Bilo jednom u Jugoslaviji: Iznenadit će vas na što su se palile jugoslavenske sponzoruše

Sponzoruše su jedna od pojava koja danas izaziva mnogo pažnje, no čini se da postoje otkako je svijeta i vijeka. Samo su nekad bile mnogo skromnije. Na što su se palile jugoslavenske sponzoruše otkrit ćete u ovom članku s kraja '60-ih.

Rujan 1960: On ima osamnaest, dvadeset pet ili dvadeset devet godina. Učenik, student ili službenik. Sasvim je svejedno. Važno je da ima dva kotača. Dva kotača koje pokreću 125, 150 ili 250 kubika. Dva kotača koji ga nose širokim bulevarima i uzanim uličicama, asfaltnim cestama i po turskoj kaldrmi. Dva kotača i on.

Ali on nije toliko značajan. Dva kotača imaju prvenstvo. Oni su ti oko kojih se okreće sve - koji mame i privlače. Koji opčinjavaju i plijene pozornost.

Oni stvaraju vesela i pomalo rezignirana lica. Izazivaju osmijeh i zavist. Možda neki put i pakost. Zbog njih se štošta dogodi. Putevi su im različiti. I uvijek s njih donose poneku priču i pričicu. Komičnu ili tužnu, priču koju nitko nigdje ne zapiše.

Svjetla velegrada kupaju ta dva kotača. Ona ih prate gotovo svuda. Svjedoci su mnogih intimnih drama. Čuvaju te male tajne. A kada bi znale govoriti? Možda bi im zato trebalo mnogo i mnogo vremena. Jer, bezbroj konjskih repova je prošlo, nebrojeno podsuknji je lepršalo s ta dva kotača, stotine i stotine štikli s tankim potpeticama i mokasinki odvezli su u raznim pravcima.

Dva kotača i podsuknja. Razne podsuknje i dva kotača. Crvene, bijele, roze, plave podsuknje... podsuknje s čipkom, podsuknje od najlona, obične podsuknje od platna. Vidimo ih zajedno. Jedno bez drugog ne mogu.

Slika koja je tako česta. Koja je možda i u modi. Slika koja je izvana lijepa, a iznutra nekada i dosta tužna. Jer boje od kojih je napravljena, nekiput su i vrlo tamne... Jure mladići na vespama, lambretama i ostalim motorima. Odlaze na sve strane velegrada. Utrkuju se asfaltom i kockom, širokim bulevarima i uzanim krivudavim ulicama.

Obilaze automobile i trolejbuse. Tjeraju svoje pomahnitale bedevije. Do iznemoglosti. Danju i noću. Tjeraju ih da bi postali kraljevi asfalta, da bi pokazali svoju moć. Utrkuju se da bi skrenuli pažnju na sebe, da bi izazvali divljenje. Ali, ta trka ponekad i prestane. Naravno, samo za trenutak.

Kada se na vidiku pojavi podsuknja. Tada umorni đogati dobiju predah da bi ubrzo nastavili put još većom žestinom. A podsuknje vole takva putovanja. podsuknje vole lepršati pod nebom velegrada. Utrkuju se podsuknje ulicama, a kraljevi asfalta u toj trci ponosno sjede na svojim tronovima. Ponosni su jer znaju da im ponetko od onih koji koračaju pješice zavidi. Ponosni su zato što su gospodari nad ova dva kotača i (bar tako misle), nad podsuknjama koje sjede iza njih.

Samouvjereni su jer misle da je dovoljno imati samo dva kotača. I zato često ne vide kada se njihova uloga pretvori u klauna, kojem se mnogi smiju. Postoji više razloga zbog kojih podsuknja sjeda na motor. Anketu nismo pravili jer ne vjerujemo da bi to ikome pošlo za rukom.

Ali ipak, uspjeli smo doznati neke od njih koji bi, možda, mogli da sliče na nešto što je slično anketi.

Da znate samo kako ima lijepu G. S. Vespu ...

Djevojka A. A. je rekla: "Sjedam na motor samo zato što se volim voziti. Uživam u brzini, kad projurim pored onih koji me pakosno gledaju..."

"Kako se možeš zabavljati s mladićem koji nema Vespu" - rekla je učenica B. B. svojoj prijateljici: "Ja to ne bih mogla. Ne mogu ići pješke. Ne volim se gurati po trolejbusima. Ovako je divno. On svakog dana dođe pred kuću i odbaci me do škole, poslije nastave me opet sačeka. Općenito, perfektno je kad imaš motor, začas stigneš gdje hoćeš..."

"Moj mladić nije lijep" - počela je osamnaestogodišnja B. B., "ali svejedno, ja ga ipak volim... Da znate samo kako ima lijepu G. S. Vespu..."

Ukusno ili ne? Odlučite sami. Mi smatramo: Neukusno!

Djevojka D. D. nekada se vrlo često vozila motorom. Imala je dosta prijatelja koji su je vozili. Ali jedanput je pala i slomila nogu. I danas osjeća posljedice toga. Sada više ne pomišlja na jurnjave. Ne razmišlja o tome da li joj je podsuknja dobro namještena, da prebaci lijevu preko desne, ili desnu preko lijeve noge. Sada joj vjetar ne zabacuje dugu plavu kosu. Jer nema više suludih vožnji na dva kotača.

"Odnedavno imamo skuter" - ispričala nam je mlada službenica G. G. - "Kupili smo ga moj zaručnik i ja zajednički - na kredit. Pošto daleko stanujemo, motor nam je dobrodošao. Začas stignemo na posao. Nedeljom idemo na izlete, plažu. On ne voli brzine. Ali opet, svuda na vrijeme stignemo. Ovo je mnogo bolje nego kad smo išli pješke ili autobusom..."

Mnogo je priča. One otkrivaju mnoge stvari. Na jednoj strani govore o dva kotača koji su postali poza, koketerija, moda velegrada. Na drugoj, dva kotača su standard, potreba zaposlenog čovjeka, nešto što mu štedi vrijeme i pruža ugodnost poslije svakodnevnog posla.

Mnogo je više skutera koji služe u ove druge svrhe, koji predstavljaju jednu neophodnost. Ali ipak, ne treba se ljutiti ni na one kojima se mogu pridodati prvi epiteti. Jer, konačno, to nije neki veliki problem, pojava koja zabrinjava i nabire čelo.

Mladost je simpatična. Ona voli brzine, voli sebe izraziti. Samo i pored svega, na krivinama i raskrsnicama puteva, treba paliti crvena svjetla, tako će joj hod biti sigurniji.

Tekst: Sl. K. (Duga, 1960.)



(novi.ba)

SEĆATE LI GA SE? DROGA, ZATVOR PA SMRT Bio je jedan od popularnijih muzičara stare Jugoslavije, a pronađen je mrtav na mestu gde je upoznao ženu svog života

Bez njega, mnogi tvrde, da popularna grupa ne bi bila ono što je danas. Bijelo dugme činili su i oni koji nisu uvek bili u prvom planu. Upravo je i Goran Ivandić Ipe bio jedan od tih.

Bubnjar kultnog benda slavu je stekao upravo radeći i stvarajući sa velikim imenima. Slava je bila ono što je u stopu pratilo ovog čoveka, kao i ostatak poznate grupe. Na kratko se krajem 70ih zajedno sa Dugmićima uputio u Ameriku i tamo snimio singl. Problemi su počeli neposredno nakon toga.

Kao 23-ogodišnjak Ipe je uhapšen zbog posedovanja hašiša. Tom prilikom je osuđen na tri godine zatvora. Međutim, i taj nemili događaj bio je pod velikom misterijom.

- Pitanje je što je zapravo bila istina. Kružila je priča kako je Ipe kupio pola kilograma hašiša, ali mu je diler podvalio još 2,5 kilograma. Navodno nije bio svestan da je umesto pola kilograma dobio tri, što je u konačnici značilo i težu optužnicu protiv njega- rekao je jednom prilikom Robert Bubalo, jedan od tvoraca dokumentarca o ovoj grupi.

Nije dugo živeo. Pronađen je mrtav i to 1994. godine, u svojoj 39. Upravo na istom mestu, u jednom hotelu, gde je upoznao ljubav svog života.


(blic.rs)

Sjećate li se Trsta i Ponterossa? Oni koji pamte legendarne odlaske u šoping danas s nostalgijom spominju čak i strah od carine, ali jedna grupa ljudi o tim danima ne želi ni zucnuti (VIDEO)

Tada je nastao kratkometražni film o razdoblju šopinga u Trstu na zamolbu Wendy D'Ercole, koja ga je godinama željela snimiti, prije svega iz nostalgije jer je kći jednog tršćanskog poduzetnika. Bozzer je počeo razvijati projekt i tako su došli do prve verzije videa od 20 minuta, fokusiranog samo na Trst.

– U tom trenutku smo morali dokučiti kako nastaviti s projektom. Stupio sam u kontakt s nekim slovenskim i hrvatskim kolegama i odmah uočio da su jako zainteresirani za tu temu. Shvatio sam koliku je važnost Trst imao za sve zemlje bivše Jugoslavije i da dokumentarac može postati nešto puno veće i složenije. Produkcija se iskristalizirala i u posljednjoj godini odradili smo snimanja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji. Rodio se dokumentarac od 60 minuta fokusiran na te događaje – otkrio nam je 42-godišnji Bozzer.

Sjećate li se Trsta iz filma kao dijete? 

– Iskreno, ne sjećam se tog perioda i tih događaja. Mislim da razlog leži i u tome što su se moji roditelji, kao mnogi Tršćani, subotom držali podalje od centra Trsta i trga Ponterosso. Nevjerojatno je da bi se grad potpuno promijenio samo dva dana u tjednu i potom opet postao "normalan". Tijekom tjedna nije se moglo vidjeti ništa od onoga o čemu govorim u dokumentarcu.

U Splitu se na prikazivanju filma gledateljima dijele žvakaće gume "Brooklyn". Mislite li da bi to za publiku moglo poslužiti kao neka vrsta kolačića "Madeleine"?

– Za neke je možda kava "Minas" još jača uspomena, svaki vikend se prodavalo na tone te kave! Žvakaća guma "Brooklyn" je bez sumnje predstavljala simbol ponajviše za mlade jer je simbolizirala Ameriku, pravu zemlju slobode kapitalizma. Zabavno je i kad Rade Šerbedžija spominje boce chiantija na slami, u nekim filmovima iz toga razdoblja svi nose mrežaste torbe pune boca! Sam Trst je jedan veliki "Madeleine"!

Kakve su bile reakcije na film kod gledatelja iz bivše Jugoslavije i onih u Trstu? 

– Da budem iskren, u Trstu sam imao najviše kontakta s publikom. U siječnju smo imali premijeru na Trst Film Festivalu; dvije večeri, obje projekcije rasprodane (2000 ljudi). I dalje prikazujemo film i dvorana je uvijek gotovo puna. Na kraju tršćanska publika bude jako aktivna, mnogi žele pričati anegdote i prisjećati se.

Za vrijeme projekcija u bivšoj Jugoslaviji (Ljubljana, Beograd, Kopar, Izola, Opatija...) publika je bila puno "mirnija". Možda zato što sam ja Talijan i možda im je bilo teže sa mnom dijeliti uspomene, barem iz njihove perspektive. No, kad bi se kasnije pružila prilika da porazgovaram s nekima od njih, mnogi bi se počeli prisjećati i prepričavati i mogu potvrditi da je mit o Trstu i dalje živ! Od uspomena koje sam čuo protekle godine mogao bih snimiti još jedan film!

Jesu li nostalgiju osjećali samo ex-YU sugovornici u filmu ili i tršćanski? 

