Evo kako izgleda kada Enis Bešlagić izgubi živce: Ovakvog ga rijetko viđate! (VIDEO)

Politika je u pitanju, to odmah da znate.

Da li vas je iznenadila reakcija Enisa Bešlagića?

Kada je politika u pitanju, možda i ne bi trebalo, jer, koga to politika nije iznervirala.

Poslušajmo.

(6yka.com)

ŠTA KAŽU OMLADINCI OD 22 - 35 GODINA Šta su radili naši roditelji kad su imali godina koliko mi sada?

Deca, kredit, posao do penzije, ili studentski status i podstanarski život.

Imala sam sreću da mi roditelji ne prigovaraju onim, tako uobičajenim u Srbiji, kao dobar dan, uzdahom „ja sam u tvojim godinama…" – dodati po želji. Oni su vrlo svesni toga da se vreme menja brže nego ikad i da su razlike između dve generacije sada, mnogo veće nego između njih, kad su bili mladi i njihovih roditelja.

Nažalost, imam gomilu prijatelja kojima roditelji postavljaju pitanja o tome kad će da im rađaju unuke i da igraju na svadbi dok ih još zdravlje „nije izdalo". Malo je to iz sebične potrebe, da imaju zanimaciju, malo je to iz onog standardnog „to tako treba", a gotovo u svakom slučaju je to zato što je to baš ono što su oni radili kad su bili naših godina. Iako, kad su bili naših godina, nisu preživeli rat, inflaciju, bolesti koje nas kače u mlađim godinama i to da nam je često misaona imenica da imamo posao sa pristojnom platom, ugovorom i mogućnošću da tu budemo do kraja života. Ne kažem da je to dobro, niti da ih to posle nije zakačilo, ali kad su krenuli u avanturu zvanu osnivanje porodice, nisu imali jaku svest o tome, za razliku od nas, koji to imamo od rođenja.

Bez obzira na to da li mislimo da imamo više ili manje sreće od naših roditelja u ovim godinama, većina ljudi sa kojima sam razgovarala kaže da ima dosta drugačiji život od onog kakav je bio njihovih roditelja u tim godinama.

Magde Nikolovska, 33 godine

Moja mama kad je imala 33 bila je već razvedena, samohrana majka dvoje dece. Imala je posao u banci i stan (baš maleni, doduše) uzet na kredit. Što se mene tiče - ja ću sad da magistriram, nemam posao, ni brak, ali živim u Austriji, u Beču.

Aleksandra Milutinović, 22 godine

Moji roditelji su malo požurili, pa je majka u mojim godinama već imala moju sestru od pet godina i mene nosila u stomaku. Imali su svoju kuću, živeli bez kredita, tata je imao stalni posao i radio privatno kući, dok je majka bila domaćica.

Sa svoje 22 godine, završavam faks, podstanarka sam, živim kao i većina studenata iz provincije.

Jadranka Ćuzulan, 32 godine

Moja mama je u mojim godinama imala već treći posao, radila je u Leksikografskom zavodu Jugoslavije, kao urednica enciklopedijskih izdanja. Živjela je s roditeljima, bila single i tulumarila. A tata je bio asistent na fakultetu, živio je sam, bio single i tulumario. A ja radim u biblioteci, to je meni prvi 8-5 posao. Počela sam raditi prije mjesec i po. Zivim sama i ne tulumarim. Straight edge healthy lifestyle.

Tea ilić, 24 godina

Sa 24 je rodila mene, a po izrazu njenog lica, na priloženoj slici, pitala se i zašto je sebi upravo uništila život. Inače rodila je E.T-a. As we can see. Tad je već dve ili tri godine živela sa mojim tatom, osnivali su zajedničku turističku firmu i time su se bavili oboje, njoj je tad ostalo još par ispita na arheologiji, a završila je i višu turističku. Imala je poprilično ozbiljan život za razliku od mene, ja imam mačku i treba da diplomiram u julu. Ne planiram osnivanje porodice ni u koje doba skoro okej sam ovako.

Pavle Pajić, 33 godine

Kada je tata imao 33, to je bila 1989. godina, a ja sam imao četiri i po godine i upravo se rodio moj brat Dado. U to vreme je krenula kriza, mama je posle svih poslova na određeno dobila prvu ozbiljnu priliku u Investbanci, pa je počela da radi dok je brat bi mala beba, jureći u pauzama da ga nahrani. Bilo je teško, ali je makar tata do tada već imao stalan posao u Magnohromu. I u njihovo vreme je bilo vrlo nestabilno.

Ja - brak dve i po godine, dete komada jedan – sad će dve godine, staža skoro 10 godina, trenutno u maloj firmi koja je partner velike bivše firme. Žena je u toj velikoj firmi (Vip).

Mila Kecman, 26 godina

Mama je sa 26 bila udata već godinu dana ostavila je faks na pola i ona i ćale su živeli u svom stanu (koji je tata nasledio od svoje babe, nisu stekli to sami), to je to. Što se mene tiče - završavam faks i živim i dalje sa njima i nemam ozbiljnu vezu.

Marina Petrović, 34 godine

Sa 34 godine moja mama je već 10 godina radila u jednoj lokalnoj medijskoj kući, imala dvoje dece od po 12 i 11 godina, presipala je iz šupljeg u prazno boreći se sa hiperinflacijom. Pošto je radila za jednu-dve marke mesečno, radila je brdo stvari sa strane - davala časove engleskog osnovcima i radila natalne karte ženama sitnih i krupnih kontroverznih biznismena iz devedesetih. Mi smo, praktično, zahvaljujući njima preživeli te godine, ali smo ipak bili besni što imaju 30-40 maraka za glupost kakva je horoskop.

Tata je u mojim godinama živeo kao car od honorara koje je zarađivao kao slobodni umetnik, išao na more po tri, četiri puta godišnje, kupovao knjige na kilograme... Nekako baš u to vreme je upoznao mamu, a posle je sve i ekonomski i politički krenulo nizbrdo.

U principu, moj i njihov socijalni i materijalni status je isti - kao uspešni i priznati u poslu, a večito na rubu egzistencije. Jedina razlika je što su oni osamdesetih imali iluziju sigurnosti, pa su se usudili da osnuju porodicu. Ja sam rođena one godine kad su se kafa, prašak za veš i nafta za grejanje kupovali na bonove. Baba često kaže: "Kako te kolevka zaljulja, tako te lopata zakopa." Ne znam da li je tačno, ali, ako jeste, objasnilo bi mnogo toga.

Stefan, 28 godina

Moji su već dobili moju stariju sestru u mojim godinama, dobili su stan od firme, jer su već imali nekoliko godina radnog staža. Ja imam šest meseci staža, singl sam i nemam decu. Ali dobro, kao imam okej posao. Čekam da mi moji šuknu pare za učešće za stan.

Iako zvuči super taj njihov život i stan, nažalost su, sa 34-5 godina, kad je stupila '92, morali sve da napuste, pa smo se iz Bosne preselili u Srbiju, krenuli ispočetka (iz inata, što bi rekla Goca Tržan).

Nataša Niškanović, 25 godina

Imam 25 godina, i sve što mogu da kažem je moja mama u tim godinama brojala već dve godine bez prospavane noći. Rodila me je sa 23, a ja nisam htela da spavam pošteno. To je bila 1994. ratna godina, ali mama kaže joj je okupiranost mojom zahtevnošću tada pomogla da ga pshički preživi. Sa svojih 25, tata je bio uspešni džudista, višestruki prvak SFRJ i u ozbiljnoj vezi sa mamom, koja je pet godina mlađa. Živeli su u kao podstanari u stanu koji su posle kupili i koji su pre godinu dana ostavili sestri i meni. Tako da ja nikad nisam morala da brinem o mestu stanovanja. I ja sam rođena i odrasla u Novom Sadu, oni su se u njega preselili. Kredit nikad nisu podizali. Sa 25 ni jedno nije imalo diplomu fakulteta, a ja imam dve, ali nemam vezu i planove o osnovanju porodice. Izgleda da smo postigli neku porodičnu ravnotežu. Doduše, meni su obezbedili sve materijalne i emotivne uslove, dok su se oni sami za sve izborili.



VICE, 6yka

NEKADA SAM TE ZASMIJAVAO DO SUZA Možeš li da pogodiš ko sam? (FOTO)

80-ih je bio veoma popularan, svi smo se smijali njemu i njegovim skečevima.

Radio je sa Neletom Karajlićem i ekipom.

Dao je Sarajevu neki posebni sjaj.

Da li je sad lakše?

Pa bravo, čestitam, pogodili ste!

HRVAT NA SRPSKOJ SVADBI Šta mislite kako se proveo u gostima? (VIDEO)

Na prvi pogled nekima bi se činilo da je ovaj Hrvat nagrebusio kod Srba, međutim, činjenica je potpuno drugačija.

Na YouTube kanalu The MARIN Unknown možete pogledati i poslušati iskustvo jednog Hrvata kako je se proveo na srpskoj svadbi.


VIDEO:

Iznenađeni?

ŠTO HRVATI KAŽU O REGIONALNOJ LIGI U NOGOMETU? Strah, nepovjerenje ili nešto treće? (VIDEO)

Pitali smo građane što misle o osnivanju nogometne regionalne lige u kojoj bi igrali klubovi iz bivše Jugoslavije.

Što mislite, kakve su reakcije?

VIDEO:

(index.hr)

MARIĆ ŠOKIRAO: "EU nas primorava da emitujemo rijaliti i da održavamo 'parade ponosa'!" (VIDEO)

U emisiji "Globalno"  kod Borisa Malagurskog gostovao je poznati novinar Milomir Marić.

Otvoreno je govorio o tome šta su zapravo rijaliti emisije, ko stoji iza toga i koja je svrha svega toga.

