tata bili su gradu. Djeca su krenula prema skloništu, a na ulazu ih je dočekala susjeda, jedna fina gospođa, koja je izjavila da ne mogu unutra. Bila je prilično nervozna. Igor i Andrej su zurili u Andreu, očekujući da ću ih ona, kao najstarija, zaštititi. “Ovdje Srbi ne mogu ući”, izjavio je drugi susjed. Onda se pojavila treća susjeda koja im je vrlo autoritativno poručila da ostave djecu na miru. Pozvala ih je k sebi, progurala se među ljude na vratima i odvela ih do drvene klupe, gdje su dočekali kraj uzbune. Tijekom 1991. godine Popadići su u poštanskom sandučiću pronalazili ceduljice s prijetećim porukama. Uglavnom bi pisalo: “Gonite se petokolonaši” ili “Srbe na vrbe”.

Takve poruke Andrea je redovito prosljeđivala mami, koja ih je automatski bacala u smeće. Nikada ih nije komentirala. Kada se Andrea jednom penjala stepenicama, ugledala je mamu kako pere ulazna vrata stana. U jednoj ruci držala je varikinu, a u drugoj spužvu za pranje suđa. Kada je ugledala Andreu, počela je sumanuto brisati veliki crni natpis na vratima. Curica je ipak uspjela pročitati:”Marš iz Hrvatske”.


Milan Popadić neposredno prije početka Domovinskog rata

U ljeto 1995. godine Andrea je radila kao konobarica u jednom kafiću. Bilo je oko sedam sati navečer. U kafiću se pojavio pijani muškarac. Još je na vratima svima dao na znanje kako je bio u ratu. Ispio je nekoliko duplih pelinkovaca i počeo razbijati inventar. Većina ljudi napustila je kafić, a Andrea se sakrila iza šanka i čekala da se situacija smiri. Čovjek joj se približio, nagnuo se nad šank i počeo vrištati: “Tko je Srpkinji dozvolio da ovdje radi”. Andrea se ukipila od straha. Odjednom je začula glas čovjeka u kariranoj košulji koji je sjedio za stolom u kutu. On je često dolazio na kavu. Mirnim tonom je rekao: “Ajde, pusti curu na miru. Što ti je dijete skrivilo”. Čovjek se pokupio iz lokala. Stvari su se donekle počele mijenjati kada je Andrea krenula u treći srednje. Rat je završio, na TV-u više nije bilo toliko kadrova ubijenih ljudi i razorenih sela.

KAKO SU SE STVARI POLAKO POČELE MIJENJATI

U srednjoj školi upoznala je nove prijatelje. “S njima nikada nisam pričala o politici, nacionalnosti, bilo čemu takvome”, kaže. U travnju 1996. godine, kada je imala 16 godina, bila je u nekakvoj alternativnoj fazi i s društvom je izlazila u Palach. Izlazak je uvijek počinjao na jednoj klupi uz more gdje je društvo cugalo votku. Jedne subotnje večeri Andrea je sjedila s frendicom na jednoj, a ostatak društva cugao je na drugoj klupi. Njih dvije počele su filozofirati; onako kako to adolescenti često rade. Pričale su o muzici, dečkima, starcima koji ih ne razumiju. Prijateljica se žalila na tatu. Opisivala ga je kao nerazumnog čovjeka koji je imao očekivanja koja ona nikako nije mogla ispuniti.

U jednom trenutku prijateljica se potpuno raspala i počela plakati. Andrea ju je htjela nekako utješiti pa joj je rekla kako su svi starci isti. Frendica se naglo uozbiljila. Optužila je Andreu da je ne razumije: “Nemaš ti pojma. Pa ti imaš super starce”. U tom trenutku Andrea joj je priznala istinu; ispričala joj je sve što je prolazila zbog tatinog podrijetla. Detaljno joj je opisivala sve što joj se događalo početkom devedesetih. Cura je bila u potpunom šoku.

“Kada im je odgovorila da se vratila iz Bosne, svi su se počeli smijuljiti i govoriti joj da je Bosanka. Stajala je nasred parkinga i osjećala se posramljeno. Nije joj bilo jasno što im je točno smiješno. Tada je, priznaje, prvi put shvatila da podrijetlo njezinih roditelja nekome može predstavljati problem”

Krajem studenog 1996. godine u Zagrebu se održao veliki prosvjed protiv gašenja radija 101. Andrea je ušla u stan upravo kada je na TV-u započinjao Dnevnik. Mama i tata su gledali kadrove mase koja se spontano okupljala na Trgu bana Jelačića. Ljudi su u rukama držali svijeće, a na balkonu jednog nebodera izmjenjivali su se govornici. “Još uvijek pamtim onaj osjećaj olakšanja koji sam osjetila kada sam, stisnuta uz tatu na kauču, shvatila da u ovoj zemlji ipak ima razumnih ljudi”, priča. U toj masi je prepoznala ljude koji je neće odbaciti zbog prezimena.

BALAŠEVIĆEV KONCERT U LJUBLJANI

Godine 1997. čula je da Đorđe Balašević ima koncert u Ljubljani. Jedna riječka agencija organizirala je prijevoz autobusom, Andrea i njezina najbolja prijateljica su se ukrcale. Pred dvoranom Tivoli dočekala ih je gomila s transparentima u stilu “Došli smo sa stanice u Puli”, ili samo “Pozdrav iz Splita”. Kad se popeo na stage, Balašević ju je podsjetio na njezinog tatu; u dugim monolozima između pjesama pričao je protiv rata i izrugivao one koji su ga započeli. Promatrala je ljude iz Zadra i Splita koji su pjevali na ekavici i oduševljeno aplaudirali jednom Srbinu.

U Hrvatskoj se krajem devedesetih atmosfera počela lagano mijenjati. Pojavili su se ljudi koji su o ekstremnom nacionalizmu počeli govoriti kao o nečem negativnom, sve više se pričalo o privatizacijskom kriminalu, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u božićnoj čestitci 1997. godine plasirao je onu čuvenu tezu o grijehu struktura. Pojavile su se novine koje su kritizirale vlast, nekoliko godina kasnije lansirane su dvije velike komercijalne televizije s nacionalnom koncesijom koje su počele puštati srpske filmove. I tako je krenulo.

Andrea se nikada nije bavila politikom, niti je bila član neke stranke. Međutim, živo se sjeća osjećaja olakšanja kada je, kako kaže, koalicija, predvođena SDP-om, osvojila vlast na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine. Novi premijer Ivica Račan djelovao joj je simpatičnije.

Slika s Andreinog primanja u pionire 1986. godine

JEDNA SCENA NA VJENČANJU PRIJE MLADIĆEVE PRESUDE

Sjeća se jedne scene iz 2001. godine; od trećesiječanjskih izbora prošlo je oko godinu dana. Andrea se upisala u gradsku knjižnicu. Knjižničarka koja je sjedila za svojim stolom djelovala joj je strogo. Zatražila je Andreinu osobnu kartu i počela unositi podatke u kompjuter. Odjednom je naglo promijenila raspoloženje i počela se hihotati. “Pozdravite mi Gigu Popadića“, rekla je. Onda se dugo i vrlo glasno smijala. Ljudi su se počeli okretati, ali žena se nije prestala smijati. Žena se sjetila legendarnog Boljeg života i očito se smijala svojim uspomenama. “Mislim da je upravo taj trenutak u knjižnici označio neku prekretnicu u mojem životu. Nakon deset godina prvi puta sam shvatila da moje prezime ne mora nužno asocirati na neprijatelje”.

Andrea je svjesna da je, bez obzira na sve, bila privilegirana; govorimo o Rijeci, vjerojatno najtolerantnijoj sredini u zemlji. Svejedno, kaže da i danas u svojoj neposrednoj blizini zna čuti neukusni komentar koji je automatski vrati na početak devedesetih. Nekoliko dana prije haaške presude Ratku Mladiću Andrea je s mužem i djecom bila na jednoj svadbi. Oko dva ujutro, očekivano, većina gostiju bila je respektabilno alkoholizirana. Jedan čovjek u sivom odijelu započeo je raspravu u o Haaškom sudu, grupica oko njega odmah se upecala na temu.