– Nostalgija je jako prisutna u filmu. Gotovo sva svjedočanstva bivših stanovnika Jugoslavije su nostalgična jer se svi sjećaju sretnih trenutaka iz svojeg života. Danas se čak skoro s nostalgijom prisjećaju i trenutaka straha od carinske kontrole.

U svjedočanstvu spisateljice Slavenke Drakulić jasno se osjeća nostalgija: u onom su periodu ljudi u Jugoslaviji živjeli dosta dobro, vladao je osjećaj sigurnosti. I Jugoslavija je predstavljala pozitivan model socijalističkog režima, jedan otvoreni model. Stoga se mogućnost da Jugoslaveni prelaze granicu i, makar nakratko, ulaze u kapitalistički zapad bilježi kao nešto jako uzbudljivo.

Čak i Tršćani osjećaju nostalgiju prema tom vremenu. Iako su se onda mnogi žalili na nečistoću i na nastalu invaziju, i možda su sanjali o čišćem i civiliziranijem gradu, danas shvaćaju da je ono vrijeme bilo puno života i energije, dok je danas grad većinom uspavan...

U filmu čujemo da je u ono vrijeme u Trstu socijalizam potpomogao kapitalizam... 

– Taj dio je isječak iz jednog dokumentarca iz 60-ih, jako je zabavan i duhovit i upravo zato sam ga iskoristio. Mislim da je to vrlo jednostavno: ljude privlači ono što ne mogu imati. I kada ono što ne mogu imati postane blisko i dostupno, makar na jedan dan, onda svi ili gotovo svi postanu mala djeca. Mislim da je to jako normalna stvar.


Zvuči li to kao nemoguća misija iz današnje perspektive, da socijalizam pomaže kapitalizam?
– Mislim da je danas suvišno govoriti o socijalizmu. Osim jako malog broja zemalja, svi živimo u sto posto kapitalističkom društvu. Možda bi se moglo reći da je sudbina socijalističkog društva da se prije ili kasnije pretvori u kapitalističko. Za sada nisam vidio ni jedno kapitalističko društvo koje se transformiralo u išta drugo. Danas, nažalost, nema alternative kapitalističkom društvu. Možda ćemo se jednog dana, kad planet više ne bude imao resursa, svi morati promijeniti...

Završili ste film scenama rata u bivšoj Jugoslaviji, čime je završila era šopinga u Trstu. Kraj na neki način ruši mit i nalikuje na mamurluk? 

– To mi je i bila namjera. 1991. sve se promijenilo, od tada Europa više nije kao prije. U tom trenutku počinje jedna druga priča, jako različita, koja je već ispričana mnogo puta. Htio sam napraviti čisti rez. Sviđalo mi se surađivati s glazbenikom i stvoriti glazbu koja može simbolizirati baš to. Završna glazba je distorzirana međunarodna himna, usporena, s ritmom bubnjeva iz 80-ih, koja korak po korak puca. Svidjelo mi se tako završiti film.

Mislite li da Trst opet može postati eldorado za šoping?

– Trst je danas grad u potrazi za identitetom. Rast istočnih zemalja donio je gradu strateški položaj, za razliku od nekoliko godina ranije, i to je dobro. Na primjer, na audiovizualnom polju rastu prilike u susjednim zemljama i rađaju se mogućnosti za koprodukcije. Danas je Ponterosso čist i napušten trg i teško da će opet postati onaj trg iz 70-ih. Više nije meta turista koji dolaze u Trst, a ne znam dolaze li turisti iz Hrvatske u potrazi za mjestima iz njihove prošlosti... S druge strane, to je snažan grad koji podnosi krizu ostatka Italije. Ima mnogo mogućnosti za rast, osobito kad je u pitanju luka i turizam, ali, nažalost, lokalna vlast u ovom trenutku nije na visini zadatka.

VIDEO:

(novi.ba)

TITOV GENERAL MIŠKOVIĆ: "Tito mi je rekao da će sve otići k vragu poslije njega, ali je svojim autoritetom čuvao mir dok je živ." (VIDEO)

Na jednoj makedonskoj televiziji je bio gost Titov general Mišković koji je iznio šokantne činjenice o Titu i Jugoslaviji.

General je istakao da je Tito zapravo znao da postoji nacionalizam i često puta mu je kako kaže isticao da će nakon njega "otići sve k vragu", ali je svojim autoritetom dok je živ štitio mir i sklanjao na vrijeme nacionaliste koliko je bilo u njegovoj moći.

Istakao je i to da smatra da drugarica Jovanka nije bila nikakav tajni agent kako su pojedini to govorili.

Da li je Aleksandar Ranković prisluškivao Tita?
Kako je Tito izbjegao atentate?
Kakav je odnos imao Tito prema Makedoniji?
Da li je Tito znao za kosovski problem?

Na ova i mnoga pitanja odgovara general Ivan Mišković.

VIDEO:

Satko Mujagić, logoraš Omarske i Manjače: "Za rat i ratne zločine nisu krivi narodi nego pojedinci!"

Za rat i ratne zločine nisu krivi narodi nego pojedinci, kaže Satko Mujagić, koji je u posljednjem ratu preživio dva logora. Smatra i da svi odgovorni moraju pred lice pravde, a žrtve imaju pravo na istinu i satisfakciju, te hvali male, ali pozitivne korake na suočavanju s nedavnom prošlošću.

U intervjuu za Al Jazeeru govori o tim koracima, potrebi da netko konačno učini korak, zapravo da klekne i zatraži oprost poput Willyja Brandta, ali i da se prihvati činjenica da je žrtava bilo na svim zaraćenim stranama. "Iz prošlosti bukvalno moramo učiti i od zločina se mora ograditi, upravo obilježavanjem, javnom diskusijom, a ne koristiti zločine za vlastite, često jako niske interese", ukazuje Mujagić.

Preživjeli ste dva logora - Omarsku i Manjaču, bili izloženi najstrašnijim mučenjima, patnjama i poniženjima, imate mnogo razloga da budete ogorčeni, rezignirani, ljuti. Ipak, želite gledati u budućnost. Je li svim narodima Bosne i Hercegovine, ali i Balkana, potrebno više takvih ljudi i takvih razmišljanja?

- Mislim da je najbitnije za sve preživjele da se, za početak, suoče s dvjema činjenicama. Prva: da je rat sada već daleko iza nas i dio je prošlosti, a ne sadašnjosti. Druga, a to je nešto što mnoge i dalje koči: za rat, agresiju, ratne zločine, pa i genocid nisu krivi narodi nego pojedinci. Bosna i Hercegovina je od davnina zemlja u kojoj se moglo i živjelo zajedno, jedni s drugima. To je u prošlom vijeku u nekoliko ratova poremećeno. Istina je da je ogroman broj ubistava, progona, silovanja, pa i zločin (pokušaja) masovnog istrebljenja cijelog naroda na preko pola teritorije naše države, znači genocid, počinjen sistematski i organizovano, međutim ni za to nisu krivi svi. Ta spoznaja kod ljudi koji su na bilo koji način žrtve ne dolazi preko noći. Kod mene je počela 1998. godine, a završila prije 6-7 godina. I nisam ogorčen, niti ljut. Smatram da svi ratni zločinci treba da izađu pred lice pravde, da sve žrtve imaju pravo na istinu, na neku vrstu nadoknade, kao i na to da dostojno ukopaju svoje mrtve.

Zbog Vaših stavova i promišljanja mnogi Vam zamjeraju, a pogotovo pojedinci iz naroda kojem pripadate. Izloženi ste uvredama i prijetnjama. Kako to tumačite?

- Do sad i nisam imao nekih posebnih prijetnji od strane Bošnjaka, šta više, 2012. godine sam imao jednu ozbiljnu prijetnju 'sa srpske strane' zbog mog aktivizma vezanog za suočavanje s prošlošću u Prijedoru, međutim ove, 2017. godine doživio sam neugodnosti, uvrede, pa i prijetnje tokom i nakon mog obraćanja ljudima prilikom obilježavanja 25. godišnjice početka zatvaranja logora Omarska. Žalosno je što se tako važan dan umrljao verbalnim napadima logoraša upućenih drugom logorašu, tj. meni, prvo zato što je Omarska sa više od 700 pobijenih civila za samo tri mjeseca ljeta 1992. ipak sveto mjesto. Drugo, pred sami dan obilježavanja obećanje koje je Opština Prijedor dala krajem jula, da se neće protiviti postavljanju spomen-ploče na Bijelu kuću u Omarskoj, prekršeno je bez ikakvog pojašnjenja. Mirsad Duratović sastavio je već i nacrt teksta za tu spomen-ploču koji je zatim usaglašen od strane udruženja iz Prijedora i Kozarca, te proslijeđen opštini. Međutim, ni nakon podrške OSCE-a za ovaj događaj, koji se trebao desiti upravo 6. augusta, opštinske vlasti nisu održale riječ. Mi smo razmišljali o tome da ploču ipak postavimo, ali od toga se na kraju odustalo jer sam smisao obilježavanja takvih mjesta je da iz prošlosti učimo, a ne da se na bilo koji način kreiraju nove tenzije.

Takođe, ove godine, pored gospodina Jonathana Moorea, bio je predviđen i dolazak ministra [sigurnosti] Dragana Mektića koji bi se, kao i Moore, 6. augusta obratio okupljenima. Iz opravdanih razloga gospodin Mektić nije mogao doći, a naknadno sam s njim razgovarao i shvatio iz onog što je bio namjeravao reći okupljenima da je igrom slučaja propušten i svojevrstan 'Willy Brandt moment' na Balkanu. Umjesto tih pozitivnih vijesti, imali smo nemile scene, psovke i uvrede. Kako to kažemo u Bosni - nije bila nafaka.

Iako se puno toga nije promijenilo u priznavanju zločina, postojanju logora, činjenici da su neki ljudi proganjani, zatvarani, ubijani samo zbog drugačijeg imena i prezimena, nacionalnosti i vjeroispovijesti, neke poteze prijedorskih vlasti, mogli bismo reći tek simbolične, ipak ste pozdravili.
- Naravno, Opština Prijedor se malo po malo upravo ove godine počela isticati nekim pozitivnim koracima koje sigurno treba pozdraviti. Haški tribunal je osnovan upravo zbog otkrića prijedorskih logora. I Ratko Mladić, i Radovan Karadžić optuženi su i za genocid i u Prijedoru i mislim da je važno da je novi načelnik Milenko Đaković 20. jula ove godine prisustvovao kolektivnoj dženazi i stao u saf prilikom molitve. Važno je i odgađanje sjednice skupštine, kao i minut ćutnje prije druge sjednice, a povodom Dana bijelih traka i te dženaze. Sve to jesu mali koraci i ne mislim ih praviti važnijim nego što jesu, jer Prijedor je još uvijek grad pun spomenika samo srpskim poginulim, uglavnom vojnicima, i dalje nema memorijala u Omarskoj, nema spomenika za ubijenu djecu, u Trnopolju stoji spomenik srpskim vojnicima, ali atmosfera u gradu je posljednjih godina ipak drugačija i malo opuštenija u poređenju sa godinama koje su iza nas. Ovo je težak i dug proces u kojem obje strane i dalje nedovoljno razumiju jedna drugu, ali taj proces je počeo davno i čini mi se da se ukazuje svjetlo na kraju tunela.

Važno je naglasiti i da se sve veći broj Srba uključuje u aktivnosti oko obilježavanja prijedorskih žrtava. Kozarski vjesnik nije ista novina kao 1992. godine, niti tamo rade isti ljudi kao onda. Naprotiv. U Dachau je nakon rata postojao restoran 'Zum Krematorium', a Nijemci su izgubili rat. I kod njih je prošlo 25 godina od rata prije nego što je Willy Brandt kleknuo pred spomenikom u Varšavi, tako da mislim da moramo biti strpljivi i pokazati s naše strane da ne gledamo na sve Srbe kao krivce, a i to da cijenimo ovakve male, ali veoma važne korake u pravom smjeru. Istina o ratu će kad tad dovesti do istinskog pomirenja, saradnje, života jedni s drugima kao nekad, a ne jedni pored drugih. Žalosno je što neke političke strukture ratna dešavanja i dalje koriste za jeftine političke poene i bukvalno huškanje koje se dešavalo i krajem osamdesetih i pred sami rat, ali sam siguran da vremena nisu ista i da je običnim ljudima važnije da imaju posao i mir oko kuće nego kako im se zove komšija ili kolega.