Neke će vas činjenice možda šokirati a neke možda i ne, ali kako god, poslušajte Marića i sami procijenite šta zapravo gledate na TV-u kada su u pitanju rijaliti emisije.

VIDEO:

OPROŠTAJNO PISMO SPLIĆANINA: "Odlazim, želim da se moje dijete budi daleko od ustaša i zločinaca koji sanjaju novi Jasenovac..."

Nautičar Mario Vujević iz Splita odlučio je da ode iz Hrvatske. I dok većina odlazi u tišini, pozdravljajući se samo sa svojim najmilijima, on je današnjoj Hrvatskoj i njenim kormilarima, napisao svojevrsno oproštajno pismo. Pošto ga je objavio na društvenoj mreži, u samo nekoliko sati dirljivo pismo je prikupilo na stotine lajkova.

Na pitanje zašto napušta rodnu zemlju i voljeni Split, kratko je odgovorio – odlazim što dalje od fašizma i opšte atmosfere straha.

Mariovo oproštajno pismo prenosimo u celosti:

ODLAZAK
.
"Odlučio sam da uskoro odem tamo gde ne žive verski fanatici koji s mrtvacima po ulicama terorišu sopstveni narod. Odlučio sam da odem tamo gde rodoljubi i ratnici ne ucenjuju svoj narod i državu 22 godine posle rata, tražeći nove privilegije.

Želim da živim u građanskoj državi u kojoj će deklarisani fašisti za promovisanje istog biti u zatvorima. Želim da živim u državi u kojoj vera i veronauka postoje samo u crkvama gde im je i mesto. Veri kažem jedno veliko ne na ulicama, u školama i javnim ustanovama.

Ne želim da gledam šovinističke siledžije koji traže Srbe i Hrvate antifašiste samo da im naude. Hrvatski čovek će se probuditi tek kad ruka fašizma zakuca na njegova vrata. Ali, onda je već kasno.

Želim da živim multikulturalnost 21. veka, a u bolesno nacionalističkoj državi to je nemoguće. Hrvatska postaje verski rezervat i ubrzo možemo da očekujemo sveštenike kao voditelje Dnevnika, a teologe kojima je zemlja i dalje ravna ploča da predaju filozofiju.

Degeneričan je uticaj crkve na civilno društvo, i njihov pokušaj da realnost i stvarnost zamene maglovitim bajkama i smišljenim lažima.

I zato ću ubrzo Hrvatskoj reći zbogom. Još je malo ostalo do kompletne vladavine klerofašizma. Želim da se budim tamo gde ne postoje Plenković, Kitarović, Markić, Hasanbegović, Bozanić i Marko Skejo.

Tamo gde vlada demokratija, a ne klerofašistički režim. Tamo gde postoji budućnost bez fašista u svim strukturama vlasti. Želim da se moje dete budi daleko od ustaša i zločinaca koji sanjaju novi Jasenovac i Staru Gradišku", napisao je Vujević koji završava i knjigu koju će uskoro objaviti.



(Kurir.rs/100posto.hr)
(Foto: Foto: Beta/Dario Grzelj)

SVA NAM VRATA SVIJETA ŠIROM OTVORENA Bilo jednom u Jugoslaviji: Što se mladom Jugoslavenu događalo na putovanju Europom 1979.

U SURADNJI s YugoPapirom donosimo vam priču jednog mladog Jugoslavena s putovanja Europom 1979. godine.

Srpanj 1979: Milijuni Jugoslovena putovali su ovog ljeta svijetom. Brodovima, avionima, autobusima. Neki solo, veći dio - koji nije mogao odoljeti brbljavim agencijama - u raznoraznim turističkim grupama, paketima, čarter-aranžmanima. Ovo je "putopis" jednog vašeg vršnjaka...

Zdravo! Ja sam Jovan Nikolić, imam 17 (i pol) godina. Htio bih vam ispričati što mi se dogodilo. Putovanje! Putovanje autobusom od 13 dana po srednjoj Europi. Može?

To vam je organizirao BZMROISJ (Biro za međunarodnu razmjenu omladine i studenata Jugoslavije. Uh!). Kad bih svim putnicima prepolovio godine, možda bismo i zadovoljili "dozvoljeni" limit od 35 godina (mislim u prosjeku). Osim mene bilo je još desetak (od 45) osoba koje su vadile prosjek. Među putnicima je bila i Ona, ali tada je još nisam poznavao.

Oko 8.30, 11. srpnja, preko puta željezničke stanice, šerif McCloud (vozač) elegantno je parkirao svojih milijun konja između dvije dlake na asfaltu. Nakon što se nismo upoznali krenuli smo ka mađarskoj granici. A Mađarska? Pa ovako: s lijeve strane ravno, s desne strane - ravno, sprijeda - ravno, otpozadi... - o, užasa! Nisam se usudio okrenuti! (Poslije su mi hrabriji govorili da je i tamo sve bilo ravno).

Jedino što sam mogao napraviti to je da se zavalim i umrem od spavanja. Zaista se divim kako ljudi uspijevaju opstati tamo! U jednom trenutku sam se uplašio da će McCloud zaspati, pa da ne stignemo dalje od prvog jarka, ali bilo je suviše dobro za spavanje da bih razmišljao o tome.

Mađarsku smo prespavali i u tijeku istog dana stigli u Bratislavu i pošli u krpe.

Sutradan smo razgledali dvorac Marije Terezije, ljetnikovac Marije Terezije, most Marije Terezije, park Marije... Uh! Da nije bilo Austro-Ugarske i Marije Terezije, ne bi bilo ni bratislavske povijesti. Jedino me žamor slovenskog jezika na ulicama spriječio u halucinacijama, inače bih sigurno vidio i samu Mariju kako uplaćuje tiket sportske prognoze.

Te noći su nam pod prozorima pjevali studenti

Uvečer smo se dokotrljali do praga Praga. Svanuo je treći dan. Prag ima ništa manje austrougarsku povijest. Doduše, tu se umiješao i neki Karlo IV (koji je, kažu, volio Prag), ali i ovdje je Marija uglavnom dijelila karte. Tu smo boravili u "predivnom" studentskom domu gdje su mnogi obavili posao prije nego što bi došli u red za WC.

Mnogi su gunđali zbog hrane, ali ih je povratio izvrsni šoping-program. Raspršili su se po robnim kućama zviždućući pjesmicu "Švercerski život je lijep..." Uglavnom, nitko nije zapamtio gdje mu dođe Karlov most, ali će vas svako vezanih očiju odvesti do robne kuće "Kotva" ili neke njene kolegice.

Vidjeli smo i mali katolički oltar (vrijednost mu nije baš mala) monstrancu "Praško sunce". Napraviše ga od 6000 dijamanata koje je Kapucinskoj crkvi (pre 2, 3, 4, 5... vjekova) poklonila izvjesna dama iz svoje svadbene haljine poslije vjenčanja. Imali su dobar prosjek, 35 godina. Ona 53... Kako li joj je samo uspjelo?!?

Te noći su nam pod prozorima pjevali studenti, tako da nisu svi baš najslađe spavali. Poslije smo razriješili i tu misteriju.

Bijasmo i u Strahovskom manastiru koji ima svega nekoliko desetina tisuća (!) originalnih knjiga. Sve su sačuvane, nijedan osvajač se nije usudio ući, a ja znam i zašto: svaka knjiga im je tako masivna i teška da su u stara vremena sigurno njima ubijali slonove, a kamoli neoprezne uljeze. Pokazali su nam i ormarić u kojem su bile "zabranjene knjige" i smjeli su ih čitati samo svećenici najčvršći u vjeri.

"Hihi! Pornografija!", počesmo zlobno se kesiti i smijuljiti, kad ono... samo heretičke i "ne d'o Bog", knjige protiv istoga.

Aaaaah! Peti dan. McCloud sigurnom rukom tjera svojih milijun konja prema Berlinu. Na granici smo prilično čekali dok su se prvo jedni, a zatim i drugi carinici smilovali da nas udostoje silne pažnje i izlupaju nam pečate. Oko pet sati. Možda i više, ali nisam imao snage brojiti dalje. Uh, birokracija!

U Dresdenu nas je dočekala vodička (to vam je ženski rod od - vodič) Manuela. To joj je bio prvi posao. Večerali smo u nekom berlinskom restoranu gdje hranu spremaju tri dana unaprijed, a kruh mjere na grame. A zna se da naš narod ne računa da je jeo ako ne smaže kruha kol'ko voli.

Zatim odosmo na kraj svijeta, periferiju periferije, bogu iza leđa, u neki studentski dom "Egon Schultz" čiji su zidovi vjerojatno pravljeni od prešanog kartona. Bio sam na sedmom katu, pa sam pomalo strepio da ne propadnemo svi kod portirke.

Strašno su se razočarali jugo-šverceri

Osim (ne)slavnog Berlinskog zida, Brandenburške kapije, nekoliko muzeja i blesavog vremena (tri minuta pljuska, 15 minuta tropsko sunce, i tako cijeli dan) nema se što vidjeti. Od zgrade do zgrade po 300 metara. Ulice neljudski široke i srazmjerno tome stravično prazne. Imam utisak da se pobjednik osvetio urbanizmom.

Strašno su se razočarali jugo-šverceri. Osim glavnog trga sve prodavaonice su daleko kao naša nogometna reprezentacija od titule svjetskog prvaka.

Uvečer je došlo do neke zbrke oko večere. Manuela je zaplakala. Što od muke, što od želje da je utješimo, počeli smo pjevati u autobusu. Konačno nam je postalo jasno zašto su studenti u Pragu pjevali po cijelu noć.

Sedmog dana ujutro pokupismo krpice i krenusmo za Varšavu. Zbunjenom McCloudu je trebalo cijeli sat da shvati da postoji neki izlaz iz jednoličnog Berlina. Čudo, nitko se nije naročito bunio.