Klasika, jedna žena bila je uvjerena da će Mladića osloboditi, jer “haaški sud je ionako dokazao da je na strani Srba”; drugi se nadovezao kako bi to bio “sumrak moderne civilizacije” i onda je treći zaključio kako “sve Srbe naprosto treba fino pobiti”. Andrea je, posve mirno sjedeći, ulovila pogled svog muža. Smješkao joj se. Prije desetak godina ona bi skočila sa stolca, uključila se u raspravu i konfrontirala se s tipom koji pijan viče da bi pobio sve Srbe. Sad je ostala na stolcu i mirno jela svoj kolač. Bend je uskoro počeo svirati pjesmu koja joj se dopala. Ustala je i otišla plesati.




Izvor telegram.hr

Milijarderi u Jugoslaviji: Ko su oni bili i kako su došli do svog bogatstva?

U saradnji s Yugopapirom donosimo vam priču o milijarderima u Jugoslaviji.

Rujan 1972. godine: U Jugoslaviji, kažu, ima ljudi čija je imovina veća od tisuću milijuna starih dinara. Čak se i sasvim precizno navodi da ih ima 156, odnosno 172. Ima ih, dakle, dovoljno da bi bar jedan od njih mogao i da se prikaže javnosti, željnoj da vidi i to čudo. Je li, dakle, moguće vidjeti živog jugo-milijardera? 

"Ako zbilja ima, građana s tolikom imovinom treba što prije ispitati na koji način je stečena. A ako takvih nema, treba to javno reći, da se ne bi bez razloga unosila uznemirenost među ljude", rekao je nedavno Mirko Čaladanović, predsjednik Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine.

Zamolili smo druga Čaladanovića da nas uputi na mjesta gdje bismo mogli čuti nešto više o milijarderima. Nije nam mogao pomoći.

O milijarderima ništa ne zna ni Anton Polajnar, direktor Službe društvenog knjigovodstva, koja bi se najviše morala interesirati za ovako bogate građane. Ni pomoćnik saveznog sekretara za financije Božo Brajović. Nije se još javila nijedna općina u zemlji s ovako bogatim stanovnikom.

Javnost je, međutim, uvjerena da takvih ima.

"Svakome je jasno da u Jugoslaviji nitko poštenim radom nije mogao zaraditi milijardu dinara", kažu građani.

Je li takvo zaključivanje, na prvi pogled sasvim logično, uvijek ispravno?

Što onda s Ivanom Generalićem, "generalom naivnih slikara", na primjer? Njegove slike prodaju se po tisuću, dvije, pa i deset tisuća dolara. Zar je onda nemoguće da je on zaradio pet - šest stotina tisuća dolara, odnosno milijardu dinara?

Pokazalo se, nažalost, da je mnogo lakše bilo uzbuditi javno mnijenje, nego poduzeti nešto određeno. Ni mi nismo u stanju otkriti nešto novo i senzacionalno, ali, možemo zato ispričati dvije pričice, o dvojici jugoslovenskih milijardera.

Građanin S. G. toliko je ugledan da njegovo ime nećemo spominjati, jer do sada još nitko nije dokazao da on nije pošten čovjek. On je jedan od onih mudrih i univerzalnih majstora našeg podneblja, koji su u zapadnoj Europi proslavili znanje jugoslovenskih radnika, sposobnih da sve poprave i da budu inovatori ako je to potrebno.

S. G. je počeo biznis u varošici blizu Beograda prije više godina, s običnom zanatskom radionicom. Radio je zajedno sa svojim učenicima od jutra do mraka, ali je brzo shvatio da se tako nikad neće obogatiti.

Bilo je to u vrijeme kad su mudre zanatlije počele pretvarati svoje radionice u tvrtke. Prvo je dobar posao bilo pravljenje špeditera za zemljoradnike. Majstori su od dijelova s otpada pomoću primitivnih strojeva koje su često sami konstruirali pravili "ojs-ojs" kola s gumenim točkovima.

Kad se posao razvio, počela je i specijalizacija: jedni su proizvodili federe, drugi točkove, treći šasije. Ta podjela rada omogućila im je da proizvode više i da više zarađuju. Prvi sljedeći korak za
koji su bili sposobni samo najmudriji, bila je proizvodnja dijelova za strojeve i vozila. Tu je već počinjala serijska proizvodnja. Majstori i vlasnici ovih privatnih tvrtki redovno su se opredjeljivali za proizvodnju onoga što je nedostajalo na tržištu.

To je bio slučaj i s majstorom S. G. Njegova privatna livnica proizvodila je veoma tražene dijelove i narudžbe su stizale sa svih strana. Naravno, gazda nije mogao sam raditi, ali naši zakoni dozvoljavaju privatnicima da zaposle nekoliko radnika.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Radnici koji su posao našli kod građanina S. G. zarađivali su nekoliko puta više nego njihovi prijatelji u društvenim poduzećima, bili su uredno prijavljeni socijalnom osiguranju, a gazda je čak većini kupio stan. Poreznici iz općine nisu nikad ništa prigovorili građaninu S. G.

Danas, građanin S. G. otvara svoje firme u inozemstvu. On je vjerojatno jedini jugoslavenski državljanin kojem američke banke daju kredite za nove poslove.

Nedavno, ovaj čovjek je kupio divnu vilu u jednom od najljepših krajeva Beograda, plativši je oko 350 milijuna starih dinara. Sad mu jedna ambasada nudi za tu vilu 500.000 dolara. I - eto
milijarde, u gotovom i u devizama! Na legalan, zakoniti način.

Ime drugog milijardera možemo spomenuti, jer ga javna tužba tereti za krivično djelo, baš zbog načina na koji je postao milijarder. To je Zagrepčanin Lazar Vračarić, donedavni direktor poduzeća Metalijum. Prema onome što se dosad čulo i što podržavaju službene izjave, njegov put u društvo bogataša izgledao je otprilike ovako.

Vračarić se proslavio kao ilegalac u okupiranom Zagrebu, odakle je dospio u partizane i do kraja rata bio na dužnosti političkog komesara u raznim jedinicama. Kraj rata dočekao je kao visoki obavještajni oficir. Nositelj je Spomenice i nekoliko odlikovanja. Dugo je bio direktor tvrtke Mega, a onda je došao u malo poduzeće Metalijum.

Dugo nikome nije bilo neobično što jedno malo poduzeće pravi veći promet nego neki giganti naše privrede. Nikome nije bilo ništa sumnjivo ni kada je Lazar Vračarić kupio u Zagrebu vilu koja stoji najmanje sto milijuna starih dinara, ni kad se vozio jaguarom.

Kad je Laza Vračarić odlučio unovčiti svoju revolucionarnu prošlost i kad je to počeo činiti, još se ne zna.

Ali se zna da je sve svoje sposobnosti i veze iskoristio da Metalijum pretvori u izvozno-uvozno poduzeće. Da bi se dobilo pravo na uvoz robe, moralo se nešto izvesti. Na prijedlog direktora Vračarića Metalijum osniva ogranke u inozemstvu, registrirane kao samostalne firme. Direktor dviju takvih firmi u Lihtenštajnu postaje Lazar Vračarić, a pošto se vode na njegovo ime on je i vlasnik. Sad Metalijum izvozi velike količine metalnih otpadaka firmama svog generalnog direktora i dobija dokaze da je izvezao robu.

Svuda u svijetu je pravilo da posrednik, bilo poduzeće bilo pojedinac, koji osigura prodaju velike količine robe, dobiva proviziju od jedan do deset posto.

Kad je tikva pukla, Vračarić je optužen da je ukrao dvadesetak milijardi dinara. Ovakvih poslova, s firmama koje naša poduzeća osnivaju u inozemstvu ima tko zna koliko.

U Jugoslaviji, znači, čovjek može postati milijarder. Legalno, poštujući sve zakone i uredno plaćajući porez, ili kradući.

Majstor S. G., koji se obogatio ne krijući što radi, sada je digao ruke od posla u zemlji i otišao u Njemačku, ali zato nema razloga bojati se doći u svoju vilu. Lazar Vračarić pobjegao je, najvjerojatnije u Lihtenštajn.

Javnost svakako ima pravo da čuje i što je sa svih 156 ili 172 jugoslovenska milijardera i kako su oni došli do bogatstva.

Porijeklo imovine mora se dokazivati svuda po svijetu. Zašto bi se jugoslavenski porezni i sudski službenici libili zatražiti račune od domaćih bogataša? Naravno, ukoliko uopće znaju tko su ti ljudi. Oni im sigurno neće sami poslati svoju sliku s točnom adresom.

