понедељак, 30. април 2018.

(VIDEO) OVO JOŠ NISTE ČULI Imitacije koje će vas nasmijati! Mladić imitirao naglaske Bosanaca, Beograđanina, Dalmatinca, Slavonaca, Crnogoraca…

Snimio je vidio u kojem priča raznim ex-Yu jezicima i naglascima, a većina se složila da je to obavio i više nego odlično, piše “Tuzlanski“.






Ovakve imitacije sigurno će vam izmamiti osmijeh na lice…

Pogledajte kako je između ostalog “odglumio” Dalmatinca, Zagrepčanina, Slavonca…




ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU



LINK KA NAŠEM INSTAGRAM NALOGU: 

BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRAĆENJE!




VIDEO:






(haber.ba)

MOMAK IZ BOSNE NASMIJAO REGION ZA 1. MAJ: "Zaposleni smo svi preko štele, rođak nas ubacio." (VIDEO)

Da se u BiH i regionu zapošljavaju preko štele, nije ništa nepoznato, čak se to tretira kao javna tajna.
Međutim, kada se neko pred kamerama pojavi i izjavi da je zaposlen preko štele (ničim izazvan), to već daje neku drugu priču.




Nekim smiješno, nekima žalosno, sve u svemu primijeti se iskreno.




ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU



LINK KA NAŠEM INSTAGRAM NALOGU: 

BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRAĆENJE!



Šta vi na to kažete?

VIDEO:


  

POTRESNI INTERVJU MLADIĆA 1991. GODINE: "Kanite se oružja, hajmo da se dogovorimo! Šta je bitno ko je Srbin ili Hrvat?" (VIDEO)



Da rat nikome dobro ne donosi, to znaju i ptice na grani. Brojni su primjeri tragedija koje su zadesile Balkan u ratovima, ali bilo je i onih herojskih priča, kojih se malo sjećamo.


ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU



LINK KA NAšEM INSTAGRAM NALOGU: 

BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRAćENJE!




Jedan od prvih ratnih intervjua je i ovaj, u pitanju je nepoznati mladić koji poziva Srbe i Hrvate da sjednu za sto i da se dogovore jer mržnja i rat nikome ne idu u prilog.

Posluštajte šta je imao za poručiti.

VIDEO:



субота, 28. април 2018.

Rat? Može! Ovaj put bez puške.

„Dobra večer, ovo je rat.“- izjavio je Senad Hadžifejzović, bh. novinar, urednik te voditelj u dnevniku radio-televizije Bosne i Hercegovine. Rekao bih, izuzetan poznavalac pulsa naroda. Bila je to davna 1992. godina. Godina ispunjena ogromnim tenzijama, nepredvidim situacijama, te pomiješanim emocijama kod svih naroda bivše nam zajedničke države, Jugoslavije. 





Kao dijete koje je rođeno pred sam kraj rata, tačnije 1995.godine isuviše nerealno bi bilo pričati o istom, a ne doživjeti javašluk i morbidno iživljavanje nad nedužnim civilima. Međutim, kroz obrazovanje, kroz tomove knjiga, usmenog prenošenja, video/audio zapisa, razgovora sa mnogim intelektualcima te onima koji su proživjeli četverogodišnju golgotu, želim pisati. Želim dati skromni doprinos u sprječavanju same pomisli na rat, a kamoli njegovo sprovođenje u djelo. Tako sam sitan-znam. Tako sam nemoćan.


ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU



LINK KA NASEM INSTAGRAM NALOGU: 

BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRACENJE!


 Rat? Može! Ovaj put bez puške.



Ja sam pripadnik korupsa jedne nove generacije. Generacije kojoj je mnogo pažnje posvećeno prilikom upisivanja na fakultet. Da, da. Bilo je to čudno. Mnoge medijske kuće širom Bosne i Hercegovine pravile su specijalne priloge o pomenutoj temi, s ciljem da se ispita način razmišljanja posljeratne generacije koja će po prvi put kročiti u sferu visokog obrazovanja i po prvi put susresti se sa malo ozbiljnijim konceptom obaveza. Međutim, akcenat se upravo stavljao na nesudjelovanje u ratu i očekivanu neopterećnost sa istim. Naravno, to je bila ključna tema. Koncept psihološkog načina razmišljanja. Usuditi se reći i dati svoj vid mišljenje u ime cijele jedne generacije je pomalo nezahvalan posao, s toga to niti želim da pokušavam. Međutim, dominantna je pojava kod pomenute generacije, a odnosi se na rasplamljivanje nacionalizma. Dugo vremena u razgovoru sa svojim prijateljima, a ponekad i u razgovoru sa samim sobom trudim se ponaći glavni i ključni motiv za takvo što. Kada se odlučite zaplivati u tom moru nacionalizma i načina razmišljanja, nešto i ne očekujem da bi mi talasi dali neki bliži pristup pomenutom. Najčešći odgovor bio bi da većinu stvari nosimo ispod vlastitog krova svoje kuće. Naravno, stoji. Međutim, pored načina na koji nas kuća odgoji, postoji i način na koji nas sistem odgoji. Veoma je opasno kada glavni čelnici sistema, ponajviše oni sa najviših nivoa vlasti, šire upravo nezdravu propagandu, u zadnje vrijeme najčešće sa akcentom na rat. To su nezdravi roditelji, koji neometano udaraju temelje puta ka ratu. Unutar svega pomenutog, uspjeti izdići se i oglušiti, bi značilo-uspjeti! Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kao kolektiv u našem slučaju, trebalo bi da ulijeva sigurnost, požrtvovanost njih za nas i ponovit ću-sigurnost. U prijevodu, nažalost, to su tri podijeljene historije, tri podijeljena stava i tri huškača. Imam svoj identitet, na koji sam ponosan. Po pravilu, trebao bih i da imam predstavnika svog identiteta u pomenutoj instituciji, ali nažalost, niti jednog od njih ne osjećam svojim. Zastanem, pa se prisjetim: „A koji je to tačno moj identitet?“ Nazvao bih ga identitetom težnje za što većom dozom čovječnosti u sebi. U njima ne vidim to.

Nakon svih oduzetih života, kćerki i sinova, nedužne tek rođene djece, žena i muškaraca, treba biti strogo pripreman i uzgajan idiot pa pozivati ponovo na isto. Da se razumijemo, aludiram na većinu nivoa vlasti u državi, te države u regiji. Jedan izgubljen život je kao cijeli svijet izgubljen. Hiljade i hiljade izgubljenih života i mladosti, nisu bile dovoljne da primimo na znanje da se to nikada ne smije ponoviti? Treba dovršiti posao? Slažem se. Treba. U vašim glavama. Zatrovanim i okorjelim. Onim glavama što ne znaju za bolje, te  što uskogrudno gledaju na sve okolo sebe.  Za svaki poziv na pripremu za rat, na agresiju, na iživljavanje nad drugim i drugačijim, sram vas bilo. Stidio bih se svih rana ovog društva koje su i danas žive.

Jasno mi je da je pozivanje na rat savršen mehanizam za skretanje sa stvarnih problema i rak rana našeg društva. Savršen alat. S vremenom  to uđe u čovjeka i postane njegov sastavni dio i normalna pojava. U takvom društvu osoba sa zdravim razumom ne želi odrastati niti živjeti, kao što ne želi otići. Ja sam pripadnik onog miljea koji onda kada sam odluči otići, otići će, a ne onda kada ga vi natjerate na taj potez. Trenutno vodite 1:0, ali utakmica traje devedeset minuta ne zaboravite.

Pristajemo na rat. Rat vođen isključivo zdravim razumom i intelektom. Rat sa knjigom. Knjiga protiv knjige. Pa ko deblji kraj izvuče. Taj vam očito najteže pada, jer vas neznjanje ubi.  Žali Bože svake izgubljene mladosti i života, ali ako računate na sadašnju mladost Bosne i Hercegovine, za većinu odgovorno tvrdim da ste se  grdno prevarili!  Ne želim SUŽIVOT - želim ŽIVOT!

Inače, Senad Hadžifejzović nikad pomenuti rat nije odjavio.



(abc.ba)

BAKA JELA SE SJEĆA: "Da nam nije bilo Muhameda Tetinog, ugasila bi se srpska slava i nijedan Srbin ovdje ne bi ostao!"

Baku Jelu nije teško pronaći. U cazinskom naselju Mali Osredak, u zaseoku Vignjevići, za baku Jelu svi znaju. Njena kuće se smjestila nekako u sredini tog zaseoka i okružuje je veliki voćnjak. Sa osmijehom dočekuje goste.




 Baka Jela: Cazinjanka koja je vozila tramvaj


 „Ja sam ti jedina povratnica u ovo selo i nikad nisam imala niti jedan jedini problem. Meni je fino“, započinje priču baka Jevrosima Jela Đuričić, djevojački Vignjević, i pokazuje sa ponosom svoju baštu i jagode.


Njeno naselje, Vignjevići, bilo je većinsko srpsko selo i selo koje je poznato po tome što je bogato vodom.

„Naše stovrelo, Vignjevića Vrelo, napaja vodom Cazin“, zadovoljno ističe.