Uspjeli smo se provući preko granice i ušunjati u Poljsku. Međutim, nismo prošli nezapaženi. U Poznanju smo imali zakazan ručak, i odmah, čim smo stali, ulični mjenjači novca, šverceri i slični tipovi izvršili su frontalni juriš na našu jadnu grupu. "Hrabro" smo odbili napad i pregovorima razmijenili valutu. Srećom, imali smo iskustva s poljskim mjenjačima u Berlinu, a bilo ih je i kasnije u Budimpešti.

Prvi put smo bili zadovoljni klopom. Vlada pecaroš nije imao zadovoljstvo da govori kako je hrana odlična... za mamce... Varšava. Noć.

Ona je voljela disko pa sam morao i to preživjeti

Jutro, osmi dan. Neki pedesetogodišnjak iz grupe, "čovjek od iskustva", stalno nas je upozoravao da ne nasjedamo poljskim mjenjačima, da pazimo što radimo i tako dalje. On je baš bio prva (srećom i jedina) žrtva. Mjenjači - mađioničari mu drpiše 100 maraka za tisuću umjesto 6000 zlota. Prozvasmo ga: Valutnik.

No, to nije bilo sve. Topao početak su nam priredili i drugovi iz drugog OOUR-a varšavskog podzemlja. Tek što smo izašli s doručka, ispred hotela nas je čekao obijen autobus.

"Ludo! Ludo!", zavrištaše jugo-šverceri. Umjesto da idemo prijepodne u razgledanje Varšave, pušteni smo s lanca, da se k'o oblak etiopijskih skakavaca obrušimo na prodavaonice, sve ispipamo, onjušimo i isprobamo. Vjerojatno ne bi izdržali prijepodnevno razgledanje. Ovako, duša će im doći na mjesto, dok drugovi organi vrše uviđaj, a popodne će zadovoljni i slatko umorni krenuti da odspavaju "kulturne znamenitosti".

Te večeri nas 5 - 6 je otišlo u best-Warszawa-disco. Odolio sam iskušenju i nisam plesao. Međutim, pošto sam uspio odbiti napad jedne Poljakinje (nije me valjda mislila napastvovati, ali što ja znam), mudro sam zaključio da je bolje ući u gomilu i potražiti Nju.

Deveti dan. Uh! Boli me glava pomalo, nekako se uspijevam održati na nogama. Nije ni čudo, vratili smo se iz diska u pola tri ujutro. Do podne sam se potpuno rasanio. Naši divni "turisti" opet krenuše u nove pobjede, u ispunjenje šoping programa!

Popodne sam s Njom, dok je pljuštala kiša, proveo pola sata u holu hotela Victoria-super ultra, de luxe kategorije ispred koje smo se zatekli.

Ali hotel nije ništa naročito. Ona je zanimljivija.

Naš narod je uporno pokušavao saznati rezultate nogometnog prvenstva, međutim, gos'n Somosa, pošto je izgubio državu, izvolio je uzurpirati radiovalove, te smo po cijeli dan slušali vijesti o njemu.

Jedva smo čekali zbrisati iz te svečarske atmosfere...

Dan deseti. McCloud je nekako sredio stvari s varšavskom policijom i dobio potrebne dokumente, tako da smo mogli dalje. Utekosmo za Krakov.

Stigli smo u hotel "Pod kopcem", bolje da su ga nazvali hotel "Pod nadgrobnom pločom". To su preuređene ćelije neke stare tvrđave na periferiji Krakova. Hotel je bio dobar, ali djeluje zastrašujuće. Do njega se mora proći kroz 5-6 kamenih kapija, pored muzejskih topova do dvorišta u kojemu se osjećate kao u mišolovci.

Srećom, sobe su gledale na Krakov, pa nije bilo tako "strašno".

Sljedećeg dana poslije doručka odvezli smo se za Auschwitz, 80 km od Krakova. Poslije prvih rečenica tamošnjeg vodiča, pomislili smo da se radi o još jednom hotelu za nas, ali brzo su nas razuvjerili, pa je sve bilo u redu.

O Auschwitzu ne bih pričao, bolje je vidjeti.

Vratismo se na ručak u sami centar grada. Jugo-šverceri su se sladili dobrim šoping terenom. U cijelom Krakovu je treštala "limena glazba" zbog sutrašnjeg praznika partije, 35 godina osnivanja - 22. lipca (to jest lipnja).

Svuda su se vijorile zastave od 20 cm do 20 m. Jedva smo čekali da zbrišemo iz te svečarske atmosfere (uglavnom zato što su se prodavaonice ranije zatvarale). U crkvi na starom Krakovskom trgu možete provesti divne trenutke... ako imate s kim.

Dvanaesti dan. Granica. S obzirom na to da su naši u Poljskoj kupili dosta torbi dok smo se znojili na poljskoj carini, uglas smo pjevali novokomponiranu švercersku pjesmu:

"Bolujem ja, boluješ ti, bolujemo na carini.
Jer nikoga ne ljubim ja, osim čet'ri torbe moje.
Poći ću ja u dalek svet, da prošvercam torbi pet!"

Izašli smo iz Poljske, protutnjali kroz Slovačku i zabili se u saobraćajnu gužvu dvomilijunske Budimpešte (cijela Mađarska ima 10 milijuna stanovnika).

Shvatio sam kako uspijevaju preživjeti ravnicu. Jednostavno se zagrade u velike gradove i onda je sve drugačije.

Naš McCloud nam je sa svojih milijun konja prokrčio put do prenoćišta. Genijalac!

Trinaesti, posljednji dan. Do đavola s razgledanjem grada! Svi smo iscrpljeni i svega nam je dosta. To prijepodne smo proveli pasivno i apatično. Pored našeg umora, imali smo i strašnu gužvu i buku na ulicama, tako i da smo htjeli, nismo mogli uživati u Budimpešti.

"Točno u podne" dobauljasmo do autobusa, a uvijek sveži McCloud nas utovari i potjera autobus put Beograda.

Kafane krajputaši

Popodne ugledasmo granicu. Nije bilo patriotskog oduševljenja iz razumljivih (carinskih) razloga. Ipak, svuda pođi, kući dođi. Evo i zašto. Prošli smo toliko granica i nagledali se uniformi i carinika. Svi utegnuti, kapa pod propisanim uglom, rutinska tvrda faca za strašenje kriminalaca i rječita k'o šaka.

A naš čovjek - uđe lijeno u autobus pospan (očito nije nitko prošao cijelo popodne), raskopčane košulje, bez kape, bez pištolja, bez pečata, češka se po glavi i žmirka. Sa smiješkom nam je pretrčao pogledom po putovnicama i upozorio nas da ima kolegu gnjavatora zaduženog za carinjenje.

Ipak, sa svim mogućim zadržavanjima ostali smo jedva 20 minuta. Osim po cariniku, našu Jugoslaviju smo prepoznali i po kafanama krajputašima za kojima smo kukali 13 dana. U prvu smo svratili. Začulo se njištanje, ali to nije bilo McCloudovih milijun konja, već stampedo suludih Jugoslavena željnih svega što je "made in YU".

Uvečer, bio je 23. srpnja, ponedjeljak, osam sati, trijumfalno uđosmo u Beograd. Dočekao nas je raširenih ulica, kupao se u svjetlu, predivan, veličanstven, poznate ulice. Kraj, kraj svega... Nadam se da vam nisam omrznuo putovanje jer to mi nije bila namjera. Bilo je ludo i nezaboravno.

P. S: Znate, Ona nije iz Beograda, ali za mene nema prepreka.

Napisao: Jovan Nikolić (Zdravo, 1979.)


(index.hr, YugoPapir)

TITO MRTAV CIJENJENIJI Kolindu izviždali u Pazinu, iz dvorane je ispratili uzvicima "Tito, Tito!"

SVEČANOM sjednicom Skupštine Istarske županije u Pazinu je u nazočnosti Kolinde Grabar- Kitarović te mnogih uzvanika, proslavljen Dan te županije i 74. obljetnica donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije, a na spominjanje doprinosa katoličkog svećenstva međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka, predstavnici antifašista žestoko su negodovali.

Dok je govorila o doprinosu Katoličke Crkve pripajanju Istre Hrvatskoj, predsjednicu su iz publike izviždali i na sam spomen katoličkog svećenstva. Isto se dogodilo i saborskom zastupniku Antonu Klimanu, kao izaslaniku predsjednika Hrvatskog sabora, koji je na spomen Katoličke Crkve prekidan zvižducima. 

Zvižduci za Crkvu, uzvici za Tita

Kolinda je podsjetila kako su upravo u Istri pale prve žrtve fašizma u Europi i u njoj se razvio prvi antifašistički pokret. "Svaki istarski domoljub bio je antifašist, neovisno o ideološkoj pripadnosti, a poseban doprinos toj narodnoj borbi za slobodu dalo je katoličko svećenstvo", rekla je Kolinda, nakon čega se u dvorani pazinskog Spomen-doma čulo negodovanje i dobacivanje članova antifašističke borbe SAB-a. Oni su, međutim, na svako spominjanje Josipa Broza Tita gromoglasno pljeskali i uzvikivali njegovo ime.

"Sjećajući se 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije, treba naglasiti da je katoličko svećenstvo, predvođeno don Božom Milanovićem, objavom 'Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri' i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka. Taj doprinos nije nažalost nakon rata bio cijenjen. Naprotiv, Crkva je iz ideoloških razloga bila izložena različitim progonima, pa i ubojstvima svećenika i vjernika. I to treba reći kao jednu od istina u cjelini povijesti toga vremena", poručila je Kolinda koju su nakon sjednice iz dvorane prisutni sudionici NOB-a ispratili pjevajući partizanske pjesme i uzvikujući "Tito, Tito".