Koliko je i što je, zapravo, potrebno da bi se obilježila mjesta stradanja i logori u Omarskoj, Dretelju, Čelebićima... ali i drugdje gdje su u posljednjem ratu stradali ne samo Bošnjaci, nego i Hrvati, i Srbi?
- Za to više nije potrebno puno. Mislim da bi samo nekoliko razgovora s ljudima 'na vlasti' bilo dovoljno. Spomenik pobijenim Kozarčanima je napravljen prije pet godina, upravo razgovorom i to za vrijeme mandata prošlog načelnika koji se žestoko protivio obilježavanju 20. godišnjice genocida (2012. godine), a Dan bijelih traka nazivao 'gay paradom'. Znači, sve se može kad se hoće. Odlazak Bakira Izetbegovića na Kazane je takođe jedan takav pozitivan potez, ali polako pada u zaborav. S tom praksom se mora nastaviti. Mora se obilježiti i Grabovica, Višegrad, Foča, Čelebići, Trnopolje, Omarska, Vlasenica, Bijeljina, ali i mjesta zločina u mnogim drugim mjestima. Iz prošlosti bukvalno moramo učiti i od zločina se mora ograditi, upravo obilježavanjem, javnom diskusijom, a ne koristiti zločine za vlastite, često jako niske interese.

Treba li nakon tog prvog koraka, obilježavanja mjesta stradanja „onih drugih“, biti napravljen i naredni, možda i važniji korak - da 'oni prvi' dođu na mjesto stradanja i odaju počast 'onima drugima'?

- Naravno da treba i to se već dešava. Umjetnica Milica Tomić i njena grupa 'Četiri lica Omarske', kao i Žene u crnom već godinama obilaze Prijedor. Čeda Jovanović je ove godine obišao Srebrenicu i takvih poteza ima sve više na svim stranama, ali ih je i dalje premalo. Osim toga, tu praksu moraju početi uvoditi ljudi na vlasti i zato je šteta što ministar Mektić nije uspio doći u Omarsku ove godine, ali naglasio je u našem posljednjem razgovoru da je spreman doći bilo koji drugi put.

Ponavljate kako nisu svi Srbi kolektivno krivi za genocid, ali jesu odgovorni da priznanju kako se on dogodio i tako speru ljagu sa svog imena i svog naroda. Zar nije puno vremena prošlo za suočavanje sa činjenicama? I zašto se to suočavanje ne događa? Zašto se poriče genocid?
- Suočavanje je proces koji nekad traje vijekovima. Amerikanci se i danas suočavaju sa istrebljenjem Indijanaca, Holandija sa 'policijskim akcijama' u Indoneziji prije 70 godina, Nijemci sa holokaustom, i tako dalje. Jako je bitno za razvoj i zdravo razmišljanje mladih generacija da se prekine sa lažima o 'našoj dobroti, samo našim žrtvama, samo našim herojstvima', a 'zlu onih drugih'. Današnja Srbija, Hrvatska, a i sve etničke grupe u Bosni i Hercegovini tek su na početku tog procesa. Malo ko zna da su u bici na Kosovu učestvovali i Bošnjaci ili da je Marko Kraljević poginuo na strani Turaka, ali mnogi za Kosovo i turski period na Balkanu krive Bošnjake ili Albance samo zbog vjere koju dijele s Turcima. Mladić je javno rekao da je Srebrenicu osvojio da vrati Turcima za "bunu protiv dahija". Da nije tragično bilo bi smiješno, jer u Srebrenici Turaka odavno nema, a mi sa Srbima dijelimo skoro isti jezik, kulturu, pa i slavensko porijeklo, više nego sa Slovacima i Česima, i sigurno više nego sa Turcima s kojima Bošnjaci dijele vjeru i dugu historiju.

S jedne strane govorite kako nacionalizam '90-ih koči prosperitet BiH, a s druge strane da se pomirenje među običnim ljudima događa. Kako ugasiti nacionalizam? Kako doživjeti pomirenje u potpunosti?

- Naravno da koči. Nacionalizam je danas postao instrument održavanja na vlasti. Za razliku od Ratka Mladića, ne smatram da je Slobodan Milošević bio nacionalista ili fašista. On je samo iskoristio nacionalizam da dođe na vlast. Sličnih primjera političkog oportunizma ima i danas, ali mislim da ljudi, a pogotovo mlade generacije, danas mnogo bolje znaju šta žele, a šta ne. Ljudi žele da rade, da putuju, da uživaju u životu, da žive u svom i na svom. Mjesta ima za sve, a ne da čekaju na zaostale plate, penzije ili bježe na Zapad da za par eura po satu na crno rade najteže moguće poslove.

Nacionalizam nije nešto samo balkansko, danas je opasniji u nekim zemljama Zapadne Evrope nego kod nas. Već sam naglasio, pravi korak ka pomirenju, koje se već u mnogim segmentima javnog i privatnog života već desilo, jeste suočavanje s prošlošću, poštovanje drugih i drugačijih i traženje puteva za saradnju, traženje onog što nam je zajedničko. Rat i mržnja nikad i nikom nisu donijeli dobro, a jedan je život, često jako kratak.

Živite svih ovih godina negdje na pola puta između Nizozemske i Prijedora, između Belgije i Kozarca. Iz te perspektive, uz suočavanje sa svime onim što se dogodilo '90-ih, pretpostavljam da vidite kako ima stvari koje se jednostavno mogu uraditi za bolji život svih. Imate li ideja za poboljšanje života povratnika i njihovih susjeda, svih onih koje je vihor rata odnio od svojih kuća, jednostavno rečeno Bosanaca i Hercegovaca svih vjera i nacija?

- Za početak mislim da je bitno s jedne strane raditi na 'ispravljanju' onog što se može bar malo ispraviti, znači riješiti prava logoraša i ostalih žrtava torture u cijeloj zemlji, traženju nestalih, procesuiranju ratnih zločinaca. Time se kod preživjelih vraća vjera u pravdu i u pravnu državu. Znači povjerenje u ljude koji s ratom i zločinima nemaju ništa. S druge strane, jako je važno iskoristiti naše potencijale, jeftinu radnu snagu, turizam, trgovinu sa zemljama na Zapadu, a time i povezivanje naše dijaspore sa maticom. Imamo veliki broj primjera firmi po cijeloj Bosni i Hercegovini koje su veoma uspješne i, uz dijasporu, održavaju našu ekonomiju i kakav takav standard. Dijaspora s druge strane, umjesto da šalje novac, treba da ga ulaže u nove investicije. Pametnije je onima bez posla omogućiti da sami zarade novac, nego stalno slati ili donositi novac. Ljude treba naučiti da sami love ribu umjesto im davati ribu, a na to su mnogi izgleda naučeni.

Tvrdite li i dalje, bez obzira na sve zločine, tragedije, stradanja koja su se ovdje događala u ratovima '90-ih, '40-ih, pa i prije 100 godina, da Bosna i Hercegovina može Europu i svijet učiti toleranciji i suživotu?

- Naravno. Jevreji su 1492. protjerani iz Španije i završili u otomanskoj Bosni, pobijeni po cijeloj Evropi četrdesetih, a mnogi po Bosni spašeni od strane komšija muslimana. Profesor David Kamhi iz Sarajeva je samo primjer. Do prije 300 godina u Holandiji su žene palili na lomači jer su navodno bile vještice, a mi smo do prije 100 godina živjeli zajedno i u miru. Balkan nije nikakvo bure baruta kako mnogi na Zapadu misle. Dokaz tome su tri bogomolje u istom dvorištu u Bosanskoj Krupi ili četiri bogomolje u Sarajevu. Svaka zemlja je imala svoj mračni period o kojem nerado priča, ne samo Njemačka, nego i Francuska po kolonijama, Velika Britanija, SAD, Švedska, Belgija, Španija...

Danas u nekim evropskim zemljama političari jasnije i glasnije šire mržnju i time osvajaju glasove. Toga ima i u Bosni i Hercegovini, ali s obzirom da je rat samo 22 godine iza nas, mislim da i dalje imamo dobro prolazno vrijeme. Bitno je da se taj nacionalizam javno razgoli kao što to čine neki političari po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj ili od ove godine Amir Reko sa svojim pokretom Most 21. Ljudi to polako prepoznaju i uprkos dešavanjima po Siriji, Evropskoj Uniji, SAD-u, ja sam i dalje optimista da će Bosanci i Hercegovci znati prepoznati kako dalje. Mi sebi ne smijemo dozvoliti da nas slijepa mržnja i laži o prošlosti dovedu do novog rata. Dosta je što je naša generacija osakaćena. I previše.

Izvor: Al JazeeraZ

Preživjeli ste dva logora - Omarsku i Manjaču, bili izloženi najstrašnijim mučenjima, patnjama i poniženjima, imate mnogo razloga da budete ogorčeni, rezignirani, ljuti. Ipak, želite gledati u budućnost. Je li svim narodima Bosne i Hercegovine, ali i Balkana, potrebno više takvih ljudi i takvih razmišljanja?

- Mislim da je najbitnije za sve preživjele da se, za početak, suoče s dvjema činjenicama. Prva: da je rat sada već daleko iza nas i dio je prošlosti, a ne sadašnjosti. Druga, a to je nešto što mnoge i dalje koči: za rat, agresiju, ratne zločine, pa i genocid nisu krivi narodi nego pojedinci. Bosna i Hercegovina je od davnina zemlja u kojoj se moglo i živjelo zajedno, jedni s drugima. To je u prošlom vijeku u nekoliko ratova poremećeno. Istina je da je ogroman broj ubistava, progona, silovanja, pa i zločin (pokušaja) masovnog istrebljenja cijelog naroda na preko pola teritorije naše države, znači genocid, počinjen sistematski i organizovano, međutim ni za to nisu krivi svi. Ta spoznaja kod ljudi koji su na bilo koji način žrtve ne dolazi preko noći. Kod mene je počela 1998. godine, a završila prije 6-7 godina. I nisam ogorčen, niti ljut. Smatram da svi ratni zločinci treba da izađu pred lice pravde, da sve žrtve imaju pravo na istinu, na neku vrstu nadoknade, kao i na to da dostojno ukopaju svoje mrtve.

Zbog Vaših stavova i promišljanja mnogi Vam zamjeraju, a pogotovo pojedinci iz naroda kojem pripadate. Izloženi ste uvredama i prijetnjama. Kako to tumačite?
- Do sad i nisam imao nekih posebnih prijetnji od strane Bošnjaka, šta više, 2012. godine sam imao jednu ozbiljnu prijetnju 'sa srpske strane' zbog mog aktivizma vezanog za suočavanje s prošlošću u Prijedoru, međutim ove, 2017. godine doživio sam neugodnosti, uvrede, pa i prijetnje tokom i nakon mog obraćanja ljudima prilikom obilježavanja 25. godišnjice početka zatvaranja logora Omarska. Žalosno je što se tako važan dan umrljao verbalnim napadima logoraša upućenih drugom logorašu, tj. meni, prvo zato što je Omarska sa više od 700 pobijenih civila za samo tri mjeseca ljeta 1992. ipak sveto mjesto. Drugo, pred sami dan obilježavanja obećanje koje je Opština Prijedor dala krajem jula, da se neće protiviti postavljanju spomen-ploče na Bijelu kuću u Omarskoj, prekršeno je bez ikakvog pojašnjenja. Mirsad Duratović sastavio je već i nacrt teksta za tu spomen-ploču koji je zatim usaglašen od strane udruženja iz Prijedora i Kozarca, te proslijeđen opštini. Međutim, ni nakon podrške OSCE-a za ovaj događaj, koji se trebao desiti upravo 6. augusta, opštinske vlasti nisu održale riječ. Mi smo razmišljali o tome da ploču ipak postavimo, ali od toga se na kraju odustalo jer sam smisao obilježavanja takvih mjesta je da iz prošlosti učimo, a ne da se na bilo koji način kreiraju nove tenzije.