Napisao: D. Sekulić (Ilustrovana, 1972.)



(index.hr)

Slika smrti jednog Hrvata stoji na samom ulazu u UN, a hrvatske vlasti ga se stide. Zašto?

Na crno-bijeloj fotografiji nalazi se mladić visoko podignutih ruku i stisnutih šaka.

  Na bijeloj podlozi vidi se tanki komad konopca oko njegovog vrata. Ova upečatljiva fotografija nalazi se na ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku, a na njoj se nalazi jedan Hrvat. Jasno, riječ je o Stjepanu Stevi Filipoviću, rođenom Hrvatu iz Opuzena koji je spletom životnih okolnosti još kao dijete s roditeljima odselio u Srbiju. Tamo, u Valjevu, i nastala je ova fotografija, svega par minuta prije nego što će Stevo ili Stjepan biti obješen.

A obješen je baš na današnji dan, 22. svibnja 1942. godine.

Stjepan Filipović rođen je 26. siječnja 1916. godine u Opuzenu. Rođen je u hrvatskoj obitelji, ali će uskoro zbog očevog posla s roditeljima preseliti u Valjevo. Tamo su ga, jasno, zvali Stevan pa će tijekom kratkog života on zapravo biti i Stjepan i Stevan. U današnjim danima to često unosi zbrku oko pravog imena ovog mladića. U predratno vrijeme bio je član lokalnog ogranka tada zabranjene Komunističke partije, a nakon nacističke okupacije on je bio jedan od organizatora ustanka u valjevskom kraju. Na Badnjak 1941. godine zarobili su ga četnici i nakon mučenja izručili Gestapou. Nacisti su ga, nakon višemjesečne torture, pogubili pred okupljenim mnoštvom, kao upozorenje drugima.

Povijest je napravila jednu zanimljivu slučajnost. Naime, Filipović je ubijen na isti dan kad je u Šibeniku strijeljan Rade Končar. Hrvata Filipovića uhvatili su četnici i predali na nemilost Nijemcima. Hrvatskog Srbina Radu Končara uhvatile su ustaše i predale svojim gazdama Talijanima. 

U Valjevu i Opuzenu podignuti su spomeniku Filipoviću. Onaj u Opuzenu je razvaljen 1991. godine. Onaj u Valjevu, išaran i zapušten, još se nekako drži. Stjepan Filipović u Hrvatskoj je s vremenom zaboravljen. U revizionističkom ludilu koje traje do danas, antifašisti su maknuti po strani. Nisu poželjni, a Filipović još manje jer se odazivao na ime Stevan.

No, tako je u Hrvatskoj, UN-u je Filipović netko čije ime vrijedi istaknuti. Slika mladića na pragu života kako s prkosno uzdignutim šakama pred fašističkim vješalima prkosi smrti ostaje tako kao jedna od najupečatljivijih uspomena na antifašizam. 

Hrvatske vlasti ga se stide, vjerojatno iz istog razloga.



(6yka.com)

Upoznajte beogradsku porodicu koja za kućne ljubimce ima ZMIJE. (VIDEO)

Mnogi od vas imaju nekog kućnog ljubimca. Međutim, imate li zmije?

Kako neki tretiraju mačke, pse, papagaje, tako ova beogradska porodica tretira zmije kao kućne ljubimce.

Da li trebamo imati strah od zmija?

VIDEO:

www.facebook.com/stranicaljubavi

www.rts.rs

KO JE ESAD PAŠA? Premijer ALBANIJE koji je spašavao SRBE i zbog toga PLATIO ŽIVOTOM! Ovo je priča o njemu... (VIDEO)

Esad paša Toptani, bio je premijer Albanije u vreme Prvog svetskog rata, kada se srpska vojska povlačila preko albanskih vrleti prema obali jer je mislila da je tu čeka spas.

 

Razbijena napadom sa tri fronta, iznurena borbama na Ceru i Kolubari, loše opremljena, bolesna i gladna, izabrala je put preko albanskih planina radije nego da potpiše kapitulaciju ili bude uništena.

Pisala sam o ulozi cara Nikolaja II Romanova, koji je ucenio saveznike da bi se pokrenuli i poslali lađe po žive leševe koji su mesec dana, po zimi, bez zaklona, očajavali u Draču.

Da bi uopšte stigli do obale, imamo da zahvalimo samo Esad paši Toptaniju koji je izdao proglas da srpska vojska može prolaziti preko albanske teritorije i da se dinar ima smatrati kao zakonsko sredstvo plaćanja. Osim toga, svo sledovanje hrane koje je imao za svoju vojsku dao je da se podeli srpskoj.
Najgore je tek usledilo. Jedini prolaz do mora je u uskom klancu i sa samo jednim mostom na Belom Drimu, vrlo vidljivim nemačkim avionima koji bi zbrisali svakog ko bi pokušao da ga pređe. Vezirov most je mogao biti most velikog stradanja da je Esad paša popustio pod pritiskom Nemačke i dozvolio prelet avionima i bombardovanje srpske vojske. Obećavali su mu, pretili, pritiskali svim sredstvima ali se paša nije pokolebao.

Ovaj čin je smatran kao čin izdaje i ubrzo posle rata su ga smenili a nekoliko godina kasnije i ubili u Parizu. U Albaniji je sinonim za izdaju. Sahranjen je na srpskom vojničkom groblju u Parizu. U moru krstova ima i jedan polumesec i tu počiva Esad paša. Đaci ne uče o njemu, nigde se ne spominje. Ne znaju Srbi da ih ne bi bilo, da se njihovi dedovi ne bi vratili iz Albanije da nije bilo paše.

U Beogradu postoji toliko spomenika manje zaslužnim ljudima a Esad paša nema spomenik. Car Nikolaj ga je dobio nedavno.

Esad paša je svoju “izdaju” platio životom. Trebalo bi malo više da znamo o ljudima koji su zaslužni za srpski fizički opstanak.

https://www.glas-pomoravlja.com

IMA NAŠE KORENE Princ Hari je direktan potomak hrvatskog plemića

Jedna od najpoznatijih veza je to što se na britanskom dvoru decenijama toči vino traminac iz Iločkih podruma, koje se pilo i prilikom krunisanja kraljice Elizabete II 1952. godine, kao i na venčanju.

 Zagrebački Večernji list objavio je članak koji kao povod ima jučerašnje venčanje britanskog prinčevskog para, u kome se navodi da je mladoženja princ Hari potomak hrvatsko-mađarskog državnika i vojskovođe iz 16. veka Nikole Šubića Zrinskog.

Iako Hrvatska nikada nije bila deo britanske imperije, kraljevska porodica ima čitav niz kulturnih, gastronomskih, turističkih, ali i porodičnih veza sa Hrvatskom, piše Večernji.

Jedna od najpoznatijih veza je to što se na britanskom dvoru decenijama toči vino traminac iz Iločkih podruma, koje se pilo i prilikom krunisanja kraljice Elizabete II 1952. godine, kao i na jučerašnjem venčanju.

Kada su prestolonaslednik princ Čarls i njegova supruga Kamila pre dve godine posetili Osijek i Đakovo, imali su priliku da probaju čitav niz slavonskih delikatesa. Tako je Čarls zaključio da mu je slavonska šljivovica malo prejaka, dok je Kamila uživala u likeru od oraha.

Osim događaja novijeg datuma, manje je poznato da britanska kraljevska porodica ima i nešto hrvatske krvi u svojim venama. Kako piše Večernji, svi članovi kraljevske porodice su potomci Nikole Šubića Zrinskog, što je pre nekoliko godina utvrdio i hrvatski istoričar Goran Mladineo.

On je, naime, ustanovio da je kraljica Marija (engl. Mary of Teck), supruga kralja Džordža V i baka sadašnje britanske kraljice, potomak niza mađarskih plemićkih porodica.

Tragom istorijske činjenice da su se hrvatske plemićke porodice rodbinski skoro isključivo povezivale sa Mađarima, Mladineo je, na sopstveno iznenađenje, prilično brzo i lako ustanovio da današnja britanska kraljevska porodica među direktnim precima zaista ima hrvatskog plemića Nikolu Šubića Zrinskog.

"To znači da preko njega vuku i poreklo od čitavog niza važnih hrvatskih istorijskih ličnosti iz porodica Zrinski i Frankopan, kao i srednjovjekovnih Šubića", rekao je Mladineo u ranijoj izjavi za Večernji list.

Prema njegovim istraživanjima, kraljicu Elizabetu II i Nikolu Šubića Zrinskog spaja 13 generacija uglavnom mađarskih plemićkih porodica.

Njegova ćerka Ana udala se za mađarskog plemića Ferenca Turza, čiji se sin 1866. godine oženio sestričnom kraljice Viktorije. Njihova ćerka Meri postala je supruga kralja Džordža V, koji je Velikom Britanijom vladao od 1910. do 1936. godine.

Meri i Džorž su roditelji kralja Džordž VI, oca sadašnje britanske kraljce Elizabete II.


(6yka.com)

URNEBESNA ANKETA IZ BiH: "Šta bi uradili da saznate da vam je komšija HETEROSEKSUALAC?" (VIDEO)

"Šta bi uradili da saznate da vam je komšija HETEROSEKSUALAC?" glasilo je pitanje na jednoj anketi koja je rađena u BiH.

Zapravo, da li uopšte znate šta znači "heteroseksualac"?

Da bi ste shvatili poentu ovog priloga, poželjno bi bilo da proguglate i pročitate šta je "heteroseksualac", ukoliko možda ne znate.

Pa, dragi naši, šta bi ste vi uradili da saznate da vam je komšija heteroseksualac? :-)

VIDEO:

Ne Bosanci, Hrvati Srbi... nego NAŠI u Čikagu: "Jugoslavija u jednom gradu" (VIDEO)

Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Albanci... svi ko jedan u jednom gradu U ČIKAGU.

Niko nikome ne smeta, sarađuju, druže se, poštuju i u svemu su zajedno, vjerovali ili ne.

Uostalom, da ne dužimo, odmah bacite oko na video prilog.


VIDEO:

(FACE TV)

ZORAN KESIĆ: "Zbog političara klovnova koji se prepiru, oni stvaraju nacionalne tenzije što veze s narodom nema a hoće da ima!" (VIDEO)

Zoran Kesić je dao intervju za FACE TV, možda čak i na komičan način što je njegov prepoznatljiv stil.

Šta Kesić misli o medijima?
O političarima?
O odnosima u regionu?

Saznajte...


VIDEO:

Sergej Trifunović na HRT-u: "Četnicima trebaju ustaše, a ustašama četnici da bi jedni druge držali u mržnji."

Hrvatski mediji pišu o gostovanju popularnog srbijanskog glumca Sergeja Trifunovića u emisiji "Nedjeljom u 2" na Hrvatskoj televiziji. 

Trifunović je govorio o svom društvenom angažmanu te zašto je jedan od najglasnijih kritičara Aleksandra Vučića i Vojislava Šešelja u Srbiji.

Govoreći o pozdravu "Za dom spremni", glumac Sergej Trifunović kazao je da se te stvari ne rade i uporedio to s "retardacijom hrvatske vlasti", piše hrt.hr.
"Svi šute dok bombe padaju na susjedovo dvorište. A moramo shvatiti da, kad pada susjedovo dvorište - pada i tvoje. Izgubili smo empatiju jedni prema drugima, a imamo puno zajedničkog. Opterećuju nas isti problemi - sakupljamo lijekove za djecu, mladi nas napuštaju...", nabrojao je danas u emisiji Nedjeljom u dva.
Ponovio je da na ovim prostorima danas "idioti mogu postati vlast", dok u "bivšoj Jugoslaviji direktor pečenjare nije mogao postati institucija i ministar".

"Ustašama su potrebni četnici, a četnicima ustaše. Vojislav Šešelj, koji je osuđeni zločinac kojeg Aleksandar Vučić dočeka i izgrli, izgazi hrvatsku zastavu i nastavi sjediti u Skupštini. Jer on je Vučiću duhovni otac. S druge strane, jedan ekstremno desni hrvatski novinar zove Šešelja da mu se javi u emisiju - kazao je, između ostalog, Sergej Trifunović.

Ista ekipa koju Trifunović naziva "gamad" i u Hrvatskoj i u Srbiji ostaje na vlasti. U jednom je trenutku kazao i da je Hrvatska ostala zakinuta što nije u posjet primila jednu tako "posebnu pojavu" poput Aleksandra Vulina. Za njega je kazao da je bio veliki komunista koji je postao veliki pravoslavac.

Smatra da umjetnik ne može biti gluh i slijep na sve što se događa oko njega, kao i da građani moraju imati otvorenu građansku svijest. Na pitanje šta je cijena slobode, odgovorio je: "Sloboda nema cijenu."

U emisiji urednika Aleksandra Stankovića, Trifunović je govorio o odnosu s Emirom Kusturicom, Aleksandrom Berčekom i Batom Živojinovićem, koje poštuje kao umjetnike. Smatra da čovjeka treba odvojiti od njegovog političkog opredjeljenja.

Spomenuo je i da je njegova majka išla u razred s pokojnim generalom Slobodanom Praljkom u mostarskoj gimnaziji.

"Majka mi je rekla da su ga zvali Slino jer nije znao 'oseknuti' nos", rekao je i dodao da je Praljak, koliko on zna, preoteo ženu Goranu Babiću, koji je, također, bio u istom razredu.

(radiosarajevo.ba)

Scene iz Srebrenice: Maturanti mahali zastavama BiH i Srbije i poručili da ih politika ne interesuje

U srebreničkom Srednjoškolskom centru danas je završena nastava za učenike završnih razreda, koji su po tradiciji, pjevajući prošli ulicama ovog grada.

Oni su nosili zastave Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, poručujući starijim sugrađanima da ih politika ne interesuje i da nadležni trebaju više da brinu o njihovoj budućnosti, prenosi Blic.

Nakon defilea ulicama slavlje je nastavljeno na platou ispred škole.

Ove godine završila su četiri odjeljenja sa ukupno 90 učenika – jedno odjeljenje gimnazije, po jedno medicinske tehničke i fizioterapeutske struke i hemijskih tehničara.

(radiosarajevo.ba)

TITO JE OSEĆAO I ZNAO JOŠ 1977. - "Ustaše i četnici ne miruju i rade protiv Jugoslavije!" (VIDEO)

Već 1977. je Tito upozoravao na ustaško-četničku opasnost po Jugoslaviju! Nedavno se pojavio video prilog gdje Tito o tome i govori.

Da li je Tito uradio sve što je mogao?

Da li je SFRJ ipak morala da nestane?



VIDEO:

BALJVINE - selo gdje Srbi i Bošnjaci NIKADA NISU bili u sukobu i u svim ratovima su branili jedni druge (VIDEO)

Ovo je priča o bosanskohercegovačkom selu Baljvine. 

Zavadi pa vladaj. Rečenica je to koju kao golobradi dječak nikako nisam mogao shvatiti. Tad mi je bilo najvažnije da šutam loptu sa svojim drugarima, da ih gledam bez predrasuda, iskreno, dječije. Vremenom sam sazrijevao i ponovo mi ista rečenica dođe u glavu. Objasni mi je tada indirektno, suštinski i podrobno grupa neosviještenih pastira. Dok im brojni plastovi sijena već uveliko gore, dok se njihovo stado rasipa, oni se goste negdje u hladovini velikog hrasta, čija ih krošnja čuva od svih nedaća. Uspjeli su zavaditi stado ovčica koje sve što proživješe, proživješe skupa, u stadu, u zajedništvu.

Namamiše ih mladom travom, ovčice dotrčaše, ali trave je bilo samo ispod velikog hrasta, kojem sirote ovčice nemaju pristupa. Optužiše pastiri neke ovce u stadu, jednako gladne kao i ostale, da su upravo one krive što im oni obećanje ne ispuniše. Jedan dio stada bježi u planine, drugi umire od gladi, ali pastiri neobazirući se, prepunim čašama nazdravljaju, po ko zna koji put. Ne brinu oni nizašto, ionako će im se dobar dio stada vratiti već na prvi zvižduk.

Zavađaju nas na sve strane u ovom našem stadu zvanom Bosna i Hercegovina. Dok se kupaju u novcima otuđenim od otvorenih usta gladnog naroda, pokušavaju nas ubijediti da nam je zato kriv neko drugi, samo zato što se zove drugačije i što drugi pečat nosi. A oduvijek smo bili jedno, samo su nas oni uspijevali ubijediti da to nije tako. Svesrdno se trude da u tome i dalje istraju. Vjerovatno ste se nekad zapitali postoji li mjesto u kojem se ne pamti rat među pripadnicima različitih religija. To mjesto doista postoji. Nije to Švicarska.