Istra snažno kroči putem razvoja, važnost decentralizacije

"Istra danas snažno kroči putem razvoja, a njezin uspjeh, uz primjere iz drugih županija, pokazuje da županijski model regionalnog razvoja nije kočnica razvoju, nego je, naprotiv, model koji treba dalje unaprjeđivati. On bi bio još mnogo uspješniji kada bismo županijama, a isto tako gradovima i općinama, dali više funkcionalne i financijske samostalnosti", naglasila je Kolinda izrazivši pritom žaljenje što su sve hrvatske vlade do sada samo formalno isticale decentralizaciju kao politički cilj, ali se, kako je rekla "u tome nismo gotovo ni pomaknuli". Te su riječi nazočni popratili pljeskom.

Izaslanik predsjednika vlade, ministar prometa, pomorstva i infrastrukture Oleg Butković istaknuo je kako se na području Istarske županije događaju velika ulaganja, ne samo u cestovnu, nego i u zračnu infrastrukturu i u morske luke, koje će pridonijeti još većem gospodarskom razvoju te županije.

"Javne investicije koje vlada provodi u Istri jasna su potvrda i čvrste opredijeljenosti vlade o ravnomjernom razvoju svih dijelova Hrvatske. Cilj svih navedenih ulaganja daljnje je podizanje razine gospodarskih aktivnosti i bolja prometna povezanost Istre s ostatkom Hrvatske, s jasnom namjerom kvalitetnije integracije istarskog poluotoka u nacionalni prometni sustav", poručio je Butković.

U ime predsjednika sabora nazočnima je govorio saborski zastupnik Anton Kliman, a istarski župan Valter Flego poručio je kako "Istra ne može zatvarati oči kada se u Hrvatskoj legitimira ustaški pozdrav ili kada se mijenjaju imena trgova i ulica".

"Nama je to apsolutno neprihvatljivo i uvijek će to biti. Na to ćemo uvijek iznova upozoravati i glasno se suprotstavljati jer se takvim činom pokopava sve ono za što smo se godinama borili. Kažu da je povijest učiteljica života, no neki još uvijek nisu ništa naučili iz nje. I zato je potrebno prisjećati se, ponavljati istinu, njegovati i baštiniti antifašizam", rekao je Flego. 


(index.hr)

KAKO SE NACIOŠOVINIZMOM UNIŠTAVA MLADOST? Mladi se ne stide patriotizma, već političara! (VIDEO, AUDIO)

U rubrici „Glasom mladih“ ovoga tjedna govorimo o domoljublju. Na području Balkana ovaj pojam često je iskrivljen i zloupotrijebljen kao alat za prepucavanja političara. Pitamo mlade što kod njih izaziva ponos na državu u kojoj su rođeni, jesu li to sportski uspjesi, kulturna ili neka druga dostignuća? Što za njih znači domoljublje? Kada i kako ono prerasta u nacionalnu isključivost, pitamo mlade u BiH, Crnoj Gori i Srbiji.

Mladi iz Doboja, Gračanice i Teslića kažu da su ponosni na sunarodnjake koji vole druženje i uspijevaju da prežive u teškoj ekonomskoj situaciji, svoju obitelj, prirodne ljepote, sportaše, pisce, inženjere. Domovine se ne stide, ali ih je sram političara koji vode ovu zemlju. Stide se i rasprostranjene korupcije. Našem Arnesu Grbešiću mladi su kazali da su svjesni da je u BiH teško napraviti razliku između patroitizma prema domovini i nacionalizma.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Mladi u Crnoj Gori kažu da su ponosni na herojsku povijest svoje zemlje, ali se i stide pojedinih političkih odluka, poput sudjelovanja u napadu na Dubrovnik, ali i nekih političkih odluka na unutrašnjem planu. Studenti podgoričkog Ekonomskog i Pravnog fakulteta sa kojima je razgovarala Lela Šćepanović iznimno su ponosni na Njegoša i sportske rezultate nacije.

Besperspektivnost mlade populacije u Srbiji - glavna je zamjerka akademaca, sugovornika RSE, koji su nas uvjerili da su za zemlju u kojoj su rođeni spremni učiniti gotovo sve kako bi postala bolje mjesto za dolazeće generacije. Međutim, kako kažu, političari i birokrati ih ni ne primjećuju – pa i oni najmlađi, brucoši, na samom početku studija već kuju planove za selidbu u inozemstvo odmah po sticanju diplome.

Besperspektivnost glavni uzrok "odliva mozgova"

Sada prelazimo na druge teme. Zemlje regije suočene su sa „odljevom mozgova“, mahom mladih ljudi koji se ne planiraju vratiti u svoje zemlje. Zbog toga se ne može govoriti o pozitivnoj strani migracija u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Posljednje istraživanje Instituta za razvoj mladih Kult pokazalo je da taj trend i dalje prisutan, te da nezaposlenost nije više osnovni razlog odlaska, već besperspektivnost. O ovoj temi bilo je riječi na omladinskoj konferenciji održanoj u Gradačcu, sa koje izvještava Aida Đugum.


Zašto mladi žele da odu sa Balkana

Brojni mladi odlaze u inozemstvo u potrazi za što boljim uvjetima školovanja. Priliku za to imaju učenici mostarskog Koledža ujedinjenog svijeta, koji nastavu izvodi po posebnom međunarodnom programu. Oni su, naime, ovih dana prisustvovali još jednom sajmu desetak američkih univerziteta, koji je pratio Mirsad Behram.


Osim odlaska u druge zemlje, sve veći broj ljudi seli iz ruralnih u urbane sredine. Za razliku njih, mladi bračni par Hodžić koji živi u selu Nevizdraci u konjičkoj općini vjeruje da je perspektiva upravo u poljoprivredi i proizvodnji zdrave hrane.


U Zenici je nedavno održan Regionalni sastanak lidera omladinskih organizacija, u kojem su sudjelovali mladi aktivisti iz sedam zemalja regije. Razmatrana je tematika omladinskog aktivizma i načini pribavljanja podrške fondova Europske unije. Domaćin prvom bh. susretu ove vrste bila je zenička organizacija Naša djeca.


Pozitivne i lijepe priče kojih je malo u vremenu u kojem živimo često padaju u drugi plan jer nam je stvarnost prepuna onih negativnih koje svakodnevno vidimo i doživljavamo. Jednu pozitivnu priču o uspješnim mladim ljudima iz grada na Uni donosi Dženita Duraković.

Sve VIDEO, AUDIO priloge pogledajte i poslušajte klikom OVDJE.



(RSE)

Kako je raspad SFRJ uništio posao od skoro milijardu dolara!? (VIDEO)

Neverovatan tajni biznis potez SFRJ, koji je uništio rat.

Ponos nekadašnje jugoslovenske vojne industrije tenk M 84 i danas privlači veliku pažnju. Osim Kuvajta koji je nabavio 149 tenkova i druge zemlje su htjele upravo taj tenk da imaju. Međutim, otezanje sa poslom i raspad SFRJ uticali su da propadne jedan od najunosnijih poslova te zemlje - prodaja tenka M 84 i licence Pakistanu koja se odvijala u velikoj tajnosti.

Zašto baš Pakistanu, postavio bi neko pitanje?

Zbog stalnih problema sa Indijom, Pakistan je morao da se naoružava savremenim naoružanjem. Kada je postalo jasno da Indija kreće u razvoj sopstvenog tenka, na bazi sovjetske licence za tenk T-72M, Pakistan je shvatio da njegovi tenkovi ne mogu da pariraju tenku T-72. Zbog toga su vojne delegacije Pakistana ubrzano krenule u nekoliko zemalja da pronađu pogodnu ponudu za kupovinu ili za otkup licence savremenog tenka (Rusija, Ukrajina, NR Kina, SAD).

Pošto je pokušaj da kroz saradnju sa Kinom razviju novi tenk nije mnogo obećavao, Pakistanci su preko posrednika saznali i za jugoslovenski tenk M 84, koji su riješili da testiraju.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

U ljeto 1990. godine u Pakistan pod velom tajne upućena je grupa oficira i podoficira kako se Jugoslavija ne bi zamjerila Indijcima, sa kojima smo imali odličnu saradnju. U periodu od 25. jula do 7. septembra 1990. sa jugoslovenskom delegacijom u ovu azijsku zemlju poslata su i dva tenka P 1 i P2 da demonstriraju borbene kvalitete u specifičnim geografskim i klimatskim uslovima Pakistana i da se obuči određena pakistanska posada, za rukovanje i gađanje tenkom M-84A .

Posjeta je počela razgovorom  o tenku M 84. Posjeti naše delgacije dat je poseban značaj, jer je delegaciju primio lično načelnik generalštaba. Pred njim i njegovim saradnicima održana je prezentacija od sat i po vremena i pomno je bilježena svaka informacija.

Poslje završetka sastanka naređeno da se krene u testiranje tenka. Inače kad su tenkovi pripremani za prezentaciju sve tolerancije su pooštrene za deset puta, tako da su tenkovi bili u perfektnom stanju..

Oba M 84 ispitivana su tokom vožnje po pjeskovitom i močvarnom zemljištu i sa njima je pređeno 1.600 km pri temperaturama od 45 -50 stepeni celzijusovih.

Prilikom vožnje po pijesku i pustinji dizana je velika prašina, ali nije bilo nijednog otkaza tenka, a čišćenje filtera za vazduh obavljeno je poslje 800 km vožnje Na ostalim uređajima tenka nije bilo otkaza niti potrebe za intervencijom mehaničara. Izuzetak je  bila zamena jednog blatobrana, koji je deformisan, kada je vozio pakistanski vojnik i udario u neko drvo, koje je bilo rijetkost u tom ambijentu.