Takođe, ove godine, pored gospodina Jonathana Moorea, bio je predviđen i dolazak ministra [sigurnosti] Dragana Mektića koji bi se, kao i Moore, 6. augusta obratio okupljenima. Iz opravdanih razloga gospodin Mektić nije mogao doći, a naknadno sam s njim razgovarao i shvatio iz onog što je bio namjeravao reći okupljenima da je igrom slučaja propušten i svojevrstan 'Willy Brandt moment' na Balkanu. Umjesto tih pozitivnih vijesti, imali smo nemile scene, psovke i uvrede. Kako to kažemo u Bosni - nije bila nafaka.

Iako se puno toga nije promijenilo u priznavanju zločina, postojanju logora, činjenici da su neki ljudi proganjani, zatvarani, ubijani samo zbog drugačijeg imena i prezimena, nacionalnosti i vjeroispovijesti, neke poteze prijedorskih vlasti, mogli bismo reći tek simbolične, ipak ste pozdravili.
- Naravno, Opština Prijedor se malo po malo upravo ove godine počela isticati nekim pozitivnim koracima koje sigurno treba pozdraviti. Haški tribunal je osnovan upravo zbog otkrića prijedorskih logora. I Ratko Mladić, i Radovan Karadžić optuženi su i za genocid i u Prijedoru i mislim da je važno da je novi načelnik Milenko Đaković 20. jula ove godine prisustvovao kolektivnoj dženazi i stao u saf prilikom molitve. Važno je i odgađanje sjednice skupštine, kao i minut ćutnje prije druge sjednice, a povodom Dana bijelih traka i te dženaze. Sve to jesu mali koraci i ne mislim ih praviti važnijim nego što jesu, jer Prijedor je još uvijek grad pun spomenika samo srpskim poginulim, uglavnom vojnicima, i dalje nema memorijala u Omarskoj, nema spomenika za ubijenu djecu, u Trnopolju stoji spomenik srpskim vojnicima, ali atmosfera u gradu je posljednjih godina ipak drugačija i malo opuštenija u poređenju sa godinama koje su iza nas. Ovo je težak i dug proces u kojem obje strane i dalje nedovoljno razumiju jedna drugu, ali taj proces je počeo davno i čini mi se da se ukazuje svjetlo na kraju tunela.

Važno je naglasiti i da se sve veći broj Srba uključuje u aktivnosti oko obilježavanja prijedorskih žrtava. Kozarski vjesnik nije ista novina kao 1992. godine, niti tamo rade isti ljudi kao onda. Naprotiv. U Dachau je nakon rata postojao restoran 'Zum Krematorium', a Nijemci su izgubili rat. I kod njih je prošlo 25 godina od rata prije nego što je Willy Brandt kleknuo pred spomenikom u Varšavi, tako da mislim da moramo biti strpljivi i pokazati s naše strane da ne gledamo na sve Srbe kao krivce, a i to da cijenimo ovakve male, ali veoma važne korake u pravom smjeru. Istina o ratu će kad tad dovesti do istinskog pomirenja, saradnje, života jedni s drugima kao nekad, a ne jedni pored drugih. Žalosno je što neke političke strukture ratna dešavanja i dalje koriste za jeftine političke poene i bukvalno huškanje koje se dešavalo i krajem osamdesetih i pred sami rat, ali sam siguran da vremena nisu ista i da je običnim ljudima važnije da imaju posao i mir oko kuće nego kako im se zove komšija ili kolega.

Koliko je i što je, zapravo, potrebno da bi se obilježila mjesta stradanja i logori u Omarskoj, Dretelju, Čelebićima... ali i drugdje gdje su u posljednjem ratu stradali ne samo Bošnjaci, nego i Hrvati, i Srbi?
- Za to više nije potrebno puno. Mislim da bi samo nekoliko razgovora s ljudima 'na vlasti' bilo dovoljno. Spomenik pobijenim Kozarčanima je napravljen prije pet godina, upravo razgovorom i to za vrijeme mandata prošlog načelnika koji se žestoko protivio obilježavanju 20. godišnjice genocida (2012. godine), a Dan bijelih traka nazivao 'gay paradom'. Znači, sve se može kad se hoće. Odlazak Bakira Izetbegovića na Kazane je takođe jedan takav pozitivan potez, ali polako pada u zaborav. S tom praksom se mora nastaviti. Mora se obilježiti i Grabovica, Višegrad, Foča, Čelebići, Trnopolje, Omarska, Vlasenica, Bijeljina, ali i mjesta zločina u mnogim drugim mjestima. Iz prošlosti bukvalno moramo učiti i od zločina se mora ograditi, upravo obilježavanjem, javnom diskusijom, a ne koristiti zločine za vlastite, često jako niske interese.

Treba li nakon tog prvog koraka, obilježavanja mjesta stradanja „onih drugih“, biti napravljen i naredni, možda i važniji korak - da 'oni prvi' dođu na mjesto stradanja i odaju počast 'onima drugima'?
- Naravno da treba i to se već dešava. Umjetnica Milica Tomić i njena grupa 'Četiri lica Omarske', kao i Žene u crnom već godinama obilaze Prijedor. Čeda Jovanović je ove godine obišao Srebrenicu i takvih poteza ima sve više na svim stranama, ali ih je i dalje premalo. Osim toga, tu praksu moraju početi uvoditi ljudi na vlasti i zato je šteta što ministar Mektić nije uspio doći u Omarsku ove godine, ali naglasio je u našem posljednjem razgovoru da je spreman doći bilo koji drugi put.

Ponavljate kako nisu svi Srbi kolektivno krivi za genocid, ali jesu odgovorni da priznanju kako se on dogodio i tako speru ljagu sa svog imena i svog naroda. Zar nije puno vremena prošlo za suočavanje sa činjenicama? I zašto se to suočavanje ne događa? Zašto se poriče genocid?
- Suočavanje je proces koji nekad traje vijekovima. Amerikanci se i danas suočavaju sa istrebljenjem Indijanaca, Holandija sa 'policijskim akcijama' u Indoneziji prije 70 godina, Nijemci sa holokaustom, i tako dalje. Jako je bitno za razvoj i zdravo razmišljanje mladih generacija da se prekine sa lažima o 'našoj dobroti, samo našim žrtvama, samo našim herojstvima', a 'zlu onih drugih'. Današnja Srbija, Hrvatska, a i sve etničke grupe u Bosni i Hercegovini tek su na početku tog procesa. Malo ko zna da su u bici na Kosovu učestvovali i Bošnjaci ili da je Marko Kraljević poginuo na strani Turaka, ali mnogi za Kosovo i turski period na Balkanu krive Bošnjake ili Albance samo zbog vjere koju dijele s Turcima. Mladić je javno rekao da je Srebrenicu osvojio da vrati Turcima za "bunu protiv dahija". Da nije tragično bilo bi smiješno, jer u Srebrenici Turaka odavno nema, a mi sa Srbima dijelimo skoro isti jezik, kulturu, pa i slavensko porijeklo, više nego sa Slovacima i Česima, i sigurno više nego sa Turcima s kojima Bošnjaci dijele vjeru i dugu historiju.

S jedne strane govorite kako nacionalizam '90-ih koči prosperitet BiH, a s druge strane da se pomirenje među običnim ljudima događa. Kako ugasiti nacionalizam? Kako doživjeti pomirenje u potpunosti?
- Naravno da koči. Nacionalizam je danas postao instrument održavanja na vlasti. Za razliku od Ratka Mladića, ne smatram da je Slobodan Milošević bio nacionalista ili fašista. On je samo iskoristio nacionalizam da dođe na vlast. Sličnih primjera političkog oportunizma ima i danas, ali mislim da ljudi, a pogotovo mlade generacije, danas mnogo bolje znaju šta žele, a šta ne. Ljudi žele da rade, da putuju, da uživaju u životu, da žive u svom i na svom. Mjesta ima za sve, a ne da čekaju na zaostale plate, penzije ili bježe na Zapad da za par eura po satu na crno rade najteže moguće poslove.

Nacionalizam nije nešto samo balkansko, danas je opasniji u nekim zemljama Zapadne Evrope nego kod nas. Već sam naglasio, pravi korak ka pomirenju, koje se već u mnogim segmentima javnog i privatnog života već desilo, jeste suočavanje s prošlošću, poštovanje drugih i drugačijih i traženje puteva za saradnju, traženje onog što nam je zajedničko. Rat i mržnja nikad i nikom nisu donijeli dobro, a jedan je život, često jako kratak.

Živite svih ovih godina negdje na pola puta između Nizozemske i Prijedora, između Belgije i Kozarca. Iz te perspektive, uz suočavanje sa svime onim što se dogodilo '90-ih, pretpostavljam da vidite kako ima stvari koje se jednostavno mogu uraditi za bolji život svih. Imate li ideja za poboljšanje života povratnika i njihovih susjeda, svih onih koje je vihor rata odnio od svojih kuća, jednostavno rečeno Bosanaca i Hercegovaca svih vjera i nacija?
- Za početak mislim da je bitno s jedne strane raditi na 'ispravljanju' onog što se može bar malo ispraviti, znači riješiti prava logoraša i ostalih žrtava torture u cijeloj zemlji, traženju nestalih, procesuiranju ratnih zločinaca. Time se kod preživjelih vraća vjera u pravdu i u pravnu državu. Znači povjerenje u ljude koji s ratom i zločinima nemaju ništa. S druge strane, jako je važno iskoristiti naše potencijale, jeftinu radnu snagu, turizam, trgovinu sa zemljama na Zapadu, a time i povezivanje naše dijaspore sa maticom. Imamo veliki broj primjera firmi po cijeloj Bosni i Hercegovini koje su veoma uspješne i, uz dijasporu, održavaju našu ekonomiju i kakav takav standard. Dijaspora s druge strane, umjesto da šalje novac, treba da ga ulaže u nove investicije. Pametnije je onima bez posla omogućiti da sami zarade novac, nego stalno slati ili donositi novac. Ljude treba naučiti da sami love ribu umjesto im davati ribu, a na to su mnogi izgleda naučeni.

Tvrdite li i dalje, bez obzira na sve zločine, tragedije, stradanja koja su se ovdje događala u ratovima '90-ih, '40-ih, pa i prije 100 godina, da Bosna i Hercegovina može Europu i svijet učiti toleranciji i suživotu?

- Naravno. Jevreji su 1492. protjerani iz Španije i završili u otomanskoj Bosni, pobijeni po cijeloj Evropi četrdesetih, a mnogi po Bosni spašeni od strane komšija muslimana. Profesor David Kamhi iz Sarajeva je samo primjer. Do prije 300 godina u Holandiji su žene palili na lomači jer su navodno bile vještice, a mi smo do prije 100 godina živjeli zajedno i u miru. Balkan nije nikakvo bure baruta kako mnogi na Zapadu misle. Dokaz tome su tri bogomolje u istom dvorištu u Bosanskoj Krupi ili četiri bogomolje u Sarajevu. Svaka zemlja je imala svoj mračni period o kojem nerado priča, ne samo Njemačka, nego i Francuska po kolonijama, Velika Britanija, SAD, Švedska, Belgija, Španija...