Nije to priča koja će početi sa “Iza sedam gora, iza sedam mora...“. Priča je to o bosanskohercegovačkom selu Baljvine. Mještani ovog sela, svjedoci posljednjeg rata (1991-1995), kažu da sukoba između Srba i Bošnjaka nikad nije bilo. Oni najstariji, čije sjećanje seže do Drugog svjetskog rata,  i koji pamte i priče svojih predaka, tvrde da do sukoba među komšijama nikada nije dolazilo.

Baljvine su mjesto u kojem sam rođen, baš na današnji dan.  Baljvine su mjesto u kojem sam prvi put prohodao. Sjećam se bježanja po bašti kada vidim majku sa tanjurom u kojem mi iznosi doručak. Nisam, eto, tad mnogo volio da jedem. Dok bi neki tek ustajali, ja bih do tada već pretrčkarao pola sela. Volio sam još tada taj svoj narod. Volio sam ranim jutrom otići i do djedove kuće i dok je još u postelji moliti ga da mi priča o tome kako je nekad narod živio tu. Baljvine su selo u kojem sam vrlo kratko živio, malo toga se i sjećam, ali selo za koje sam vječito vezan. Nigdje, čini mi se, ne možete udahnuti jutarnji vazduh na taj način. Nigdje gledati zalazak sunca kao tu.

Nigdje ne možete naći takvu historiju suživota, kao u mom kraju. Baljvine su tvrđava koju zle misli i nečasne namjere nisu mogle osvojiti. Ovdje smo u najgorim vremenima bili jedno, ovdje smo i danas jedno.

Nikada nije zapamćeno niti igdje zabilježeno da je u selu, koje pripada općini Mrkonjić grad, došlo do sukoba stanovnika zato što se zovu Hasan ili Miroslav, Rada ili Fatima, Šefko ili Milan. U gornjem dijelu Baljvina žive Srbi, u donjem Bošnjaci. Najstarijim stanovnicima ovog, po mnogo čemu posebnog sela pamćenje seže do Drugog svjetskog rata. Bilo je i tada pokušaja da se “baci kost“  među Baljvance, ali su se vrlo brzo pokazali bezuspješnim.

Dok sjedim u skromnoj, ali urednoj sobi i pijem domaću kafu, 78-godišnji Alija Murica započinje priču o selu.


“Ustaše su 1941-1945 godine krenule u gornji dio sela, krenuli su do srpskog stanovništva.  Međutim naš narod je stao i rekao - do njih možete doći samo preko nas mrtvih. Želimo da ih uklonimo, kako vam ne bi smetali, rekle su ustaše, smetat će nam jedino ukoliko ih budete dirali, jednoglasni su bili Bošnjaci. Uzeli su tada viljuške i sjekire i otišli sa vojskom do komšija u gornjem dijelu sela, kako bi bili sigurni da se ništa loše neće desiti. Sukob je spriječen“, reče mi Alija, uze gutljaj poprilično vruće kafe, te nastavi : “Sa druge strane sa Skender Vakufa krenulo je stotinjak Srba, kako bi došli do našeg dijela sela, koje je tada obilovalo žitom. Međutim, naše komšije su odlučno stale u gornjem dijelu Baljvina i nisu dozvolili da bilo ko dođe do nas. Straže smo skupa držali, kad god je bilo opasnosti po selo“.

 “I dobro i loše sve smo skupa prolazili. Šesnaest godina od našeg povratka u selo je prošlo. Nikad nikakvih problema nismo imali. Praznike slavimo skupa, obilazimo jedni druge. Oni nama dolaze na dženaze, mi njima idemo na sahrane. Živimo kao jedno“ , sada se razgovoru priključila i supruga Sejda sa druge strane stola.

Najstariji par u selu Baljvine Alija i Sejda, prisjećaju se i vremena kad su građene i renovirane džamija i crkva u Baljvinama. Muslimani su pomagali izgradnju crkve, ali su sa druge strane i pravoslavci pomogli izgradnju džamije.

 Pod utiscima sam prošetao do kuće Šefke Čauševića, dugogodišnjeg predstavnika donjih Baljvina, čovjeka koji je mnogo uradio za selo i mještane. Ondje gdje sam stao u domu Murica, nastavio sam kod Šefke.

“Ne pamti se da je ikad bilo nekih sudskih sporova između Bošnjaka i Srba“, na samom početku ponosno mi ističe Čaušević.

Prisjeća se Šefko kada je njegov otac susreo komšinicu iz gornjeg dijela sela, koja je krenula do Vrbasa po vodu. Izmorena od cjelodnevnog rada trebala je pješačiti još neka dva sata u oba smijera, kako bi djeci mogla donijeti nekoliko litara vode. Iako je tada bio dječak, dobro se sjeća da je komšinici njegov otac nasuo potrebnu količinu vode iz svojih zaliha, kako sirotica ne bi trebala toliko pješačiti. Sjeća se Šefko i riječi te žene koja je rekla da to nikada neće zaboraviti.


Teško je doista shvatiti šta je ovaj narod stoljećima vezalo. Za rubriku “vjerovali ili ne“ svakako je to da nikada nije došlo do međuetničkih prepirki, a kamo li sukoba u ovom selu.

“Ovdje je narod bio jako siromašan i pomagali smo jedni drugima. Sjećam se dobro kada je u ovom ratu (1991-1995) komšija Nedo samljeo svu pšenicu koju je imao i odlučio da podijeli onima kojima je potrebno brašno. Dok imam jest ćemo svi, a kad ne budemo imali, onda ćemo skupa umirati od gladi, bile su tada riječi Nede“, priča Šefko o svojim komšijama.

“Po ko zna koji put istakao se i Miroslav Tešanović. Kada je srpska vojska dolazila u selo, Miroslav im je otvoreno poručio da u donji dio Baljvina ne smiju zalaziti. Ako vam zatreba mesa ili bilo šta, eno vam štale uzimajte koliko hoćete, ali komšije ne dirajte, poručio je već sada pokojni Tešanović“, sa posebnim emocijama priča mi Šefko.


Na sve strane susrećete ljude koji baš i ne razmišljaju glavom onda kada bi i najviše trebali. Tako je bilo i kod nas. U selu je tokom posljednjeg rata bilo i onih koji pijani lažu o tome kako smo se naoružali, kako smo spremni za rat, ali naravno ništa od toga nije istina.


U toku tih dešavanja, Miroslav Tešanović, poručio je komšiji Šabanu Habiboviću : “Vežite vi svoje pse, a i mi ćemo svoje“! Bila je to i više nego jasna poruka da se izbjegne nesreća koja je zadesila ostatak Bosne i Hercegovine.

 Dok sam zamišljen sjedio pored Šefke, prisjeti se on još jedne situacije koja je pokazala da je u Baljvinama važno da si čovjek, ništa druge izuzev toga.

“Ljudi iz našeg sela krenuli su u svatove u Skender Vakuf. Imali su potvrdu da je riječ o svatovima te da idu dovesti nevjestu. Ipak svi su bili pohapšeni. Među svatovima bio je i Radovan Jotić. Nakon kontrole Radovana su odmah puštali, ali je otac Jovan poručio da se kući ne vraća bez komšija muslimana. Poznato je da je većinsko stanovništvo u Skenderu bilo srpsko. Nakon toga je Jovan, tada starac od sedamdeset godina, dva puta pješice išao do Skendera. Do Skendera pješice, za momka u najboljim godinama značilo je četiri sata hoda. Jovan je išao, pregovarao i nakon toga su svi pušteni i vraćeni u selo“, prepričao mi je Čaušević.

Septembra 1995 godine, komšije pravoslavci više ništa nisu mogli učiniti. Srpska vojska je ušla u selo. Kako ne bi došlo do sukoba srpske vojske i nas golorukog naroda, napustili smo donji dio naših Baljvina. Smjestili smo se pod jedan most u selu Bočac. Jedna anegdota me vječno veže za tih četiri dana provedenih pod mostom.Tada kao dječak od nepunih pet godina u toku noći dok su svi spavali, ispao sam iz majčinog naručja. Kotrljao sam se niz obalu prema rijeci Vrbas. Na kraju me neko granje zaustavilo, a moji uzvici: “Mama, pao sam sa kreveta“, probudili su majku koja me našla tik uz rijeku. Ne znam zašto, ali eto, to sam morao spomenuti. Jednog od tih dana, dok je prolazio pored  mosta Drago Tešanović, prepoznao je svoje komšije, te svratio da vidi o čemu se radi. Nakon što je bio svjestan situacije, urgentno je otišao u međunarodni Crveni krst u Banjaluku. Preko njega smo dobili i osam autobusa, te kamion za transport stvari. Nekada davno Bošnjaci su spasili Draginog djeda, ali bez obzira na to, pokazao je Drago da je biti čovjek tako jednostavno, a tako teško. Ostadoše mu komšije muslimani vječno zahvalni. 

“U ratu je bila prodavnica u gornjem dijelu sela. Vjeruj mi, ta žena, srpkinja, znala je da krije od svog naroda, kako bi nama pomogla. Uspjeli su ona i njen muž dogovoriti da 27 tona brašna dođe u selo u vrijeme takve nestašice. To su stvari koje se ne zaboravljaju. Svaki čovjek sebe i mrzi i voli. Ako želiš da si voljen, moraš voljeti. Mnogima nije jasno kako je to sve funkcionisalo i funkcioniše u Baljvinama, ali eto tako je“, istakao je Šefko Čaušević, te predložio da pođemo do njegovog prijatelja Milana.

“U selu Baljvinama od davnina skupa žive pravoslavci i muslimani. Nikad nismo imali nikakvih zamjerki, niti svađa. Oduvijek smo skupa i jako dobro živjeli. Vjerujem da će se tako i nastaviti“, izgovara Milan Jotić, dok njegova supruga Dušanka iznosia piće za goste. Ispred kuće, za stolom sjedimo Zaim, Hajro, Milan, Šefko i ja. Svi prijateljski raspoloženi i nasmijani.

“Pomogali smo jedni druge uvijek. U toku ratova skupa smo stražarili i branili selo“, ponosno ističe Milan.

Prisjetiše se Šefko i Milanu i priča da su se u periodu Drugog svjetskog rata svi statnovnici gornjeg dijela sela smjestili u donji dio. Nije više bilo bezbijedno, pa su Srbi potražili pomoć komšija Bošnjaka. Ne zaboravivši sve stvari koje su ih stoljećima vezale, Bošnjaci su širom otvorili vrata svim komšijama Srbima i smjestili ih u svoje domove. “U mojoj kući tada je bilo dvadesetak osoba“, kaže nam Šefko, dok su Milan, Hajro i Zaim nazdravljali za zdravlje i budućnost koja će se temeljiti na dosadašnjem poštovanju i prijateljstvu.

“Nas je sudbina vezala, uvijek smo bili naslonjeni jedni na druge. Ovo što imamo u Baljvinama, nema nigdje. Poslije rata i džamija i crkva su preživjele, što dodatno govori o svim dešavanjima“, saglasni su Šefko i Milan, inače prijatelji koji su skupa i vojsku odslužili.

Nakon što je 1995. potpisano primirje, došlo se do određenih podataka. Iz donjih Baljvina na ratištima širom BiH poginula su četiri momka. Iz gornjih Baljvina, ni manje ni više, nego četiri. Subina ili ko zna šta?!

Dok sam šetao kroz rodno selo, sretan što su mi korijeni upravo tu, sretoh prijatelja Sedina. Ukratko mu ispričah kojom sam namjerom tu i zašto me nije bilo već nekoliko mjeseci. Bilo mi je zanimljivo čuti i njegovo mišljenje o našem, zajdničkom fenomenu. “Od oca sam naučio da je suživot ovdje postojao stoljećima. Da smo uvijek uspješno funkcionisali. I danas, djeca skupa igraju lopte, družimo se skoro pa svakodnevno. Imam mnogo prijatelja pravoslavaca, ne samo iz Baljvina nego i šire. Često surađujemo na obostrano zadovoljstvo“, kroz smijeh mi ističe ovaj čestiti momak, Sedin Mešić.


Baljvine su primjer na kojim bi mnogi mogli učiti, a naročito budući naraštaji. Budi čovjek, ma kako se zvao, budi čovjek ma gdje se i na koji način Bogu molio. Ako smo već svi toliki vjernici, budimo svjesni da nam ista ta religija nalaže da poštujemo druge i da čuvamo odnos sa komšijama. Nijedna religija nam ne nalaže da se mrzimo i ubijamo. Voli, da bi bio voljen, kako reče Šefko Čaušević.

Ovo selo je specifično i po desetini stećaka rasprostranjenih po cijelom selu. Iz kojeg perioda potječu i koliko bi mogli obogatiti historiju ovog simpatičnog sela još nije pozato. Prije nekoliko dana Savez turističkih vodiča Republike Srpske održao je i radionicu za selo Baljvine. Predsjednik Saveza turističkih vodiča Republike Srpske Milan Bukara tom prilikom je istakao da je siguran da će ovo selo uskoro biti nezaobilazan dio programa posjetilaca okolnih gradova, ali i stranih turista. Ovih dana u selo dolaze i ljudi zaduženi za zaštitu nacionalnih spomenika. Kada će izaći konačni rezultati o starosti stećaka i periodu iz kojeg potječu i da li će i po tome možda ovo selo postati fenomen, uskoro bismo mogli saznati.


VIDEO:

(6yka.com / AlJazeera)

Ovog Bošnjaka su spasila dva Srbina. Pogledajte šta je se sa njima kasnije desilo (VIDEO)

Svjedoci smo toga da nijedan rat nažalost ne završi se bez posljedica. Ako bi mogli reći da postoje određeni ljudi koji su ipak odoljeli ratnom zanosu, to su dvojica Srba o kojima se govori u narednom prilogu.

Opominjite, da se nikada i nikome slično ne ponovi!



VIDEO od 1:02 min:

SRPKINJA SE LUDO ZALJUBILA U ALBANCA: Uprkos protivljenju porodice krenula je za njega, a onda SVIMA PORUČILA OVO

Anđela Savić je Srpkinja koja se zaljubila u Albanca, i odlučila da ga poseti, uprkos protivljenju njene majke. Njenu priču prenosimo sa portala HOAS: 

"Tri nedelje sam vodila rat sa mojom mamom kada sam joj saopštila da želim da posetim dečka koji živi u Albaniji. A zašto? Zbog nekih glupih predrasuda. Činjenica da je on proveo više od mesec dana u Beogradu nije bila dovoljna. Strah je bio jači. Važno je napomenuti da on nikada nije bio problem. Bio je kolateralna šteta. Pravi problem je ta apstraktna zemlja u kojoj Srbima vade organe. To ne radi on, a ni njegovi roditelji, nego neko nepoznat, tamo negde. Odletela sam u tu ozloglašenu zemlju i stigla sam oko ponoći, bila sam pomalo zbunjena, a jedino što sam znala da izgovorim na albanskom jeziku je "mirmrama", što znači dobro veče.

Sela sam u autobus, putovala sam do Prištine, gde sam se i sastala sa njim, glavnim glumcem u mom životu. Na autobuskoj stanici su nas svi pozdravljali na srpskom i albanskom jeziku.

Nisam mogla da ne primetim promenu. Ljudi su bili srećni zbog nas, govorili su nam da samo mladi mogu da promene naše zatrovane odnose.

Veruju u to da svi Srbi znaju ruski jezik. Ispostavilo se da sam ja jedina među njima koja ne zna ni jednu jedinu reč. S druge strane, i mi mislimo da su svi Albanci muslimani, tamnog tona i crne kose, a to definitivno nije istina.

Ja ne mogu da pričam o prevazilaženju predrasuda jer ih ja nikada nisam ni imala. Što se tiče moje porodice, pošto sam se vratila živa i u jednom komadu, svaki moj sledeći odlazak u Albaniju bio je manje stresan. Umesto da pokušavamo da ubedimo nekoga i uverimo ga u ono u šta ne žele verovati, najbolje je da im samo pokažemo kako stvari zapravo mogu biti lepe.

Citiraću majku mog dečka koja je prokomentarisala strah moje majke: Zar ne gledaju vesti? Mi živimo mirno! A zatim je zastala i rekla: O, da.. oni gledaju.

Ljudi su prilično isti, a ono što stvara distancu između njih nisu kilometri, nego naracije koje se nameću."



(Kurir.rs/HOAS)

OVO JE PRIČA O FRATRU, HODŽI I PAROHU IZ VOJNIĆA... TRI PRIJATELJA: Mi smo ti koji ljudima moramo pomoći, da se s njima radujemo i tugujemo, jer sve se na kraju svodi na to ILI JESI ILI NISI ČOVEK!

Ima onaj vic. Došao Zagrepčanin u Sarajevo, ušao u kafić i naručio:



- Prosim vas jednu kavu!

- Nema - kaže konobar.

- Nije Hrvat, možda je Srbin, misli si Zagrepčanin, pa kaže:

- Moliću jednu kafu!

- Nema - opet će konobar. Gost je sada siguran da je konobar Bošnjak, pa ispali:

- Molim vas kahvu!

- Ma nema, ba, vode, đe’s navro? - odbrusi mu konobar.



A ova je priča potpuno istinita. Došli - Hrvat i još fratar, Srbin - pa još i paroh, s njima i bošnjački hodža, a sva trojica Bosanci, u kafić Kum u Vojniću nedaleko od Karlovca, seli za sto i naručili kavu, kafu i kahvu, piše Jutarnji list.



Ne ispiše ih ni do pola, a već postadoše nerazdvojni prijatelji. Puši fra Ivo hodžine cigarete, jer ga ovaj nudi.



- Ma za rođendan ću ti kupiti šteku - kaže mu fratar.



- Pa danas mi je - odvrati hodža župniku dok mu je iz kutije izvlačio zadnju. - A i ne treba, radije bih u gotovini - komentari[e hodža.



Nakon toga nije bilo načina kojim bi katoličkog sveštenika odvratili da plati sve što smo za stolom Kuma popili. U kafiću u Vojniću bili smo svedoci ovome, ali i brojnim drugim fazonima koje je Bog dao samo Bosancima.



Fra Ivo Bošnjak (36) rođen je u Rami-Prozoru, nakon ređenja 2009. godine tri godine je službovao u Kreševu, isto toliko potom u Dubravi kod Brčkog, pa godinu i pol u Tolisi kod Orašja, te je preko jedne od župa gradišćanskih Hrvata koju je vodio stigao u oktobru prošle godine u Vojnić i preuzeo Župu svetog Antuna Padovanskog, kako bi zamenio bolesnog fratra Antu Ivanovića.



Brine o 2.339 članova svoje župe, a u tih nekoliko meseci koliko je ovde odselilo se petnaestak mladih župljana.



Hodža Admir Muhić (40) je iz Busovače, a od 1992. godine živio je u Puli, prvo radno mesto 1998. mu je u Varaždinu, gde se oženio, a godinu kasnije jednom nedeljno putovao je u Cetingrad da drži veronauku.



Dve godine posle se tamo preselio, a onda za još dve formirao džemat u Bogovolji, preselio se u Maljevac na službu te je od 2008. formiran medžlis Karlovac s tri džemata, a 2012. on je postao glavni imam karlovačkog Medžlisa.



Hodža Muhić voli da piše pesme, nekoliko zbirki je i ukoričio, a široj javnosti postao je poznat nakon toplog i dirljivog pisma dobrodošlice papi Franji prilikom njegove posete Sarajevu 2015. godine. U zadnje dve godine beleži iseljavanje 22 porodice, u školi je broj đaka sa 80 pao na 44.



Baš danas je jedan od najznačajnijih dana otkako je na Kordunu, na groblju u Širokoj Rijeci imaće svečano otvorenje gasulhane (mrtvačnice), a potom u Bogovolji svečanost otvaranja novoizgrađene džamije, prve u Karlovačkoj županiji, a četvrte u Hrvatskoj.



Željko Vidaković (41) rođen je u Zvorniku, nekoliko godina je predavao veronauku u mestu nedaleko od rodnog grada, a onda je 2011. stigao u Vojnić i postao paroh Kolarićko-veljunske parohije, sedište mu je Kolariću, a brine o ljudima na terenu udaljenom 30 kilometara na svaku stranu sveta.



Uglavnom se radi o staračkim domaćinstvima, njih 600 koji izumiru, mladih je malo, a oni koji jesu, gledaju da isele.



Zašto je ovu trojicu dragih i njemu odanih ljudi Svevišnji okupio na mestu gde svoju domovinu mogu gotovo opipati, u pograničnoj opštini Karlovačke županije, on zna najbolje, ali ovaj delić kordunskog prostora koji je kroz istoriju često krvario i najčešće bio ničija zemlja, trebao je baš ovakve ljude, one koji će različitosti početi da spajaju.


"Vera spaja kroz lepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuverski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti reči", slaže se trojac.



- Ma mi smo se kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan - dodaje hodža Muhić.



- Sva trojica rođeni u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovek, ili nisi čovek, nema to baš puno veze s nacionalnošću - naglašava fratar Ivo.



Ima, dakako i stvari oko kojih se ne slažu. Tako recimo oženjeni efendija i paroh fratra koji je, dakako, u celibatu, kada pričaju o plusevima i minusevima ženidbe teše da ne brine, jer nije on u minusu već su njih dvojica, jer stvar treba sagledati celovito, a ne samo s jedne strane.



- Eh, jel’ prednost ili nedostatak, ne znam ni sam šta bih ti rekao. Kažu mi oni - blago tebi, nemaš žene, pa ne polažeš nikome računa, a ja njima kažem, da nemate žena, kukali bi vi! - kroz smeh priča fra Ivo.



Prvi su prijateljstvo sklopili efendija i paroh, jer su najduže tu.



- Ja sam želeo da otvorim tu priču, pa sam Željka posetio za jedan Uskrs, poželeo sam da mu čestitam iz kolegijalnih razloga, a isto tako sam znao da odem u katoličku crkvu kada je župu vodio fra Tomo. Hteo sam izazvati pozitivan efekt. Pomislio sam, kada dete vidi da hodža, fratar i pop zajedno sede, reći će kod kuće: mama, tata, babo, video sam ih da sede zajedno. Onda su roditelji dužni da mu kažui: i on je čovek, iako nije “naš”! Pozdravi ga napolju, pomozi mu, nasmeši mu se u prolazu, ustani mu u autobusu. Neka ova naša zajednička slika bude takva poruka koja će otići u svet - kaže imam Muhić, dodajući da je na njima da budu glasnogovornici ljudima u potrebi.

Ja ću ovde ugasiti svjetla

- Ako je čovek na ivici i u siromaštvu, on je na pragu da izgubi veru u Boga, znači, mi smo ti koji im moramo pomagati, i duhovno i socijalno i materijalno, da se s njima radujemo i tugujemo. Ako budu morali otići svi, ja ću biti zadnji koji će otići - kaže hodža.



- Ima ovde velikih socijalnih problema, vidim da ima kuća bez vode, pa majka nosi decu da ih kupa na reku ili potok. To je sramota, i to sam rekao načelniku opštine - kaže fra Ivo, slažući se sa svojim kolegama da više brige treba posvetiti mladim ljudima, jer previše ih odlazi trbuhom za kruhom.



Nemoguće je, dodaje Admir, te životne teme odvojiti od verskih, kada su one isprepletene, pa o njima tri prijatelja najčešće i pričaju.



- Imamo drukčije stavove kada je u pitanju Isus, koji po islamskom shvatanju nije razapet i nije uskrsnuo niti da je Merjem (Marija) majka Božja, ali otkuda mi pravo da ja to njima namećem. I nećemo se složiti o politici, ni u sportu, ali ni ne trebamo. Imamo puno više zajedničkih tema koje otvaramo, protiv smo ubistva, krađe, prostitucije, siromaštva, za odgoj i obrazovanje. Neka vernici čuju i vide teme oko kojih se slažemo, pa neka se to prelije na dva načelnika, pa na dvojicu komšija, koji će činiti isto, a onda se na kraju prepoznaje na čoveku je li iskren, ako jest, onda ti je blizak. Niko meni ne garantuje da ću ja u dženet (raj), zašto ne biste i vi, i Ivo i Željko, niko nema garancije, a mi smo tu da pozivamo na dobro i odvraćamo od zla - priča imam Muhić.



Nudi odmah jedan primer iz svakodnevnog života.



Srbin Pajo u njegovom Maljevcu krenuo u menjačnicu sa 63.000 kuna, ali ih  stavio na krov automobila i novac je pao dok je vozio. Naišle su dve nane, jedna od njih bila je dadilja hodžine dece, koja mu se poverila na nalazu. On joj je rekao neka sačuva novac, te da će se ubrzo pročuti ko je bez njega ostao, te su tako i došli do Paje.



- Odemo mi do njega i pitamo ima li bujruma (pitanje jesu li dobrodošli u kuću), kažemo da čujemo da je u nevolji i da možemo pomoći. On je pomislio kako mislimo da skupljamo novac za njega, pa unapjed kaže da ne treba, a ja kažem da nećemo, već da su njegove pare pronađene. Nana iz marame izvadi sve i jednu novčanicu i stavi mu na sto. A on poskoči i kaže: ‘Ima Boga, velik je kao ova kuća’. A ja mu potvrdim rečima Allahu Akbar (Bog je najveći)! Tim usklikom koji neki koriste za stvaranje problema i napade. Ali, i arapski katolici će tim rečima slaviti Božju veličinu - priča hodža Muhić.



- Bio sam nedavno u Australiji, pa tamo živi 200 naroda i sve normalno funkcioniše, a ne znam kako ne bi moglo kod nas gde nas je tri, a trebalo bi ih podeliti na dva - ljude i neljude. Eto, neki dan došli na kafu, pa dolazi njih petero, šestero dece s igrališta na sladoled. Počastio ja njih sve, pa nisam tada pitao ko je tu Hrvat, tko Srbin, a ko Bošnjak - kaže fratar.



Iz toga se njemu, međutim, otvoriše novi problemi, kada su videli da ujak (u BiH tako zovu fratre) časti sladoledom, eto njih još 20 pred njega, pa je Ivo počastio i njih. Ubrzo se, dakako, po celoj školi pročulo da se besplatno dele sladoledi.



Srećom je tada već završilo fratrovo slobodno vreme za kafu.



- Kad sam bio bolestan, veroučitelj i župnik iz Cetingrada molili su se za moje zdravlje, tako eto i nas trojica sada molimo Boga da podari zdravlje fra Anti da može širiti svetlo koje širimo svi - kaže hodža.



Dok tri Bosanca šire ljubav i toleranciju u Hrvatskoj, njihova Bosna vapi za takvim nečim. Što će biti s njom?



- Bosna živi večno, kad je preživela tolike godine, preživeće i ovo. Ponosan sam na nju, ona je moja domovina, toga se ne stidim i nikad je se neću odreći. Ceo moj život vezan je za nju, nikada ni najmanju neugodnost nisam imao tamo, osim jednom, kada su igrali “Željo” i “Zrinski”, a ja navijao za Želju, pa mi je jedan prigovorio - priseća se kroz smeh fra Ivo Bošnjak, inače vatreni hajdukovac.

Zemlja koja Bosne nema

- Mi jesmo izašli iz Bosne, ali ona nikad nije iz nas. Ma kad se samo izgovara ta reč Bosna, puna su je usta, čujete to? Morate se roditi da bi je osećali, nije to samo naziv države, puno je više od toga - pesnički je to objasnio imam



Admir Muhić pa nadodao jednu vlastitu sportsku anegdotu:



- Išao sam jednom na Maksimir da navijam za Dinamo s društvom, pa kad je Dinamo zabio gol Hajduku, mi poskočili. Kako to niko nije učinio osim nas na toj tribini, ubrzo smo shvatili da smo među Hajdukovima navijačima, pa smo se lagano povukli.



- Kakav si u šahu - pita hodža fratra.



- Uh, loš, radije sam za stoni tenis i tenis - odgovori fratar.



- Razmišljam da napravimo neku međuversku ligu u “Čoveče ne ljuti se” - govori hodža.



- Vrlo dobro - podržava ga fratar.



Trebaju, kaže Admir sejati među ljudima dobro, pa će videti šta će niknuti, a moraju biti pažljivi, jer ako negde pogreše to će se vratiti, kao što se svako zlo vrati.



Ima li išta što ih može posvađati?



Nema, iako je jedna stvar izazvala žučnu raspravu, ona na koju nijedan Bosanac ne može ostati imun.



- Zna se šta najviše naljuti Bosanca, dva odsto njih vicevi o Bosancima, tri odsto političari, a 95 odsto burek sa sirom - kaže imam, pa za svaki slučaj još jednom, onako da utvrdi gradivo, naznači da je burek samo onaj s mesom, a svi ostali se zovu po namirnici, sirnica, zeljanica, krompiruša.



A onda smo saznali da paroh Željko, osim s mesom, jede burek sa sirom, a ne sirnicu, jer je nekako u njegovom rodnom Zvorniku zaživelo to mrsko ime.



Krenula su tri pastira da razriješe sve nedoumice oko ove problematike, ali smo ih morali prekinuti jer bi nas na vojničkom trgu uhvatila kiša.



Kurir.rs/Jutarnji/Mario Pušić/Foto: Facebook

NAŠI SE PONOSE RATNIM ZLOČINCIMA A UNUK KOMANDANTA AUŠVICA KAŽE: "Za poštovaoce lika i djela moga dede mogu samo da kažem da su MORONI!"

Rajner je suprotnost onoga što je bio njegov deda i jedan je od vodećih boraca za pravdu za žrtve Drugog svetskog rata.

 Kada pogledam svet danas sa žaljenjem mogu da konstatujem da ništa nismo naučili iz prošlosti u da je krajnje vreme za delovanje, jer ultradesničarske snage jačaju širom Evrope, upozorava unuk ozloglašenog komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, Rajner.

Istorija nacizma pamti dva Rudolfa Hesa. Jedan je bio Rudolf Hes (Rudolf Hess) Hitlerova "desna ruka", dok je u istoriju zločina upisan i Rudolf Hes (Rudolf Höss) kao čovek koji je najduže komandovao zloglasnim Aušvicom, prenosi Nedeljnik.rs

******************************************************************************

ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU

LINK KA NAŠEM INSTAGRAM NALOGU: 

HTTPS://WWW.INSTAGRAM.COM/OFFICIAL.BIH.SRB.HRV/

BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRAĆENJE!

******************************************************************************

Rajner je unuk ovog drugog.

"Za današnje neonaciste i desničare, poštovaoce lika i dela moga dede, mogu samo da kažem da su moroni. Kako drugačije nazvati obožavaoce jednog koljača", rekao je Hes u intervjuu za Danas.

Rajner je suprotnost onoga što je bio njegov deda i jedan je od vodećih boraca za pravdu za žrtve Drugog svetskog rata.

Porodica je, piše Danas, od Rajnera dugo krila ko mu je deda, sazanao je kada je postao tinejdžer. Sa 15 godima pobegao je od kuće jer nije mogao da se pomiri sa tim, kao ni sa činjenicom da su njegovi najbliži negirali Holokaust.

Sa 39 godina doživeo srčani udar i pao u komu. Napokon što se oporavio počeo je da se bavi istraživanjem nacističkih zločina. Na čelu je organizacije "Footsteps team" koja okuplja potomke nacista koji su se suočili sa zločinima predaka.

Govoreći o bremenu koje nosi ističe da mu u početku nije bilo lako, posebno zbog toga što je u porodici deda bio hvaljen i veličan.

"Moja baba nije smatrala da je deda išta kriv niti je mislila da to što je učinio zločin. Ali to je bilo normalno i uobičajeno razmišljanje u svim porodicama čiji pripadnici su činili zločine", ispričao je Hes i dodao da je njegova baba pokušala da uči i oblikuje svoje potomke u duhu ideologije nacionalsocijalizma.

"Trebalo mi je 30 godina da naučim da nosim to breme i počnem da živim sopstveni život. Imam snage da se nosim sa tim teretom na suprotan način od onog na koji to čini ostatak moje porodice. Tako da sam za njih posao izdajnik".

On ističe da ne može da oprosti dedi, babi niti ocu.

"Nije bilo pošteno sa njihove strane da nam prenesu teret krivice i ostave nas da živimo s njim. Kao otac, imaš obavezu prema deci, a ona se odnosi i na ovakve stvari. Pritisak porodice, laži i negiranje činjenica, nisu mi doneli ništa dobro. Istina je samo jedna. Varvarska, neljudska dela počinjena u ime režima, a praćena zaslepljujućom mržnjom predstavljaju nešto što nikada neću razumeti. Izgovor mog dede 'zapovest je zapovest', kako bi opravdao svoje postupke, jednostavno ne prolazi."



(6yka.com)