Detaljno su obavljena ispitivanja savlađivanja vodenih prepreka, efikasno stvaranje dimne zavjese, tegljenje tenka i vuča drugog tenka, samoukopavanje, provjera manevarskih spoosbnosti. Iz tenka su izvođena pripremna gađanja iz umetnute cevi 12,7 mm, sa mjesta i u pokretu u režimu stabilizacije, na stacionarne i pokretne mete na daljinama od 600–750 m.

Gađanja iz topa sa municijom 125 mm  izvođena su danju i noću, na stalne i pokretne mete na daljinama od 1.700–2.290 m danju, na nepokretene i pokretne mete , a noću sa sve tri vrste projektila na daljinama od 970–1.365 m. neka gađanja iz tenka je lično izveo pakistanski brigadni general Hak, iz pokreta.

Komandant tenkovske divizije, general Mahmud A. Durani kasnije načelnih Uprave OJ i pregovarač o transferu tehnologije i kupovini tenkova  M-84A u Beogradu gađao je sa 3 TF projektila, u režimu elektronika i stabilizacija, na metu  na daljini 1.700 m, sva tri pogodka u metu. Ukupno je na ispitivanju tenkova i uvežbavanju pakistanskih posada ispaljeno 117 projektila.

Takođe, od svih radio-stanica sa kojima su pakistanski tenkovi trebali biti opremljeni najbolje se pokazala naša radio stanica, Čajevačka, RUT-1, odnosno PD9. Te su odmah počela neke narudžbe za tu radio stanicu.

- Upoznat sam sa rezultatima ispitivanja, i nakon uvida u tenk, mogu da kažem da imate odličan tenk. Nastojaćemo da ga što prije dobijemo - rekao je tadašnji pakistanski ministar odbrane.


Inače, Pakistanci su testirali i američki M1A1 Abrams, koji, prema izjavama pakistanskih oficira imao brojne zastoje i kvarove, a pokazao je i slabiju preciznost vatre iz topa. Neki pakistanski funkcioneri su kazali našim oficirima: „da M1A1 ’Abrams’ nije pokazao više od 10% onoga što je pokazao M-84A, pa su naš tenk zavoleli kao svoj.

U Beogradu se 19. novembra 1990. godine razgovaralo o ugovorima za kupovinu tenkova M-84A i o proizvodnji istih u Pakistanu. Pakistan je bio zainterosovan za kupovinu 250 tenkova M-84A i kooperaciju i druga tehničko-tehnološka pitanja.

- Iz duše smo ga zavoleli. Govorim kao general i tenkista. Gađao sam sa tri projektila, i sa sva tri pogodio mete. Želim da uvjerim našeg načelnika GŠ da je M-84A najbolje rješenje za Pakistansku armiju, zato ću mu predložiti da sklopimo ugovor o kupovini tenka sa vama - rekao je general Durani.

Na veliku žalost, do potpisa o početku još jednog velikog posla koji bi SFRJ donelo skoro milijardu dolara nije došlo jer se navodno zateklo oko plaćanja preko robne razmjene, na šta SFRJ nije htjela da pristane, pa se otežalo sa ugovorom, a u međuvremenu je uslijedio raspad SFRJ, a Pakistan je nastavio saradnju sa Kinom.


(novi.ba)

Da li se sjećate LAŽI o ovim stvarima koje su vam roditelji govorili, a vi ste im naravno vjerovali

Svi oni savjeti i upozorenja, kao na primjer da ne smijete gledati preblizu televiziju jer ćete pokvariti vid ili klasično zabranjivanje slatkiša prije ručka, jer onda nećete moći jesti glavno jelo. Sve su to veće ili manje, namjerne ili nenamjerne laži bez kojih odrastanje ne bi bilo odrastanje. Bright Side ih donosi čak 10, a mi ćemo se svi prisjetiti tih lijepih dana našeg djetinjstva. :)

Crvene uši znače da lažete

Nema veze s laži. Uši se crvene zbog temperature tijela pa ukoliko su crvene, to jedino znači da vam je tijelo prevruće. Isto kao što vam ne raste nos kada lažete.

Ako sjedite preblizu televizora, kvarite oči

Istraživanja su pokazala kako gledanje u televizor ili ekran računala ne znači da kvarite oči. Razlozi su vjerojatno nešto drugačije prirode.

Stajanje ispred mikrovalne pećnice koja radi je štetno

Današnje mikrovalne su vrlo sigurne i nisu štetne, naravno dok god su ispravne.

Ako igrate igrice predugo, pokvarit ćete televizor

Ovo su nam govorili kako bismo se što prije maknuli od TV-a, ali nije istinito. Baš kao i svaki uređaj, tako i televizor ima rok trajanja, a to ne ovisi o vremenu provedenom ispred njega.

Dobit ćete artritis, ako pucketate rukama

Ne postoji veza između rastezanje ruku i pucketanja u kostima i artritisa. Kada radimo ovo s rukama, ne pucketaju naše kosti, već mjehurići ispunjeni zrakom između njih.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Ako se češće šišate, kosa će vam rasti brže

U ovo smo stvarno vjerovale i nadale se da je tako. Ipak, rast kose ne ovisi o tome koliko se često šišate, već ovisi o hormonima, godinama života i čak o tome koje je doba godine.

Dobit ćete prištiće od previše čokolade

Oh ti mitovi vezani uz slatkiše su nam najdraži. :D Akne i prištići su problem koji nastaju na vašoj koži iz raznih razloga, a jedenje čokolade nije jedno od njih.

Kada progutate žvakaću gumu, ona u vašem trbuhu ostaje sedam godina

Bez brige, nije istina. Baš kao i sva ostala hrana i žvakaća guma će se jednako probaviti. Trebat će joj koji dan više, ali izaći će iz vašeg tijela.

Od žabe krastače ćete dobiti bradavice na rukama

Bradavice se pojavljuju iz sasvim drugog razloga. Kada vam padne imunitet ili ako imate humani papiloma virus (HPV).

Ako radite grimase, lice će vam ostati takvo zauvijek

Naravno da ovo nije istina. Grimase su ružne i nisu baš najbolja slika koju želite vidjeti na djetetu, ali lice sigurno neće ostati u obliku grimase koju ste radili sa svojih sedam godina.



(novi.ba)

UPOZNAJ PRAVE HEROJE: Melika i Ivan (VIDEO)

Oni su heroji !
Oni grade ono što politika ruši! Oni čuvaju leđa jedni drugima i protiv su podjela!

Da, tako bi mogli da ih opišemo u najkraćim crtama. Upoznajte Meliku i Ivana, kao i njihove prijatelje koji zajednički grade ono što je narušeno.

Danas je malo takvih heroja, ali pravi heroj se ističe onda kada najmanje ima tih koji misle i rade kao on.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Priča je kratka, ali precizna, jasna i bez dvojbi !

MI SMO PROTIV PODJELA !

VIDEO:

KOD NAS SVE DAJEŠ ZA PARE Promjena vjere za novac sve češća pojava (VIDEO)

Da je na Balkanu sve moguće kupiti za pare, dokaz je i ovaj prilog koji je za naše uvjete poprilično nepopularan ali realan.

Promjena vjere za novac. Sve češća pojava , kojoj ljudi pribjegavaju  da bi preživjeli.  Trenutno, Švedska prednjači , a zatim i druge zapadne zemlje, gdje se ljudima  nudi 30 000 eura za prelazak na islam.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Večernji list je nedavno objavio ispvjest jednog bh. katolika koji je u Švedskoj prešao na islam i to za novac. Ovakva pojava sve je češća i u Njemačkoj te drugim zapadnim zemljama. Oni koji to čine tvrde da to rade zbog sigurnog posla i novčane naknade.

ISMET DIZDAREVIĆ: U današnje vrijeme, gdje je novac postalo mjerilo vrijednosti, oslabila je  nekadašnja krilatica da nije novac sve, moguće je u tom kontekstu pretpostaviti da su ljudi prihvatili ponudu vlastitog vjerskog za drugu vjersku opciju zbog  novca.

Ipak, s vjerske tačke gledišta, novac ne smije biti poriv za promjenu vjere. Islamska zajednic još se ranije jasno deklarisala kao protivnik ovakvog prakticiranja vjere.

Senad Ćeman, profesor na fakultetu islamskih nauka u Sarajevu: Osoba koja bi za novac prešla na islam ne može se smatrati muslimanom sa pozicije islamskog učenja. Nesipravno prihvatanje islama vodi neispravnosti svih djela koja bi se počinila u ime islama.

IVO TOMAŠEVIĆ:  Vjerujem da je vjera jedan božiji dar, vjera je u nama , s nama srasla, to je savjest koju treba graditi.

S druge strane, na treba zanemariti ni instikt za preživljavanje, poručuju  stručnjaci. Nebriga  za bližnjeg svoga sasvim sigurno  će nagnati svakog pojedinca da  misli o sebi. Starom balkanskom poslovicom Trbuhom za kruhom. Makar to značilo i neke  nimalo bezzlene posljedice.

ISMET DIZDAREVIĆ: Moguće da je neki drugi razlog, regrutovanje za neke druge stvari, neki drugi razlog koji ja ne znam , to je plaćeno, ali moguće da iza toga stoje druge stvari.

IVO TOMAŠEVIĆ: Pitanje je da li  je ovo pitanje preživljavanja ili da se ima i koliko da se ima, to je veliko pitanje.

SENAD ĆEMAN : Grijeh je učestvovati u takvim transakcijama, svejedno da li se takav čin činio ili se na njega podsticalo. To mogu raditi samo oni koji ne poznaju učenje islama ili to čine iz vlastitih loših pobuda.