Danas u nekim evropskim zemljama političari jasnije i glasnije šire mržnju i time osvajaju glasove. Toga ima i u Bosni i Hercegovini, ali s obzirom da je rat samo 22 godine iza nas, mislim da i dalje imamo dobro prolazno vrijeme. Bitno je da se taj nacionalizam javno razgoli kao što to čine neki političari po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj ili od ove godine Amir Reko sa svojim pokretom Most 21. Ljudi to polako prepoznaju i uprkos dešavanjima po Siriji, Evropskoj Uniji, SAD-u, ja sam i dalje optimista da će Bosanci i Hercegovci znati prepoznati kako dalje. Mi sebi ne smijemo dozvoliti da nas slijepa mržnja i laži o prošlosti dovedu do novog rata. Dosta je što je naša generacija osakaćena. I previše.


Izvor: Al Jazeera

Evo kako danas izgleda najseksi žena u bivšoj Jugoslaviji: Zavela je Čolu, Al Paćina i Bregu, a intervjuisala papu... (FOTO, VIDEO)

Bila je najseksi žena u Jugoslaviji, zavela Al Pacina, a i danas je mačka i pol.

Dijana Niven Bećirević bila je najpoznatija starleta bivše Jugoslavije. Proslavila se nakon što se obnažena slikala za "Start", a na njezinu ljepotu i seksipil pale su mnoge jugoslavenske, ali i svjetske face.

Karijeru modela započela je krajem 70-tih. Snimila je nekoliko reklama i krasila naslovnicu "Starta" 1976. i "Playboya" 1981. godine. Samo tri godine kasnije odlazi u Italiju, a nakon uspješne manekenske karijere okreće se novinarstvu.

Radila je kao novinarka dvije godine na talijanskoj televiziji RAI, intervjuirala je papu Ivana Pavla II, družila se s papom Benediktom XVI, dva dana prije smrti intervjuirala je Ayrtona Sennu, a na popis njenih ljubavnika smjestili su se Goran Bregović, Zdravko Čolić, Mick Jagger, Al Pacino i mnogi drugi slavni muškarci.

VIDEO:

Kada je komentarisala druženje s Al Pacinom, izjavila je da je bio previše prestrašen paparazzima te da od njega nikako nije mogla napraviti muškarca, kao što ni on od nje nije mogao napraviti ženu. Razišli su se zbog njegovog ogromnog ega.

Dijana je i danas mačka i po, čemu svjedoče i fotke koje postavlja na Instagramu. Bivša starleta i glumica izdala je i knjigu o svom životu, a prošle godine ju je predstavila u Zagrebu.

(Index.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

MIŠO KOVAČ: "Nisu svi Srbi smeće, ni svi Hrvati cvijeće. Ne smijemo se generalizirati." (VIDEO)

Mišo Kovač je u jednom od svojih intervjua dao zanimljivu izjavu koju bi trebali mnogi često puta ponavljati odakle god su s Balkana.

"Nisu svi Srbi smeće, ni svi Hrvati cvijeće", rečenica je koja bi trebala da se ponavlja za sve narode.

Ne smijemo generalizirati jedni druge, jer to je svakako put u propast.


VIDEO:

SMIJEH DO SUZA Bosanac priča vic o Sulji i babinoj urni (VIDEO)

Vic da popravi raspoloženje.

Bosanci doista imaju dobar smisao za humor, zar ne? :)


VIDEO:

TAJNI ŽIVOT VELIKOG MARŠALA: Tito se kupao u Dioru, cigarete palio Zippom, britanskoj kraljici pripremao bosanske specijalitete

Maršal je, naime, u biti bio monarh, i to takav kakve ovi prostori nisu nikad imali – iako je bio vođa socijalističke revolucije, imao je puno više sličnosti s Aristotelom Onasisom ili plejbojem Porfirijem Rubirozom, nego sa Staljinom, Pol Potom ili Trockim…

Golemo skladište Titovih rekvizita na Brijunima, s više od tisuću predmeta iz svakodnevne uporabe – svjedoči o jedinstvenom razdoblju u životu balkanske političke klase koji se, sasvim sigurno, više nikad neće ponoviti.

Sve su to bili birani primjerci – od odjeće pa do alkoholnih pića, sve je bilo najbolje na svijetu ili jedinstveno…
U jednom od skladišta na Brijunima vrijeme kao da je stalo. U njemu se nalazi više od tisuću osobnih Titovih predmeta, pažljivo spremljenih i sačuvanih te uredno popisanih.



Express je prošle godine prvi ušao u to povijesno skladište koje vrvi stvarima s pričom. Tu su Titove naočale – koje je osamdesetih znala cijela Jugoslavija – njegovi alati, cijela radionica, četka za brijanje, četka za kupanje, njegove lule…

Sve je spremljeno u kutije. Čovjeku odmah upada u oči Diorova kolonjska voda, kao i cijeli set za brijanje Dior, te parfem marke Yves Saint Laurent, što pokazuje da je Broz volio samo kvalitetu. Dobro su očuvani i brojni Titovi “panamski” šeširi koje je volio stalno mijenjati.

Nezabilježeni dendizam za balkanske političare

Josip Broz tako se ponašao od mladosti. No čini se da je i u fazama prije nego što je postao državnik imao dosta stila. Ako malo bolje pogledamo, u povijesti politike na ovim prostorima takav dendizam nije zabilježen nikad, ni prije ni poslije.

Josip Broz Tito ni na jednoj od nekoliko stotina tisuća fotografija nema neurednu frizuru niti je, općenito, šlampav. O tome se jako vodilo računa.

Upitno je ima li mu para i na estradi – Goran Bregović i Zdravko Čolić bili su mu nalik, ali oni su se, s bijelim odijelima, činili više kao estradne kopije kralja estrade Broza nego kao autentični stvaraoci modnog stila. Samo je Ivo Sanader, kod nas, imao smisla za takav životni stil, nitko drugi.

Tuđmana je redizajnirao Rikard Gumzej, ali čovjek iz Trgovišta nije bio “fashion victim”, žrtva mode kao susjed mu iz Kumrovca, koji je od malih nogu sanjao o tome da će postati dendi. Tuđman je nosio predsjedničke obleke zato što je to išlo s funkcijom, Tito je nosio funkciju zato što je to išlo s njegovom samosviješću i ambicijom.

Prvo lijepo odijelo mladi Josip Broz kupio je od štednje još kao bravarski šegrt. Stajalo je 20 kruna, cijelu njegovu mjesečnu plaću. Ostavio ga je u sobi i otišao u bravarsku radionicu da se pozdravi s drugovima.
Kad se vratio u sobu, odijela nije bilo. Bilo je ukradeno. Bio je neopisivo razočaran. Kupio je neko polovno za četiri krune i takav se vratio u Zagorje.

Tito je bio idealan primjerak američkog self made mana, čovjeka koji sam rađa vlastitu veličinu. Početkom prošlog stoljeća Tito radi u tvornici automobila Benz u Mannheimu, u njemačkom Ruhru. U Beču, točnije u Bečkom Novome Mjestu, radi u tvornici automobila Daimler kao probni vozač Mercedesa.

Tamo je naučio njemački i češki jezik. Na svečanom primanju u Hamburgu, koje mu je gradonačelnik priredio kao šefu države šest desetljeća poslije, domaćin mu je postavio zanimljivo pitanje: “Vi ste danas najveći komunist na svijetu. Što bi se s vama zbilo da ste iz Njemačke, 20-ih godina, doista uspjeli otići u Ameriku?”.

Uvijek prvi i najbolji, uvijek je pobjeđivao

“Bio bih najveći kapitalist”, rekao je Broz zapanjivši prisutne.

Riječ “najveći” nije negirao ni u jednom ni u drugom kontekstu – čini se da ga je ona najviše zanimala. Još u austrougarskoj vojsci imao je goleme ambicije – u sportu je dogurao do pozicije drugog mačevaoca u cijeloj armiji.

Prije 2. svjetskog rata gutao je knjige iz diplomacije i čitao Klausewitza. “Prošli sam rat proveo kao kaplar, sljedeći sam odlučio biti zapovjednik”, rekao je jednom biografu. Još od mladosti silnu je pažnju poklanjao zdravlju i kondiciji.

Najviše je volio mačevanje, bio je pravi majstor. Nema sumnje da ga je tom sportu privukla elegancija i otmjenost, aristokratski profil koji s radničkom klasom nema puno veze.

“Postao sam najmlađi narednik vodnik u puku. Pobjeđivao sam na pukovskim natjecanjima u mačevanju (poslije druga nagrada na armijskom natjecanju u Budimpešti), a bio sam i dobar skijaš…”, reći će poslije.
Nakon što je 1938. preveo “Historiju SKPb, kratki kurs”, pri čemu je umalo bio optužen za trockizam (to je značilo strijeljanje), od honorara si je kupio zlatni prsten s brilijantom koji nije skidao do kraja života.

Dvije ptice su mu pjevale: ‘Marjane, Marjane…’

Među Titovim osobnim stvarima u kutijama su spremljene čak i njegove kupaće gaće, raznih nijansi i modela, kape, štapovi za hodanje – on ih je koristio nekoliko desetljeća prije nego što su ušli u modu – tabakera s posljednjom cigarom, a sačuvan je i dar koji je dobio, cigare s njegovim likom te one s likom Churchilla,Kenedyja, Nehrua, Nasera…

Miko Tripalo, važan hrvatski političar šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kojega je Tito vidio kao svojega nasljednika, posjećivao je Broza na Brijunima.

Devedesetih se vraća u politiku, pa je imao prilike obići i Tuđmana, a poznanicima je pričao kao bi se zakleo da je jednom prilikom na Brijunima vidio Tuđmana u Titovoj košulji u kojoj je, dva desetljeća ranije, Tito razgovarao s njim.

Dobro su očuvane i umjetnine, dar umjetnika Božidara Jakca koji je Tita portretirao još u Jajcu 1943. godine.
Među povijesnom ostavštinom čuvaju se i Titovi češljevi za kosu od slonove kosti, njegov novčanik i razni ključevi, trofejni list koji pokazuje da je bio lovac te brojni darovi iz cijelog svijeta koji u skladištu imaju svoje mjesto.

“Tito je boravio na Brijunima šest mjeseci u godini te je obožavao Brijune i Vangu. Sačuvali smo njegov fotolaboratorij i radionicu metala jer je kao bravar volio i to raditi, a svi ti predmeti 90-ih su godina, uglavnom s Vange i Bijele vile, prebačeni u to skladište. Čuvamo i veliki izbor fotografija koje je osobno slikao, pa su među njima i one koje je slikao iz aviona, poput Zagreba, Pule i Brijuna u to vrijeme. Strastveno je volio životinje, pa su sačuvane i brojne fotografije njega sa životinjama iz zoološkog vrta koji je nekad bio na Brijunima. Imao je i dvije ptice, Mara i Toro, koje bi, čim bi se Tito našao u blizini, počele pjevati: Marjane, Marjane…”, rekao nam je Nikola Brščić, koordinator rezidencijalnih objekata na Brijunima kada smo posjetili ovo brijunsko skladište.

Među starim stvarima nalaze se i ploče za gramofon, a po popisu ploča Tito je volio slušati “Eru s onog svijeta” Jakova Gotovca i Mozarta. Domaćica Bijele vile, Branka Radetić, iz jedne od kutija izvukla je i njegovu omiljenu šalicu za kavu, koja je “ovjekovječena” na jednoj od fotografija, i to Tita s pudlicom.

Tito je pio kavu bez kofeina, ali samo nasamo
Od osoblja koje je već odavno u mirovini doznajemo da je Tito volio piti kavu bez kofeina, ali kad bi mu došli gosti, pio bi “pravu”. Obožavao je i filmove, a prije službenog prikazivanja filmova u pulskoj Areni imao je “ekskluzivu” gledanja tih filmova dan ranije u Bijeloj vili.

“Ugostio je u svojoj vili i neke od poznatih glumaca kao što Yul Brynner, Sophia Loren, Richard Burton i drugi. Neke od sačuvanih fotografija govore o tome da je u Bijeloj vili volio dobro pojesti i družiti se s gostima, što pokazuje i ona s Pepicom Kardelj i drugim gostima, kao i ona s kolinja koje se događalo na Brijunima”, kaže Brščić.

Umirovljena djelatnica s Brijuna kaže kako je bio strastveni pušač koji je tijekom dana, i to baš u salonu Bijele vile, volio popušiti jednu “kubansku”, a u vili je imao i brijača kojemu je odlazio na brijanje.
“Tito je volio svoje osoblje i rado je s njima razgovarao kad je bio na Brijunima. Jednom prilikom je jednoj domaćici koja je ostala podulje na bolovanju poslao tadašnjih milijun i pol dinara preko kolegica. Kad se vratila na posao, osobno joj je prišao i pitao je li dobila te novce od njega. Ona je isprva ostala u šoku jer je mislila da je novce netko ‘protokolarno’ poslao, a ne osobno maršal”, rekli su na Brijunima.

Prijatelji iz Uljanika darovali su mu brod
Među čuvanim stvarima nalaze se i darovi, poput velike makete broda koji je Tito dobio na poklon iz brodogradilišta Uljanik, te makete vlaka, dar Fabrike željeznih vozila iz Sarajeva.

Tito je tijekom predsjedničke karijere putovao u 169 državničkih posjeta u 73 zemlje i uvijek se vraćao s darovima koji su uglavnom ostavljani u skladištu, a rijetke među njima je osobno koristio.
Većina predmeta iz brijunske zbirke spada u tu vrstu jer su Brijuni de facto bili Titov dom. Na Brijunima su sačuvani i brojni Jovankini osobni predmeti poput mrežice za kosu, a Tito je, osim brojnih umjetnina, na dar najviše dobivao – lule.

Na Brijunima kažu da bi najbolje bilo kad bi se ti osobni predmeti izložili u muzeju, i to baš na tom otočju, tako da ih i javnost može vidjeti. Joža Oseli, Titov “batler”, ispričao je svojedobno mnoštvo indiskrecija o Titovim i Jovankinim danima na Brijunima.

Kraljica Elizabeta jela je sarmice s janjetinom

“Na Brijunima smo britanskoj kraljici Elizabeti II. pripremili bosanski specijalitet, sarmice u vinovoj lozi s janjetinom. Elizabeth Taylor je voljela bifteke, a Richard Burton meso na žaru i Jack Daniels”, rekao je Oseli, kojemu je Tito bio doživotni uzor.

“On je uvijek bio optimističan. Ispričat ću vam anegdotu oko jutarnje kave. Dogovoreno je bilo da će Tito dočekati Novu godinu na Brdu. Donijeli su košare mandarina s Brijuna koje su bile namijenjene da se podijele u škole i vrtiće. Ja ujutro taman počeo piti kavu i dođe ađutant Drago Mikelić. Kaže mi da me predsjednik zove u apartman. ‘Pa kakav predsjednik, moram popiti kavu, tek je šest ujutro.’ I ode on i to mu i kaže. Vrati se opet i kaže da me predsjednik stvarno treba.

Odem ja gore, a Tito drži ruke iza leđa i šeće po sobi gore-dolje. Pita me: ‘Jel’ bila dobra kava?’ Opravdao sam se i rekao da uvijek ujutro pijem kavu i da nisam vjerovao da me ozbiljno traži. Onda me odvede na terasu i kaže: ‘Vidi koliko tu ima mandarina. Uzmi jednu za sebe i Metku, a jedna je za osoblje rezidencije. Ako ne uzmemo sad neku košaru, Jovanka će sve podijeliti…’.

Prošlogodišnja beogradska izložba o Titovu životnom stilu, koja je privukla mnogo posjetitelja, otkrila je kako je Tito nabavljao naočale u Parizu. Autorica izložbe Veselinka Kastratović Ristić rekla je beogradskom tisku kako je izložba dala sliku državnika koji je i pored političkih obaveza težio uživanju.

“Uvijek je bio lijepo obučen, presvlačio se nekoliko puta dnevno, ali nije bio opterećen da to budu uvijek nove stvari. Tako smo našli jedno lovačko odijelo koje je bilo ušiveno. A isto tako je znao obući smoking”.
Posjetitelji su mogli vidjeti i naočale koje je Tito nabavljao u francuskoj optičkoj kući Amor, gde su ih kupovali i drugi državnici, poput Churchilla ili Kennedyja. Znao je nabaviti nekoliko ramova, pa bi samo mijenjao stakla.
Tito je u jednom intervju rekao: “Da nisam postao ovo što jesam, sigurno bih bio glumac”.

Tito je bio strastveni pušač, što dokazuju i fotografije na kojima je uvijek s cigaretom u ruci. Brijunska zbirka izaziva veliku pažnju javnosti, ali ima nešto još čudnije, što nitko nije do kraja objasnio. Kako to da jedan čovjek, ma koliko važan političar bio, tri i pol desetljeća nakon svoje smrti izaziva takvu pažnju?

O njemu se svake godine objavi desetak knjiga – sve odreda “planu” – priredi se barem po jedna velika izložba, naši politički lideri povremeno o njemu vode velike diskusije (Tito je bio jedna od središnjih tema predsjedničkih izbora prošle godine, a Kolinda Grabar Kitarović o njemu je pričala i tijekom posjeta Njemačkoj, kad je Broza pred njemačkim predsjednikom osudila kao diktatora).

Kako je moguće da mrtav političar izaziva toliko kontroverzi? Zašto? Čemu? Odgovor na to pitanje predstavlja jednu vrstu političkog krimića i za njim bismo – paradoksalno – tek trebali početi tragati.

Tito je bio crven, ali je više volio hermelin

Hrvatski je narod oko Tita podijeljen, kao i srpski, dok Slovenci, Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci o njemu imaju uglavnom pozitivno mišljenje.

Je li Titovo doba bilo Periklovo razdoblje, zlatna era procvata ili mračna satrapija komunizma? Je li Tito bio pozitivan ili negativan? Je li uništio ili spasio Hrvatsku, Srbiju…
Tito je, čini se, politička ličnost između Napoleona i Staljina – grandioznu modernizaciju pratili su zločini i nasilje. Prirodni razvoj društava u SFRJ prekinuo je rat 90-ih, a žestina tog reza spriječila je i normalno prevrednovanje Tita, koje se sad vraća kao psihoanalitička trauma.

S druge strane, nedvojbeno je – bez obzira na narav poretka – da je Tito bio monarh, a ne predsjednik. On je bio kraljica Elizabeta, princ Charles i Winston Chrurchill u jednomu, a za novine nema ništa zanimljivije od toga, zanemarimo li relativno značajnu činjenicu fizičke smrti.


(novi.ba)

ŠTA KAŽETE NA OVO? Radove na rodnoj kući hrvatskog bana Jelačića finansira SRBIJA

Gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević je prenio stav predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je potvrdio da će sve radove na rodnoj kući bana Jelačića finansirati Srbija.

Gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević prisustvovao je juče misi u Crkvi svetog Jurja u Petrovaradinu, povodom obilježavanja praznika hrvatske zajednice u Srbiji - dana rođenja bana Josipa Jelačića 16. oktobra 1801.

Grad Novi Sad je već preduzeo konkretne korake, tako da je Zavod za zaštitu spomenika kulture već stupio u kontakt sa svim suvlasnicima u tom objektu, a obavljeni su i preliminarni razgovori sa njima kako bi se ishodovale neophodne dozvole i saglasnosti za izvršenje radova.

Taj kompleksan projekat ćemo koordinirati sa Hrvatskim narodnim vijećem i sa Vladom Srbije, kako bismo ga uspješno realizovali na zadovoljstvo i ponos svih, rekao je gradonačelnik Miloš Vučević.

U saopštenju se navodi da je Vučević sa zadovoljstvom prihvatio poziv Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji da prisustvuje svečanom obilježavanju tog, kako se navodi, istorijskog datuma.

Ovaj datum je veoma značajan za sve naše sugrađane, komšije i prijatelje. Rođendan bana Jelačića je važan za hrvatsku zajednicu, ali ima značaja i za Novi Sad, odnosno Petrovaradin. Radi se o jednom od istaknutijih datuma sa širim istorijskim kontekstom, kazao je Vučević.

Iz kabineta gradonačelnika Novog Sada saopšteno je da su svečanost zajedno organizovali Hrvatsko kulturno - prosvjetno društvo „Jelačić“ i Hrvatsko nacionalno vijeće, a prisustvovali su brojni zvaničnici sa svih nivoa vlasti.

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić istakao je da se hrvatska zajednica na taj način afirmiše u Novom Sadu i zahvalio se svima koji su doprinijeli da se na dostojanstven i svečan način obilježi taj datum.

Josip Jelačić rođen je u Petrovaradinu 1801. godine, a na kući u kojoj je rođen stoji spomen-ploča s natpisom:

"U ovom domu rodio se 16. listopada (oktobra) 1801. slavni hrvatski ban grof Josip Jelačić".

Odlukom Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji iz 2005. godine, dan rođenja bana Jelačića obilježava se kao jedan od četiri službena praznika hrvatske zajednice u Srbiji.



Izvor: novosti, frontal.ba

Zvonimir Lepetić – negativac jugoslovenskih filmova (VIDEO)

Zvonimir Lepetić rođen je u Beranama 17. novembar 1928. u mješovitom braku: naime, Lepetićev otac je bio Hrvat, a majka Crnogorka.

Glumom je počeo da se bavi relativno kasno. Svoju prvu ulogu ostvario je 1966. godine u filmu „Konjuh planinom“, a zadnja uloga pred smrt mu je bila u filmu „Gluvi barut“ 1990. godine, po istoimenom djelu Branka Ćopića. Za života je ostvario uloge u 58 filmova i 11 igranih serija.

U intervjuu koji je u decembru 1985. godine dao za RTV Revija navodi da je filmom počeo da se bavi u nekadašnjem “Bosna filmu”, a kako je živio u Sarajevu i kad je završio gimnaziju tamo je počeo sa radom.

“Ja dobih zvanje mlađeg saradnika režije i uglavnom sam raznosio kafe. Nešto kasnije debitovao sam i kao reditelj. Možete misliti! Pojma nisam imao kako to treba da se radi pa sam, na primjer, dokumentarnu storiju za Filmske novosti pod nazivom “Štampa u narod” zamislio tako što snimim kako se prave novine u “Oslobođenju”, pa onda kao rotacija, pa kolporteri trče ulicama i viču “kupite novine”. Išao sam jednom i u Dubrovnik da jurim Aliju Sirotvanovića po plažama, da ga slikama kako se višestruki udarnik brčka po plažama”, pričao je Lepetić za RTV Reviju.

Dalje govori da se ta njegova karijera, na sreću, završila odlaskom u vojsku, dok je glumom počeo da se bavi slučajno.

“Ma nije mi ni na kraj pameti bilo da budem glumac”, kazuje Lepetić i dodaje “naprotiv, dok sam još bio s druge strane kamere uvijek sam se čudom čudio i pitao što se ti ljudi, brate, muče, brče i prče ispred kamera, a među njima i taj stariji svijet. Ali, eto i ja završih među njima”.

Prepričava kako se nakon što se zaposlio u sarajevskom Narodnom pozorištu kasnije mnogo putovalo i da je vremenom zavolio svoj posao.