Piše: Lejla Hairlahović


Baka Jela je zagazila u osmu deceniju života, a njena najranija sjećanja na ovo selo sežu u Drugi svjetski rat kada su ih ustaše protjerale iz sela. Spasio ih je musliman i o njemu baka Jela priča sa velikim poštovanjem.


ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU



LINK KA NASEM INSTAGRAM NALOGU: 

BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRAćENJE!




„Muhamed Durić, mi smo ga zvali Muhamed Tetin, je sav ovaj Osredak spasio. Ja kažem svojim komšijama da, kad god slave slavu i kad ustanu da se pomole Bogu, ustanu i  pomole se i za Muhameda Tetina. Da njega nije bilo, niti jedan Srbin ne bi živ ostao i ne bi ko imao slavu slaviti. On je spasio i stoku, a djecu je spašavao na način da ih je oblačio u dimije i zavijao da se ne razlikuju od njegove. Bio je dobar i neka mu Bog podari sve najbolje na onom svijetu.“

Na šinama sarajevskog tramvaja

Poslije Drugog svjetskog rata životni put ju je odveo u Sarajevo gdje je provela najveći dio života. U Gradskom saobraćajnom preduzeću je radila 32 godine i to kao vozačica tramvaja. Ponosno ističe da je bila među prvim ženama na tom radnom mjestu:

„U to vrijeme moja kolegica i ja smo bile jedine žene koje su vozile tramvaj. Voljela sam taj posao i bila sam zadovoljna. Nas dvije smo imale i malo privilegija, imale smo slobodne dane i zamjenu kada ima slobodnih vozača pa nam pošalju po krug zamjene. Bila su to posebna vremena i bila je velika kolegijalnost.“

Iz tog perioda nosi najljepše uspomene, ali i pamti veliki broj viceva kojima uveseljava svoje goste:

„Ja sam poznavala jednog policajca koji je stalno radio na jednoj raskrsnici jer nije bilo semafora. Ja stanem na raskrnicu i onda on uđe i kaže: 'Evo ti jedan vic' i tako svaki dan. A, bio je i jedan kolega koji je stalno pričao viceve.“

Iako je voljela svoj životni poziv, naglašava da to nije jednostavan posao:

„Tramvaj je jako teško voziti. Lako je u tom smislu da nemaš teret, ali ti kad vidiš da se djeca igraju na pruzi, da ide slijepac, da ide invalid koji neće stići preći prije tebe, strah te obuzme milion puta. Svaki dan je meni za vratom bilo preko 200 putnika.“

Početkom posljednjeg rata, baka Jela je izbjegla u Švicarsku kod kćerke Branislave, Seke. Tu se zadržala do 1997. godine:

„Ja sam bila prva od onih koje je Švicarska vratila u BiH tako da sam došla već 1997. godine. Vratila sam se u Sarajevo kako bih vratila kuću, a u Cazin sam došla 1998. godine.“

Borba za povratak na svoje


Njena borba za ulazak u vlastitu kuću u Vignjevićima je trajala duže vrijeme. Naime, cijelo selo je preko UNPROFOR-a napustilo svoje kuće početkom 1993. godine i u tada prazne kuće su se naselile druge porodice. U njenoj kući je bila porodica koja nije imala namjeru da se iseli, ali baka Jela nije odustajala od toga da se vrati na svoje. Za to vrijeme, smještaj su joj pružile komšije muslimani sa kojima je cijeli život u dobrim odnosima. U tome posebno ističe Zahida Kličića i njegovu porodicu.

„Kod Zahidove porodice sam bila punih osam mjeseci. Kada sam odlučila da podnesem zahtjev za povrat kuće i imanja, bilo je onih koji su me obeshrabrivali pričama da su povratnici svugdje u opasnosti. Rekla sam im da je moj muž poginuo u Sarajevu u svojoj kući i da mi ne smeta da i ja poginem u svojoj. Bilo je onih koji su mi rekli da idem u Srpsku Republiku na šta sam ja odgovarala da sam odavde i da samo želim svoje. Čak su me pitali da li zaista želim da se vratim, a ja bih im odgovorila da sam se ja vratila, ali nemam gdje da budem“, prisjeća se baka Jela.

Uključenje međunarodne zajednice je ubrzalo proces i dovelo do toga da dobije konačno rješenje za povratak na imanje. Pored toga što se borila za kuću, baka Jela je tražila od policije da spriječi dalje krčenje šume i voćnjaka i posebno zamolila za dva stabla:

„Kada je policija došla, ja sam im rekla da sam čula da taj čovjek želi da odsiječe dva oraha koje je moja majka rukom sadila. Rekla sam im da mi je to jedina uspomena na majku i da mi puno znače. Oni su bili korektni i odmah su mu zabranili da bilo šta posiječe.“

Povratak imovine je bilo teži, ali Jelina kćerka Seka naglašava:

„To što smo prošli nema veze sa ratom, ni sa vjerom, ni sa nacijom, ni sa narodom, već sa karakterom jednog čovjeka. To nije ni vrijedno spomena i da zbog jednog lošeg čovjeka ne spominjemo sve dobre.“


Najbolji primjer suživota


Od dana kada se vratila u svoju kuću pa do danas nije imala niti jedan jedini problem.

„Nismo imali problema sa komšijama ni prije rata, a ni danas. Moje komšije muslimani su uvijek tu. Ja sam se ovdje vratila zbog mira i zbog toga što mi je lijepo. Puno nam znači ovo imanje i zato ga nismo prodali. Tu se uvijek sastajemo: jedni dolaze iz Švicarske, drugi iz Skopja, treći iz Sarajeva. U Sarajevu mi žive sin i brat, a meni je bilo dosta buke, šina i asfalta“, dodaje Jela.

Baka Jela ističe činjenicu da su im komšije muslimani puno pomogli oko obnove crkve, a posebno spominje događaj vezan za 12. juli kada na zbor dolaze svi oni koji su porijeklom iz ovog kraja.

„Prvi put kad su odlučili da se crkva renovira, na dan zbora se iskupilo puno naroda i sve su muslimani pripremili: hljeb, pečenje, pite, kolače i piće. Nije korektan ko bi bilo šta loše rekao.“

Crkva se počela renovirati, ali je nedostajalo njeno zvono. Kako je ono skinuto i prebačeno u mjesto Radić iznad Bosanske Krupe, neki Cazinjani su se pobunili i tražili da se zvono vrati na crkvu u Osredak.

„Crkva nije bila pokrivena, a u Radiću je živjelo puno više Srba nego ovdje.  Kada se crkva pokrila, onda su se Cazinjani okupili i tražili povratak zvona. Ja sam im rekla: ´Ovdje nema kome da zvoni, a tamo ima žitelja', na šta su mi Sejo Kličić i ostali odgovorili: ' Ne, ne, ne. To je naše zvono i ima da ga vrate'. I tako je i bilo“, kroz smijeh se prisjeća Seka.

Vjerski praznici se u ovom selu proslavljaju sa komšijama, a pošto Jela nema komšija pravoslavne vjeroispovijesti, onda svoje praznike proslavlja sa komšijama muslimanima.

„I Božić, i Vaskrs, i Slavu proslavljam sa komšijama. Za Vaskrs farbam jaja za sve komšije i nosim im kućama. Isto je tako i sa Bajramom. Niko nije prošao da nije svratio kurban. Znam po 17 kurbana da dobijem, a i kažu komšije: 'Niko ne zna ljepše čestitati Bajram od Jele'“, govori baka Jela.

U Sarajevo idu često jer im je tamo dio porodice, ali Jela se ne vozi tramvajem. Iako joj je život vezan za Vignjeviće, povratak u Sarajevo planira.

„Meni je tramvaja preko glave. Nekad smo imali besplatne karte, a onda je to ukinuto. Evo kupila sam kartu prilikom prošle posjete Sarajevu, ali nisam je poništila i sad mi stoji u novčaniku. Planiram se vratiti u Sarajevo kad umrem jer ću biti ukopana u grobnicu sa mužem“, završava baka Jela.



/ABC.ba

четвртак, 26. април 2018.

ZA NEPOVJEROVATI Upoznajte selo stogodišnjaka kraj Ljubinja! Žive čak i do 107 godina (VIDEO)

Ljubinjsko selo Bančići nadaleko je čuveno po stanovnicima koji su živjeli preko sto godina. 


IZVOR: RSE




Razlozi za njihovu dugovječnost navode se u dobroj klimi, ljekovitom bilju, ali neki će reći i u teškim uslovima života.


VIDEO:



(FOTO) ANJA JE NAPUSTILA HRVATSKU 1993. GODINE: Sada je obišla celu bivšu Jugoslaviju i evo šta je otkrila na tom neverovatnom putovanju

Anja Mutić, rodom iz Zagreba, napustila je Hrvatsku tokom rata 1993. i putovala širom sveta da bi posle 15 godina odlučila da se vrati u ove krajeve i pokuša da pronađe Jugoslaviju.




"Dolazim iz zemlje koja više ne postoji. U jesen 2011, dve decenije posle njenog raspada početkom devedesetih, krenula sam na putovanje na pronađem Jugoslaviju. Činjenica da sam rođena i odrasla u zemlji koja više ne postoji na mapi nije bila bitna", započela je Anja svoju priču u članku objavljenom na BBC-ju.


U to vreme, živela je u Njujorku.


"Bila sam profesionalna skitnica koja je živela tako što je stalno odlazila. Jedan dan sam plovila ka Galapagosu, sledećeg bih bila u potopljenom bungalovu na Bora Bori. Mogla sam da šetam ulicom u Lisabonu ili putujem prašnjavim bolivijskim putem. Moj život se okretao oko doživljavanja jedinstvenih životnih iskustava na redovnoj osnovi", piše Anja.


Ali ispod svih tih putovanja i povrataka bio je osećaj nepodnošljivog izmeštanja.


"Pripadala sam svuda i nigde. Iako sam znala da je blagoslov ne pripadati, nisam mogla da se s time pomirim", kaže. Ona je na svojim putovanjima, u stvari, tragala za odgovorima na dva važna pitanja – gde je dom i da li je to to mesto.


Odrasla je u Zagrebu. Kao dete je sakupljala štrumpfove i barbike, kao tinejdžerka je gledala “Beverli Hils”, čitala poeziju T.S. Eliota i slušala “Smitse”. Sve u svemu, jedno normalno detinjstvo.


"Ali, dok se Jugoslavija raspadala u ratu koji je divljao tokom devedesetih, svet oko mene se smanjivao. Kako se rat razvijao, osećala sam kao da je iznad moje glave plafon i jednom kad porastem mogla bih udariti glavom u njega i ne bi bilo nigde mesta za otići. Mogla sam da napravim rupu u plafonu, ali na kraju bih se samo zaglavila. Umesto toga, želela sam da rastem na otvorenom nebu, pa sam tako otišla", kaže.


Anja ističe da nije napustila zemlju kao izbeglica, već je to bio njen izbor. Ali 15 godina nakon odlaska 1993, tokom kojih je proputovala pola sveta, shvatila je da ne može da se pomiri sa odlaskom iz rodne grude i da mora da se vrati.


"Ta ideja mi je došla jedne snežne večeri u mom stanu u Bruklinu. Ponovo ću ući u granice moje bivše rodne zemlje. Pokušaću da razumem nasleđe ratova koji su počeli objavljivanjem nezavisnosti Slovenije 1991, borbama u Hrvatskoj 1995, brutalnim ratom u Bosni koji je zvanično okončan potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 1995. i potom NATO bombardovanje Srbije 1999", navodi Anja.

Kaže da nije bila zainteresovana da uranja u politiku prošlosti, već je želela da uhvati emociju koju su izgubljena zemlja i njena smrt ostavili na ljude i na nju samu.

I tako je doletela u Zagreb jedne oktobarske večeri. Ukrcala se u autobus za Skoplje, prestonicu Makedonije. Putovala je 12 sati do mesta u kojem je niko nije čekao.

"Mnogi ljudi smatraju da je moj pohod na bivše jugoslovenske republike čudan. Pitaju me šta me navodi na ta neobična putovanja", kaže Anja.

Putovala je šest nedelja, kako je planirala, provodeći po nedelju dana u svakoj republici, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Makedoniji.

Sa sobom je ponela nekoliko zastarelih turističkih vodiča, izdatih pre raspada Jugoslavije.

"Usput sam upoznavala ljude na način koji ja zovem ‘konverzacija uz kafu’. U Jugoslaviji je ispijanje kafe sa nekim vladajući društveni ritual. Na svom putovanju želela sam da ispoštujem tu tradiciju", ističe Anja.

Već posle prvog dana sve više se interesovala za priče ljudi i vodiči su se našli na dnu njene torbe. A onda se nešto dogodilo. Priče drugih ljudi postale su neočekivana kičma njenih putovanja. Tokom putovanja je upoznala pedesetak ljudi i zabeležila njihove “konverzacije uz kafu”.

"Sedela sam sa paravojnicima, filozofima, političarima i pesnicima. Pila sam kafu sa aktivistima, umetnicima i glumcima. Ćaskala sam sa muzičarima, profesorima i zaposlenima u neprofitnim organizacijama. Moram da priznam, Jugoslavija za mene se nikada nije završila. Bolujem od jugonostalgije. Jugoslavija je deo mog odrastanja, deo onoga što sam ja i to će ostati tako", rekla je Danče iz Skoplja, prva osoba s kojom je Anja popila kafu.

Danče je ćerka poznatog makedonskog pesnika koju je upoznala preko zajedničkog prijatelja u Njujorku.

Dok je šetala Starom Čaršijom u Skoplju naišla je na dve žene koje su kuvale ajvar – Sabrije Elezi i Usnije Fetahi. Sele su u dvorište ispod smokve, Usnije je napravila kafu i iznela slatko. Obe se sećaju Jugoslavije s nostalgijom.

"Život je bio mnogo bolji tada", rekla je Sabrije.

Anja je dalje nastavila po receptu "kafa + razgovor o Jugoslaviji". Neko bi joj ponudio svoju teoriju o raspadu bivše SFRJ, drugi su pričali o prijateljima iz detinjstva koje više nikada nisu videli ili otuđenim članovima porodice.

"Bilo je ljutnje, melanholije, frustracije, razočarenja, izdanosti i generalnog osećaja da smo svi mi izgubili nešto dragoceno", piše Anja.

Kad se vratila u Njujork analizirala je sve priče koje je čula.

"Njihove priče su me zaledile. Iznenada me je uhvatio osećaj odgovornosti da moram da prosledim dalje ono što su oni podelili sa mnom", kaže Anja.

"Putovanje nije ugasilo moju želju za lutanjem, kako sam se nadala. Umesto toga, dobila sam intiman prozor u ljudske živote pre, tokom i posle Jugoslavije. Sedam godina kasnije, ja počinjem da prihvatam da je dom stvar koja se menja, pripadanje je nedostižno kao i pre, a država u kojoj sam odrasla je zamišljena zemlja koja je nekad bila i više je nema, osim u našem kolektivnom sećanju. Ponekad je putovanje samo to što jeste, putovanje. Nazad tamo odakle je sve počelo", zaključila je Anja, preneo je BBC.

Njene fotografije možete pogledati klikom OVDE.



Kurir.rs/BBC
Foto: Instagram

ŽIVOT PIŠE ČUDNE PRIČE On je Bošnjak, ona Srpkinja: Saznali su da su brat i sestra posle 3 decenije, i evo šta se dogodilo!

On je rođen u veoma uglednoj porodici: otac profesor na ekonomskom fakultetu, majka doktor medicine. Imali su život koji je predstavljao ideal za tadašnju jugoslovensku porodicu, a onda je kreulo po zlu.





"Otac u svom najplodonosnijem delu života oboleva od, kasnije će se ispostaviti, neizlečive bolesti koja će ga odvojiti od nas zauvek. Malo ga se sećam uopšte. Više kroz naracije mnogobrojnih ljudi, kao čoveka koji je iz surovih sandžačkih vrleti, sa hladnog i nepristupačnog severa Crne Gore, sa obronaka Hajle došao u veliki grad i tu izgradio veliku i uspešnu karijeru.

Usput je pomogao brojnim sugrađanima, upisao stotine dece i studenata na fakultete u Prištini, jer je i sam na jednom bio uvaženi profesor i iskoristio svoj uticaj i moć za obrazovanje brojnih ljudi. Tu je kupio svoju besmrtnost", priča Eldar Nurković, poznati sarajevski fotograf.

"Imao je naizgled savršen život i karijeru, bio je neverovatan filantrop, pomagao je ljudima ali nešto je moralo, kao po starom dobrom balkanskom običaju da krene po zlu. Nije pošteno ni osetio svoje tridesete godine a bio je već bolestan od karcinoma nazalnih sinusa koji će kasnije metastazirati", rekao je Eldar. Njegov otac Ćerim je pre braka sa njegovom majkom dugo bio u vezi sa ženom druge vere koju njeni roditelji nisu podržavali. Čak su joj zapretili da će je se odreći ukoliko se uda za Ćerima.

"To je bila zabranjena ljubav. Po mojim saznanjima, negde skoro pred samu njegovu smrt, dok je bio uveliko u braku s mojom majkom, pojavila se ta žena, saznavši za njegovo veoma teško stanje, i dovela moju sestru rekavši da ne traži ništa i da samo želi da mu kaže da on ima još jedno dete pre nego napusti ovaj svet", kazao je Eldar.


"Sa 18 godina saznajem od mame da imam polusestru i njeno ime i prezime i da ako želim mogu da je tražim. A želeo sam i počeo sam da je tražim. Od nekih ljudi koji su bili bliski s mojim ocem saznao sam da je živela u Mostaru.

"Kada sam napokon došao do adrese saznao sam da su zbog rata otišli u Srbiju, a možda i negde dalje. Opet sam se nalazio na samom početku…Sve te godine sam razmišljao kako bi bilo dobro da je nađem, da je imam, da popunim tu ogromnu prazninu u životu koji je bio pun nekih gubitaka", kazao je Eldar.

Postojala je mogućnost da se njegova sestra Milena udala i promenila prezime što bi potragu učinilo gotovo nemogućom. "Mislio sam i osećao sam da ako valjda zna da ja postojim negde na ovom svetu da bi mi se sigurno javila nekako. Onda je došlo vreme društvenih mreža i tri godine traženja preko Fejsbuka. U jednom trenutku je njeno ime dalo pet rezultata. Poslao sam svima istu poruku koja je imala krajnje neobičan sadržaj "Zdravo, zovem se Eldar Nurković, živim u Sarajevu i postoji mogućnost da sam ja tvoj brat"…

Zamislite, naravno, reakciju tamo neke Milene Đ. iz sela pored Kikinde koja je pročitala tu poruku… Dobijao sam negativne odgovore, jedan za drugim.


Sestra mi je zadnja odgovorila", seća se Eldar. Sve što je znala o svom ocu je da se prezivao Nurković. Zvala je mamu da vidi poruku koju je dobila.

"Njena mama je odmah počela da plače i pobegla u WC gdje se zaključala. Moja sestra je lupala na vrata tražeći histerično odgovor na pitanje i hiljade upitnika iznad glave. Pogotovo zbog činjenice da je celi život htela da ima brata i maštala o tome, moleći mamu da joj ga rodi… Njena mama je, nažalost, odlučila unapred da mi ne treba da se poznajemo, jer ja kao dete iz regularnog braka i druge vere ne bih nikad prihvatio za sestru Srpkinju Milenu, mislila je, valjda. E pa dobro se preračunala", kazao je Eldar koji smatra da niko i ništa ne može popuniti vreme koje su Milena i on izgubili maštajući jedno o drugom.

"Ubrzo nakon te poruke, Milena je došla kod mene u Sarajevo i nismo se odvajali sedam dana… Čudan osećaj, ne poznaješ svoju krv, a njen genetski kod te privlači kao nikad i ništa do tada… Ko je smeo sebi dati za pravo da nam "ukrade" sve te godine i snove iza nas?… Ostalo je istorija. I te kako smo se prihvatili i samo nam je krivo što toliko vremena nismo imali pravo jedno na drugo i što nismo imali jedno drugo. To nam više niko ne može oduzeti", rekao je Eldar koji je nedavno postao i ponosni ujak malog Konstantina.

Za trivijalne razloge zbog kojih je skoro tri decenije živeo bez sestre, a koja mu je danas jedna od najvažnijih osoba tokom svakog dana ima samo jedan komentar. "Život je isuviše kratak da ga ne bismo živeli punim plućima."



(kurir.rs)

петак, 20. април 2018.

TAJNA SMRTI JOSIPA BROZA Njegov lični lekar otkrio: Od čega je zaista maršal umro, šta su predlagali Amerikanci i Rusi i koje su bile TITOVE POSLEDNJE REČI!

Dr Milomir Stanković bio je lični lekar Josipa Broza Tita dok se lečio u bolnici u Ljubljani.






On je bio kraj Tita u poslednjim danima života nekadašnjeg prvog čoveka SFRJ.



"Sve je bilo u tajnosti oko njegovog lečenja. Došla je moja supruga da me obiđe na Brdu kod Kranja nisam smeo da joj kažem da će sutra biti amputirana Titu noga. Nikad niste znali ko možda sluša", počeo je svoju priču Dr Stanković.



On je u emisiji kod Mire Adanje Polak otkrio da su im u samom kliničkom centru govorili da ne žure pojedinim hodnicima jer su novinari gledali kroz prozor.



"Upozoreni smo da ako budemo žurili novinari će znati da je nešto hitno. Maksimalna tajnost. Mi smo inekcije nosali u nekim torbicama da se ne bi videlo. Niko od njegove pratnje nije znao šta mi to njemu dajemo. Sve je bila tajna."



Opisao je i njegov prvi susret sa Titom.



"To je ubilo ujutru 15. maja na Brionima u njegovoj rezidenciji. On izlazi iz kupatila, istuširan obrijan i čeka da mu se da inekcija. Gledao je moj svaki potez. Posle je uvek imao poverenje u mene. U to vreme sam bio lekar na VMA. Kad sam došao kod njega prvi put on me je pozdravio kao da me je video juče:



- Dobar dan doktore, kako ste.



- Dobro sam druže predsedniče, kako ste vi?



- Mene doktore steže ova vražija reuma. Znate ja lečim reumu.



- Druže predsedniče, mi kad vas vidimo na televiziji kako koračate svi kažu da ste vi zdrav čovek.



- E, doktore... Ja stegnem dobro zube dok koračam pred kamerama.



Dr Stanković kaže da je jednom dok je Tito imao fizikalnu terapiju on primetio njegovo levo stopalo koje nije izgledalo dobro.


"Bilo je bledo i imalo je neku nesvakidašnju modricu. Kao da je neko mastilo prosuto na nju, potpuno ograničeno... Nije bilo razliveno. Pošto je on tad dremao malo dok su ga masirali, ja sam mislio da on to ne zapaža. Opipao sam puls, ali nije ga bilo. Izašao sam i sačekao da oni završe sa njim tu fizikalnu terapiju. Posle nekog vremena on izlazi i prolazi pored mene. A maserka njegova mi kaže - Pa on je video da ste vi nešto radili. Čim ste vi izašli on nas je pitao šta ste vi to videli. Morate mu nešto reći... Ja sam mu prišao i rekao:



- Druže predsedniče, imate na stopalu jednu promenu koja mora brzo da se pogleda.



- Doktore, Nova je godina, nemam vremena za konzilijume.



Kako otkriva dr Stanković radilo se o okluzivnoj angiopatiji.



"Nije to bila dijabetična koju je on imao na potkolenici. Ta okluzivna angiopatija je značila da je njemu zapušen krvni sud koji mu hrani nogu. To je bilo na butnoj arteriji i njemu je bila ugrožena noga. Ja sam bio odgovoran i morao sam da nešto uradim. Pokušao sam da ga nagovorim ponovo da pristane na konzilijum ali sada uz pomoć njegovog ađutanta.



- Ja sam rekao da se sa time sačeka, proći će to, rekao mi je Tito.



Tito prema njegovim rečima uopšte nije mogao da prihvati tu celu situaciju.



"Malo je bilo u njemu straha. Videlo mu se na licu. Ja jedini sumnjam da to može glave da mu dođe... Ali i mene je moglo da košta glave jer nisam prijavio na vreme ili što nisam bio uporan da ga nagovorim. Jedan lekar to posle par dana nije primetio pa su skoro optužili da ja dižem nepotrebnu paniku. Ali tito je ubrzo potom doživeo strašan bol u nozi kao nikad do tada... I ja sam to iskoristio da objasnim njegovom ađutantu da je to veoma ozbiljno. Poveli smo još lekara".


Tito opet nije želeo da sluša upozorenja i stalno je govorio da nema vremena i da će to proći.



"E onda je njegov ađutatnt rekao da mu konzilijum neće oduzeti mnogo vremena. I tada Tito pristaje da ga konzilijum pregleda narednog dana.

Došli su i dva vrsna stručnjaka iz inostranstva. Jedan je došao iz SAD - to je bio dr Majkl Debejki dok je iz Rusije došao dr Marat Knjazev. Debejki je pregledao nogu i cirkulaciju, dok ga je Knjazev pregledao celog. Na kraju su rekli da je Tito u dobrom stanju ali da je noga ugrožena. Debejki je rekao da pošto Tito ne pristaje ni našta drugo sem na lekove da pokušaju sa jednim bajpasom koji je on ostavio našim lekarima. Ali je i rekao da upozore Tita da ako sve to ne uspe da će morati da mu seku nogu. S druge strane Knjazev je rekao da je terapija dobra i da je treba nastaviti uz kontrolu noge", ispričao je dr Stanković.


Tito je, kako je ispričao, prihvatao sve ali nije hteo da ostane bez noge.



"Rekao nam je - Ako moja noga ode, ja ću sam sebi presuditi. Kad je trebalo da ode u bolnicu mi smo mu sklonili pištolj koji je tajno čuvao u jednoj torbici. Niko nije smeo da mu kaže da noga mora da se amputira, nego su produžavali terapiju u nedogled koja ne pomaže. I sve tako je bilo dok se noga nije osušila, kad se osušila ona je otrovala organizam..."



Josip Broz je posle amputacije, kako ističe dr Stanković, bio zadovoljan jer je operacija uspela.



"Govorio je da će sa jednom protezom i jednim štapićem ići ponovo na skup Nesvrstanih. Lekari su odahnuli, on odahnuo... operacija uspela."



Ali to što se odugovlačilo sa amputacijom počelo je da uzima svoj danak.



"Bilo je nekoliko puta da je došlo skoro do kraja ali su onda rađene infuzije, transfuzije, intubacije, veštački bubreg... I on se jedno vreme i budio iz te kome."



Dr Stanković otkriva šta je, kako kaže, Tita "odnelo na onaj svet".



"Velika greška je bila što mu se izlazilo u susret da se leči lekovima a ne hiruški. Njega je na onaj svet odnela jedna sklerotična pločica u butnoj arteriji koja je 50 odsto zatvarala arteriju u kojoj je došlo krvarenje... Ta arterija je mogla lako da se otpuši... Ja bih to mogao da uradim ali ja nisam imao kopetencije a ni to Tito ne bi dozvolio", rekao je dr Stanković i otkrio poslednje Titove reči:



"Kad je video da je sve propalo njegove poslednje reči su bile - Šta sve ovo treba da znači?! E sad da li se to odnosilo na neke odluke koje je donosio ili na lekare koji su mu obećavali da će terapija uspeti, to ne znam... Sredinom februara 1980. on već nije mogao da govori i do kraja života je bio u veštačkoj komi. Ravna linija se pojavila 4. maja u 15.05", ispričao je dr Miomir Stanković.



Kurir.rs/RTS

четвртак, 19. април 2018.

IMA NADE ZA LJUDSTVO Humani primjeri nehumanog rata: Priča o Kenanu i Vasilki (VIDEO)

„Humani primjeri nehumanog rata“ je projekat koji je započeo portal Frontal, sa ciljem da se prikažu dobri primjeri humanog djelovanja za vrijeme ratnih dešavanja 1992. – 1995. godine u Bosni i Hercegovini.




“Ja dolazim iz jednom malog mjesta Trebečaj pored Trnova i moja životna priča počinje neke davne 1992. godine kada smo se svi našli u ratnom vihoru, u nekim teškim vremenima gdje sam trebao da se bavim dječijom igrom a to sam zamijenio igranjem sa gelerima i grantama”, ovako počinje svoju priču Kenan Suljović.

Nakon što su 1993. godine u vrijeme velikih ofanizava protjerani iz rodnog mjesta Kenan i njegova porodica su se našli u teškoj situaciji, koja ih je zadesila u tom mučnom periodu ratnog vihora.

Tražeći krov nad glavom, porodica Suljović pronalazi utočište kod teta Vasilke i od tada počinje njihova životna priča.

“Mi smo znali da moramo pronaći trajno rješenje za naš smještaj. U to vrijeme, čuli smo da u naselju Sokolović Kolonija postoji dosta stanovnika srpske i hrvatske nacionalnosti koje žive i koje su ostale. Mislili smo da bi bilo lijepo da stupimo u kontakt s nekim od njih i da ih zamolimo da nam pruže dom u tim teškim vremenima. Tako je moja mama sa jednom našom rodicom otišla do gospođe Vasilke”, nastavlja Kenan.

Trenutak dolaska kod kako Kenan kaže njegove tete Vasilke zauvijek je obilježio njegov život. Protjerani od srpske strane, život ih odvodi u srpsku porodicu sa kojom su dijelii trenutke sreće, slavio se i Bajram i Božić, i svi ostali praznici.

Vasilka je nakon nekog vremena otišla u Crnu Goru kod muža i djece. Poslije završetka rata, Kenan je osjetio potrebu da se javi svojoj teti Vasilki i pošalje joj razglednicu.

“Napisao sam jednu razglednicu čisto da se javim, poslao sam na adresu bez ikakvog broja, samo je bila naslovljena na Herceg Novi i Igalo. Nakon nekog vremena je došao jedan gospodin na vrata i pitao ko je Kenan. Dobio sam 50 njemačkih maraka i malu ceduljicu na kojoj je pisalo “Voli vas Vasilka. Zauvijek prijatelji.”

Nakon mnogo godina, Kenan se sreo sa teta Vasilkom u Crnoj Gori. Od tada su u kontaku i redovno se posjećuju.

Ovo je samo jedna od mnogih humanih priča u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini, gdje je dobrota i humanost ipak bila važnija i od vjere i nacije.


VIDEO:







(mojahercegovina.com)

LJUDSKOST JE VAŽNIJA OD NACIJE Donosimo vam herojsku priču o tome kako je DAVID spasio RABIJU! (VIDEO)

Priča o Davidu i Rabiji




Priča o Davidu Gaonu i Rabiji iz sarajevskog naselja Grbavica. Rabija je živela na prvom spratu, a nekoliko spratova iznad živio je David.

Oboje su umrli, David 1992. na Grbavici, a Rabija u zimu 2017., a njihovu priču kazuje Davidova unuka Nataša.


 “U vrijeme kada su ljudi odvođeni i mučeni, deda i baka su u svom stanu, misleći da su zaštićeni zbog imena ispisanog na ulaznim vratima, krili teta Rabiju. Ipak, Batko (osuđeni ratni zločinac Veselin Vlahović) ju je našao. Teta Rabija se vratila pretučena, modra, unakažena. Tada su komšije u zgradi skupile svu rakiju i motali je u čaršafe natopljenje alkoholom, da joj ublaže bol“, ispričala je Nataša, koja je posljednji put svog dedu vidjela u aprilu 1992. godine. Nije htio napustiti ljude sa kojima je proveo veći dio svog života, jednostavno je porodici rekao: „Ne mogu ostaviti komšije, ne mogu“. Ostala je samo jedna poruka Crvenog krsta ispisana njegovom rukom. Poslije rata Rabija je Nataši rekla: „Tvoj deda mi je spasio život, rekao mi je da moram bježati. Pobjegli smo preko balkona, pa preko Miljacke“

VIDEO:







(RSE)

понедељак, 16. април 2018.

SVI JE ZNATE ALI ZNATE LI KAKO JE NASTALA? Priča o nastanku legendarne pjesme "A sad adio" (VIDEO)

“A sad adio” sigurno ste čuli više puta na svojoj maturskoj večeri ili na nekom ispraćaju u vojsku. Kultna numera nastala je za potrebe serije “Vruć vetar”, a komponirao ju je Vojkan Borisavljević, autor brojnih hitova Zdravka Čolića i Lea Martina.




- Sjećam se toga, kao da je jučer bilo. Išao sam u Dubrovnik. Reditelj Aca Đorđević i Siniša Pavić su mi otprilike rekli kakva bi trebalo da bude ta pjesma, da mora da se osjeća vruć vjetar. Prije toga sam ljetovao na Kritu i već sam to osjetio. Brzo sam shvatio šta žele, bio je to trenutak inspiracije koji sam vrlo jednostavno pretočio u pjesmu - sjeća se autor.

On dodaje da ju je za špicu serije otpjevao Oliver Dragojević, tad i nikad više.

- Komponirao sam je u taksiju do aerodroma, a Oliver ju je snimio jedne večeri za 10 minuta u studiju Radio Beograda. Njegov glas je obilježio pjesmu, a poslije su je mnogi snimili. Lijepo sam sarađivao sa Oliverom i žao mi je što se raspala Jugoslavija. To vrijeme, ta zemlja, kultura, muzika i saradnja među nama, iznjedrili su mnogo dobrih stvari. U toj različitosti naroda trudili smo se da se takmičimo i budemo bolji od drugih na pozitivan način, što je donijelo nemjerljive rezultate - rekao je Borisavljević.

On je napisao za Čolu “Ljubav je samo riječ”, kao i čuvenu “Odiseju” Lea Martina.

“A sad adio” nije samo Jugoslavenima bila omiljena. Pjesma je svojevremeno bila hit i van granica Jugoslavije.

- Pjevala se i kada su se slavili ispraćaji u vojsku, ali i u kafanama kad je fajront. Najmasovnije izvođenje pjesme “A sad adio” bilo je na stadionu u Budimpešti krajem osamdesetih, kada je Ljubiša Samardžić bio proglašen za glumca godine u Mađarskoj. Smoki je na mađarskom pjevao tu pjesmu, a 100.000 Mađara ga je pratilo. To je najveći hor koji sam ikada imao u svojoj pjesmi - dodao je Borisavljević.


VIDEO:






(avaz.ba)

SRAMOTA, KAKVI SU LJUDI Esma Redžepova usvojila i odhranila 47 djece a pogledajte kako su joj se "zahvalili"!


Jedna od najpoznatijih umjetnica s naših prostora, Esma Redžepova, koja je pored pjevanja bila poznata i kao veliki humanista, od ukupno 47-moro djece nakon smrti nije dobila ni dostojan spomenik.


Usvojila, odhranila, odškolovala, vaspitala, naučila... i još mnogo toga, međutim, toj "djeci" to nije bilo dovoljno, te danas na njenom grobu nema ni dostojnog spomenika.
Niko od njih se nije udostojio da joj podigne dostojan spomenik koji oslikava njenu veličinu prije svega kao osobe a odmah potom i vokalne umjetnice.

Tužno, zar ne?



Pogledajte ko je bio HEROJ Đuro Ivković, policajac iz Nevesinja koji je spašavao BOŠNJAČKU djecu: Neka nas (na)uči kako biti čovjek!

U Prvoj poslanici Korinćanima za Uskrs se kaže eksplicitno da nam je “Božja sila, koja je vratila Hrista iz mrtvih, dostupna da bi vratila moralno i duhovno mrtve u život tako da se možemo mijenjati i rasti” (1 Kor 15,12-19, 5).




Znamo li kako se čuvaju obraz i porodica? Znate li ko je Đuro Ivković? Rijetki znaju. A trebali bi znati svi. E, on je opomena, opomena da se ljudi uljude, da se probude, pa da se tako mogu mijenjati i rasti.

U Prvoj poslanici Korinćanima za Uskrs se kaže eksplicitno da nam je “Božja sila, koja je vratila Hrista iz mrtvih, dostupna da bi vratila moralno i duhovno mrtve u život tako da se možemo mijenjati i rasti” (1 Kor 15,12-19, 5).

Znamo li kako se čuvaju obraz i porodica? Znate li ko je Đuro Ivković? Rijetki znaju. A trebali bi znati svi. E, on je opomena, opomena da se ljudi uljude, da se probude, pa da se tako mogu mijenjati i rasti.

Đuro Ivković, policajac iz Nevesinja, živio je samo po jednom pravilu – najvažnije je sačuvati svoj obraz i porodicu. Mnogi će reći: pa to može svako. Na žalost, posljednji rat nas je uvjerio da to može rijetko ko. A, Đuro, Đuro je čuvao svoj obraz tako što je čuvao ne svoju, nego ljudsku porodicu. Svako ko je čovjek bio je dio njegove porodice.

Lov na ljude zbog njihovog imena


Memljivo jutro u podrumu policijske stanice u Nevesinju. Jul 1992. godine. Stanica prepuna zarobljenih Bošnjaka. Ljudi su, samo zbog drugačijeg imena i prezimena, hapšeni, preciznije – poput zvijeri hvatani u lovu na ljude i tako bespomoćni dovođeni u lagum nevesinjske stanice policije. Taj podrum, ta stanica, početkom ljeta ‘92. bila je premala da usisa sve ljude koje je nacionalistički velikosrpski gnijev trpao u betonske prostorije i tamo ništio.

Hajku na ljude predvodili su Krsto Savić, tadašnji načelnik Centra službe bezbjednosti Trebinje, te Milko Mučibabić, policajc iz Nevesinja. Bošnjačko stanovništvo se masovno hapsi, zatvara, ubija…

Među zarobljenim je i Mušan Šarančić. Sa njim je zatočena i njegova supruga. Srpski policajci mu iz zagrljaja otimaju ženu i vode je u nepoznatom pravcu… Mušan njene kosti pronalazi tek godinama nakon rata. Za vrijeme zatočeništva ubijena mu je i majka. Njene posmrtne ostatke nikad nije pronašao.

A kakvo je zlo bila Policijska stanica u Nevesinju, osim deportacija i smrti Bošnjaka, svjedoči još jedna činjenica: najmlađa zatočena osoba bila je beba od pet mjeseci. Da, dobro ste pročitali.

Smrt s odloženim dejstvom


U taj pakao, kao zarobljenici, 29. jula stižu dječaci iz porodice Ćatić – Irfan 11 godina, Džemal 12 godina i Dženis osam godina. Uboga i bespomoćna dječica. Ni mrava nisu zgazila, ali u očima krvoloka, naspram petomjesečne bebe, oni su uveliko “balijski mudžahedini”. Konvencija o pravima djeteta, Ženevska konvencija – ne postoji to u hercegovačkom paklu. I još su mali Ćatići srećni. Jer su – živi.

Majka, otac, dedo i nana, koji su zarobljeni sa dječacima, ubijeni su odmah. Ista sudbina je čekala i troje djece. Samo odložena. Smrt sa odloženim dejstvom, koja strahom para utrobu ionako istraumiranih mališana. Smrt koja je te 1992. godine u Nevesinju progutala 305 Bošnjaka i 12 Hrvata. Smrt koja je odnijela kosti sasvim male djece i beba.

A onda se pojavljuje Đuro Ivković. Đuro je mogao mučiti, zlostavljati i ubiti dječicu, kao što su to radile i njegove “kolege”. Ali, on je, čuvajući obraz i porodicu kao svjetsku familiju ljudskosti, uspio svu trojicu dječaka izvući iz zatvora, a onda i organizovati njihovo prebacivanje na sigurnu terotoriju.

“Ja tom čovjeku nikada ne mogu zaboraviti”, kazao je mnogo kasnije Irfan Čatić, koga je Đuro, sa trojicom njegove braće, izvukao iz nevesinjskog zla.

Hladne glave i vrelog srca


No, Đuro i njegov ljudski poriv nije se tu zaustavio. Trebalo je nekako barem umanjiti posljedice užasa i zla koje se zvalo Stanica bezbjednosti u Nevesinju. Da, i bebe su bile zatočene. Da, među njima su bili i šestomjesečna beba i djete od tri godine Nure Mičijević. Pored hrabrosti, trebalo je hladnokrvnosti, požrtvovanosti i umješnosti. A to je Đuro Ivković imao.

Pa je u julu prvo na sigurnu teritoriju prebacio bebu i trogodišnje dijete, koji bi posve sigurno umrli u kazamatu nevesinjskog podruma. Sačekao je neko vrijeme, pa je potom i Nuru izbavio iz ralja smrti i prebacio je na sigurno. Ona je našla živu i zdravu svoju djecu na slobodnoj teritoriji.

Trebalo je ići dalje, hladne glave i vrelog srca, razmišljao je nevesinjski Šindler. Onda je vidio dvije starije nene, takođe zatočene. Na izmaku snaga. I njih je uspio neopaženo prebaciti, izbaviti iz tamnice i spasiti im život.

No, znao je Đuro da, osim Stanice policije u Nevesinju, postoje kazamati diljem Hercegovine. Trebalo je spasiti civile koji su bili zatočeni i u okolnim logorima. I to je radio i uspijevao Đuro Ivković.


‘Veličine’ koje propagiraju smrt, zločine i genocid


Shvatao je policajac Ivković sve vrijeme da nije samo njegov život u opasnosti. Ima on kući suprugu Radu, kćerke Branku i Draganu te snahu Zoru. One su postale žive mete lokalnih četnika, gospodara života i smrti na vrelom hercegovačkom kamenu. Ako bi se šta desilo Đuri, porodica bi mu bila ubijena, ali bi bila ubijena i svaka nada u spas zatočenih Bošnjaka.

No, sjetite se, Đurino životno geslo je sačuvati obraz i porodicu. A porodica se sama brani obrazom. Pa je tako porodica Đure Ivkovića, u junu i julu 1992. godine, spasila više prognanih, među kojima i najmanje petoro djece, od šest mjeseci do 12 godina, koji su bili zatočeni u Stanici policije u Nevesinju. Iako su u stanu imali svoju djecu, Ivkovići su odvajali od njihovih usta i krišom, jer je to bilo strogo zabranjeno, doturali hranu i mlijeko nepoznatoj djeci, odvojenoj od roditelja i ostavljenoj bez starateljstva i hrane, zatočenoj u podrumu Stanice policije u Nevesinju.

Policajac Đuro Ivković je umro prije tačno deset godina, 2008. Osim fondacije Gariwo iz Sarajeva, koja mu je posthumno 2009. godine dodijelila nagradu “Duško Kondor” za građansku hrabrost, niko pod ovim svodom da se sjeti Đure Ivkovića, istinskog heroja rata u Hercegovini.

Ne može priča o policajcu Đuri, vječnoj legendi, da se pojavi na TV ekranima u Srbiji ili bh. entitetu Republika Srpska. Ne može od “veličina” koje su propagirale smrt, ubijanje, zločine i genocid, a danas su iznova i iznova nekakvi “srBski heroji”. A šta je onda Đuro Ivković u toj izvrnutoj logici nastranosti? Kukavica?

Svjetionik koji nam pokazuje pravi put


Gdje su spomenik, ulica, naziv škole… gdje je pasus, stranica, makar rečenica… u povijesnim udžbenicima o Đuri Ivkoviću i njegovoj porodici? Đuro deset godina nije sa nama, a mi to i ne primjećujemo. Jer ne znamo, jer ne saznajemo, jer ne želimo da znamo. Jer smo živi, a mrtvi.

To što jedan policajac nije sa nama deset godina znači da je živ. Življi od nas! Jer, Đuro je čovjek. On je radio i uradio samo ono što je svojstveno ljudskom biću. Spasavao je druga ljudska bića. Koliko je mogao i kako je znao i umio.

A gdje smo mi u doba Uskrsa, praznika radosti, mira, praštanja i postajanja boljim ljudima? Mijenjamo li se i rastemo li, ili samo čamimo u udobnim oazama mrtvila, gdje šutnja decenijama vlada? Čuvamo li kako treba svoj obraz i svoju porodicu?

Svjetionik imamo. Možda bi trebali zapaliti svijeću za dušu Đure Ivkovića. Da znamo naći put.





Izvor: Al Jazeera

четвртак, 12. април 2018.

DA LI JE MOGUĆE DA JE OVO NEKO NAPISAO? Koliko moraš da budeš nepismen da sastaviš ovakvo saopštenje!

Koliko ste se puta sreli sa pitanjem - da li više pišete ćirilicom ili latinicom, koje pismo najčešće koristite, da li ćirilica i latinica treba da budu ravnopravna pisma.... I tome slično.

U poštovanju oba pisma najdalje je otišlo društvo "Ekokultura" iz Banjaluke.

Oni su svoje saopštenje napisali ćirilicom... i latinicom... Mešano. Da se valjda niko ne naljuti. Da budu ispoštovane obe strane. Jer kako drugačije objasniti ovakvo saopštenje u kome su izmešana latinična i ćirilična slova.

Osim možda da je neko nepismen sastavljao... Možda.

Uostalom uverite se i sami.






(kurir.rs)

PODSEĆAMO VAS NA JAKO BITAN DETALJ Kako su BOSANCI APLAUDIRALI himni SRBIJE "Bože pravde" (VIDEO)

Navijači fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine iz Tuzle zadali su "domaći zadatak" svima u regionu, pošto su uoči prijateljske utakmice sa Srbijom aplauzima pozdravili himnu "Bože pravde" i pokazali da uz malo dobre volje i uzajmnog poštovanja sportski događaji mogu da budu praznik za sve aktere.


Tekst iz 2013. godine




Mlade selekcije BiH i Srbije odigrale su nerešeno (1:1), a tokom svih 90 minuta navijači domaćina glasno su bodrili svoj tim, ali bez ijednog uvredljivog povika na račun gostiju.

Lepa poruka poslata je iz Tuzle, ali nije baš sve bilo savršeno, jer su nekoliko puta tokom utakmice "prozivali" Sarajlije apostrofirajući rivalstvo pristalica Slobode sa navijačima Željezničara i Sarajeva.






NAPOMENA: Tačno je da se po pravilu ne aplaudira himni kao što bi to možda odmah neki prigovorili, ali u našem slučaju ovo mora biti izuzetak kako bi se prenela najlepša poruka i najlepše namere!



(pressonline.rs)

среда, 11. април 2018.

Šta učenici iz regije uče iz istorije? Pogledajte neke tekstove iz udžbenika istorije što uče djeca u BiH, Srbiji i Hrvatskoj.

Historičari iz regije zajedno su odabrali materijal o raspadu Jugoslavije i ratovima kako bi pomogli nastavnicima i učenicima u osnovnim i srednjim školama.


U udžbenicima historije u osnovnim i srednjim školama u zemljama regije, uglavnom je zastupljena perspektiva jednog naroda, koji je obično prikazan kao žrtva, uz mnogo sadržaja manipulativne prirode, tvrde sagovornici Al Jazeere, historičari iz regije.

Neki od primjera šta sve piše u udžbenicima historije:


"Šiptarski separatisti su, uz podršku nekih zapadnih zemalja, naročito SAD-a, poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma pojačali terorističku aktivnost na Kosovu i Metohiji." - Istorija za deveti razred osnovne škole, Istočno Novo Sarajevo

"Članice NATO-a, naročito SAD, imale su u planu vojnički i politčki potčiniti balkanske države kako bi mogle nesmetano prodirati na Istok i ovladati ogromnim izvorima nafte, gasa, uglja i drugih sirovina." - Istorija za deveti razred osnovne škole, Istočno Novo Sarajevo

"Alija Izetbegović (Bosna i Hercegovina), Franjo Tuđman (Hrvatska) i Slobodan Milošević (Srbija) nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Obrati pažnju na njihova lica. Ko je zadovoljan ovim sporazumom, a ko nije?" - Udžbenik historije za deveti razred osnovne škole, Tuzla.

"Početkom februara 1994. godine na sarajevskoj pijaci Markale eksplodirala je granata, koja je ubila veći broj građana. Za taj napad, uprkos protivrečnim dokazima, optuženi su Srbi." - Radni udžbenik istorije za osmi razred osnovne škole, Srbija

"Bošnjačko je vodstvo na početku agresije bilo neodlučno, a Hrvati su pružili odlučan otpor." - Udžbenik povijesti za deveti razred osnovne škole, Mostar

"[Vlasti republike srpske krajine] godinama su raspirivali strah pred hrvatskom državom, koju mnogi Srbi, napose nakon petogodišnjeg rata i pod teretom krivnje zbog sudjelovanja u pobuni, i dalje nisu željeli prihvatiti kao svoju." - Udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije, Zagreb


DJECA UČE IZ MEDIJA


O raspadu Jugoslavije i ratovima 90-ih, u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori uči se uglavnom na nekoliko časova završnih razreda osnovne i srednje škole, što je, prema mišljenju historičara nedovoljno. Umjesto toga, djeca o tom periodu uče iz medija, vladajućeg diskursa u zemlji i od roditelja.

Zbog toga su stručnjaci iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kroz projekat "Učenje (h)istorije koja to još nije", kojeg je pokrenula Asocijacija evropskih edukatora historije - EUROCLIO, zajedno izabrali materijal iz tog perioda i objavili na novoj web stranici Devedesete.net.

"Naša stranica je rezultat rada regionalnog tima historičara iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, koji su tokom godinu i po dana radili, analizirali i vrednovali materijal. Zadatak nije bio nimalo lak, jer smo se suočili sa obiljem materijala i naša polazna tačka bila je da izdvojimo stotinjak primera sadržaja kojeg možemo preporučiti nastavnicima da koriste u nastavi. Definisali smo određene kriterijume, a suština je u tome da materijali budu relevantni, kritički, multiperspektivni", objašnjava Aleksandar Todosijević, predsjednik Udruženja za društvenu istoriju Srbije Euroclio.

UDŽBENICI PUNI STEREOTIPA I MANIPULACIJA


Na web stranici mogu se pronaći dokumentarni filmovi, preporučena literatura, kolekcije fotografija, knjige i drugi korisni sadržaji. Tu su i igrani filmovi, kao što su Krugovi, o Srđanu Aleksiću, Muškarci ne plaču, priča o ratnim veteranima iz tri zemlje, Ničija zemlja, nagrađena Oscarom, te Kako je počeo rat na mom otoku...

"Govorimo o tematici koja je i dalje dosta svježa i koja izaziva dosta emocija kod učenika i roditelja i šire javnostima. Zaključili smo da je bitno nastavnicima dati, prije svega, alatke kojima će oni što lakše, jednostavnije, predavati materiju", kaže Miloš Vukanović iz udruženja učitelja istorije Crne Gore - Hipmont.


Udžbenik za osnovnu školu, Hrvatska


Bitno je i da učenicima bude dostupan ovakav materijal, jer oni mogu uglavnom čuti "jednu stranu", onu koju zastupa vladajući nacionali narativ, dodaje.

Melisa Forić iz bh. Udruženja Euro Clio HIP (historija, istorija, povijest), koja je također učestvovala u izradi stranice, kaže da na obrazovanje utječu politički procesi i vladajuće strukture.

"Mi koji želimo promjenu to možemo raditi vrlo tiho, ako ništa da promijenimo način razmišljanja onih koji predaju, da to bude i kvalitetnije i raznovrsnije i odgovornije, jer ipak mi obrazujemo generacije mladih ljudi koji će sutra odlučiti da li će ovdje ostatiti ili ne."

Prema njenim riječima, školski udžbenici puni su primjera stereotipa, manipulacija fotografijama i nekakvih vrsta indoktrinacija te se učenicima nastoji ponuditi jedna istina, ona koju zastupa vladajući diskurs, što je poražavajuće.


Udžbenik za osnovnu školu, FBiH


Što se tiče Bosne i Hercegovine, svaki kanton, entitet i općina ima mogućnost osmišljavati nastavne planove i programe.

"Naše školstvo je podijeljeno na nacionalnom principu, mi imamo obrazovanje koje se izvodi na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, u zavisnosti od nacionalne zastupljenosti. Ono što se može zaključiti j da nastavni planovi i programi zastupaju samo jednu perspektivu i da u fokus stavljaju naciju, različito tumačenje nacije i nacionalne države. U nastavnim planovima i programima na hrvatskom jeziku zapravo se izučava historija Hrvatske, ne historija Hrvata u Bosni i Hercefgovini, tu Bosna i Hercegovina kao neka država apsolutno nije prisutna. Također je isti slučaj u [bh. entitetu] Republika Srpska, gdje se izučava historija Srbije. Možete zamisliti i ta neka suprotna tumačenja i uvijek je jedan narod prikazan kao žrtva, dok su ostali, naravno, krivci", kaže Forić.

OSJETLJIVE TEME SE "GURAJU POD TEPIH"


S druge strane, prošlogodišnje istraživanje u Srbiji pokazalo je da čak 71 posto mladih ne zna da je tokom devedesetih Sarajevo bilo pod opsadom. Prema riječima Todosijevića, u Srbiji se neke stvari "guraju pod tepih", stoga, dodaje, ne čude rezultati istraživanja.

"Što se tiče bolnih i osetljivih tema, kao što je opsada Sarajeva, Vukovar, Dubrovnik i neka druga pitnaja iz devedesetih, očigledno je da se tome ne posvećuje dovoljna pažnja, ali građani Srbije, pre svega mladi, o tome najviše saznanja stiču iz medija, a kako mediji prenose te osetljive teme, to je veliko pitanje. Zbog toga se mi zalažemo da, pre svega, nastavnici na odgovoran i krajnje kritički način predaju istoriju."



Udžbenik za osnovnu školu, RS


Istraživanja u Crnoj Gori su proteklih godina pokazala da lekcije napisane prije desetak godina samo sadrže štura objašnjenja, okvirnu hronologiju događaja koja su se desila na prostoru bivše Jugoslavije, koje se obično ni ne predaju dovoljno učenicima, tvrdi Vukanović.

"Istraživanje prije dvije godine pokazalo je da veliki broj studenata, dakle tek svršenih srednjoškolaca, ima veoma nisko znanje o osnovim pojmovima ratova devedesetih, napadima na Dubrovnik, zločinima koji su počinjeni. Vremenski okviri su bili nejasni, akteri su bili nepoznati."



Udžbenik za osnovnu školu, Srbija


Ipak, sagovornici se slažu da treba proći još vremena da bi se ocijenili događaji i zaokružili procesi iz 90-ih.

"To su, na neki način, procesi koji još traju, dosta je teško pisati o tome. Međutim, ovo je dio historije koji je izuzetno bitan za naše prostore te je bitno da se historičari tim pozabave, da ponude izvorni materijal, bez nekog šireg tumačnje i neke definitvne ocjene, jer to će tek uslijediti nakon što prođe određeni vremenski period, u svakom slučaju da se ponudi neka faktografija", naglašava Forić.

Reakcije na web stranicu za sada su pozitivne, a ona će se nastaviti proširivati sadržajem za nastavnike i učenike. Do tada, smatra Forić, bitno je učenike učiti da postoje različite interpretacije događaja koji dijelimo iz hsitorije.

"To bi bio nekakav ključ početka uvažavanja i neke tolerancije, koja sad u našem obrazovnom sistemu ne postoji."



(6yka.com)

BILA JE JEDNA OD NAŠIH NAJLEPŠIH GLUMICA: Jelena Žigon

Jelena Jovanović Žigon, poznata jugoslovenska i srpska glumica, supruga Steve Žigona i majka glumice Ivane Žigon.
 



Ostala je upamćena po ulogama u filmovima „Prvi građanin male varoši“ (1961), „Pustolov pred vratima“ (1961), „Obračun“ (1962), „Došlo doba da se ljubav proba“ (1980), „Ljubi ljubi al glavu ne gubi“ (1981), „Idi mi, dođi mi“ (1983), „Kakav deda takav unuk“ (1983), „Šta se zgodi kad se ljubav rodi“ (1984), „Žikina dinastija“ (1985), „Druga Žikina dinastija“ (1986), „Sulude godine“ (1988), „Kuda plovi ovaj brod“ (1999) i mnogo drugih.

U dalekoj Australiji snimila je sa velikim uspehom dva filma "Obećana žena" i The picture show man". U legendarnoj seriji o Vinetu koja je ostala zabeležna u svetskoj kinematografiji imala je zapaženu ulogu sa poznatim holivudskim glumcem Stjuartom Grendžerom.

Kod srpske publike veliku popularnost stekla je i u seriji Žikina dinastija sa
ulogom prija Jelene. 

Laureat je i nagrade publike "Zlatni prsten" za najbolju glumicu 1961. godine, kao i plakete Jugoslovenske kinoteke za izuzetan doprinos našem filmu 2006.godine.

Na zenitu svog života i uspešne karijere sasvim nedavno, na međunarodnom forumu Zlatni vitez u Rusiji dobila je nagradu za životno delo u oblasti filma po imenu filmskog stvaraoca Sergeja Bondarčuka - kao najveće priznanje koje se dodeljuje na ovom festivalu.

Od njenih kolega u Srbiji ovu nagradu dobili su samo Bata Živojinović i Lazar Ristovski, dok je Jelena bila prva srpska glumica koja je postala laureat ove prestižne nagrade.

Povodom nagrade Sergej Bondarčuk Saša Erdeljanović je izjavio da je jedna od najlepših izjava ljubavi u srpskoj kinematografiji upravo izjava Jelene Žigon u Prvom građaninu male varoši Puriše Đorđevića.

2017. godine postala je počasni građanin Aleksandrovca – i nimalo slučajno dobila ključ jednog od najplodnijih predela naše zemlje, Aleksandrovačke Župe, što i nije slučajno jer je i njen rad bio veoma plodan i to u širokom spektru njenih aktivnosti.

U BiH nagrađena je za svoj rad sa ranjenicima i za njene odlaske kroz ratne koridore i obilaske ranjenih vojnika ordenom Njegoša Prvog stepena, a potom u Crnoj Gori od mitropolita crnogorsko-primorskog g.Amfilohija dobila je medalju Njegoša za plemenitost njenog umetničkog i dobrotvornog rada.

Na sve te počasti Jelena je uvek odgovarala skromno, uvek ističući slavu svojih kolega: "Veoma velika je radost što to priznanje delim u Srbiji sa mojim omiljenim glumcima, sa Batom Živojinovićem sa kojim sam puno sarađivala i sa Lazarom Ristovskim koji je za mene simbol istinskog glumca novije generacije.
Zahvaljujem se svim divnim režiserima sa kojima sam sarađivala i koji su ostavili iza sebe antolgijske filmove ka što su „Prvi građanin male varoši“ Puriše Đorđevića, „Divlje seme“ Kokana Rakonjca, „Moja strana sveta“ Vlatka Filipovića....



(kurir.rs)

Haris Džinović POZITIVNO IZNENADIO kada je odgovorio na pitanje: "Da li ste Bošnjak ili Srbin?"

Haris Džinović je jedan od najpopularnijih pjevača na našem govornom području, ali uprkos popularnosti i slavi, ovaj vrsni pjevač vrlo rijetko pristaje na razgovore za medije jer je u prošlosti imao veoma loša iskustva s novinarima.





No jedan njegov intervju i dalje je veoma aktuelan iako je napravljen prije skoro dvadeset godina. U tom razgovoru s jednim beogradskim novinarom Džinović je između ostalog odgovarao i na škakljiva pitanja o nacionalnosti.

”Izjašnjavao sam se kao Jugosloven i bio veoma ponosan na to. Jugoslavija se raspala na male državice i mnogi se danas izjašnjavaju onako kako im to diktira lokalitet, odnosno mijesto rođenja i življenja”, kazao je tada Džinović.


”Logično je da Beograđanin pripada Beogradu, Zagrepčanin Zagrebu, Sarajlija Sarajevu… Rođen sam u Sarajevu i valjda je sve jasno, a konačno, zar je važno čiji ko pasoš nosi i kome pripada. Pripadam ovoj planeti i sa nje nigde ne mogu otići”, dodao je pjevač i tako stavio tačku na sve prošle i buduće tračeve o njemu i njegovim uvjerenjima.

Diplomatski i pametno. Naposlijetku, iza ljudi ostaje mnogo više od imena, prezimena i naroda kojem pripada. Bitno je biti čovjek. Samo primitivci među ljudima prave razlike na osnovu imena i prezimena. Haris, Bogu hvala, nije jedan od njih.




(bhdijaspora.net)

уторак, 10. април 2018.

OVO SIGURNO NISTE ČULI I VIDJELI Nikad objavljen intervju sa Mešom Selimovićem: "Mnogo sam se sporio sa Ivom Andrićem, on je divan čovjek, ali..."

Ekskluzivni intervju je pronađen u arhivama HRT-a i nekoliko minuta ovog zanimljivog razgovora predočeno je tv gledaocima...




Sa popularnim hrvatskim novinarom Aleksandrom Stankovićem u emisiji "Nedjeljom u dva" ove nedjelje razgovarao je neurohirurg Josip Paladino na temu aktuelnih problema u hrvtaskom zdravstvu.

Treba li hrvatski zdravstveni sistem vrhunske stručnjake koji su prešli 65. godinu? Dokle hirurzi mogu aktivno raditi? Da li je moguće ustrojiti zdravstveni sistem kojim će svi biti zadovoljni?

"Ako je moje žrtvovanje potrebno da bi se spasilo druge živote, onda ja moram biti taj koji će reći tko sam ja? Ja sam to cijeli život imao kao svoju maksimu rada i mislim da tako liječnik u ovoj poziciji u kojoj sam ja mora razmišljati", rekao je između ostalog Paladino, o čemu više možete čitati OVDJE ili pogledati u priloženom videu.

No na kraju razgovora Stanković je podsjetio na prošlonedjeljnog gosta, Dobroslava Silobrčića, koji je davne 1975. godine uradio veliki intervju sa čuvenim bosanskogercegovačkim i ex-jugoslavenskim književnikom Mešom Selimovićem, ali koji nikada nije objavljen.

Ekskluzivni intervju je pronađen u arhivama HRT-a i nekoliko minuta ovog zanimljivog razgovora predočeno je tv gledaocima... Razgovor sa Mešom Selimovićem počinje nakon 51 minute videa...  Pogledajte! 





(6yka.com)

OVO NEMATE PRILIKU VIDJETI ČESTO Kolekcija jugoslavenskih dokumenata i novca - sve na jednom mjestu (VIDEO)

Za jugonostalgičare ovo je je odličan podsjednik na neke sretnije dane i neku ljepšu i "zdraviju" državu. Nedavno se pojavio klip ...