Ovaj crni biznis cvjeta. Niko ništa ne preduzima. Ovo je samo dokaz da su ljudi zbog novca ali nekada i golog opstanka spremni na sve.

Ivo Tomašević: Naravno, nije u pitanju da političari ne znaju  kako ljudi žive nego njima to odgovara, oni tako osvajaju vlast i to je najlakše da tako osvoje vlast, oni to vrlo vješto koriste, na žalost mnogi ljudi.

Novi talas iseljavanja iz BiH  je osjetan. Prazna priča ne nudi egzistenciju. Problem je samo što to  politika ne vidi i ne prepoznaje, a to bi joj trebala biti osnovna zadaća.

VIDEO:

(YouTube kanal: TV1 HD)

Mladi BiH, Srbije i Hrvatske poručuju: "Nacionalizam nas ne zanima, želimo mir, ljubav i suživot."

Grupa mladih iz Sombora, Vukovara, Srebrenice, Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Tuzle ujedinjeni u Mreži YU Peace danas su šetnjom tuzlanskim ulicama i prigodnim performansom obilježili Međunarodni dan mira. Svi oni su jednakog stava – mir, razumijevanje, suživot i zajedništvo mogući su na ovim prostorima.

Susret u Tuzli je okupio više od 50 mladih osoba različitih nacionalnosti, odnosno promotora mira kojima je cilj jačanje saradnje i prijateljstva, a u ovoj priči im se pridružila i grupa mladih iz tuzlanske Organizacije Horizonti sa svojim učesnicima iz Milića i Bratunca.

Iz Vukovara u Tuzlu danas je stigla i Milica Ostojić koja u mirovnjačkim susretima učestvuje od 2014. godine.

"Međunarodni dan mira svima nam mnogo znači, jer se trudimo da mlade iz spomenutih gradova ujedinimo i izbrišemo predrasude stvorene na našoj podijeljenosti zbog nacionalnosti, ali i da steknemo mnogo novih prijatelja. Mladi su pokretačka snaga koja može pokrenuti toleranciju i suživot. Stariji su se borili za to da na nama ostane svijet koji ćemo mi učiniti boljim", kazala nam je Ostojić.

Istog stava je i Fedora Mari iz Sombora za koju mir predstavlja dugoročnu stabilnost.

"Svi znamo šta se dešavalo proteklih godina. Mi, mladi ne bismo željeli da se nešto takvo ponovi. Za mene mir predstavlja i rad s nekim budućim generacijama, očuvanje ljepših situacija za njih, stvaranje prilike i da se razvije normalan svijet", smatra ona.

Smatra i da je generacija kojoj pripada, nažalost, mnogo pod uticajem politike.

"Moja generacija mnogo pada i pod medijsku manipulaciju, jer svo obrazovanje dobijaju putem medija, odnosno interneta, TV stanica, novina i slično", naglasila je Mari.

Za Tarika Čalkića iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja mir predstavlja konstantnu borbu za suživot, ostvarivanje ljudskih prava, ali i međusobnu ljubav.

"Mi se, nekako, najviše borimo protiv toga da promijenimo definiciju mira koja glasi da je mir odsustvo rata. Mir nije samo odsustvo rata, on je i suživot, tolerancija, ljubav i naša prava. Također, mir je i da živimo normalno i radimo. Nažalost, to mi u zemljama regiona još uvijek nemamo i moramo se boriti pravcu ostvarenja svega toga", naglasio je Čalkić.

Za Gornji Vakuf-Uskoplje kaže da je možda i jedna od "najkritičnijih" općina u BiH, jer je riječ o sredini koja je podijeljena nacionalno te u kojoj djeluju dvije škole pod jednim krovom.

"Možda se ne puca, ali mi smo još uvijek daleko od mira i tolerancije. Živimo u maloj konzervi u kojoj je svako opterećen svojom prošlošću i vrlo malo razmišljamo o izlasku iz svega toga, što nam je u neku ruku i nametnuto", naglasio je on.

Želja za okupljanjem i povezivanjem mladih iz Bosne i Hercegovine s mladima iz Srbije i Hrvatske rodila se iz potrebe da se pokaže kako su mir, razumijevanje, suživot i zajedništvo mogući na ovim prostorima s ciljem širenja tolerancije.

Zbog toga već 25. godinu finansijsku podršku ovom projektu osigurava njemački Komitet za demokratiju i ljudska prava iz Kelna, dok svim aktivnostima koordinira Humanitarno udruženje Prijateljice iz Tuzle.

"Ovakvi susreti su izuzetno važni jer mlade trebamo povezivati na svaki mogući način, a kako bismo živjeli mir, gradili prijateljstvo te se povezivali onako kako su se nekad povezivali naši roditelji u bivšoj Jugoslaviji", rekla je Vlasta Marković iz Tuzle, naglasivši da je u ovom projektu dosad učestvovalo više od 20.000 mladih osoba.



(klix.ba)

SAMO KOD NAS Sergej Barbarez ne može raditi u BIH nogometu. Ne može jer nije 'ništa' po nacionalnosti!

I dalje je Sergej Barbarez ničiji, čovjek koji je ni na nebu ni na zemlji i kojeg nitko ne može i na kraju niti ne želi prisvojiti

U Bosni i Hercegovini povijest ima neobičnu naviku da se kreće u gotovo nepromjenjivom cikličkom smjeru i tvori savršeni krug bez početka i kraja. Nogomet, dakako, nije nikakav izuzetak; bosanskohercegovačka reprezentacija svaku drugu jesen dočeka igrajući još (barem) jednu utakmicu koja joj odlučuje sudbinu. Jednu od onih na koju brže-bolje zalijepe prefiks ‘historijska’ – povijesna, ako vam je tako draže – i o kojoj ovisi čitava budućnost loptanja.

To da se ista ta napola luda povijest voli usput i malo zajebavati s Bosancima i Hercegovcima nije nikakva tajna. Valjda otud činjenica da ono što danas popularno i usiljeno zovemo Zmajevima svoje odlučujuće utakmice tako često igra s istim suparnicima. Recimo Belgijcima, koji će na početku idućeg mjeseca istrčati na Grbavici i pokušati ostati neporaženi i tako spriječiti BiH – kojoj je potrebno šest bodova iz ove i utakmice s Estonijom u Talinu – u pohodu na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Dobro, u pohodu na još jedno ispadanje u baražu.

Ista je ta Belgija otprilike u ovo vrijeme, kišovito i tmurno i sivo kakav bosanski rujan obično jest, prije 12 godina istrčala na zeničko Bilino polje s istim ciljem. BiH je tada imala po imenima potpuno drugačiji, ali jednako improvizirani nacionalni tim bez sustava i organizacije, s velikim problemima u Savezu i solidnim individualcima koji su mahom dolazili iz najjačih europskih liga.

INSTAGRAM PROFIL JUGOSLAVENSKE IDEJE:

LINK:

https://www.instagram.com/yugoslav.communist/

Dakle, isto kao i danas.

Na klupi je s cigaretom u ustima sjedio trendseterski neobrijani ters Blaž Slišković, a momčad se mučila otprilike koliko i ova Baždarevićeva – igrali su na principu toplo-hladno i bodove osvajali gdje se nisu nadali, a gubili gdje nisu smjeli. Tu su 2005., recimo, otvorili prijateljskim porazom u Teheranu, pregaženi su u Bruxellesu (4-1), a onda još ispustili dva boda u kvalifikacijama kod kuće protiv Litve. Nakon mučenja u San Marinu gdje su na jedvite jade dobili tamošnje konobare, atmosfera je bila grozna, navijači ogorčeni, a onda je BiH otišla u Valenciju i s Bakinim bunkerom protiv moćne Španjolske branila Misimovićev gol sve do sedme minute sudačke nadoknade. Bod je bio dovoljan da se ostatak kvalifikacija pretvori u povijesni, iako su šanse visile o veoma tankoj niti – BiH je u predigri izgubila prijateljsku u Estoniji, a za baraž su joj trebale joj pobjede nad Belgijom, Litvom, San Marinom i Srbijom.

Čak je i ono što smo gledali na terenu te noći u Zenici bilo dosta slično onome što gledamo ovih posljednjih 30-akmjeseci. BiH je silno željela, ali nije baš znala kako, pokušavala je prebaciti Daniela Van Buytena i Vincenta Kompanyja, ali šanse su dolazile rijetko i ustvari nisu bile opasne. Nakon sat vremena mučenja došao je jedan slučajan korner; Mladen Bartolović je ubacio u šesnaesterac a glavom je loptu u gužvu vratio Ninoslav Milenković.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

Onda se ukazao Sergej Barbarez.

Često je to izgledalo tako u njegovoj karijeri, ali djelovalo je kao da se pojavio niotkud – provukao je ionako dugu nogu između Belgijaca i vrhovima prstiju pogodio loptu koja se zakoprcala u mreži Silvija Prota. BiH je ponovno bila u igri za Njemačku, nacija je ponovno bila u ekstazi, ali najvažniju poruku te rujanske noći protiv Belgije ostavio je kapetan Sergej Barbarez. Potvrdu da reprezentacija ima pravog vođu.


Barbarez je imao tu (ne)sreću da odrasta u Mostaru, i to u sportskoj obitelji. Otac Ljubo ostao je poznat u lokalnim okvirima i igrao nogomet za raju, a majka Zlata bila je vrhunska rukometašica. Mladi Sergej mnogo je vremena provodio na stadionu, ali njegova prva ljubav  – pored kratkotrajnog sna o košarkaškoj karijeri – bila je atletika. Za sebe veli da je bio solidan atletičar, omiljena disciplina bila mu je 400 metara, ali nije dugo izdržao. Na turniru mahala – uličnom natjecanju školaraca koje je organizirao FK Velež – uočili su ga treneri mostarskog prvoligaša i uskoro je na Bijeli brijeg ušetao s dvije slike i rodnim listom.

Bila su to drugačija vremena – Barbarezova soba nije bila oblijepljena posterima nogometnih zvijezda niti je sanjao o igranju za velike europske klubove. Cilj je bio samo zaigrati za Velež, pokušati dosegnuti uspjeh i slavu kakvu su imali Semir Tuce i Baka Slišković, i u Mostaru započeti i završiti svoju nogometnu karijeru.

Do 1990. je dospio u prvu momčad i polako je osvajao svoje mjesto u crvenom dresu. Stigao je poziv u vojsku, pa je i to odradio, računajući da je bolje prije nego kasnije. Kada se vratio, Mostar je već bio drugačiji grad; u kafićima su se bacale bombe, naoružani vojnici patrolirali su ulicama, a čak je i utakmica između Veleža i Partizana zamalo odgođena jer je na ulazu u stadion eksplodirala bomba.

Bilo je to vrijeme kada je Sergej Barbarez prvi put shvatio da je u svom poludjelom gradu i svojoj poludjeloj zemlji ustvari postao ničiji.

Kasne 1991. Ljubo je ušetao u sobu i posavjetovao 20-godišnjeg sina: vrijeme je za kratki odmor. Sergej je otišao u posjetu tetku koji je živio u Hannoveru, a plan je bio ostati čitava dva tjedna. Dok se stvari malo ne smire. Sjedio je kući i buljio u TV, uz Wetten, dass…? i Geh aufs ganze! pokušavao uhvatiti koju riječ njemačkog, dok jednog dana nije dobio priliku odraditi trening s lokalnom momčadi. Bio je snježni 4. siječnja 1992., a Barbarez je bio samo u tenisicama kada mu je trener amaterske momčadi Hannovera 96 Frank Pagelsdorf mahnuo da se pridruži momčadi.

Bit će to trenutak koji će mu promijeniti život.

Pagelsdorf će kasnije te godine prijeći u Union Berlin, a ondje će uskoro za njim i Sergej Barbarez. Pratio je Pagelsdorfa Mostarac i u Hansu i kasnije HSV i njemačkog trenera zvao je mentorom i učiteljom. Barba je u međuvremenu gradio vlastito ime – za Union je zabio 46 golova, a preko Hanse je 1998. došla i ponuda Borussije Dortmund. I nije bila jedina; Ottmar Hitzfeld ga je silno želio u Bayernu (i opet 2001.), na Highburyju ga je želio i Arsene Wenger a Berti Vogts javno je spekulirao pozivom u njemačku reprezentaciju. Sergej je otišao u Borussiju i tamo se pošteno mučio, često bio na meti navijača, a za čitavu sezonu zabio je dva gola.

Zato se sve promijenilo sezonu kasnije. Pagelsdorf je još bio u Hamburgu kada je stigao poziv, a Sergej je procvjetao. Nije HSV nikada igrao supermoćan nogomet niti bio među kandidatima za titulu, ali Barbarez se pronašao u ovom gradu. Postao je (zajedno s Ebbeom Sandom) najbolji strijelac lige, prometnuo se u lidera momčadi i legendu kluba u kojem je proveo šest sezona, a zamalo i Schalkeovu legendu. Naime, golom u posljednjoj minuti posljednjeg kola 2001. protiv Bayerna na četiri minute je prvakom učinio momčad iz Gelsenkirchena; Bavarci su postigli pogodak u sljedećem napadu i ipak postali prvaci.

Sergej Barbarez uvijek je bio jedan od onih rijetkih u nogometu koji se u svemu vodio srcem i emocijama. Čovjek kojemu su lojalnost i poštovanje na prvom mjestu. Na priču o njemačkoj reprezentaciji reagirao je tako, bez previše razmišljanja, instinktivno – ljudi, nisam Nijemac, ja sam Mostarac. A imao je svako pravo da mrzi Mostar, da mrzi domovinu, da joj okrene leđa.

U našim krajevima postoji ružna navika da vam se nacionalnost i vjera automatski vežu s imenom i prezimenom, a Sergej je bio jedan od onih čija su imena čudna – jer, jebiga, ne završavaju na “-ić” – i za koje nisu mogli lako reći tko je. Jer, opet, i nije bio nečiji.

Fašistička skalamerija od pojma “miješani brak” obilježila je njegov život – njegova obitelj nije bila dovoljno dobra ni za koga. I kada je 1997. prvi put došao poziv iz BiH i prilika da zaigra za reprezentaciju, na nju su idioti odgovorili kako samo znaju. Prijetnjama. Danas se volimo služiti frazom da svatko ima pravo izabrati kako se osjeća i za koga će igrati; Sergej to nije imao. Nije, jer su mu prijetili da će ako obuče dres BiH stradati njegova obitelj, koja je živjela u Mostaru.

Tek je godinu dana kasnije, u svibnju 1998., Sergej Barbarez prvi put zaigrao za reprezentaciju zemlje koju je osjećao svojom, i to nakon što je njegova majka bila na sigurnom i nakon što je dobio garancije da joj se neće ništa dogoditi. Već tada je ušao u srca navijača; BiH je tada igrala slabo, kuburila s užasnom organizacijom, lopovima u savezu i katastrofalnom sportskom politikom, ali Barbarez je bio jedan od onih koji nikada nisu odustajali. Status vođe nije stekao u toj utakmici protiv Belgije; bila je to samo potvrda da je on taj, nešto čemu smo svjedočili svaki put kad bi izašao na teren, svaki put kada bi stavio kapetansku vrpcu oko ruke, desnu ruku na srce. Status kojeg je potvrdio i mjesec dana kasnije kada je u Beogradu od suca tražio da se utakmica prekine zbog svega što su navijači BiH proživljavali na tribinama.

Vođa kakvu ova generacija – mnogo bolja generacija od Barbarezove – silno treba već dugo i kojeg će silno trebati u utakmici protiv Belgije.

Sergej Barbarez karijeru je završio kao legenda HSV-a i reprezentacije Bosne i Hercegovine, kao omiljeni igrač i kao čovjek kojeg obožavaju u njegovu rodnom gradu – ne svi, naravno, ne oni koji ne vole drugačije – i kojeg obožavaju u njegovoj zemlji. Napravio je ono što su napravili Tuce i Baka, ono o čemu je maštao kao klinac. Ali i dalje je Sergej Barbarez ničiji, čovjek koji je ni na nebu ni na zemlji i kojeg nitko ne može i na kraju i ne želi prisvojiti.

Kada se ove godine birao nasljednik Darka Nestorovića, izbornika mlade reprezentacije BiH, Barbarez je bio zainteresiran i od navijača poželjan, ali nije bio u konkurenciji. Nije, jer ta pozicija prema nepisanim pravilima NSBiH u ovom trenutku pripada Srbima. A Sergej nije Srbin. Ili barem nije pravi Srbin. Izbornik A reprezentacije ili predsjednik NSBiH nije mogao biti jer nije ni Bošnjak. Ili bar ne pravi Bošnjak. A njima trenutno pripada to mjesto. A nije mogao voditi ni neku od selekcija koja pripada Hrvatima. Jer nije Hrvat. Odnosno nije pravi Hrvat.

Pa što je onda?

Sergej Barbarez je svoj čovjek, onaj koji ima svoje mišljenje kojeg se ne boji reći, čovjek na kojeg ne mogu utjecati i kojemu ne mogu birati pomoćnike na nacionalnoj osnovi ili savjetovati ga kako da sastavi popis. Čovjek koji ima svoje ja. A takve u Bosni i Hercegovini ne voli nitko osim obične raje.



Izvor, (6yka.com)

OVO SE NE VIĐA ČESTO Ljubavna priča Srbina iz Hrvatske i Albanke sa Kosova

Prilog iz 2007. godine, delimično preuređen zbog vremenske razlike

Mile Pavlović iz okoline Karlovca u Hrvatskoj se sa roditeljima, bratom i sestrom, zbog ratnog vihora i vojne operacije "Oluja", našao u Obiliću, nadomak Prištine, sa još nekoliko desetina svojih sunarodnika.

Mile Pavlović iz okoline Karlovca u Hrvatskoj se sa roditeljima, bratom i sestrom, zbog ratnog vihora i vojne operacije "Oluja", našao u Obiliću, nadomak Prištine, sa još nekoliko desetina svojih sunarodnika.

Bili su smešteni u barake jednog preduzeća i čekali da se situacija stabilizuje i da se vrate na svoja imanja. Pavlovići su, međutim, tu preživeli i kosovski rat. Miletov brat se ubrzo nakon dolaska UNMIK-a vratio u rodni kraj, a Mile je ostao i ne misli da napušta Kosovo.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

"Ovde sam se oženio. Supruga mi je Albanka a ja Srbin. Za mene nema veze ko je koje nacije ili vere, svi ljudi su isti - samo postoji čovek i nečovek. Naučio sam ovde po malo albanski i romski da govorim i ne mislim da se vraćam u Hrvatsku", kaže Pavlović.

Da ljubav nema granice najbolji su dokaz on i njegova supruga Ajša, Albanka iz Prištine. Ljubav se rodila u izbegličkom kampu i to u vreme NATO intervencije. Spojila ih je, kažu, ista muka - izbeglištvo. Sada su srećni zbog toga. Imaju dve ćerke. Starija na jesen treba da pođe u školu, a druga ima tek tri godine.

"Pa eto, tako se desilo, ljubav je ljubav, zavoleli smo se i pored protivljenja mojih roditelja venčali smo se. Moji roditelji su se dosta protivili ali popusili su i pomirili smo se nakom osam godina. Idemo jedni kod drugih i oni mnogo vole unuke", priča Ajša.

Njen suprug Mile ističe da on nije imao većih problema sa svojim roditeljima i sunarodnicima.

"Niko mi do sada ni reč nije prebacio. Mnogi se čude, ne veruju da je moja Ajša Albanka. Sa mojim roditeljima nismo imali problema, sada žive tu pored nas i prihvatili su je kao svoje dete. Rekli su mi ako ti zeliš tako, ako se volite i slažete i mi ćemo da je prihvatimo".

Ajša je na Kosovu živela među Romima, Albancima, Aškalijama.. Mile je u Hrvatskoj živeo u multietničkoj sredini. Brakovi su tamo između Srba, Hrvata ili Bošnjaka bili normalna pojava.

"Malo je na Kosovu bilo čudno, možda i zbog ražličitih jezika, ali za mene to nije bio nikakav problem. Ljudi nisu mogli da shvate ljubav između Srbina i Albanke i to u vreme NATO intervencije. Mi smo, naime, i sklopili brak upravo u tom periodu i ne kajemo se zbog toga", kaže Mile.

Ajša i Mile su sa još nekoliko desetina familija iz redova albanske, srpske, bošnjačke i romske nacionalnosti dobili dvosoban stan u jednoj od dve stambene zgrade u Plemetini, nedaleko od Obilića.

Tu je do nedavno bio izbeglički kamp, sa najvećim brojem raseljenika iz redova romsko-aškalijsko-egipćanske zajednice. Kamp je sada, posle osam godina, zatvoren.

"Zaista nam ovaj stan mnogo znači pošto nismo imali ništa svoje. Živeli smo u starim barakama. Zimi hladno, a leti vruće. Higijenski uslovi su bili nikakvi. Ni sami ne znamo kako smo tu proveli predhodnih osam godina", kaže Ajša.

Pavlovići su dobili dve sobe, kuhinju sa nišom, kupatilo i špajz. Što se bezbednosti tiče, kažu da u Plemetini nemaju problema, Odlaze i do Obilića i do sada je sve bilo u redu.

Mile radi u komunalnom preduzeću u Plemetini i osim plate dobija i socijalnu pomoć od 60 evra. U njihovoj zgradi živi još šest srpskih familija.


(blic.rs)

DJEVOJKA KOJA NAS TEKSTOM NAVODI DA SE ZAPITAMO: "Da li se krstite ili klanjate, to Vašem Bogu nije važno, važno mu je da pokažete ono božansko u Vama!"

Da brojna omladina ipak nije zaražena mržnjom, dokaz je i djevojka Ivana Kovačević. Njen status nas navodi da se dobro zapitamo da li vrijedi mrziti nekoga.

Njen status prenosimo u cjelosti:

Dragi ljudi, dragi vjernici,
Vase oronulo shvatanje religije navelo me je da razmisljam: znate li da to u sta vjerujete, a pretpostavljam zovete Bogom, propovijeda o ljubavi, postenju, dobroti koji ne moraju vec biti iznad svega jer religija nije moranje vec htijenje i prihvacanje? Znate li, dragi vjernici da ste izabrali taj put Vi sami? Zasto onda sirite mrznju, zavist, promovisete negativnost? Zasto mrzite drugog, drugacijeg, ne prihvatate da postoji neko ko nije jednak drugima? Ako smatrate da nas je Bog stvorio, zasto mislite da mu je bilo vazno hocete li se zvati Eldin ili Nikola, ili "jos gore" Josip? Sta Bog, ako vas posmatra misli o vasoj vjeri i religioznosti? Da li se krstite ili klanjate, to Vasem Bogu nije vazno, vazno mu je da pokazete ono bozansko u Vama, sto i jeste iznad svega, iznad obicaja, iznad svih sustina, jer je jedini smisao u tome- voljeti zivot, zivjeti zivot, upinjati se do dobrote, cijeniti i razumjeti da bi bili cijenjeni i shvaceni! To je ono sto Vam vjerovatno nisu rekli, ili ste zaboravili- postalo je svejedno! Sigurna sam da niko od vas istinski ne vjeruje u mrznju. Dokazite to- pokazite ono bozansko u Vama!
Sirimo ljubav jer mi jesmo ljubav!

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

Da li ste vi vašu djecu ovako vaspitali?


(Stranica ljubavi između Srba, Hrvata i Bošnjaka)

ZAŠTO TO NE RAZUMIJEMO? Siromašni Bošnjak, Srbin i Hrvat su isti!

Bosanskohercegovački analitičari ocjenjuju kako su na snazi retrogradne političke snage koje žele podjelu države na tri etničke teritorije.

Predsjednik tuzlanskog Foruma građana Vehid Šehić ističe kako ova ideja ne datira od jučer, već je prisutna posljednjih dvadesetak godina.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

Kako kaže, sve ukazuje na to – ne poštuju se odluke Ustavnog suda, zakoni, a potpuna odgovornost, prema njegovim riječima, leži na političkim strankama.

"Bez obzira što je prestao ratni sukob, ciljevi koji su bili postavljeni kod mnogih, početkom devedesetih, se pokušavaju u mirnodopskom periodu ostvariti. Ako se kaže da Hrvati treba da žive tamo gdje je bilo Hrvatsko vijeće obrane, onda to asocira na 'Herceg-Bosnu' i dovodi do etničke podjele Bosne i Hercegovine. Nijedna od strana nije amnestirana odgovornosti", ističe Šehić.

Sigurno postoje snage u bošnjačkom korpusu, ocjenjuje Šehić, koje bi željele da se "ostvari njihova ideja iz 1993. o proglašenju neke muslimanske Bosne i Hercegovine".

"Kada prestanu da važe ideologije devedesetih godina, stvorićemo pretpostavku da govorimo o Bosni i Hercegovini kao o jednoj državi koja će biti decentralizovana, u kojoj će se poštivati sva ljudska i građanska prava, u kojoj ćemo biti jednakopravni, u kojem će nosilac suvereniteta biti građanin, državljanin BiH, u kojem će ostvariti sav set prava, a mislim na etički, religiozni identitet. I ako analiziramo ponašanje i postupke ne treba biti dovoljno pametan i mudar, pa shvatiti da je na djelu etnička podjela BiH", poručuje Šehić.

Sa ovakvom ocjenom se slaže i direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju Žarko Papić. On navodi da su na političkoj sceni stranke koje su "kartelske, interesne, polumafijaške organizacije" i koje etničku podjelu traže da bi zadržali svoje interese nad određenom teritorijom.

"Bojim se da ćemo mi godinu dana do izbora jedva preživjeti, od konflikata koji će se proizvoditi na sve moguće načine. Sa druge strane, mislim da je svima stalo do neke podjele. Kada je riječ o Bakiru Izetbegović, želi da dođe do podjele do tzv. fildžan države, ali da ne bude on kriv. Osnovni problem je struktura političkih partija, tako da se građansko i nacionalno mogu objediniti samo ako se u predizbornim programima u prvi plan stave socijalne teme", navodi Papić.

"Bosna i Hercegovina je zemlja siromašnih. Četvrtina stanovništva je siromašna. Između siromašnog Bošnjaka, siromašnog Hrvata i siromašnog Srbina mnogo je više zajedničkog nego što su njihove nacionalne razlike. Ako se ne artikuliše to što je zajedničko, tada bi se moglo definitivno desiti ozbiljne promjene na političkoj sceni Bosne i Hercegovine", ističe Papić.

Pročitajte: Nove snage za nove izbore | Politika i moral ne idu zajedno u BiH | BiH stagnira, problemi isti godinama
I profesorica na sarajevskom univerzitetu Lamija Tanović vjeruje kako građanska opcija još nije izgubila borbu sa nacionalizmima u zemlji.

Istovremeno, ona ukazuje i na to da su građani apatični i nemaju snage da vjeruju kako će se nešto na bolje promijeniti.

"Međutim, sve zavisi od toga hoće li građanske partije uraditi neke istorijske korake koje do sada niko od njih nije bio u stanju da uradi. Ukoliko bi se razvila ideja o Bosni i Hercegovini kao građanskoj državi u narednih nekoliko sedmica, onda ima nade. Inače, ne znam šta će biti sa nama", navodi Tanović.

Žarko Papić tvrdi da Bosni i Hercegovini trebaju "nova lica, nešto radikalno, novi programi kod opozicije".

"Ne možete vi probuditi građane bilo koje nacije tako što ćete držati pres-konferencije. Kada ste vidjeli da je neko iz takozvanih socijaldemokratskih partija otišao u štrajk među radnike? Kada ste vidjeli da neko od njih ima radnika iz proizvodnje koji može neposredno iznijeti šta ga boli? Normalne artikulacije nečeg novog imate samo među nekoliko analitičara u zemlji, a među tim partijama toga nema. Živo se nadam da će se tu nešto promijeniti", riječi su Papića.

Malo je onih koji vjeruju da će se nešto drastičnije promijeniti i na izborima za godinu dana. Prije svega što, kako kaže Vehid Šehić, još nisu promijenjene uredbe Ustava, nije provedena odluka Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci, u kojoj se, i pored tri konstitutivna naroda, daje pravo i drugima da se kandiduju na izborima.

"A onda kada se promijeni Ustav, promijeniće se u temeljnim odredbama Izborni zakon BiH koji je diskriminatorski, jer je u skladu sa diskriminatorskim Ustavom. Vjerovatno će i Evropska unija imati u budućnosti jedan drugačiji odnos prema vlastima u Bosni i Hercegovini, koji su vrlo slatkorječivi kada su u pitanju evropski standardi, ali kada ih treba pretočiti u naš svakodnevni život, onda se pojavljuje taj famozni vitalni nacionalni interes i vrlo često ga zloupotrebljavaju predstavnici političkih stranaka koje svoju političku filozofiju baziraju na tom nacionalnom interesu", zaključuje Šehić.

(RSE)