Radio je onda i u pozorištima  u Zadru, Splitu, Kopru, Šibeniku, Zgrebu a na pitanje novinarke Nevenke Opačić “zašto se toliko seljakao?” Lepetić odgovara:

“Vrlo prosto. Stvar sa angažmanom u to vrijeme se riješavala se na vrlo jednostavan način: dekretom. Svakog marta sivm glumcima bi bili podjeljeni otkazi. Poslije toga odeš pred oglasnu tablu, pa ako ti se ime tamo nađe odeš da potpišeš ugovor za još jednu sezonu, ako te tamo nema – put pod noge. Uzgred rečeno, mislim da je takav način bio mnogo bolji nego ovo što se sada radi. Jer, danas se zaposliš u jednom pozorištu, tu ti je uhljebljenje, a sve ostalo postaje rutina, navika.”

Iako je opisivan kao vrlo draga i zabavna osoba i sagovornik, na filmu su ga uglavnom viđali u ulogama negativaca ili nesimpatičnih lica i ljudi iz naroda.

Jugoslovenskoj gledalačkoj publici je ostao u sjećanju po maestralnim tumačenjima svojih likova. Njegova najpoznatija uloga je svakako ona Đure Čvorovića u Balkanskom špijunu Dušana Kovačevića. Pored nje tu su uloge predsjednika mjesnog odbora druga Radiše u filmu „O pokojniku sve najbolje“, sadističkog ustaše Gavrana u Zafranovićevoj „Okupaciji u 26 slika“ i veselog ekonoma Brke u seriji „Kapelski kresovi“.

Govoreći o ulozi u filmu “Okupacija u 26 slika”, Lepetić isitče da se mnogo razmišljao prije nego što je prihvatio ulogu. Njegov prvi odgovor je bio da mu ne pada na pamet tako nešto da odglumi.

“Onda sam, slučajno u nekim novinama, vidio sliku jednog čovjeka koji je izgledao krajnje obično, normalno.  U potpisu je međutim, pisalo: Maks Luburić. I onda sam shvatio da te grozne ubice, ti monstrumi ne izgledaju uvijek kao zvijeri. Nije ih baš lako prepoznati. I došlo mi je da odigram taj “autobus” u filmu “Okupacija u 26 slika”, i da ga odigram što je moguće bolje. Zato da ljudi vide, da im bude zlo, da shvate da se tako nešto nikad više ne smije ponoviti”, objasnio je Lepetić.

Ispričao je da je imao i niz neugodnosti nakon ovog filma. Poslije premijere u Beogradu prišao mu je čovjek koji je uz sebe imao ženu i dvoje dijece i rekao:

“Znaš šta Lepetiću, bio si mi vrlo drag gost u kući. Uvijek sam te rado gledao, ali poslije ovoga – nosi se u tri p…. m……! Šta ti je to trebalo”.

Lepetić je davao vrlo malo intervjua i uopšte malo je bilo tekstova o njemu.

Svoj odnos sa medijima objasnio je na slijedeći način.

“Koga, molim vas lijepo, briga šta ja mislim. I što bih uopšte ja mislio. U posljednje vrijeme malo mi idu na živce svi ti glumački intervjui, jer sam primjetio da moje kolege mnogo mudruju, svi bi da daju neke recepte, da propisuju norme ponašanja, petljaju se u politiku, ekonomiju…Mislim da mi možemo lijepo da se ispričamo i o nekim manje važnim stvarima…”


I drugi članovi porodice Lepetić su se bavili glumom. Zvonkov brat Jozo i Zvonkova žena Terezija su takođe bili glumci, ali ne tako uspešni i poznati kao Zvonko.

Umro je u Zagrebu 4. januara 1991. godine.

U novembru 2005. godine plasirao se 8. na listi „Najbolji hrvatski glumac svih vremena“ koju je sastavio hrvatski filmski časopis „Holivud“.



izvor: yugopapir.com, frontal.ba

OVO STE SVI VOLJELI Kocka, kocka, kockica (VIDEO)

Prva epizoda kultne televizijske serije za djecu "Kocka, kocka, kockica", emitovana je prvi put 30. marta 1974. na Televiziji Beograd.

"Kockica" je imala više od 250 epizoda, a voditelj Branislav Branko Milićević, poznatiji kao Branko Kockica, djeci je širom Jugoslavije prenosio sadržaj edukativnog i zabavnog karaktera.

Emisija je nastala tako što je redakcija obrazovnog programa Televizije Beograd 1972. godine započela istraživanja po vrtićima, razgovarajući sa vaspitačima i djecom, da bi došlo do prave formule za dječiju seriju. Koncept prve epizode pripreman je godinu dana.

Prvi urednik bio je Ljubiša Bogićević, a scenarista Ljubiša Đokić, dok je nakon desete epizode urednica bila Biserka Pejović.

Cilj emisije je bio da kroz igru odgovori na što više dječijih pitanja. Branko Kockica je djelovao kao vaspitač djeci koja bi učestvovala u snimanju emisije, a emisija je postala karakteristična po svom žargonu i uzrečicama poput „drugari” i kolektivnom uzviku „tatatatira”.

Emisija se prikazivala od 1974. do 1993. godine i ponovo 2005. godine sa Brankom Kockicom u glavnoj ulozi, a ukupno je snimljeno više od 250 epizoda.

Milićević je u nedavnom intervjuu priznao da ne bi ponovno radio ovu emisiju, jer smatra da bi taj pokušaj bio uzaludan.

VIDEO, prva epizoda:

izvor: m.cdm.me, frontal.ba

KOLAČE NE PRAVE SAMO ŽENE Zeničanin Emir Beganović od torti i kolača pravi umjetnička djela (FOTO)

Zeničanin Emir Beganović još jedan je primjer uspješnog mladog čovjeka koji je odlučio da pokrene vlastiti biznis i ostane u Bosni i Hercegovini.

Ime ovog mladog Zeničanina poznato je ne samo u njegovom rodnom gradu, već i širom Bosne i Hercegovine.

Na svojoj Facebook stranici "Slatki kutak" objavljuje fotografije pravih slatkih umjetničkih djela u vidu torti i raznih kolača.

Sa Emirom smo razgovarali o samim počecima njegovog biznisa, inspiraciji za ova slatka umjetnička djela, ali i planovima za budućnost.

Galeriju pogledajte klikom OVDJE.

NOVI.BA: Malo je onih koji se neće već na prvi pogled zaljubiti u Vaša slatka umjetnička djela, a fotografije koje objavljujete na Facebook stranici su pravi melem za dušu. Za početak, možete li nam reći kako ste došli na ideju "Slatkog kutka" i kako je sve počelo?

EMIR BEGANOVIĆ:  “Najveće blago leži u tebi” govorila mi je mama... Mnogi koji me poznaju znaju i početak ove pomalo dirljive “slatke“ priče. Otkud ja sa završenom Saobraćajnom školom u kuhinji da mutim jaja i pečem kolače?!

Iako sam ostao rano bez majke siguran sam da je ona imala jako važan zadatak i da je bila tu do momenta do kada je trebala da bude. Da u svog dječaka ulije toliko dobrote i snage da ide sam dalje! I tako sam se ja poslije smrti majke našao u kuhinji. Možda je kuhinja bila lijek za svu onu tugu, mozda sam tu tražio utjehu. Ali tu su počeli svi moji poduhvati i nizalo se tu i slano i slatko i prepečeno i nepečeno. Naravno tata kao degustator je sve to sa oduševljenjem hvalio. 

Moj “kontakt” sa kolačima se desio u tom periodu. Istraživao sam i uživio se u kuhinju, iako sam oduvijek bio kreativan, tu sam kanalisao svoju kreativnost. Naravno sve je to završavalo na mom privatnom Facebook profilu, gdje su počela interesovanja za moj rad. I tako sam ja počeo da pravim torte. Eto kako je Slatki kutak dobio svoje ime. 

Kako su se počeli i drugi zanimati za moje radove odlučio sam da napravim stranicu posvećenu kolačima. 

Naravno, tada je počeo period mog intenzivnog učenja preko prijatelja "Googlea" i "Youtubea". Stvarno, trebamo biti zahvalni što živimo u periodu kada mnoge stvari možemo naučiti zahvaljujući internetu. Zahvaljujući ljudima koji dijele svoje znanje i iskustva. U cijelom tom istraživanju sam se i ja filtrirao. Morao sam da poštujem dogovore, termine... 

Sjećam se prve svadbene torte koju sam pravio 3 dana, a plus psihička priprema. To je bila torta na tri sprata i bukvalno sam smršao 5 kilograma od cijele te euforije. Period u kome se griješi je period u kojem se zapravo najviše i uči.

A ja sam bio istrajan jer sam se posvetio i želio da napravim ono što zamislim u svojoj glavi.


NOVI.BA: Mnogi kažu kako je u slastičarstvu mašta i kreativnost najbitnija. Gdje nalazite inspiraciju za ova slatka umjetnička djela?

EMIR BEGANOVIĆ: Kreativnost je ključna kada želite da ostavite svoj pečat, ali to nije presudno za uspjeh. Koliko god sam ja kreativan, vjerujte da u mom uspjehu lezi 90% rada i 10% talenta. Ja nisam nista posebniji od nekog ko čita sada ovo, a ne zna kako da krene. Jer sam bio u istom položaju postavljajući sebi hiljade pitanja kako ću ja to. 

Vjera i rad mogu da vas pokrenu. Mogu da od vas naprave tako uspješne i sretne ljude, nebitno o kojem poslu je riječ.   

NOVI.BA: Vaši slatki proizvodi se mogu nazvati pravim remek-djelima. Možete li nam opisati kako izgleda jedan Vaš kreativni proces? 

EMIR BEGANOVIĆ: U početku bi zaboravio na vrijeme, posvetitio se onome što radim i određivao standarde. Jer upravo tako sam ostao dosljedan sebi i sticao vještinu i sigurnost dok neke stvari ne postanu rutina. Sjećam se moje prve figurice nekog dinosaurusa koju sam pravio 10 sati po peti put, ali danas kad vidim tu figuricu, ja je istu napravim i to za pola sata. 

Nisam vješt u kopiranju, zato mi je možda i trebalo vremena da istančam svoje zamisli i da ih uspješno napravim, na svoj način u svom stilu. Prošle godine sam bio i na takmičenju u Dortmundu gdje sam dobio sve pohvale za moju tematsku izradu slatkiša. 

Budite smjeli, ohrabrite se i uživajte u poslu kojim se bavite!

NOVI.BA: Šta Vam je najuzbudljiviji dio slastičarskog posla? Planirate li proširiti biznis? 

EMIR BEGANOVIĆ: Ja sam nekad kao roditelj svojim kolačima jer ih sve pravim sa toliko ljubavi da ne mogu odrediti šta više volim. Nekad se desi da ne znam šta i kako da napravim, a ja se zapravo opteretim i počnem da sanjam kolače. Ali, onog momenta kada vidite nečiji osmijeh i reakciju na sve to, dobijete toliko neke nove snage i volje za sljedećim izazovom.

Ja više ni ne brojim koliko tematski torti radimo, ali je problem što imamo dosta narudžbi koje odbijamo. Obim posla se proširio i naravno da imam i pomagače u radionici, ali mi i dalje ne možemo da stignemo ispoštovati svaku narudžbu. Ja iskreno imam želju i cilj da od ovoga napravim jedan ozbiljan bh. brend, jer pored toga što je naš rad postao prepoznatljiv, moj zadatak je i da zaposlim ljude i da prenosim znanje. 

Da udovoljimo i ispoštujemo svaku narudžbu sa što manje odbijanja. To je jedan projekat na kome se trenutno radi jer se posao mora proširiti.  

Ova priča moze da posluži kao vjetar u leđa nekome ko je na početku. Za svaku informaciju i konsultaciju možete se obratiti na našu facebook stranicu ili instagram stranicu koje zajedno prelaze brojku od preko 25.000 pratilaca. 

Ja sam siguran da je naše najveće blago u nama i da treba da se pokrenemo, ohrabrimo, budemo uporni.

Nije moje mjerilo da budem najbolji, jer ja sam balon koji se puše, željan novih znanja i iskustava! I srećom, radim posao koji je pun nekih novih ideja i kreacija!

Vazno je da sve što radite radite s ljubavlju, jer vam se tako i vraća!


(novi.ba)

ŠTA MISLITE? Vjerski simboli u funkciji vjere ili kao sredstvo političke borbe i obilježavanja teritorije.

Gradnja petnaestometarskog križa u Parku prirode Blidinje preko noći je postala važna društveno-politička tema, iako je javnost o toj ideji bila upoznata od samih njenih početaka. Križ je postavilo Ekološko-turističko udruženje Blidinje uz pomoć nekoliko udruženja i javnih institucija, a sve, kako su naveli, u čast sv. Bernarda, zaštitnika planinara.

"Svjesni koliko planinara posjećuje Park prirode Blidinje na odabranoj lokaciji, odlučili smo u čast sv. Bernarda, zaštitnika svih planinara, postaviti križ, a u narednom periodu planira se izgradnja male kapelice i vidikovca, gdje će se služiti sveta misa, svake godine prve nedjelje poslije Velike Gospe u 12 sati. Projekt je pokrenut na inicijativu Ekološko-turističke udruge Blidinje, a provodi se uz podršku općina Posušje i Tomislavgrad, Hrvatskog planinarskog društva Pločno Posušje, Planinarskog društva Orlova stina Tomislavgrad, Udruge Visit-Blidinje i Franjevačke kuće molitve Masna luka", kazao je za Klix.ba Zoran Bakula, predsjednik E.T.U. Blidinje.

Sv. Bernard je rođen početkom XI stoljeća u plemićkoj porodici u dolini Aoste, Italija. Posvetio se vjeri te je zbog izuzetne pobožnosti kojom se kao mladi svećenik odlikovao, imenovan arhiđakonom.

"Ta dužnost obavezala ga je na stalne propovijedi, unutar cijele regije, te na brigu za siromašne. Kako se Aosta nalazi u Alpama, sv. Bernard je znao dočekivati izmorene putnike koji bi u grad stizali nakon teškog prelaska obližnjeg Monte Giovea. Na Monte Gioveu je dao sagraditi dva planinarska utočišta – gostionice (za iznemogle putnike, gorštake i sve one koji se iz bilo kakvog razloga nađu u planinama). Ta utočišta danas nose njegovo ime (Grande San Bernardo – bliže Aosti i Piccolo San Bernardo – na talijansko-francusko-švicarskoj granici). Umro je 1086. godine. O popularnosti poštovanja ovog sveca govori nam velik broj planinarskih crkvica koje nose njegovo ime. On nije samo zaštitnik planinara, gorskih spasavalaca, već i zaštitnik svih onih koji dospiju u gorje", zaključio je Bakula.

Drugi pak ideju ne dovode u vezu s katoličkim svecem koliko je vide kao sredstvo obilježavanja teritorija, navode se i relevantna istraživanja koja govore da su zapadna Hercegovina i Hercegovačko-neretvanski kanton područje s najviše postavljenih križeva na uzvisine, brda i planine u Evropi.

Druga strana medalje


O fenomenu križeva na brdima pričamo s Nerinom Dizdarom, autorom knjige "Politike kulturnog rasizma", političkim aktivistom iz Stoca koji se već desetljeće i po bavi ovom temom.

"Fenomen gradnje križeva na javnim površinama zapravo predstavlja očit primjer inverzije značenja simbola kojoj svjedočimo od rata protiv Bosne i Hercegovine do danas. Ti simboli zapravo predstavljaju svoju simboličku suprotnost. Gradnja glomaznih materijalnih znakova religije zapravo je pokušaj kompenziranja za potpuno odsustvo duha. Odnarođena vlast svoje potpuno odmetništvo od naroda i njegovih interesa i potreba pokušava prikriti pod navodnu religioznost", kaže nam u uvodu Nerin Dizdar.


Kada ste od Dragana Čovića i drugih visokih dužnosnika HDZ-a BiH posljednji put čuli da, kao pravi kršćani, spominju siromašne, nezaposlene, mlade, bolesne, nastavlja Dizdar. Nije da razloga nemaju, jer ih njihovi glasači, poput policije i prosvjetara u tom ZHK-u optužuju da ih taj HDZ diskriminira jer im HDZ-ova kantonalna vlast ne uplaćuje doprinose za zdravstveno i penzijsko osiguranje, porodiljne naknade, itd.

"Mladi iz tih mjesta sele u kolonama. Odgovor HDZ-a je: izgradit ćemo vam betonski križ?! Pa ipak, ni u tome ne znaju pokazati kršćansku skromnost. Profanisanje ideje vjere, vjerskih principa i simbola koji postaju oružje u razračunavanju i s unutrašnjim 'prijetnjama', a i s drugim je jedan od ključnih sadržaja dominantne ideologije isključivosti, straha i mržnje. Kao i u svakom drugom ratu, pa i ovom nametnutom psihološkom ratu, čistota i nevinost izvorne naravi ovih sadržaja postaju prva žrtva promotora ideje navodnog nužnog sukobljavanja", kaže nam dalje Dizdar.

Koja je svrha javnog razapinjanja?


Svi ti "monumentalni" križevi, umjesto kršćanski simboli pokornosti, žrtvovanja i pružanja ruke drugom, zapravo su "rimski" križevi, nastavlja Dizdar i podsjeća na historijsko značenja križa.

"Svrha javnog razapinjanja, odnosno postavljanja križeva na koje su razapinjani oni koji su smatra­ni prijetnjom tadašnjem sistemu Rimskog carstva uz javne puteve, bila je upravo zastrašivanje i slanje jasne prijeteće poruke svima drugima koji su smatrani nepodobnim ili mogućom prijetnjom uspostavljenom sistemu vrijednosti, tj. ideologiji. Sadašnja gradnja križeva koju također podržava vlast, u ovom trenutku se može uporediti s rimskom praksom i simbolikom i ne može biti percipirana kao izražavanje vjerskih osjećanja. Ovu gradnju možemo posmatrati i u kontekstu uklapanja u osvajački mentalitet", zaključuje naš sagovornik.

Dizdar kaže da se radi o već ustaljenom obrascu. U stolačkoj tvrđavi, nacionalnom spomeniku BiH, 2001. godine je izgrađen ogromni kameni križ od autentične građe spomenika te su nedugo nakon toga izgrađena betonska postolja za tzv. postaje križnog puta.

"Zapravo se u svim slučajevima, od Stoca, Huma u Mostaru, pa do Blidinja, radi o nelegalno izgrađenim objektima koji nemaju vjersku simboličku vrijednost. Na to ukazuje činjeni­ca da je godina gradnje konkretno križeva u Stocu (2001.) ujedno godina najmasovnijeg povratka nehrvatskog stanovništva, uglavnom Bošnjaka, u Stolac. Prema tome, dok je grad od 1993. do 2001. bio de facto etnički jednoličan, isključivo katolički grad, uz tek sporadičan manjinski povratak, nije bilo potrebe za gradnjom križeva. Postavljanjem križeva upravo u periodu masovnog povratka Bošnjaka u Stolac - dakle, ideološke 'prijetnje' - šalje se jasna poruka da se povratnici n smatraju dobrodošlim 'protivnicima' sistema", kaže naš sagovornik.

Obilježavanje teritorije


Veoma važnim Dizdar smatra i ističe da je uklanjanje križeva u Stocu svojevremeno zatražilo i Vijeće za implementaciju mira.

"Iznimno je bitno da to tijelo sačinjavaju dominantno ambasadori tzv. zapadnih zemalja, dakle zemalja kršćanskog tradicijskog kruga, uz manji broj izuzetaka. Vijeće za implementaciju mira je očito u obzir uzelo moralno-etički aspekt slučaja, razumijevajući istinsko antireligijsko, ideološko značenje ovih obilježja. Vjerujem da bi i taj narod bio mnogo sretniji, jer bi za njih bilo korisnije, kada bi ta vlast pokazala sklonost ka gradnji nekih 'horizontalnijih' konstrukcija poput puteva, mostova pa i raskrsnica koje su također prigodnog križnog oblika. Pritom su mnogo masivnije i veće od običnih križeva, a vide se i iz zraka", zaključuje na kraju Dizdar.

Slično razmišlja i politolog Husein Oručević koji baš kod ovakvih obilježavanja teritorija vidi jasnu poruku.

"Religijski simboli koje ubadaju na raznim mjestima BiH, upozoravaju one koji im nisu poklonici, da se klone tih terena, da su zauzeti. Do prije dvadeset godina, tako su zauzimane kuće, posjedi komšija, stanovi... Danas se utvrđuje teritorija. Uvijek se sjetim plemena koja su lobanjama, totemima i drugim rekvizitima straha upozoravali došljake na opasnost od ulaska u tuđi teren. Religijski simboli u našem vilajetu imaju istu plemensko-odbrambenu funkciju", jasan je Oručević.


(klix.ba)

Tomo Buzov. Hrvat, kapetan I klase JNA koji je spašavao Bošnjake u ratu.

Tomo Buzov Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vozu/vlaku 671. Ali nije mogao. 

Ustao je sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“

Iz voza su odvedeni 18 Bošnjaka i Tomo, svi streljani. Sjećanje na žrtve iz voza 671 se obilježava bacanjem ruža u Drinu… Osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve, nije bilo ruže za Tomu. Nažalost, ne pamte ga ni tamo gdje je rođen, ni tamo u Beogradu gdje je živio, ni tamo u Štrpcima odakle je odveden u smrt.

(6yka.com)

Ko je heroj Goran Čengić? Jeste čuli za njega? Ubili su ga jer je pokušao spasiti komšiju Bošnjaka!

14. juna 1992. godine, Goran Čengić je mučki ubijen jer je pokušao zaštiti svog komšiju doktora Husniju Ćerimagića. 

Kada je čuo vriske, Goran je došao i, nažalost, za kratko, spasio doktora od sigurne smrti. Ubica Vlahović se vratio i odveo obojicu na Trebević i strijeljao ih.

Goranovo tijelo ekshumirano je nekoliko godina nakon rata.

„Za Gorana nisu postojali Srbi, Bošnjaci, Hrvati. Postojali su samo dobri i loši ljudi. 
Svoj život je posvetio sportu, rukometu i svojim velikim ljubavima, supruzi i dvojici sinova. Vjerovali su mu da će ih štiti od zla jer nije mogao samo stajati i gledati da neko jači maltretira slabijeg. Gorana su mi ubili, ali nisu ubili sjećanja na njegovu dobrotu ni u meni, ni u dobrim ljudima koji ga i dalje vole i pamte“, priča Goranova majka Nataša.


(6yka.com)

ŽELJKO KOMŠIĆ OTVORENO: U ratu sam puškom natjerao ljekare da spase mladog srpskog vojnika. (VIDEO)

Jedan od pozitivnih ljudi iz rata svakako može da bude i Željko Komšić.

Naime, istakao u jednom intervjuu NU2 sa HRT1 da je tokom rata kao pripadnik ARBiH pokazao svoju humanost tako što nije dozvolio da ranjeni srpski vojnik pokošen rafalom premine.

Bošnjački ljekari ga nisu htjeli spasiti jer je Srbin, ali Željko je pokazao svoju pozitivnu i ljudsku stranu i spriječio da mlad dečko strada koji je kao i mnogi vjerovatno bio prisiljen da ide u rat.

Njegov intervju je privukao dosta pažnje, stoga pogledajte i čujte više u ovom narednom video prilogu.

VIDEO: