REČI JEDNOG HRVATA OBIŠLE REGION: "Mrzeo sam Srbe i sve što je srpsko, a onda sam ih zbog ovoga zavoleo."

Na društvenoj mreži Reddit je osvanuo post jednog Hrvata koji je, kako kaže, do nedavno mrzeo sve srpsko. Na srpskom kanalu Reddit-a nepoznati momak je ostavio post koji je u kratkom vremenu pročitao ogroman broj korisnika iz Srbije.

"Otac mi je ubijen u ratu kao civil. To je ostavilo traga i odrastao sam na desnim stavovima, mrzeo sam sve Srbe i sve srpsko, ali baš ekstremno mrzeo. Ja sam jedan od onih ljudi koji je*e sve srpsko na Jutjub komentarima. Kad sam otkrio Reddit počeo sam da ulazim u srpsko-hrvatske rasprave ovde i na /r/Croatia i žestoko provociram. Da bi se s vremenom potpuno spontano dogodilo da sam se zbližio s nekima od vas, neke i zavoleo, da bi potpuno nesvesno pre par dana shvatio da mržnje više nema. Bilo je to svojevrsno iznenađenje koje me potpuno iznenadilo - napisao je on, a preneo hrvatski "Index".

Kako je rekao, shvatio je da postoje ljudi koji zaslužuju sve najgore, ali da ne treba uopštavati.


"I  dalje mrzim one ljude koji su uskratili život mom ocu, to nikad neću moći oprostiti makar ne znam ko su. Ali Srbe kao narod sam ovde na /r/Serbia zavoleo i konačno sam naučio to da nikad ne treba nikoga gledati kao na celinu. I s naše i vaše strane bilo je pojedinaca koji zaslužuju sve najgore. To je još jedna stvar koju sam shvatio, jer sam "svoje" isto tako celi život opravdavao. Osetio sam potrebu da ovo podelim s vama. Znam da će mnogi od vas sad kolutati očima i pomisliti što si ovaj glumata, ali ovo mi je bilo stvarno potrebno kao još jedna potvrda da sam potpuno otrgnuo i bacio jednu stranicu svog života. Da krenem dalje. Hvala vam /r/Serbia i želim vam svima puno sreće i zdravlja - napisao je anonimni Hrvat na Redditu

Na svoj post dobio je više od sto odgovora istomišljenika iz Srbije, a javili su mu se i mnogi koji su Hrvatsku napustili krajem rata kao izbeglice.

"Izbeglica sam, oteran iz Like 1995. Nikad nisam osetio potrebu da vas mrzim, jer mi je majka Hrvatica i onda nisam znao "čiju kuću da palim". Imao sam osećaj da ti ljudi koji to rade nisu krivi za to... Ima i ona rečenica tipa stotine ljudi koji se ne znaju se ubijaju zbog dvojice koji se znaju... Uglavnom, uradio si dobru stvar... "- napisao mu je jedan Srbin.

On je na kraju dodao da uvek ima i onih loših i onih koji će mu suditi samo na osnovu toga što je Hrvat.



Kurir.rs/Index.hr

BOEMSKI RAJ Ovako su nekada izgledale PRAVE BEOGRADSKE KAFANE (VIDEO)

"Proleće", "Ruski car", "Mala Kasina" samo su neke od najpoznatijih beogradskih kafana iz nekog drugog vremena. Pogledajte kako su izgledale.

Da pogledate VIDEO, kliknite OVDE.



(blic.rs)

SUROVA BALKANSKA REALNOST "Ubedili su nas..."

Ubedili su nas da je luksuz izaći bar jednom mesečno s porodicom na ručak. Ubedili su nas da je normalno trpeti, nemati, zajmiti, biti hronično željan svega. Ubedili su nas da je luksuz otići s porodicom na letovanje, i to na rate. Ubedili su nas da je razbacivanje imati više od dva para cipela, a da je normalno birati kome će se u porodici koje jeseni kupiti nove.

Postali smo nacija gojazna od hleba, jer za meso para nema. Postali smo zemlja isfrustriranih roditelja jer deci ne možemo da priuštimo stoti deo normalnih stvari koje bismo želeli. Postali smo zemlja posvađanih supružnika, jer smo stalno pod stresom, stalno nervozni, hronično nesrećni. Postali smo gubitnici, a nije nam jasno zašto. Pošteno smo završili škole, pošteno radimo svoj posao, ali ova država nije zadovoljna – cedi nas dok ne pocrkamo i ubeđuje da tako mora. Da tako treba. Da je to savršeno normalno. Sahranili bi nas najradije, ali ne mogu dok plaćamo poreze i doprinose. Umesto da urlamo “Hoćemo bolje!”, mi šapućemo da može i gore. Nema težnje ka srećnijem životu, već straha od veće nesreće.

Sramno nazivaju minimalcem najnižu platu u ovom delu sveta, sa kojom se minimalni troškovi ne mogu pokriti. Dvoje roditelja na minimalcu, sa dvoje dece u kući, za kupovinu zimske jakne se spremaju onako kako je normalno spremati se za kupovinu novog auta. Naši su radnici najobespravljeniji u Evropi. Nemaju para da se leče, da poprave zube, da zakrpe cipele. Štede na ogrevu, krpe jednu rupu dok se druga otvara, duguju za struju, za vodu, dolaze im izvršitelji, strahuju da će ostati i bez to malo sirotinje koju su stekli. A onda poboljevaju, pa i bolesni rade, jer je luksuz otići na bolovanje. Za to vreme se cena rada podiže za tri-četiri dinara. Ubedili su nas da je i to normalno i da tako treba.

Ponizili su nam roditelje u starosti, naterali ih da kopaju po kontejnerima, umesto da nakon 40 godina rada biraju banje u kojima će malo ojačati, smanjiti bolove, poboljšati zdravlje. Umesto da se igraju sa unučićima, gledaju ih preko Skajpa, jer je iz ove zemlje pobegao svako ko je mogao.

Deca nam odrastaju u uverenju da je normalno ovako živeti, jer za drugačije ne znaju. Za razliku od porodica u normalnim zemljama, kod nas ne možete da isplanirate da sa decom za praznike negde otputujete, da vam deca upoznaju i drugačije kulture, obiđu znamenitosti iz udžbenika.




(6yka.com)

NIJE SVE TAKO CRNO U BiH Ljubinje gotovo sablasno: U ratu nije bilo stradanja, danas zajedno slave praznike (FOTO)

U opštini Ljubinje smještenoj na istoku Bosne i Hercegovine, na pola puta između Trebinja i Mostara prema posljednjem popisu stanovništva u BiH živi tri posto ili 12, a u stvarnosti svega dva posto ili osam prijeratnih muslimana - Bošnjaka. 

Naime, broj muslimana - Bošnjaka stalno se smanjuje i sada ih je svega osam raspoređenih u tri porodice. Čak i oni koji su se vratili poslije rata u Bosni i Hercegovini u Ljubinje, odlučuju se da opet odu. Ne odlaze samo Bošnjaci, odlaze i Srbi, ali s obzirom na njihov mali broj, Ljubinje je gotovo postalo stopostotno jednonacionalni grad, ali i opština.

Grad je gotovo sablasan, pust.

Po popisu iz 1991. godine u Ljubinju je bilo 4.172 stanovnika, od toga samo 407 muslimana, a u samom gradu je bilo svega 74 muslimana.
Ono što je interesantno kada je u pitanju Ljubinje jeste da muslimani - Bošnjaci iz tog grada i te opštine jesu raseljeni, ali na sreću niko od njih nije stradao, odnosno nije ubijen što je zasigurno jedno od rijetkih područja u Bosni i Hercegovini sa takvim ishodom ratnih dešavanja 1992.-1995. godina.

Mnogi smatraju da Srbi u Ljubinju nisu željeli da se 1992. godine muslimanima - Bošnjacima ponovi ono što im se dešavalo sedam decenija ranije, u Drugom svjetskom ratu.

Dvije kolone iseljavanja

Tokom Drugog svjetskog rata navedeno je kako su četnici 1942. godine u okolini Ljubinja u jamu bacili 31 muslimana.

Prva kolona od 150 vozila i četiri-pet kamiona Bošnjaka sa stvarima i stokom koju su mogli ponijeti iz Ljubinja je otišla 1992. godine prema Stocu. Druga kolona Bošnjaka napustila je Ljubinje godinu kasnije, 1993. godine, i pravcem preko Bileća otišla je u Crnu Goru. Samo rijetki su ostali u Ljubinju cijeli rat.

Među onim koji su Ljubinje napustili u drugoj koloni te 1993. godine bio je i Ibrahim Kekić koji je odveć zagazio u devetu deceniju života.

"Odlazak prve grupe muslimana-Bošnjaka je bilo organizovano. Bila je praćena od milicije iz Ljubinja do prostora više Stoca. Nas muslimana u pet-šest kuća je ostalo. Ali, godinu kasnije došlo je takvo vrijeme i mi smo odlučili da odemo", priča za Anadolu Agency Kekić.

Na pitanje jesu li te 1993. godine od preostalih muslimana-Bošnjaka tražili da odu iz Ljubinja, Kekić navodi da "ne zna kako bi se to objasnilo".
"Kada je bila prva tura spremana za odlazak, meni su govorili da ne idem. Ali, druge ture ni meni niko nije došao da kaže, ne idi. Nije me niko dirao, nije ništa. Ali, pretpostavljali smo mi svi, vidjeli smo zapravo kakva je situacija. Došlo je tako naređenje njima da se ponašaju. Ja sam njima kazao, ovdje, kada sam se vratio - mene nisu Srbi istjerali, mene je istjerao Beograd i Pale. Otvoreno sam im rekao, vama svaka čast, nama nije falila ni dlaka sa glave. Nikome nije ni riječ rečeno, ali vidjeli smo šta se dešavalo. Imao sam prijatelja, ali niko ni da se javi na ulici. Mahne glavom, a neće da ti se javi. To je tako bilo", prisječa se te 1993. godine Kekić.

Onda smo, kaže, vidjeli da nema tu više mjesta i da se mora ići.

"Mi smo se dogovorili - hajde da idemo. Javili smo se u opštinu. Predsjednik opštine nam je rekao da će on otići da sve sredi. Otišao je u Podgoricu i sve sredio sa Crvenim krstom. Otišao je potom u Bileću po dozvolu da se ide. Ja sam strepio k'o ovca od noža da se ide preko Bileće. Znaš kako je. Rekao sam, idemo mi pješke preko Žegulje ka Stocu, jer nam je to bliže. Međutim, kažu tamo je minirano, ne može se", navodi Kekić.

Predsjednik opštine sredio "sigurni" odlazak

Ostala je tako jedina solucija za odlazak muslimana - Bošnjaka iz Ljubinja preko Bileće te 1993. godine, kako je ranije i dogovoreno. Tadašnji predsjednik opštine Ljubinje, kaže Kekić, garantirao im je da je u Bileći sve sredio sa policijom i vojskom da sigurno izađu.

"Rekli su nam, pripremite se. Dva autobusa puna su bila. Ispraćaj je naš bio od predsjednika opštine i komšija. Pozdravili smo se. I tako doveli su nas preko Bileće do granice i došli smo u Crnu Goru. Crnogorska policija nas je preuzela i odvela u Rožaj u hotel. Fino je nama bilo. Imali smo tri obroka, jedi, pij. Nije nas niko dirao. Imao sam sina u Njemačkoj. Ja sam bio sa ženom i htjeli smo tamo da odemo i nas dvoje", kaže Kekić.

No, odlazak u Njemačku za Kekića je bio također, podvig. Jer, sin mu je mogao poslati garanciju za samo jednu vizu.
"A, šta ću ako odem ja, ostade mi žena. I tako je našao jednu jednu komšinicu koja je bila garant meni, a on majci. U Beograd sam dva puta išao. Jedva sam došao do vize. Ona je bila stigla, ali u Beogradu je bilo trista duša pred ambasadom Njemačke u redovima. Ne možeš doći na red", priča Kekić.

U Njemačkoj je Kekić kod sina proveo tri godine, ali se nakon prestanka rata u BiH morao vratiti. Kaže, rekli im da moraju da idu, da se vrate.

Iako se iz Njemačke u BiH vratio krajem 1996. godine Ibrahim Kekić je umjesto u Ljubinje, otišao u Mostar gdje je četiri godine bio podstanar. U Ljubinje je došao tek 2000. godine kao prvi među povratnicima, ali opet ne u svoj stan u gradu nego u kolektivni centar. Naime, osposobljena je jedna kuća u kojoj su bili svi muslimani-Bošnjaci koji su se vratili u Ljubinje gdje su boravili pod zaštitom policije dok se ne oslobode njihovi stanovi, kuće i imanje od osoba koje su ih u ratu koristile.

Drugo iseljavanje Bošnjaka 

"Kada smo se vratili, nije bilo isto kao prije. Bilo je, da te nije niko dirao, ali nije bilo gostoprimstvo kao prije. Jednostavno, nije. No, malo po malo, kasnije se to promijenilo, išlo nabolje. Jedno vrijeme, na samom početku je osposobljena kuća gdje su nas uselili i mene i nas iz još nekoliko kuća. Tako je bilo dok se nije iselio stanar koji je bio u mom stanu, odnosno dok nisam dobio ključeve. Tako je to trajalo nekih dva-tri mjeseca", prisječa se svojih prvih povratničkih dana u Ljubinje Ibrahim Kekić.

Sada je, kaže, sve gotovo kao nekada. Ibrahima nismo zatekli u stanu po dolasku, jer je otišao u podrum da nacijepa i donese drva. Ali, vrata stana su bila širom otovrena. Ibrahimova susjeda na spratu, pravoslavka, kaže da oni tako, brinu jedni o drugima. Možeš, kaže, otići do prodavnice, nešto obaviti da ne zaključaš vrata, vratiš se, a sve na svom mjestu. Igla, kaže, nikada nikome nije zafalila.

"Prema meni jesu svi dobri. Prirodnjak sam takav. Nisam se nikada ni s kim zavadio", objašnjava Ibrahim takvu situaciju.

Ibrahim živi od penzije koju dobiva iz Federacije BiH. Kaže da je i prije rata bio penzioner. Naime, 1990. godine je otišao u penziju.

"Kako tada tako i sada. Nedostaju mi komšije muslimani od prije rata. Bilo se vratilo četiri-pet kuća. Da je to ostalo bilo bi fino. Tako, bilo je dobro tih godina. Normalno, svi smo bili kao jedno. Ipak, jedna smo vjera. Ali, otišli su i oni. Neki su prodali, neki zamijenili imovinu. Nisam ja mogao ni zamijeniti tako lako. Neće niko da ide u Ljubinje iz Mostara i Sarajeva. Ne možeš ni ćumeza kupiti u Mostaru. Kuda ću onda. Ostani i to je to. I evo tako i sada", priča Kekić.

Damir, jedini učenik Bošnjak u Ljubinju 

Boli ga, kaže Ibrahim, što se Ljubinje prazni gotovo svakodnevno.

"Nema skoro niko. Sve je pusto. Još par godina, pa neće biti niko. U mene u selu Donja Žabica, petnestak kilometara od Ljubinja, nekada je bilo 48 osoba, a sada ih nema 11. I to ostao je onaj kojeg je zakačilo da nema kuda. Čupaju kose sa glave ljudi u šta se sve pretvorilo. I ovdje u Ljubinju", navodi Ibrahim Kekić.

Za razliku od Kekić,a Juso Premilovac cijeli rat ostao je u Ljubinju. Jusin sin Damir učenik je drugog razreda Gimnazije u Ljubinju i jedini musliman-Bošnjak, ne samo u razredu, školi nego i u Ljubinju i cijeloj opštini te dobi.

"Imam ženu i troje djece. Ostao sam, živio i radio u Ljubinju. Život prije prije rata bio je težak u Ljubinju. Ljubinje je takvo. To je jedno mjesto koje je bilo teško za život i prije, a naročito sada poslije rata. Prije rata se radilo, gradilo... Bilo je firmi i fabrika. Sada posla je sve manje, tako da život je težak. Ostao sam čitav rat, odnosno bio u ratu u Ljubinju. Da kažem nešto ružno bilo bi od mene nekorektno i negativno. U ratu nikakvih problema nisam imao. Poslije rata živim kao i prije. Sa kim sam bio u dobrim odnosima i sada sam. Imam perfektne odnose. Možete pitati bilo kog građanina u gradu za mene i moju porodicu, a važila je za finu porodicu, normalnu, koja poštuje druge, a poštuju i mene", navodi Juso.

Zajednički se obilježavaju i slave i Bajram 

Kaže kako od prvog dana ratnih dešavanja jednostavno nije želio napuštati svoje kuće u Ljubinju. Nikakve negativnosti, odnosno ničega lošeg, veli, od komšija nije osjetio.

"I sada moje se dijete druži, ide na slave. Na Bajram dolaze njegove kolege kod mene. Moja familija i moje žene je velika. Zahvaljujem se i jednim i drugim. Velika su nam podrška. Napravio sam kuću u Ljubinju, obnovio kuću u selu Gleđevci - Premilovo polje (oko jedanaest kilometara od Ljubinja)", kaže Juso.

Nije mu, dodaje, bilo jednostavno kada je 1992. godine srušena džamija u Ljubinju koja je nanovo izgrađena bila 1986. godine.
"To je svakom građaninu teško, bilo da je džamija, bilo crkva. Normalno da teško pada. Ja sam bio u vojsci, tada JNA, školi rezervnih oficira, kada se ona otvarala te 1986. godine, pa je to malo bilo tada nezgodno bilo da dođem i tako. Onda poslije, kada se sve desilo - rat je donio stradanja i jednim i drugim i trećem narodu. Poslije toga obnovljena je džamija. Sa mojim sugrađanima koji dođu vikendom, ja malo više, jer sam tu bliže, očistimo, sredili smo, uradili da se može doći u džamiju. Imali smo proklanjavanje džamije prije nekoliko godina. Lani je bio iftar. Bilo nas je preko 100. U Ljubinju nije to bilo ni u sretniji vakat, a ne sada. E, sada, malo se skupimo od Bajrama do Bajrama. Obiđe svako svoje malo mezare i hareme tako da, sve u svemu, život je težak. Većinom ljudi iz Ljubinja su u Stocu, Mostaru", priča Juso.

Nadu u neke bolje, sretnije dane u Ljubinju vide u uzgoju smilja, kojeg i sam Juso uzgaja i namjerava proširiti zasade.

Foto galeriju pogledajte klikom OVDJE.


(radiosarajevo.ba)

EVO KOLIKO ZARAĐUJU PREDSEDNICI ZEMALJA U REGIONU: Šokiraće vas Vučićeva plata u odnosu na kolege!

Najveća primanja u odnosu na prosečnu platu primaju članovi Predsedništva Bosne i Hercegovine.

Prema poslednjim zvaničnim objavljenim podacima, najveću mesečnu platu u regionu ima predsednik Slovenije Borut Pahor. Kako se navodi u njegovom imovinskom kartonu, dostavljenom Izbornoj komisiji, njegova mesečna primanja iznose 3.322 evra.


Više od 3.000 evra iznose mesečne plate hrvatske predsednice Kolinde Grabar-Kitarović i članova Predsedništva Bosne i Hercegovine.


Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine navodi da članovi Predsedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić primaju 2.862, 2.874, odnosno 3.536 evra mesečno.


Prema javnim podacima, predsednik Srbije ima trostruko manju platu od hrvatskih i BiH suseda. Aleksandar Vučić mesečno prima 1.083 evra, što je najmanja predsednička plata u regionu.


Predsednik Crne Gore Filip Vujanović mesečno zaradi neto 2.423 evra.


Manje od 2.000 evra mesečno zarađuju predsednici Makedonije Đorge Ivanov (1.250) i Albanije Ilir Meta (1.425).

Ako predsednička primanja poredimo s prosečnom platom, apsolutni su rekorderi članovi Predsedništva Bosne i Hercegovine, koji primaju sedam puta više od proseka u toj državi.


Predsednici Hrvatske, Makedonije i Slovenije primaju tri puta veću platu od proseka u svojoj zemlji, dok predsednik Srbije prima dvostruko više nego što iznosi prosečna plata u Srbiji.



Kurir.rs/ Al Jazeera

Ko je čovjek koji je odustao od preko 4000 KM plate da bi rekao: "Dosta! Hrvatska umire!"

MARIN Strmota, sada već bivši državni tajnik u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politikuladi Hrvatske, bio je zadužen za demografiju. 

Na tom je mjestu proveo godinu i četiri mjeseca, sve dok danas, na novinarsko pitanje nije li riječ o ponavljanju istih mjera, nije odgovorio da je riječ o folkloru i da podnosi ostavku.

Sve se to dogodilo pred zapanjenom ministricom Nadom Murganić, a nakon što je objavio da podnosi ostavku, Strmota je samo išetao iz prostorije.

Doktor znanosti koji je doktorirao na demografiji

32-godišnji Marin Strmota po je struci doktor znanosti. Do stupanja na dužnost državnog tajnika radio je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u zvanju docenta. Doktorirao je na istom fakultetu, i to upravo na području demografije. Predavao je na Katedri za demografiju.

2015. je dobio priznanje za najbolje ocijenjenog izvođača seminara na preddiplomskom i diplomskom studiju. 2011. godine dobio je nagradu “Mijo Mirković” za rad monografskog sadržaja.

Svi Strmotini znanstveni projekti, a na web stranicama Ekonomskog fakulteta popisano je njih četiri, vezani su uz područje demografije.

Ima nezaposlenu suprugu, nezaposlene roditelje, dva kredita i stari Golf

Strmota je, stoji u njegovoj imovinskoj kartici, član HDZ-a.
U imovinskoj kartici stoji da nema nekretnine u svom vlasništvu. Od pokretnina ima automobil Volkswagen Golf iz 2008. u vrijednosti 30-ak tisuća kuna. Strmota ima dva kredita u ukupnom iznosu od nešto više od 221 tisuće kuna. Plaća mu je na mjestu državnog tajnika iznosila 15 771 kunu neto.

Strmota ima nezaposlenu suprugu i dvoje djece. No ni ta činjenica, kao ni činjenica da mjesečno otplaćuje gotovo 4 tisuće kuna kredita, nije ga spriječila da se danas odrekne plaće od gotovo 16 tisuća kuna da bi rekao istinu - da vlada ništa ne radi kako bi spriječila ono o čemu je Index intenzivno pisao - da Hrvatska umire.

Prije tri mjeseca ipak govorio drugačije

No, treba primijetiti i da je Strmota prije tri mjeseca branio rad Ministarstva. Gostujući u RTL-u Danas, na pitanje ne bi li Ministarstvo trebalo raditi brže na demografskim mjerama, rekao je: “To ste trebali pitati sve vlade u zadnjih 20-30 godina jesu li trebali biti brži. Tek je godina dana mandata ove vlade i mislim da se radi punom parom što se tiče Ministarstva za demografiju. Predlažu se mjere koje nisu dirane 15-20 godina”, rekao je tada Strmota.

Novinari su ga danas podsjetili da se opet predstavljaju iste mjere kao i prije tri mjeseca, a Strmota očito više nije mogao braniti vladu i ministricu Murganić koja je ostala zatečena njegovim potezom.

Jedan od Strmotinih projekata, koje je u studenom prošle godine predstavljao na Vijeću za demografsku revitalizaciju kojom je predsjedao sam premijer Plenković, bila je izmjena Zakona o doplatku za djecu, ali i produženje radnog vremena vrtića.

U medijima je najavljivao kako će se u 2018. godini Ministarstvo fokusirati na sve mjere unutar Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama i izmijeniti taj zakon. Rekao je i da se razmišlja o uvođenju dječjeg doplatka za svu djecu te olakšati zaposlenim majkama na kojima je, govorio je Strmota, najveći teret.


(6YKA.COM)

MULTIETNIČKI BRAK Srebreničani Radomirka i Hariz Alić: "Živimo kao i svi drugi".

Bračni par Alić iz Srebrenice, Radomirka i Hariz su u svom gradu otvorili slastičarnu i kafić. Pored ostalog, na taj način pokazuju da ljubav ne priznaje vještačke ograde i klišeje, ali i da, uz malo hrabrosti, ne treba čekati da posao nađe njih, nego su oni posao potražili sami.

Radomirka i Hariz upoznali su se prije par godina. Rodila se ljubav koja je krunisana brakom. U početku je bilo protivljenja i gunđanja, ali sve je to iza njih.

„Mi smo se upoznali, malo smo ašikovali jedno vrijeme i uzeli smo se nakon toga. Normalno da je bilo osuda, sa svih strana, i sa strane moje familije, i njene", kaže Hariz.

„Bilo je svega, ali svako ima pravo na svoje mišljenje. Nekome je to super, nekom nije. Nekako smo, vremenom, naučili da poštujemo sva mišljenja i mislimo da svako treba normalno da živi. Mi živimo kao i svako drugi", dodaje Radomirka.

„Nisam ja tip čovjeka koji će se obazirati na to što će neko reći ili neće. Normalno, svaki put pogledate, razmislite, popravite ako nešto nije u redu. A eto, nakon određenog vremena svi su nas prihvatili. I njeni i moji, i sada svi živimo, družimo se, normalno funkcionišemo", priča Hariz.

U potrazi za stalnim poslom Hariz je odlučio da pokrene vlastiti biznis i da svoje iskustvo u ugostiteljstvu iskaže na pravi način.

„Budući da poznajem taj posao, kažem - zašto ne bih probao? A to nam i fali u gradu - jedna slastičarna, jedan pristojan restoran gdje se može otići, pojesti, popiti. Otprilike nekih 5.000 maraka uložili smo, što u izradu interijera, što za materijal, čišćenje, radnike. Vjerujemo da će se isplatiti. Već je počelo da se isplaćuje, barem po trenutnoj situaciji.“

Radomirka je vječiti volonter. Sada je ovo rizik, uz koji treba da se obezbijedi egzistencija i za dvogodišnju kćerku:

„Nismo mi ni prvi ni posljednji koji pokrećemo svoj biznis, neki sopstveni, mali. To zavisi i od sredine, od svega, tako da ne znamo kako će sve to izgledati. Nismo očekivali ništa, barem ja nisam očekivala ništa, ne znam za Hariza, ali eto, šta bude.“

Većina obrtnika u Srebrenici odjavljuje svoju djelatnost tokom zimskog perioda.

„Ja sam otvorio baš u ovom periodu, kako rekoste, kad svi zatvaraju. Nije ovo ni jednostavan posao, a mislim da je za otvaranje ovo najbolji period zato što imate manje klijentele, možete da se pripremite za sezonu, za ljetni period. Kad dođete u sezonu, što je bilo pripremljeno, bilo je. Tad se samo radi. Sad imate manje klijentele, možete da vidite šta vam fali, šta treba popraviti, šta promijeniti, šta dodati, šta izbaciti. I onda, kada uđete u sezonu, to je to", kaže Hariz.

Mogli su Alići otići u Austriju, za sigurnim poslom, ali ipak ostaju u Srebrenici.

„U početku, kad smo se tek uzeli, imali smo i neke ponude, konkretno od austrijske ambasade da, ukoliko se osjećamo ugroženima ovdje, možemo da odemo. To jeste bila neka opcija, neka tamo posljednja. I dan-danas ona postoji. Ne mogu se ja ovdje žrtvovati, čitav život davati sebe, a da nemam nikakvog povrata, ništa, mada još uvijek živi nada da će to sutra biti bolje.“

„Mogli smo i možemo mi otići vani, ali mislim da bismo se uvijek pitali 'Šta bi bilo kad bi bilo', pa smo i ovo pokušali. Tako smo odlučili, da još jednom pokušamo.“ – kaže Radomirka.

Hariz se nada da će posao ići dobro i da će, sve dok tako bude, ostati ovdje.

„Pa sigurno, kroz posao, radeći, boreći se, očekujemo neki prosperitet, konkretno u našim životima. Prvobitno, kad smo htjeli da otvorimo i pokrenemo ovaj posao, nama nije primarno bio cilj da se obogatimo. Nama je samo u interesu da ovo opstane, da se može funkcionisati, da se može raditi, da može samo sebe održavati. I da mi, normalno, imamo pristoju platicu. Bilo bi smiješno da kažem da ja ne očekujem ništa od toga. A da se obogatim, svakako da ne očekujem.“


(RSE)

ŽELJKO MALNAR: "Hrvati, ma živjeli ste u SFRJ i voljeli ste tu zemlju, odjednom ste sad protiv SFRJ i veliki katolici, Hrvati..." (VIDEO)

Željko Malnar, čuveni hrvatsko-jugoslavenski pustolov, dokumentarist, pisac... u jednom od svojih intervjua je dao zapažen govor vezano za Hrvate i Jugoslaviju.

"Ma živjeli ste u Jugoslaviji..." srčano  i u neku ruku emotivno je započeo govor vezano za kritiku svih Hrvata koji danas mrze Jugoslaviju a 50 godina su bili u Jugoslaviji.

"Di ste bili 50 godina?", dalje se pita on.

ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU

LINK KA NASEM INSTAGRAM NALOGU: 

https://www.instagram.com/bih.srb.hrv/

BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRACENJE!

Malnar ističe kako su Hrvati voljeli Maršala Tita i Jugoslaviju a sad se "maskiraju" kao kameleoni onako kako njima paše.

Čitav govor vezano Hrvate i Jugoslaviju poslušajte u ovom video klipu koji upravo slijedi.

VIDEO:

Kako je raspad Jugoslavije nagovestilo i OSAM KAPLJICA KRVI na poslednjoj Štafeti mladosti

Poslednja Štafeta mladosti potiče iz 1987. godine i ona je donekle nagovestila krvavi raspad Jugoslavije, zbog čega i danas izaziva posebno interesovanje.

Naime, te godine dizajn štafete i idejno rešenje plakata za Dan mladosti povereno je ljubljanskom dizajnerskom studiju "Novi kolektivizam". Već je i sama štafeta, u obliku građevine na četiri stuba koju je bilo nemoguće nositi, nagoveštavala drugačiji pristup članova Novog kolektivizma datoj manifestaciji, ali skandal je nastao kada je otkriveno da je prateći plakat zapravo neznatno izmenjena verzija nacističkog plakata "Treći rajh" Riharda Klajna iz tridesetih godina.

- U početku apsolutno niko nije prepoznavao referencu. Najpre se Slovenačko omladinsko predsedništvo identifikovalo s našim posterom, potom i celokupna omladinska organizacija Jugoslavije, a i tadašnji generali su bili zadovoljni. Njima se to jako svidelo. Dobro se sećam da je jedan general izjavio kako mu je drago da je na posteru mišićavi mladić, a ne neka apstrakcija. Oni su to zaista voleli i s tim se identifikovali. No, kada je referenca otkrivena, nastali su problemi. Bili smo iznenađeni što se digla takva frka; sve novine su pisale o tome. To nam nije bilo logično jer smo znali koliko se generalima i drugim predstavnicima tadašnjeg jednopartijskog režima naš poster svideo - pojasnio je ovaj događaj Roman Uranjek, član “Novog kolektivizma”, u projektu “VlasTITO iskustvo” (Kulturni centar REX i Samizdat B92)


Kada se shvatilo da ne dolazi u obzir da se upotrebi ovo rešenje slovenačke umetničke grupe, za potrebe proslave Dana mladosti 1987. godine, naknadno je izrađena nova štafeta.

Ona je morala da da zadovoljava sve standarde manifestacije. Ipak, u njenom izgledu sa osam crvenih dioda koje liče na kapljice krvi i krnjom petokrakom mogli su da se prepoznaju nagoveštaji događaja koji će uslediti na ovim prostorima devedesetih godina.

Inače, štafeta mladosti je uvedena 1945. godine, na predlog omladine Kragujevca, kao „Titova štafeta“. Te prve štafete predate su mu u Zagrebu, dok je narednih godina, sve do 1956. Tito lično primao poslednje nosioce štafete pred Belim dvorom u Beogradu, čemu je prethodio svečani doček na Trgu Republike.

VIDEO:

Godine 1957, na Titovu inicijativu, taj događaj je nazvan „Dan mladosti“. Do Titove smrti 1980. godine, štafeta se dodeljivala lično njemu na Stadionu JNA u Beogradu. Štafeta mladosti 1980. godine, koja se u susret osamdeset i osmom Titovom rođendanu, na dan njegove smrti 4. maja zatekla na putu po Hrvatskoj, prekinula je svoj put i položena je na odar predsednika u Skupštini SFRJ. Sve štafete tokom koje su nošene tokom 42 godine čuvaju se u Muzeju Jugoslavije u Beogradu.



(blic.rs)

OTKRIVEN TAJNI DOKUMENT CIA I BND: Ovo je plan za raspad Jugoslavije NAPRAVLJEN 1977. GODINE! Sve će vam biti jasno!

Otkriven je tajni dokument CIA i nemačke obaveštajne službe BND koji govori o ponovnom crtanju granica Jugoslavije i albanskih zemalja u regionu, pišu albanski mediji. Sekretar CIA ga je klasifikovao kao poverljiv, a on je navodno "nacrtan" u Minhenu 1977. godine na sastanku između agenata američke CIA i nemačkog BND. 

Planom je predviđena podela Jugoslavije na dva velika bloka: blok koji bi bio pod nemačkim uticajem i blok koji bi bio pod američkim uticajem.


A, kada se pogleda trenutna situacija, jasno je da se sve nastavilo upravo prema tom planu, pišu albanski mediji.


Dokument koji je objavio britanski Telegraf pokazuje da sporazum CIA i BND Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju deli u tri kolonije, odnosno sfere interesovanja. Sličan obrazac podele napravljen je i tokom Drugog svetskog rata.


Prema ovom dokumentu, velike sile će podeliti Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju na ovaj način: Slovenija, kontinentalna Hrvatska, Istra, severna i zapadna BiH će postati deo zone nemačkog uticaja, dok će Dalmacija, Crna Gora, Kosovo, deo Raške, Preševska dolina i Makedonija pripadati SAD i biti pod njenim uticajem, Vojvodina i južni Banat će pripadati Mađarskoj i biti pod njenom moći. 


Teritorija nezavisne Srbije bi bila današnja Srbija, ali bez Kosova i celog južnog dela Srbije, i bez Vojvodine, koja bi bila mađarski protektorat.


CIA je, navodi se, isplanirala da "razmontira" Jugoslaviju početkom '70-ih godina, 10 godina pre smrti vođe Jugoslavije Josipa Broza Tita.


Od prošle godine stara dokumenta CIA, kao i razni planovi i scenariji sada su otvoreni za javnost, ali i za analizu istoričara i novinara.


Intrigantni izveštaji o hladnom ratu govore o jačanju decentralizacije u Titovoj Jugoslaviji i predviđa da "stabilnost u post-sovjetskoj eri neizvesna".


Mape SFRJ su cirkulirale tajne službe od 1981. godine, nakon Titove smrti, jer je CIA znala da će se 1970. godine Jugoslavija raspasti. Podela Jugoslavije u sferu interesa već je tada postala činjenica, i trebalo ju je samo obaviti. Na miran ili krvav način.


U Drugom svetskom ratu podelu Jugoslavije izvršile su nemačke, italijanske, bugarske i mađarske invazivne snage. U skladu sa politikom Osovine, Jugoslavija je i tada likvidirana kao država.


Nemci i Italijani su tada formirali tri državna protektorata: Nezavisnu državu Hrvatsku, Nedićevu Srbiju i Nezavisnu državu Crnu Goru, u kojima su jugoslovenski narodi formalno imali kvazi državljanstva u novom redu Hitlera, dok su periferni delovi Jugoslavije jednostavno bili anekcirani od strane susednih država: Nemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i Albanije.


Izdavanje ovih dokumenata rasvetljava plan, koji je imao očigledno svoje reference na konkretnom tlu i pokazao da ništa nije slučajno - od gerilskih grupa do političkog pokreta na Kosovu pod vođstvom Ibrahima Rugove.


Istoričari imaju obavezu da naprave nepristrasan osvrt ovih činjenica kako bi tokovi ovih godina bili bolje analizirani.



(espreso.rs)

Kako provode druženje nogometaši Hrvati iz Srbije i Srbi iz Hrvatske? "Mržnju brišemo loptom!" (VIDEO)

Ipak, ima pozitivnih primjera između Hrvata i Srba. Lopta briše mržnju!

Uostalom, uvjerite se.

VIDEO: