POMOĆ RANJENOM SRBINU 1994. Nepoznata priča o tome kako su vojnici ARBIH pomogli Srbinu iz VRS

Rođen sam 1966. godine u selu Vranjak kod Modriče, u kojem sam proveo cijeli život. Kao pripadnik Vojske Republike Srpske, ranjen sam u jednoj ofanzivi tuzlanskog korpusa, 3. marta 1994. Geleri granate pogodili su me u stomak i lijevi kuk.

Povrede su bile takve da su mi onemogućile kretanje. Posljednjim
ostacima snage uspio sam puzeći da pređeni nekoliko metara do doksata kuće
pored koje sam ranjen. Moji saborci su preskakali preko mene, povlačeći se sa
položaja u trku, i mada su vidjeli moj upitan pogled nisu zastali, niti je iko pokušao da
me ponese. Bolovi su bili suviše jaki da bih imao snage vikati, ali sam sve vrijeme bio
svjestan. Jasno sam vidio sve svoje drugove, koji su se povukli bez riječi, ostavljajući
me ranjenog. Scene su se smjenjivale kao u filmu. Čini mi se da sam već sljedećeg
trenutka vidio muslimanske borce kako se pomaljaju iz šume, i kako se, prelazeći
preko dvorišta, približavaju kući. Imao sam vremena da aktiviram ručnu bombu, koja
mi je visila o pojasu, ali to nisam učinio. U magnovenju ogorčenja što su me drugovi
ostavili, prepustio sam se sudbini. Trojica neprijateljskih vojnika prilazila su mi oprezno,
sa uperenim puškama. Ležao sam nepomično i gledao ih pravo u oči.
- Izem ti borce, koji su te takvog ostavili - rekao je prvi, koji je klekao pored
mene, dok mi je cijepao uniformu da vidi šta mi je povrijeđeno.
- Javi da imamo ranjenog četnika i da dođu po njega - rekao je drugi vojnik
trećem, koji je imao radiostanicu.
Za to vrijeme, kroz svijest su mi prolazile sve strašne priče o muslimanskim
zvjerstvima nad zarobljenim srpskim borcima, kojih sam se naslušao za dvije godine
vojevanja. Nisam mogao vjerovati svojim očima, ali se dogodilo: ubrzo je stigao džip,
kojim su me transportovali u bolnicu u Tuzli, gdje su me prihvatili bez komentara, i
odmah odvezli u operacionu salu. Trenutak u kojem su me uspavljivali bio je
blagosloven, jer sam tek tada prestao misliti o onima koji su me ostavili.
Nakon svega što sam doživio znam samo da nema ni te sile ni te ideje koja bi me
natjerala da ponovo uzmem pušku u ruke.
Poslije operacije, iz bolnice su me prebacili u zatvor, koji se nalazio u Gračanici. Tu
sam se našao sa Branislavom Radićem, srpskim borcem, koji je takođe bio zarobljen,
ali nije bio ranjen. U ovom zatvoru proveli smo pet mjeseci, odvojeni od zatvorenika
Muslimana. Za to vrijeme nisu nas zlostavljali, osim što su mene 7. jula šamarali,
govoreći da sam četnik i pokidali mi epolete. U zatvor su dolazila dvojica Muslimana
iz Modriče, Huso i Bego, koje sam poznavao. Kada su me vidjeli, pitali su: "Kako si?
Da li se oporavljaš?" Ja nisam pušio, a Branislavu su uvjek donosili cigarete.
Poslije pet mjeseci, predstavnici Crvenog krsta su obišli zatvor, vidjeli su me i stavili
na spisak za razmjenu. Nekoliko dana kasnije izašao sam iz Gračanice i vratio se
kući.

Pričao Dragan Simić selo Vranjak kod Modriče decembar 1995. 


odlomak iz knjige "Dobri ljudi u vremenu zla", Svetlana Broz

ZBOGOM, SRBIJO! BRUTALNO ISKRENO PISMO BEOGRAĐANKE: Ovo su stvari zbog kojih vas napuštam!

Sve više mladih odlazi iz Srbije, u potrazi za nekim boljim životom. Svako se oprosti na svoj način, a ova Beograđanka je odlučila da napiše pismo na Fejsbuku.
U njemu je napisala sve ono što joj neće nedostajati, što će joj nedostajati, ali i radovanje novom početku.

"Zbogom, Srbijo.

Zbogom svemu onome što bi mogla biti, a kako se stvari razvijaju – teško.
Zbogom alergijo na ambroziju.

Zbogom radnje i apoteke koje rade 24 sata.

Zbogom najvećem svakodnevnom osloncu koji sam imala u mami i tati, a deca u baki i deki.

Zbogom svi divni, pametni, a uniženi i potplaćeni ljudi.

Zbogom svi preplaćeni, precenjeni duduci i partijaši.

Zbogom višku automobila, manjku parkinga, vrtića i škola. U susret slobodnim trotoarima, školama i igralištima u svakom naselju.

Zbogom bezbrojnim ležećim policajcima, večitoj vodi pod košutnjačkim nadvožnjakom, gužvi na Autokomandi i Slaviji, zbogom nezasitim rupama na svakom putu i upalim šahtovima. U susret vožnji koja nije nalik na slalom i video igrice s preprekama.

Zbogom siledžije, ludaci, divljaci, prostaci i kaubojci u saobraćaju. Zbogom bogobrižnici s krstačom na retrovizoru Audija. Mada, tih ima i tamo. Ili su to Turci…

Zbogom iskasapljene životinje, u susret macama i kucama koje imaju veća prava od žena u Srbiji.

Zbogom zdravstvo koje plaćam čitavog radnog veka, a još nisam došla na red.

Zbogom socijalno koje sam plaćala ceo svoj radni vek, a koje me je još dodatno dotuklo kad sam kao porodilja ostala bez posla.

Zbogom penziono koje sam uplaćivala, a koje neću ni dobiti ili bi bilo u milosti znate-već-koga. U susret zdravstvenom i penzionom po izboru i od koristi.

Zbogom Poreska upravo! Tebi bih celo jedno zasebno oproštajno pismo mogla da posvetim, ali me mrzi. Dosta smo se dopisivale.

Zbogom nadrkani prodavci i državni službenici koji se predamnom na šalteru žale da „im se piški“ dok lakiraju nokte; zbogom šalteri i takse za dolazak, takse za štampu, takse za pečat, takse za čekanje i takse za odlazak.

Zdravo administracijo koja si već plaćena mojim porezom pa mi takse ne naplaćuješ i sve mi završiš mejlom.

Zbogom srpski reketi, reketaši, udbaši, huškači, saplitači, uvlakači, smarači, spavači, osuđivači, sekstisti i sekstistinje, patriote i patrijarhatu, kompleksaši i kolege profesionalni šetači.

Zbogom večite žrtve sistema i okolnosti, zbogom ovom sistemu i okolnostima, zbogom svima po sopstvenom izboru slepima, gluvima, nemima i bez obraza i lica, zbogom „školovana a jeftina radna snago“ (znam da sam vas već spomenula) i zbogom nekolicini entuzijasta koji ne spadate ni u jedno od pobrojanog.

Zbogom jedna jedina Ikeo. Čekasmo te godinama, a baš sad kad je Srbija na pragu izlaska iz srednjeg veka, mi eto, odosmo. Jebiga.
Zbogom senzacijo od jednog Lidl-a. Zdravo Lidli, Hoferi, Penny markti, Bille, Bipe, Baumarkti, Šparovi, Eurošparovi….

Zbogom bezopasne goruće deponije i nuklearni otpadi, barjaci i muzičke fontane.

Zbogom ponižavanju majki, u susret univerzitetu koji u svojim zgradama ima po tri vrtićke grupe – da, za mame koje bi da studiraju.

Zbogom dvogodišnji izbori koji ništa ne menjaju.

Zbogom ratovi i huškanje na iste, iz kojih ništa nismo naučili.
Zbogom svakodnevna politiko, ne želim za tebe da znam uopšte, a ovde mi iskačeš gdegod se pomerim. U susret bavljenju politikom po izboru.
Zbogom torrenti!! :(

Zbogom titlovani filmovi i serije na originalnom engleskom. Hello Frank Underwood i Dexter Morgan koji govore tečni nemački…. :((

Zbogom smeće! Smeće na stepeništu, na Adi, uz reku, smeće svugde. Zbogom i manjku kanti za smeće.

Zbogom umiranju od promaje, nazebu od sedenja na travi i brendiranju dece u vrtiću. Zdravo boravku dece u prirodi od marta do novembra i užini na otvorenom.

Zbogom legalizovano robovlasništvo i radnici koji po tri godine nisu primili plate. Zdravo radniče koji se buniš već nakon jednog meseca neisplaćene plate.

Zbogom kulturo što si postala subkultura na putu u underground.

Zbogom divna napuštena sela, u susret selu u kojem se život smatra luksuzom.

Zbogom svi izazvani "prirodni" porođaji, i salame za doručak. Da vas se ne setim.

Zbogom državi čiji posao obavljaju NVO.

Zbogom, Beograde. Bio si jako važna usputna stanica. U nekim trenucima si bio i baš onako moj, ali nije ti bilo uzvraćeno istom merom. Ja nikad nisam bila tvoja.


Zbogom jeftine cigarete, manikiri, maseri i frizeri… Zbogom postojeći tržni centri i 6 u izgradnji. Porodice s malom decom će moći da biraju gde da provedu dan i potroše svoje „najveće plate u regionu“!

Zbogom Mirkine šerpice, teglice, kutijice. Onoliko koliko me je to ovde iritiralo, toliko će mi tamo nedostajati.

Zbogom keramičari, grobari, "doktori', večni v.d. direktori, beskičmenjaci, "mediji",", "neprevaziđeno srpsko gostoprimstvo" i "najbolja hrano na svetu", "profesori", "političari", "elito", "dive" i "zvezde", "psihoterapeuti" i „psiholozi“, "stručnjaci“, „biznismeni“, „ejčarovi“, "veliki šefovi", zbogom „izdajnici“ i „domobrani“. I jebeš zemlju u čijem opisu sve stavljaš pod navodnike.

ZBOGOM „državo“.

I tako na kraju ove neiscrpne liste, kad pravim balans – od mog trodecenijskog života ovde najviše će mi nedostajati torenti i baka-i-deka.
Koga nisam ovde spomenula, od tog se ne opraštam. Vas nosim sa sobom. <3

Zbogom, Srbijo. Ti jadna mala izvrnuta torto", napisala je Tatjana na Fejsbuku.



(Kurir.rs)

Kako je Milan Mladenović 1993. god. odbio svirati u Banjaluci zbog srušene džamije (VIDEO)

Legendardni beogradski muzičar Milan Mladenović odbio je nastupati u Banjaluci 1993. godine uz poruku da ne želi svirati u gradu u kojem je srušena džamija.

Bio je to neobično hrabar čin čovjeka čije je djelo obilježilo jugoslovensku muzičku scenu druge polovine osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ovaj jedinstveni muzičar od početka sukoba je redovno učestvovao na brojnim skupovima tražeći mir. Dio je ekipe koja je snimila pjesmu ''Mir brate mir'' i organizirala kampanju ''Slušaj 'vamo''.

Pored izvrsne muzike koju je stvarao sa svojim bendom Ekatarina velika, hitova i albuma, upravo je ovaj čin na neki način obilježio jednu veliku karijeru.

Danas, više od 20 godina poslije, obnovljena džamija Ferhadija otvara vrata vjernicima, a uspomena na hrabru gestu Mladenovića ponovo je obnovljena.

VIDEO:

Milan Mladenović preminuo je 1994. godine.


(N1)

Poslušajte kako je govorio Tito: 'Bosna nek bude Bosna' (VIDEO)

Na YouTube-u se nedavno pojavio snimak gdje Tito priča o svojim pogledima na Bosnu i Hercegovinu.

"Napravili smo federaciju. Kad može Hrvatska, neka bude Hrvatska. Kad može Srbija, neka bude Srbija. Kad može Crna Gora, neka bude Crna Gora. Pa neka bude i Bosna, bez obzira što to nije jedna nacija"  - rekao je Tito, te dodao kako je BiH bila kamen spoticanja između Srba i Hrvata:

"Nećete ni jedni ni drugi, nego će Bosna bit' Bosna. Pa neka bude republika bosanska. Mi smo to riješili kada smo počeli narodnooslobodilački rat."

VIDEO:

(novi.ba)

Mustafa Nadarević - Posljednji savremeni glumac koji promovira antifašizam!

U prvom razredu osnovne škole Nadarević je imao glumački debi. Na priredbi je glumio Crvenkapicu, jer je imao dulju kosu. Gimnaziju je završio u Rijeci, a na studij odlazi u Zagreb, na Akademiji dramskih umjetnosti je diplomirao. Iza sebe ima cijeli niz uloga u tv-filmovima i serijama, a na filmu se posebice proslavio ulogom ujaka u "Ocu na službenom putu" Emira Kusturice.

Mustafa Nadarević rodio se u Banjoj Luci 1943. godine za vrijeme NDH, gradu u kojemu su se upoznali i zavoljeli njegov otac Mehmed i majka Asija.
Majka je bila iz Bosanskog Novog, iz bogate obitelji Memića, koji su u vrijeme  recesije bankrotirali, a ubrzo je, 1941. godine, više od stresa nego od gripe, umro i njezin otac Mustafa. Zbog neimaštine je sa svojom sestrom i bratom morala otići kod svog strica i strine u Banju Luku. Otac mu je umro 1946. godine od  tuberkuloze. Imao je samo 28 godina i Mustafa ga se  ne sjeća. Majka mu je tada imala tek 22 godine i nikada se poslije nije udavala.

Poslije očeve smrti, njegova majka  nije mogla dobiti posao jer je obitelj u ratu bila na strani NDH, pa je Mustafa otišao živjeti kod bake i djeda u Zagreb, dok je majka ostala u Bosanskom Novom.
Osam godina  je živio s djedom i bakom u Zagrebu. Stanovali su na Zrinjevcu, na Strossmayerovom trgu. Rado se sjeća tih godina, pogotovo što su ga djed i baka vodili  na Trg bana Jelačića gdje su gledali crtiće i filmske novosti.
U prvom razredu osnovne škole Nadarević je imao  glumački debi. Na priredbi je glumio Crvenkapicu, jer je imao dulju kosu.
Kada je završio prvi razred njegova majka  je dobila posao blagajnice mesarsko-pekarskog poduzeća u Bosanskom Novom pa se Mustafa vratio u Bosnu. To je za njega bio šok jer su djeca u Bosni bila gladna, gola i bosa, a njemu je baka u Zagrebu kupovala soknice, sandalice, kratke i duge hlačice…
Djeca su ga posprdno zvali "zagrebačka beba" i "Mujica-gujica", a zbog kajkavice su ga htjeli tući. Ipak, u Bosanskom Novom ostao je sedam godina i završio osnovnu školu. U međuvremenu je njegov djed iz zdravstvenih razloga (infarkta) morao preseliti iz Zagreba na more, u Rijeku. I Mustafa je kod njih otišao u Rijeku kako b i nastavio školovanje. Baka je glavni „krivac“ što je Mustafa postao glumac. Povezala ga je s amaterskim kazalištem "Viktor Car Emin".
Gimnaziju je završio u Rijeci, a na studij odlazi u Zagreb,  na Akademiji dramskih umjetnosti je diplomirao.

Kazališnu karijeru započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih. Od 1969. član je Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Odlukom Ministarstva kulture RH 2006. godine proglašen je nacionalnim prvakom.
Gostovao je u HNK "Ivan pl. Zajc" u Rijeci, HNK u Splitu i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ostvario je značajne uloge u domaćem i stranom repertoaru. Iza sebe ima cijeli niz uloga u tv-filmovima i serijama, a na filmu se posebice proslavio ulogom ujaka u "Ocu na službenom putu" Emira Kusturice, te ulogama u filmovima "Miris dunja" M. Idrizovića, "Već viđeno" G. Markovića, "Glembajevi" A. Vrdoljaka, "Praznik u Sarajevu" B. Filipovića, "Gluvi barut" B. Čengića, "Savršenom krugu" A. Kenovića i drugim.

Kao redatelj Nadarević je debitirao  1992. godine predstavom "Let iznad kukavičjeg gnijezda", a od tada do danas je postavio više predstava, među ostalim "Balkanskog špijuna" Dušana Kovačevića i "Zabune" Alana Ajbourna u Satiričkom kazalištu Kerempuh te "Hasanaginicu" Milana Ogrizovića u HNK i Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Režirao je i "Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja" Ive Brešana. Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu predavao je dvije godine, na sarajevskoj jedan semestar.
Desetak godina nakon studija glume pratio ga je glas da je talentiran,  ali i da je lijenčina. Ozbiljno je počeo raditi tek poslije 30. Godine života.
Do preokreta je došlo nakon rođenja najstarije kćerke Nađe. Njezina majka Jasna završila je anglistiku, magistrirala i doktorirala u Engleskoj, kasnije u Americi.
Jednom prilikom, žena je Nadareviću rekla rekla da razmisli o tome da će njihovu kćer Nađu druga djeca jednog dana pitati "A koji je glumac tvoj tata?". No, kad je Nađa imala osam godina, roditelji su se rastali.

Prva supruga Jasna i najstarija kćer Mustafe Nadarevića danas žive u Americi. Nađa je doktorirala povijest i povijest umjetnosti. Iz drugog braka, sa Snježanom, Mustafa Nadarević ima  kćerku Nanu i sina Ašu.
Nana i Aša žive u Zagrebu.

S trećom suprugom Slavicom Radović Nadarević bio je u braku dvadeset godina. Ona  je 7. lipnja 2012. preminula u Ljubljani nakon duge i iscrpljujuće borbe sa zloćudnom bolesti. Upoznao ju je u ozbiljnim godinama, kad je već iza sebe imao dva braka i troje djece te u njoj pronašao srodnu dušu. Vjenčali su se nekoliko mjeseci prije njezine smrti. Odlučili su se na to kad su već oboje slutili da se bliži njezin fizički rastanak.

Živjeli su na relaciji Zagreb -Ljubljana - Sarajevo, gdje je Mustafa Nadarević provodio po nekoliko mjeseci zbog snimanja serije “Lud, zbunjen, normalan”, u kojoj igra Izeta Fazlinovića.
- Stalno pokušavam ne misliti na prošlost, već na budućnost. Može zvučati čudno, ali mislim da je preda mnom veća budućnost nego kada sam imao 25 ili 30 godina. Glumac radi dok živi. A imam osjećaj da nisam mnogo toga napravio i da moram napraviti - kaže Nadarević.
Iza Nadaraveića su brojne nagrade poput Marula, Orlanda, tri Zlatna lovor vijenca, Tito Strozzi, Dubravko Dujšin, Nagrada hrvatskog glumišta, Vladimir Nazor, tri Zlatne arene, Grand Prix na filmskom festivalu u Moskvi i druge.

(vecernji.hr)

Ovo je bilo TAJNO ORUŽJE bivše Jugoslavije, a njegova sudbina danas NIJE POZNATA

Bivša Jugoslovenska narodna armija (JNA) imala je u svom sistemu tri veoma razorna raketna sistema za koje se ne zna šta se sa njima desilo posle raspada bivše SFRJ.

ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU

LINK KA NASEM INSTAGRAM NALOGU: 

HTTPS://WWW.INSTAGRAM.COM/BIH.SRB.HRV/

BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRAćENJE!

To su, između ostalih raketa zemlja-zemlja Košava i lanser avionskih bombi, zatim raketa zemlja-zemlja K-15 Krajina koja je korišćena u građanskom ratu 90-ih, a koja je prvi put prikazana na vojnoj paradi Vojske RSK u Slunju 1995. Tu je i raketa FROF-LUNA i raketni sistem koji je razvijen u SSSR 60-ih godina prošlog veka.

VIDEO pogledajte klikom OVDJE.


(blic.rs)

U MOSTARU LJUBAV NEMA GRANICA: Na srpsko-hrvatskoj svadbi našla se i ona treća zastava.

Veselim svatovima svih nacija i opredeljenja zastave nisu predstavljale problem. Makar jedna bila ‘hrvatska’, a druga ‘srpska’ nikome u Mostaru ovaj vikend to nije smetalo, prenosi Dnevni list.

Ovi mostarski svatovi su još jedan dokaz da ljubav nema granica.

Goran Sudar je Srbin, a njegova izabranica Ruža Hrvatica i svoj bračni zavjet su položili pred mostarskim parohom Radivojem Kruljem koji je blagoslovio njihov zajednički život.

Veselim svatovima svih nacija i opredeljenja zastave nisu predstavljale problem. Makar jedna bila ‘hrvatska’, a druga ‘srpska’.

Da stvar bude zanimljivija, uz ove fotografije osvanula je još jedna na kojoj su tri zastave, tri naroda.


(6yka.com)

SJEĆATE LI SE: PAVLE VUJISIĆ O IZBORIMA – Gladovat ćete 4 godine i lagati iz nužde! (VIDEO)

Pavle Vuisić nikad nije volio političare, a o izborima i izbornim obećanjima nije imao visoko mišljenje. Domaći film je njegovom (možemo slobodno reći ranom) smrću izgubio mnogo, a Paja nije doživio višestranačke izbore u Jugoslaviji 1990. godine.

Ipak, njegov kompletan glumački opus se posredno ili neposredno bavio ismijavanjem laži, a posebno u domaćoj seriji „Više od igre“, gdje su mu partneri bili Nikola Simić, Zoran Radmilović, Vlastimir Đuza Stojiljković, Slobodan Aligrudić...


VIDEO:

(novi.ba)

JELENA MAĆIĆ OTKRIVA: Ja sam 68. godište, pola moje generacije stradalo u Vukovaru itd. jer su na silu odvedeni. (VIDEO)

"Dođu u sred noći pa ih odvuku." Rekla je Jelena Macić o svojoj generaciji mladića koja je šokirala u intervjuu koji je dala za Balkan Info. 

Podvukla je da je pola generacije stradalo u Vukovaru i drugim mjestima jer su nasilno odvedeni na ratište kako bi se borili za nečije bolesne ideologije.

Zašto se šuti o tome? Zašto se glumi patriotizam? Zašto su izginuli mladi životi ni krivi ni dužni?

Od 11:36 pogledajte VIDEO:

ŠTA SE DESI KAD SRBI LETUJU U ALBANIJI? Šta bude kad se u Albaniji čuje srpski?

Mnogi građani sa juga Srbije ovog leta su otkrili turističke potencijale Albanije i odlučili da leto radije provedu u Draču ili Sarandi, nego na dosadašnjim omiljenim destinacijama u Crnoj Gori, Turskoj ili Grčkoj.
Aleksandar Nićiforović kaže da je imao brojne predrasude, ali sada planira ponovo da letuje u Albaniji.

Aleksandar Nićiforović kaže da je imao brojne predrasude, ali sada planira ponovo da letuje u Albaniji

Aleksandar Nićiforović iz Novog Pazara priznaje da je pre polaska imao određene predrasude o Albaniji i Albancima i da nije imao nikakvu predstavu o lepotama njenog primorja.

Idem ponovo!

- Taj stav sam promenio prvog dana. Plaže su čiste, cene u kafićima i restoranima niže nego u Pazaru, ugostitelji i stanovništvo ljubazni, posebno prema nama iz Srbije. Stariji čak govore srpski i rado ćaskaju sa gostima iz naše zemlje. Apsolutno niko ne obraća pažnju ili priča o politici – kaže Aleksandar.

Ovaj mladić ističe i da je letovao u brojnim zemljama, ali da mu je Albanija za kratko vreme prirasla srcu i da je ispred i Crne Gore i Grčke.

- U septembru sa prijateljima ponovo idem i jedva čekam – priča Nićiforović.


Koliko ih je Albanija i Drač, omiljena destinacija Novopazaraca u toj zemlji ovog leta, opčinila govori i podatak da je jedna porodica odlučila da kupi stan u tom gradu na obali Jadrana.

Lepe plaže, besplatni suncobrani...

- Toliko smo oduševljeni morem, dugom peščanom plažom, dobrim ljudima da već razgledamo ponude u agencijama za nekretnine kako bismo kupili stan. Verujemo da je to dobra investicija, imaju ogromne turističke potencijale i verujemo da će Drač sledećih godina biti jedna od top destinacija. Sigurno da ćemo mi svakog leta biti tamo – priča sredovečni bračni par.

Odlične sobe, sjajna hrana, besplatne ležajke...

Jedna od agencija iz Novog Pazara koja je ovog leta imala ponude za albansko primorje kaže da je ovog leta vladalo veliko interesovanje za tu destinaciju.

- Nudili smo hotel koji je na samoj plaži, tu je i bazen, sobe su odlične, većinom sa pogledom na more, hrana sjajna i zaista su svi naši klijenti bili prezadovoljni, pre svega odnosom cena–kvalitet. Pun pansion, bez ikakvih doplata za ležaljke ili nešto drugo za deset noćenja je iznosio 390 evra – priča Nereska Biberović iz ove agencije.

I u drugim turističkim agencijama potvrđuju da je ovog leta znatno povećan broj Novopazaraca koji su odmor proveli u Albaniji.

- Uglavnom se radi o onima koji su ranije letovali u Crnoj Gori, tačnije Ulcinju. Oni su se sada odlučili za Albaniju, jer su cene pristupačnije, plaže su prelepe, domaćini ljubazni. Hoteli su na samim plažama, a i put do Drača je odličan i stiže se brže nego do crnogorskog primorja – kaže Redžep Korać iz jedne od agencija.

Odlaze i iz Preševa, Bujanovca...

Pune ruke posla i ovog leta imaju vlasnici turističkih agencija u Preševu i Bujanovcu, jer je broj onih koji putuju u Albaniju sa ovih prostora za 35 odsto veći nego lani.

Ipak, u jednoj od vranjskih agencija ističu da Srbi sporadično odlaze na albansko pimorje i da su im tradicionalno glavne destinacije Grčka, Tuska i Jadransko more.

Uprkos rovitim političkim odnosima sa balkanskom zemljom podno Prokletija, na 362 klometra duge obale Jadranskog i Jonskog mora u Albaniji letovalo je pedesetak turista iz Vranja, Vladičinog Hana, Surdulice i Bosilegrada.

-  Pvi put sam u julu sa porodicom deset dana proveo u Draču i nismo se pokajali. Plaže su čiste i uređene. Domaćii su veoma ljubazni, gostoljubivi  i predusretljivi. Cene aranžmana primerene su našem standardu. Letovanje u sopstvenoj režiji košta nas ukupno 1.000 evra. Verovato i iduće godine odlazimo u Albaniju - zadovoljan je Z.J. iz Vladičinog Hana.

Deset dana u Draču do 370 evra

U hotelima sa četiri zvezdice u Draču desetodnevni aranžman košta od 260 do 370 evra. Deca do 6 godina letuju besplatno.

- Priuštili smo sebi da sa porodicom boravimo 15 dana u Sarandi, biseru Jonskog prmorja u Albaniji. Prelepa priroda, odlična klima, a cene povoljne. Hrana izvrsna, obroci obilni i ukusni. Plaže su uređene, kamenite ili peščane. Prava destinacija za odmor - priča Marija Aleksandrović iz Surdulice.

Mnogi govore srpski jezik

Spski turisti tvrde da se u albanskim prmoskim mestima trude da budu na usluzi gostima. Sporazumevanje je uglavnom na engleskom jeziku. Mnogi znaju italijanski i srpski. Srbi tvrde da su Albanci sjajni domaćini njima i turistima iz Nemačke, Francuske i Rumunije.

-  Letovanje u Albaniji je bezmalo upola jeftinje nego u Grčkoj. Piće, kafa, ishrana, slatkiši u restoranima su za 30 odsto povoljniji nego u gčkim letovalištima. Vidi se da Albaija sve više osvaja evropske turiističke stadarde - priča nam M. Zarev iz Bosilegrada.

Menadžer jedne agencije u Bujanovcu Kastriot Jakupi podseća da iz Gnjilana do kraja septembra postoji organizovani prevoz za sve destinacije u Albaniji. U najekskluzivnijem mestu za letovanje u Sarandi cena kompletnog aranžmana sa prevozom i punim pasionom za šest dana kretala se od 275 evra u julu do 225 u septembru. Pun pansion sa 6 noćenja i prevozom od Gnjlana u Darču košta 180 eva.



(blic.rs)

SARAJEVO NEKADA Sarajevo 1914. Prvi video snimci (VIDEO)

Austrougarski period 1914. godine.Snimci iz Sarajeva. Sebilj, Vijećnica, Begova džamija, rijeka Miljacka, Baščaršija, crkva….

Osjetite sarajevsku istoriju kroz video klip koji je snimljen iz austrougarskog doba.

Uživajte.


VIDEO:

Ovako danas izgledaju kuće u kojima su snimani Maratonci, Balkanski špijun i Mi nismo anđeli! (FOTO) (VIDEO)

Evo šta smo zatekli na mestima gde su svojevremeno snimani kultni filmovi jugoslovenske kinematografije.

Ekipa Telegrafa obišla je lokacije na kojima su snimana kultna ostvarenja domaće kinematografije - "Balkanski špijun", "Maratonci trče počasni krug" i "Mi nismo anđeli". Ono što smo zatekli iznenadilo nas je, na ovaj ili onaj način...

Apsurdno ili ne, tek ljubavno gnezdo Nikole (Nikola Kojo) iz ostvarenja Srđana Dragojevića "Mi nismo anđeli" kod Mostarske petlje, u koje su privođene sve moguće cice ovog sveta, izraslo je u jedan od najelitnijih hotela "Radison blu"...

Ostatak priče vam predlažemo da pročitate u redovima koji slede, i "začinite" video snimkom koji smo napravili "na licu mesta".

"Balkanski špijun"

Kuća Ilije Čvorovića (Danilo-Bata Stojković), junaka kultnog Šijanovog filma "Balkanski špijun" više ne postoji.

Na njenom mestu je, u Ulici Serdar Jole koja vodi od stadiona "Crvene zvezde" ka Dedinju, nikla velelepna vila.

"Mi nismo anđeli"

Kuća zavodnika Nikole (Nikola Kojo) iz ostvarenja Srđana Dragojevića "Mi nismo anđeli" je danas velelepni hotel "Radison blu" nikao na mestu Starog mlina, pored Mostarske petlje.

Inače, čuvena scena u kojoj baba sera (Eva Ras) viče za Nikolom Kojom "javi se pa da idemo negde u zezanje" snimljena je u dvorištu u Admirala Geprata (prim. aut. prva zgrada kada se prođe ugao sa Dobrinjskom).

"Maratonci trče počasni krug"

Možda najpoznatija među "filmskim kućama", svakako je ona u kojoj su živeli slavni "Maratonci" - porodica Topalović. Njihova kuća na Kosančićevom vencu danas propada. Fasada je oronula, a zdanje koje je nekada bilo galerija i danas je to, međutim postoji ozbiljna opasnost od toga da kuća bude srušena, jer godinama u nju nije ulagano.



VIDEO:

IZVOR: (Telegraf.rs)

(FOTO) LOTO DEVOJKA ZAVELA CELU BIVŠU JUGU: Ovako je nekad izgledala Suzana Mančić!

Suzana Mančić važi za najatraktivniju voditeljku svih vremena na našim prostorima. Svoju karijeru započela je kao Loto devojka, a tu titulu i danas provlače uz njeno ime.
Međutim, mlađe generacije znaju samo njenu titulu ali ne i kako je ona izgledala u tom periodu i zašto je toliki broj muškaraca maštao baš o njoj.

Kao i danas, i tada je nosila plavu paž frizuru, a kada pogledate kako je izgledala, biće vam jasno zašto je nosila epitet jednog od najlepših TV lica.

Suzana je sigurno bila bar jedan od razloga zbog kog su pripadnici jačeg pola voleli da igraju ovu igru na sreću, a potom prate nagradna izvlačenja, koje je vodila.


(kurir.rs)

BOŠNJAKU SU U RATU POGINULI OTAC I BRAT, A PIJE SA SRBINOM! Svako s 2 grama mozga posle ove scene u Srebrenici pitaće se: ZAŠTO SMO RATOVALI?

Svi se slažu u jednom: "Nikad nam nije bilo bolje nego kad smo bili zajedno".

Besmisao rata.

Neuništive nade.

Veličanstvenost mira.

Veličanstvenost prijateljstva, bratske sloge.

Ovo je naša lekcija koju smo naučili na putu na koji smo sa sličnom idejom krenuli. Zaputili smo se put Srebrenice, a kasnije i sela Kravica samo da bismo pokušali da pokažemo da je ratovanje koje se tad dešavalo nema smisla. Da su dva naroda, braću, zavadili pa vladali.

Manipulisali su nama kao marionetama, okrenuli brata protiv brata, terali ih da se kolju i tuku iz samo njima znanih razloga.

Da se vratimo na samu poentu teksta. Kako smo kasnili zbog teške saobraćajne nesreće koja se dogodila na putu ka Zvorniku, zakasnili smo i na komemoraciju. Ipak, nismo želeli da odustanemo.

Možemo i sami, bez svih tih zvaničnika koji su došli samo na "fotosešn", da odamo počast stradalima. Tenkovi i jake policijske snage blokirale su sve pristupne puteve Srebrenici. Nije se moglo prići ni sa jedne strane. Tako smo, lutajući kroz ulice, brda, kaldrme, šljunak naišli na družinu koja nam je ovde zadala najveću lekciju.

Sasvim slučajno, u ugodnom ćasanju s njima, dok smo se raspitivali za neki sporedni put i ulazak u Srebrenicu, ušli smo u priču s njima.

I tad su pazle počele same da se sklapaju.

Sead je Bošnjak, muslimanske veroispovesti.

Braća Šefik i Seid su Albanci.

Enver je Bosanac, koji je dugo živeo u Srbiji.

Ahmed je musliman iz Prijepolja koji živi u Srebrenici.

Ivica je Srbin.

I tako je počelo.

- Ma sjedite djeco s nama, gužva je tamo, nećete proći. Mi pijemo pivo, vi uzmite šta hoćete. Nemamo mnogo, ali s vama ćemo podeliti. Pa jel' ste gosti ili niste? - kaže jedan od njih.

Nakon upoznavanja, usledilo je logično pitanje, koje se kosi sa svim politikama, ratovanjima, tabloidiotskim naslovima u pojedinim medijima.

- Čekajte, vi se svi družite? - pitala sam, a na moju šokiranu facu dobila sam odgovor koji me je zalepio za panj na kojem sam sedela.

- Milo moje dete, sad kad bismo rasekli tvoju i moju venu potekla bi ista krv. Ono što se u Srebrenici dogodilo - to nije smelo da se desi... - govori Seid i dodaje:

- Znaš kako ja često volim da se šali - ja sam veliki miks svega. Deda mi je Albanac, rođen sam u Bosni, zovu me šiptar, a kuma mi je Srpkinja. Ma bre, internacionale! - kaže on uz osmeh.

I niko, dok ova družina neobavezno ćaska i pije pivo ispred prodavnice, ne bi rekao kako tužnu priču kriju neki od njih.

- Oca i brata sam izgubio u tom prokletom ratu. Brat, koji je bio student i kome je ostao samo diplomski na Hemijsko tehnološkom fakultetu jednog dana je samo nestao bez traga. Poslednji put je viđen te 1992. godine u nekom motelu, gde su ga odveli, i od tada ga nema. Verovatno su ga ubili, a mi evo ni 25 godina kasnije ne znamo gde je, ni grob da mu obiđemo, ako ga uopšte ima.

Sreća u nesreći je što barem znam gde je očev grob. On je stradao u ratu 1994. godine - kaže Enver.

Ovi ljudi, svi koji su bili na okupu dele sličnu sudbinu. Svi su drugačije vere i nacije, a složni su kao braća ioako su u ratu u kom smo svi zavađeni izgubili svoje najbliže.

Tu su, ti Srbi, Albanci, Bošnjaci. Uvek su tu jedni za druge. Da pomognu. Da pruže ruku. Da popiju kafu. Da se rashlade uz pivo. Da pozajme kosačicu.

Svi se slažu u jednom: "Nikad nam nije bilo bolje nego kad smo bili zajedno". 

 - Za sve je kriva politika. Hoće da nas zavade, a mi smo svi isti. Mi smo sami krivi za to jer smo navikli da manipulišu nama.

- Ako je Vučić nacionalista, i Dodik je nacionalista, i Izetbegović to znači da smo mi krivi što ih biramo, zar ne? Sami ovo dozvoljavamo...

Sead je, jedan od članova ove družine, rekao je da kaže ne svim bljuvotinama, zavadama, i tim rekama zle krvi koje teku među susedima.

Nakon druženja, svi ovi ljudi otišli su istim putem. A mi? Pomalo u šoku nastavili smo dalje put Srebrenice i sela Kravica. Posle razgovora s ovim ljudima, koji se druže i uprkos različitostima, postavili smo jedino logično pitanje.

- Zašto smo jebote, pa ratovali?

(Izvor: Espreso.rs)

Gradonačelnik Knina pozvao Srbe da se vrate! “Ovo je njihova domovina i djedovina”

Gradonačelnik Knina Marko Jelić izjavio je u petak kako ne vidi razloga zašto se ne bi poklonio srpskim žrtvama i da se nada da će se Srbi vratiti jer je, kako kaže, Knin njihova djedovina.

“Svaka žrtva je – žrtva. Svi civili koju su stradali težak su teret svakom normalnom čovjeku. Nije prihvatljivo omalovažavati bilo čiju žrtvu – patnja je patnja”, rekao je za N1 televiziju gradonačelnik Knina Marko Jelić, odgovarajući na pitanje hoće li se nakon proslave Oluje pokloniti i žrtvama sa srpske strane.

Jelić kaže da trenutno u Kninu građani srpske nacionalnosti čine oko 30 posto stanovništva i da se nada da će se izbjegli vratiti.

“Ja se nadam da će se vratiti oni koji su otišli. Ovo je njihova domovina i djedovina, nadam se da će to uvidjeti i vratiti se, oni su posebno ugrožena skupina jer je riječ od starijoj populaciji”, rekao je gradonačelnik Knina.


(https://freshpress.info)

VJEROVALI ILI NE Radikal se poklonio bošnjačkim žrtvama!

Svakog ljeta, spuštanjem ruža u rijeku Lim i polaganjem cvijeća na spomen obilježje u Memorijalnom centru odaje se počast Bošnjacima, žrtvama ratnih zločina počinjenih na području Rudog, opštine na istoku BiH, u blizini granice sa Srbijom. Njima se, ove godine, pridružio i načelnik opštine, Rato Rajak, član Srpske radikalne stranke Republike Srpske.

Načelnik opštine Rudo, Rato Rajak je zahvalio organizatorima što su ga pozvali da učestvuje u obilježavanju sjećanja na žrtve ratnih zločina, izražavajući osjećanja, koja su, nažalost, iznimka u vremenu kada najčešće izostaje osuda zločina koje su počinili pripadnici vlastitog naroda.

„Živjeli smo u vremenu teških iskušenja. Nije bilo lako ostati čovjek. I zato moje iskreno poštovanje prema svima onima koji su svojim trudom uspjeli da sačuvaju ljudsko dostojanstvo, vlastito. Drago mi je što imam priliku da kao čovjek izrazim svoje saučešće, da iskažem poštovanje prema stradalnicima. Isto tako, drago mi je što kao načelnik Opštine mogu da pošaljem jednu poruku razumijevanja tuđe boli i tuge i poruku za bolji život generacija u budućnosti.“

U moru stranaka i političara koji sebe nazivaju demokratskim, cvijeće bošnjačkim žrtvama u Rudom tako je prvi položio jedan srpski radikal. Rajak je, naime, član Srpske radikalne stranke RS, jer u Rudom i nije imao mnogo izbora kada je o političkom angažmanu riječ.

„Ja sigurno jesam radikalan čovjek, ako bi taj moj radikalizam posmatrali u želji da radikalno promijenimo ovu današnju otuđenost jednih od drugih. Radikalan sam, sigurno, u želji da svi u sebi nađemo malo više ljudskog poštovanja, razumijevanja za različitosti, i da nađemo nešto što nas objedinjuje.“

Zlo nije zaobišlo ni ovu općinu. Ubijeno je više od stotinu civila, protjerano kompletno bošnjačko stanovništvo, ali zločine su uglavnom činile jedinice koje su dolazile iz drugih gradova.

„Osuđujem sve prljavo, svakog monstruma, zločinca, koji je uprljao svoje ruke, i sa bilo koje strane. Nažalost, i Rudo, kao skoro svaka sredina, nije prošlo bez određenih mrlja i na svojoj savjesti, ono što u nekom smislu može koristiti kao utjeha Ruđanima, da i ono prljavo što se desilo u Rudom, najviše se desilo aktivnošću ljudi koji su došli sa strane, upali, 'odradili' i otišli, a ostavili da se Ruđani nose sa tim.“

Cvijeće za bošnjačke civilne žrtve

Iz Rudog posljednjih godina dolaze priče o Bošnjacima i Srbima koji zajedno obnavljaju mekteb u Ustibru i džamiju u Međurječju, mladima koji se okupljaju u međuentitetskim kampovima, ali i nebrizi države i crnoj statistici odlaska sa ovih prostora. Rajak ističe kako mnogi danas ne žele pričati o svom učešću u ratu, ali da on otvoreno kaže da je obavljao dužnost i komandira jedne od jedinica Vojske RS.

„Vjerujte mi, ja imam jako puno prijatelja Bošnjaka koji su bili vrsni borci na onoj drugoj strani u odnosu na mene i moje iskustvo u ratu, ali znam da su to bili izuzetno čestiti ljudi koji nisu dozvolili da uprljaju svoje ruke ni na kakav način. I to su meni najiskreniji sagovornici. Mi potpuno iskreno razgovaramo o onome što je bilo, u šta nas je neko drugi uvukao, kako smo dozvolili da nas uopšte neko uvuče u takvo nešto, i kako iz svega toga treba izvući pouku i graditi neku bolju budućnost. Najteže mi je razgovarati sa dezerterima, profiterima, i sa jedne i sa druge strane, koji sve ovo zlo podebelo znaju da iskoriste i udebljaju svoje račune, novčanike, i stalno rade na produbljivanju nekih jazova između nas, na stvaranju nekih novih ograda. Mi jedni bez drugih niti možemo živjeti, niti ćemo ikada biti u prilici da živimo jedni bez drugih. Ako je to već tako, i ako će tako biti i u budućnosti, zašto bismo svojim potomcima ostavljali zlo koje može opet da probudi nešto prljavo u nama, kada smo, kao normalni ljudi, u situaciji da im ostavimo nešto dobro.“


(RSE)

Priča o časti srpskog i hrvatskog oficira i 22 godine kasnije BOLI NACIONALISTE sa obe strane (VIDEO)

Ako je bilo još negde, nije zabeleženo kamerom da su između 1991. i 1995. Srbin i Hrvat jedan za drugoga uglancali cokule, obrijali se, začešljali i zakopčali, i da je poraženi pošteno priznao da je poražen i iskreno čestitao boljem od sebe. U svim drugim slučajevima neprijatelj je bio gori, piše Ante Tomić.

- Kad se srpski pukovnik Čedo Bulat predao hrvatskom generalu Petru Stipetiću, bio je to možda najbolji trenutak prošlog rata, i ne samo jer se tada, 8. avgusta 1995. godine na Baniji kod Topuskog, rat zapravo završio, jer se u Hrvatskoj nakon toga više nije ginulo - piše splitski književnik Ante Tomić u kolumni za "Jutarnji list".

Ljudskog i pristojnost u mraku ratnog prostaštva

On o ovom događaju piše kao nečemu što "valja upamtiti i zato što je bio usamljeni i nesigurni, treperavi žižak ljudskosti i pristojnosti u gustome mraku ratne neljudskosti i prostaštva".

On dalje podseća na trenutak kada su se u sumraku rata susreli srpski i hrvatski oficir.

Zaustavili su se, piše Tomić, na pustoj cesti, s jedne strane je bio Srbin, s druge Hrvat, a obojica su svojevremeno bili oficiri JNA i to još bliski saradnici i prijatelji.

Pošli su jedan drugome u susret.

Poslednjih nekoliko metara srpski oficiri je visoko podizao kolena i petama udarao petama o asfalt, da bi se na kraju ukipio pred hrvatskim oficirom, oštro mu salutirao i viknuo:

"Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovednik 21. kordunskog korpusa. Predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobedi".

Samurajska predstava

- Ako je bilo još negde, nije zabeleženo kamerom da su između 1991. i 1995. Srbin i Hrvat jedan za drugoga uglancali cokule, obrijali se, začešljali i zakopčali, i da je poraženi pošteno priznao da je poražen i iskreno čestitao boljem od sebe. U svim drugim slučajevima neprijatelj je bio gori. I za Srbe i za Hrvate neprijatelj je bio životinja, i zvanično i nezvanično, i u parlamentu i na ulici, i u novinama i na televiziji. Vjesnik i HTV, jednako kao i Politika i RTS, one su s druge strane bez izuzetka prikazivale kao čudovišta. Srbi su za HTV mogli biti samo četnici, a Hrvati za RTS jedino ustaše. Zveri koje su naše dobre i ispravne momke isključivo podmuklom prevarom i zločinom mogle pobediti - piše Ante Tomić, dodajući da je cela ta časna i gospodska, samurajska predstava na banijskoj cesti, bila je sasvim retka zgoda da su Hrvati i Srbi bili, eto, ljudi.

On se ovog događaja podsetio jer, 22 godine kasnije, penzionisani general Petar Stipetić nije bio na proslavi "Oluje", i navodi da je izostao iako je "najzaslužniji za uspeh" i da je preuzeo zapovedništvo u trenutku kada je "slavna akcija pretila da ispadne krasni prdac".

Bolno sećanje za nacionaliste sa obe strane

"Petru Stipetiću naši nisu oprostili da je bio gospodin, a ni pokojnom Čedi Bulatu, uveren sam, njegovi sve do smrti nisu zaboravili kako se osramotio kad je ustašama čestitao na pobedi. Šta mu je, pobogu, to trebalo? Bruka, bre! I dandanas, 22 godine kasnije, i srpske i hrvatske nacionaliste boli kad se sete patetičnog raporta u leto 1995. godine na Baniji. On se ne uklapa u njihova stajališta o svetu i čoveku, u istoriji kakvu oni žele, ta zgoda ne stane u njihove palanačke mozgove, među njihove skučene horizonte", piše Ante Tomić.

- Nacionalistički prostaci mržnju uvek opravdavaju tvrdnjom kako njihovi neprijatelji, ako i izgledaju kao ljudi, u stvari nemaju ljudskih osobina. I zbog toga čudaci poput Zlatka Hasanbegovića pišu neke nove istorije koje se često ne podudaraju s onim što je zaista bilo, i zbog toga je trebalo zaboraviti pozvati generala Petra Stipetića na proslavu u Glini, i zbog toga je pukovnik Čedo Bulat zaboravljen umro u Beogradu - piše Tomić.

VIDEO:

(blic.rs)

OVO NISTE ZNALI Tajno druženje srpskih i hrvatskih košarkaša na EP 1995. godine. Rađa je tiho rekao: "Mi smo na drugom spratu, dođite da se pozdravimo ka ljudi"

"Onako se on sakrije, uđe u lift, mi za njim na drugi sprat i tamo krenemo da se grlimo i ljublimo tri puta, da njega ne bi videli u holu da se pozdravlja sa nama", rekao je Saša Đorđević

"Moje nepozivanje na spisak od 16 igrača 1989. godine pred Evropsko prvenstvo od strane Dude Ivkovića koji je tada bio selektor... tada sam bio jako ljut i pogođen. Ustvari sad shvatam da ofanzivno orijentisani plejmejker kao što sam ja bio, u paru sa najboljim igračem Jugoslavije u to vreme, Draženom Petrovićem, nema nikakvog smisla, nego ima smisla drugi tip plejmejkera sa njim", rekao je selektor košarkaške reprezentacije Srbije Aleksandar Đorđević u razgovoru za Sport Klub.

On se prisetio i oštrog duela sa Draženom Petrovićem na meču Cibona-Partizan, koji mu je možda odredio reprezentativni status u narednim godinama.

"Na jednoj utakmici koju smo izgubili posle dva produžetka u Zagrebu, mislim da je to bilo neko polufinale, Dražen je ispao u jednom od tih produžetaka zbog pet faulova, posle utakmice mi se uneo u lice i rekao: A ti mali zapamtićeš kad ćeš igrati u reprezentaciji", okrenuo se i otišao, i onda sam ja krenuo za njim, psovao ga, vređao, držali me svi... I od te godine ja stvarno nisam bio u reprezentaciji, da li je to zbog toga ili nečeg drugog ne znam, ali meni se to desilo, tako da nije bila neka prijatna situacija iako smo imali odličan odnos, ali da li iz te neke drčnosti nas klinaca koji smo se drznuli da napadnemo tu moćnu Cibonu u to vreme, njega na toj poziciji, njegovog brata koji je isto bio u reprezentaciji, nemam pojma, ali to je neka istina", rekao je Aleksandar Đorđević.

On se prisetio i susreta sa hrvatskim košarkašima na Evropskom prvenstvu 1995. godine, kada se govorilo da je politički vrh Hrvatske zabranio svojoj delegaciji da se upušta se u komunikaciju sa igračima SR Jugoslovije.

"Mnogo smo se družili od kada smo bili klinci. Kukoč je dolazio i spavao kod mene u Beogradu, ja išao kod njega u Split ili Rađa kod Divca i obrnuto. Mi smo odrasli u iskrenom prijateljstvu i imali osećaj zajedništva, jer smo sve prošli zajedno. Od pionira do seniora. Kad su Hrvati došli u Atinu 1995. godine njihov sto za ručak je bio skroz desno u uglu, a naš skroz u levom uglu. Između nas je bila Evropska unija, tako smo se šalili - ekipe Španije, Švedske i njihovi stolovi.

U trenutku kada su ulazili u hotel, Dino Rađa je prolazio pored nas i samo je tiho dobacio: 'Mi smo gore na drugom spratu, dođite da se pozdravimo ka ljudi'. Onako se on sakrije, uđe u lift, mi za njim na drugi sprat i tamo krenemo da se grlimo i ljublimo tri puta, da njega ne bi videli u holu da se pozdravlja sa nama. Isto tako fizioteraput reprezentacije Hrvatske, uđe u lift i kad se vrata zatvore , da ga ne vide novinari Hrvatske, krene da nas ljubi tri puta. Oni nisu smeli da pokažu drugarski odnos, mi nismo imali taj problem", ispričao je Đorđević.




(6yka.com)

BJELOGRLIĆ OTVORIO DUŠU: Rođen sam u Jugoslaviji, umreću u Jugoslaviji!

Glumac, reditelj, producent - jednim imenom Dragan Bjelogrlić. Slavni Bjela već godinama uspešno uspeva da pomiri te tri veliki strasti u sebi.

Dokaz za to su pre svega njegove sjajne glumačke role, ali i rediteljski prvenac "Montevideo" u kome se dokazao da je sjajan i iza kamere. Sada pred publiku dolazi sa novom serijom - "Senke nad Balkanom" koja će biti itekako uspešna, barem sudeći po reakciji publike i kritičara koji su pogledali prve dve epizode na filmskom festivalu u Sarajevu.

U jednom od intervjua Bjela se dotakao priče o regionu nekadašnje SFRJ, o situaciji na Balkanu i tom prilikom otvorio dušu govoreći o bivšoj Jugi.

"Nekako sam odmah posle ovih naših nesretnih ratova krenuo da dolazim u BiH, Hrvatsku, na celokupan prostor bivše Jugoslavije, jer zaista verujem da smo jedno. Rođen sam u Jugoslaviji i umreću u Jugoslaviji. U celom tom prostoru se osećam kao kod kuće, tako se i ljudi prema meni ponašaju i dobro se osećam svuda. Kada sam počeo da govorim o ovome, mislio sam da ćemo sad, 2017. godine, pričati o potpuno drugim stvarima i da će to povezivanje, praštanje, prevazilaženje problema ići mnogo brže i da će se ljudi spustiti na racionalan nivo. Sada da ponavljam nešto što svi znamo, da bi nam sigurno, da zajedno funkcionišemo, bilo mnogo lakše, ali kao što vidite, to ne ide nego se ovo stanje čak produbljuje. Onda ne mogu da vam kažem da će biti bolje, jer kada čujem te nacionalističke poklike klinaca na utakmicama, koji nemaju pojma, koji možda nisu izašli iz BiH ili Srbije i ne znaju kome pogrdne reči upućuju, onda nisam baš veliki optimista i to je nešto što me zbunjuje. Ne znam kada su ti klinci naučili, zapravo prihvatili tu mržnju. Zato sam radio “Senke nad Balkanom”, da bi se vidjelo da problemi nisu od jučer nego da su nasleđeni", rekao je Bjela.

Kurir.rs/Avaz

ZLATNA KOPAČKA JUGOSLOVENSKOG FUDBALA: Bio je igrač koga su podjednako voleli Zagreb i Beograd

Stjepan Bobek rođen je 3. decembra 1923. godine u Zagrebu. Prve fudbalske korake načinio je u rodnom gradu, kao član HŠK Derbi. Klub nije imao omladinsku ekipu, te je dvanaestogodišnjeg dečaka registrovao kao dve godine starijeg da bi mogao da nastupa za prvi tim.

 

Raskošan talenat i sjajnu tehniku prikazao je već od prvih odigranih mečeva, najčešće zauzimajući poziciju u veznom redu. Nakon dve godine u Derbiju, prešao je u ŠK Zagreb, da bi ga put preko HŠK Ličanin i zagrebačkog Građanskog doveo u novoosnovani Partizan u jesen 1945. godine. Zajedno sa Glazerom, Brozovićem, Čajkovskim i Matekalom, vođeni trenerom Ilješom Špicom bio je član jednog od najrespektabilnijih fudbalskih kolektiva u Evropi tog doba.

Za reprezentaciju Jugoslavije debitovao je 9. maja 1946. na gostovanju protiv Čehoslovačke. „Zlatni jubilej“, odnosno 50 utakmica u plavom dresu obeležio je 8. novembra 1953. protiv Izraela na utakmici odigranoj u Skoplju. Na olimpijskim fudbalskim turnirima u Londonu 1948. i Helsinkiju 1953. okitio se srebrnim medaljama. U vreme kada je olimpijski turnir bio značajniji od Svetskog prvenstva, zajedno sa Mitićem, Čajkovskim i Boškovim bio je nosilac igre državnog tima. Nosio je plavi dres na dva Svetska kupa – u Brazilu 1950. i u Švajcarskoj 1954. godine. Na ukupno 63 reprezentativna meča postigao je 38 golova, što je apsolutni i nikada prevaziđeni rekord.

Kada se, 26. oktobra 1958. godine oprostio od aktivnog igranja, posvetio se trenerskom poslu. „Pekao“ je zanat kao učitelj juniorske ekipe crno-belih, da bi 1959. godine, po položenom trenerskom ispitu otišao u Poljsku da preuzme varšavsku Legiju. Već sredinom naredne godine seo je na klupu Partizana i sa svojim klubom osvojio tri uzastopne titule prvaka države (1960.-1963.). U dva navrata posao ga je vodio u Grčku, a neko vreme trenirao je klubove iz Turske i Tunisa (Esperansa). Tokom karijere trenirao je i zemunsku Galeniku, Dinamo iz Zagreba i skopski Vardar.


Majstor driblinga i veliki golgeter, „Štef“ je na 478 mečeva u Partizanu postigao 425 golova i u istoriju Beograđana upisan je kao najbolji strelac crno-belih. Mesto koje Bobeku po svemu pripada ozvaničeno je 1995. godine, kada je na proslavi 50 godina kluba proglašen za najboljeg igrača Partizana svih vremena.

VIDEO:

kurir.rs / kurir sport

MAPA RATOBORNIH EVROPLJANA U ovim zemljama stanovnici su NAJSPREMNIJI DA RATUJU.

Čak dve zemlje sa Balkana, među kojima i Srbija, našle su se u prvih 10 čiji su građani spremni da ratuju za svoju državu, dok su na začelju tabele završile zemlje zapadne i južne Evrope.

Rezultate globalnog ispitivanja koje je sproveo Galup, pretočio je u grafički prikaz na mapi Evrope jedan korisnik Redita.

Kako su pokazali rezultati, na prvom mestu su se našli Finci, kojih se čak 74 procenata izjasnilo da je spremno da ratuje za svoju državu. Sa procentom manje, i na drugom mestu, našli su se Turci, a treću poziciju zauzeli su Ukrajinci, čijih 62 odsto ispitanika je odgovorilo da je spremno za rat.

Građani Finske najspremniji su u Evropi za rat

Rusija se našla na četvrtoj poziciji, a prema rezultatima, 59 odsto ispitanih Rusa reklo je kako je spremno da ratuje za svoju zemlju.

Na spisku zemalja našlo se i samoprogalšeno Kosovo, i zauzelo peto mesto sa 58 procenata.

Sa po 55 procenata Bosna i Hercegovina i Švedska dele šesto i sedmo mesto, zatim sledi Grčka sa 54 odsto, Poljska sa 47, dok je Srbija na desetom mestu sa 46 procenata.

Srbija se našla na 10. mestu

Prema podacima upisanim u mapu, vidi se da spremnost državljana da ratuju za svoje države opada sa istoka Evrope prema zapadu, pa su se na krajnjem zapadu našle zemlje čiji su građani najmanje spremni za rat.

Poslednja na spisku od 28 zemalja našla se Holandija, čijih samo 15 odsto građana se izjasnilo kao spremno da ratuje za Holandiju. Sa tri procenta više, pretposlednju poziciju zauzela je Nemačka, a iznad nje su Belgija sa 19, Italija sa 20, Španija 21, Austrija 21, Češka 23, Bugarska 25...

Za ovo istraživanje ispitano je 62.398 ljudi iz celog sveta, u svakoj zemlji na uzorku od oko 1.000 muškaraca i žena. U 30 zemalja ispitivanja su obavljana uživo, u 12 preko telefona, a u 22 preko interneta, u periodu od septembra do decembra 2014. godine.

Na svetskom nivou ispitivanje je pokazalo da su Evropljani najmanje spremni da ratuju za svoje zemlje, a u proseku 61 posto ispitanika u 64 zemlje je reklo da bi.

Na prvom i drugom mestu u svetu su Maroko i Fidži sa 94 odsto, zatim Pakistan i Vijetnam sa 89 i Bangladeš sa 86 procenata.

Ako je suditi po rezultatima ankete, najmiroljubivija država bi mogla da bude Japan, čijih je samo 11 odsto ispitanika reklo da je spremno da ratuje za zemlju.



(kurir.rs)

ŠTA MISLITE ŠTA VELE Mladi Hrvati u provodu u Beogradu (VIDEO)

Da nije sve tako crno kako nam mediji propagiraju, dokaz je i ovaj video prilog o provodu mladih Hrvata u Beogradu.

Kako je proteklo druženje i atmosfera pogledajte.

VIDEO:

ČUJTE KAKO ZVUČI Kad Šejk zapjeva pjesme od Halida Bešlića, Dine Merlina i Sinana Sakića (VIDEO)

Neobično ali istinito. Kako zvuči kada šejk zapjeva neku od naših pjesama? 
Pa, zvuči dosta čudno, ali zanimljivo.

Snimak je navodno nastao u Dubaiju.

Poslušajmo.


VIDEO:

Nikšić: "Ne živi se od toga ko je veći Bošnjak, Srbin ili Hrvat, ili ko se više Bogu moli." (VIDEO)

Da li je fašizam pobijeđen? Nažalost, mislimo da ipak nije, bar ne u potpunosti.
Strah od modernog fašizma se nažalost širi, da li smo sposobni oduprijeti se fašistima, to stoji na nama.

Šta je Nermin Nikšić rekao s tim u vezi, poslušajte.


VIDEO:

REKLI SU “Mi samo žderemo, spavamo i seremo. Niko ne bi ništa da mijenja.”

„Osećao sam se kao da sam usred nekog filma… kao da sam u nekom snu, u nekoj mori – iz koje nema povratka“, kaže Lazar Ristovski davne 1996. u filmu “Do koske”.

 Znam, kako ti je, Lazare. Osjećam se tako svaki put kada vidim odjavnu špicu. Odmah kreće fleš – evo ga, sada moram opet u realnost.

Sedam dana, stotine projekcija, hiljade gledalaca. No, nekoliko stvari je obilježilo ovaj SFF. Vladimir Putin, Emir Hadžihafizbegović i dama malih moralnih vrijednosti, a povelikog dekoltea. Uletio je u priču i Kusturica. Figurativno, naravno. Nije nikakav gangbang bio, samo obična ménage à trois.

SFF se možda završio, ali stanovnici i Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ovih 3-4 miliona, i dalje će biti u  filmu.

Ko potpisuje scenario za ovu našu malu zemlju – ne znam, da li je CIA ili Putin, ne bavim se teorijama zavjere. Znam samo da je izbor glavnih glumaca jebeno loš. Ali mene čude statisti. Loše plaćeni i potrošna roba. Naleti nekoliko kaskaderskih budala, zalete se i žrtvuju radi ovih „faca“, leading actora.

Žanr još nisam skontao. Prvo sam mislio tragedija, pa komedija, sci–fi i horor, ali sam siguran da ovako nešto do sada nije ni postojalo. U slučaju spin-offa RS mislim da je riječ o coming of age drami koja prati život jednog dječaka iz okoline glavnog grada. Njegov put od njive do 14. sprata luksuznog kompleksa zgrada. U popriličnoj lošoj produkciji amaterske medijske kuće.

No, da se vratimo na filmsko platno.

Ogromno interesovanje vladalo je za “Intervjue sa Putinom”, dokumentarac Olivera Stouna koji je dobio nagradu publike u svojoj kategoriji ove godine. O Putinovom djetinjstvu, školovanju, te radu u KGB-u, pa do rata u Čečeniji i Ukrajini – Stoun nas vodi kao kormilar kroz “ljudsku” stranu cara Rusije, kako zovu Vladimira. Stoun možda jeste bio kormilar, ali je pitanje ko je navigator cijele priče, on ili plavokosi džudista iz Kremlja.

“Muškarci ne plaču”, prvi film koji sam pogledao i  kome sam posvetio tekst, je BIH predstavnik za Oskara. Sad bi Ameri rekli “Told you so”. A kod nas Jesam vam rekao.

SFF je definitivno obilježio i Emir Hadžihafizbegović. Znate kada “inteligentni” fudbaleri kažu – `daćemo 110%`. E, Emir je to zaista i uradio. I u “Muškarcima” i u “Žabi”. Pokazao je da je prvo ime BH glumačke scene – hejtali neki njegov karakter ili ne. Mada, nekad se veličina glumca vidi i kada je spreman da prepusti tron drugima. Da li je Emir spreman na to? The winter is coming.


Baš ta “Žaba” je napunila Open Air na “Metalcu”, gdje je došlo 4000 ljudi da vidi “rođenje” na filmskom platnu. I “Žaba” postade princ, krunisana je nagradom publike za najbolji igrani film. Doduše, ponovo PTSP, ratne trauma i suicidalan glavni lik. Ima jedna rečenica u filmu koja oslikava dosta toga.

Kaže Braco (glavni lik) – “Mi samo žderemo, spavamo i seremo. Niko ne bi ništa da mijenja.” Nije da nije tako, dragi Braco. Ali nije i da jeste.

Za sve ljubitelje Gejmotronsa (Game of Thrones) imam lijepu vijest. Dobiće novu drogu!

Pretpremijera serije “Senke nad Balkanom” pokazala je da Dragan Bjelogrlić ima šmeka da prepozna koji fazon pali kod publike. Droga, odsječene glave, eksplicitan seks i fantastičan soundtrack – samo su mali dijelovi prvih epizoda serije koja će biti apsolutni hit na jesen. Ako ste ljubitelj True Detective-a i boemskog prizvuka Lenarda Koena, ovo je serija za vas!

Bilo je i dobrih dokumentaraca.

“U malim tenkovima doći će svirači,
I odmah povadiće violine
Al da bi bili jači
Sa sobom povešće svinje!”

Znate svi legendarnu pjesmu Nade Knežević, koja je poslužila kao kreativni lajtmotiv priče o Dragoslavi, starijoj gospođi iz Srbije koja disidentski živi politiku 24/7. “Al Jazeera Balkans”, HRT i “Kinematograf” sa “Kada dođu svinje” su pokazali koliko se politika uvukla u svakodnevicu i postala naša “hrana”.

E, sada, za “Senke nad Balkanom” znam da će doći do banjalučke publike. Ali šta je sa  “Žabom” i “Muškarcima”?

Da li će Žaba skočiti do glavnog grada RS?

Nešto ne vjerujem i zaista mi je žao zbog toga. Jer publika je na gubitku. I onda kažu da nema politika veze sa filmom, sa umjetnošću. Zajebite me te priče! Onima koji ne žele biti dio SFF-a predlažem da posjete banjalučki “Kratkofil”. A, da. Nema ga. I rest my case.

Poslije “Senki nad Balkanom”, otišao sam na koncert Bad Copy-ja u Dom mladih. Već na početku koncerta krene pjesma Idemo odma i kultni Timbetov vers:

“Pet minuta fore skini tu prokletu šminku, dobrodošla u stvarnost, ovde nije k'o na filmu, pa prestani da glumiš bičarku finu”.

SFF je gotov i slijedi povratak u “realnost”. Vrijeme je da skinemo šminku, prestanemo glumiti fine bičarke i razmislimo o našim “ulogama”.

Koja je moja, još ne znam. Znam samo da ću da pišem to što vidim.

U međuvremenu vam predlažem da uzmete džambo pakovanje kokica i da se dobro zavalite u stolice.

Nalazite se u najdužem “filmu” ikada.

Dobrodošli u Kino „Bosna i Hercegovina“.



Iz Sarajeva za BUKU   

 Nikola Lero


(6yka.com)

OVO VJEROVATNO NISTE ČULI DO SAD: Kako Tito daje intervju na engleskom (VIDEO)

Poznato je da je Maršal Tito uglavnom intervjue davao na srpskohrvatskom, međutim, bilo je slučajeva kada je ponekad progovorio i engleski, a ovo je jedan od rijetkih video priloga gdje se to može i čuti i vidjeti.



Naravno, Tito nije baratao dobro s engleskim, ali je se trudio koliko je mogao uz pomoć prevodioca.

VIDEO:

(www.facebook.com/stranicaljubavi)

BIVŠI BORAC IZ RATA OTVORENO Imam tri sina, ubio bih svakog ko bi došao da ih vodi u rat!

ISPOVIJEST: Hamed Lukomirak Pijevac, nekadašnji pripadnik Diverzantskog odreda Akrepi iz Konjica, prošao ratišta širom BiH, četiri puta ranjavan.

Dok obespravljeni borci na 40 stepeni na užarenom asfaltu ispred Vlade FBiH traže svoja prava koja su stekli po ratištima širom BiH, oni drugi poznati po onoj “nekome rat nekome brat” danas uživaju u svim povlasticama koje im pruža sistem.

Zbog nepravde i nemogućnosti da svojoj djeci pruže osnovna sredstva za život, poslije rata ruku na sebe digle su desetine istinskih boraca. Ubila ih je neimaština i nepravda. Na obilježavanjima raznih godišnjica čuvenih bitaka za odbranu zemlje, danas se pojavljuju najmanje oni koji su te bitke vodili, a mjesta u prvim redovima zauzeli su oni koji su za te bitke čuli tek poslije rata.

Hamed Lukomirak Pijevac, nekadašnji pripadnik Diverzantskog odreda Akrepi iz Konjica, prošao je sa svojim odredom mnoga ratišta širom BiH, a u tim borbama ranjen je četiri puta. Svojim statusom na Facebooku povodom Dana šehida iskazao je svoj revolt prema licemjerju koje vlada tog dana.
– Kako bi bilo lijepo, časno, dostojanstveno kako i zaslužuju naši poginuli drugovi da drugi dan Bajrama dođu njihovi saborci sa svojom djecom, suprugama, roditeljima, ko ih još ima i sa njihovim familijama doći na njihova vječna prebivališta, proučiti im Fatihu, pomoliti se, tražiti od Boga ono što su zaslužili, vječni mir, Džennet…al’ ovako, čovjek ne može otići baš tada, baš tada kad tu dođu „oni“, oni koji su prvi pobjegli i vratili se samo da bi pokupovali ono što smo odbranili i opet našim parama, certifikatima koji su i izmišljeni zbog tih ljudi, kad ne bi dolazili oni ljigavci što su švercovali duhan, cigare, brašno dok smo mi krvarili, kad ne bi bilo onih smradova iz opštine što dođu da se slikaju i da ih neko vidi tu, ali moji poginuli drugovi, moja braćo, vi koji tu ležite, vi sa kojima sam dijelio jednu cigaru na nas deset, vi kojih sam dosta nosio i gledao vaše zadnje udisaje ovog prolaznog života, kao što vidite i znate da i mi dođemo i ne biramo datume, ne slikamo se i znajte da naša djeca znaju baš sve o vama i da se mole zajedno sa vama da dobijete ono što ste i zaslužili. Džennet i milost Božiju. Amin – poručio je Pijevac.

U razgovoru za novinsku agenciju Patria Hamed Lukomirak je ispričao svoja ratna iskustva i kako danas gleda na cijelu situaciju nakon 22 godine od završetka rata čiji je bio aktivni sudionik.
– Ranjen sam četiri puta, prvi put 25. maja 1992. prilikom oslobađanja Bradine, a drugi put 4. jula 1992. na Čičevu iznad Konjica. Znači dok sam već dva bio puta ranjen, neki naši oficiri su još primali platu od JNA. Ratovao sam sa svojim Akrepima od Nevesinja do Sarajeva, Mostara, Prozora, Jablanice i još na desetine drugih mjesta u BiH. U mojoj jedinici nije niko poginuo cijelu 1992. i pola 1993. godine, a onda je počelo ludilo, svaki dan bi nas falilo, šutili smo i trpili u sebi, jedino kad ne bi bilo ratnih dejstava popili bi malo i onda bi svako malo neko prislanjao sebi pištolj na čelo sjećajući se naših poginulih drugova – ističe Lukomirak.
Lukomirak se sjeća da su još za vrijeme najtežih ratnih operacija do boraca dopirale priče o švercu, što je izuzetno loše utjecalo na moral boraca.
– Većina njih je poginula od 1993. i čuli su i znali za one koji su švercovali. Čak sam od jednog kolege koji je bio zarobljen u to vrijeme čuo kako bi neprijatelji saznali od naših tih švercera prije akcije gdje bi mi udarali tako da bi većinu ljudstva i ratne opreme baš tu postavili i čekali nas – prisjeća se Lukomirak.
Kaže da ne zamjera mnogo onima što su početkom rata pobjegli iz zemlje i da ga puno više pogađa to što je sve ono što je u ratu odbranjeno poslije rata prodano u bescijenje.
– Ovi što su pobjegli 1992., ti mladići naših godina, ja ih čak i ne krivim puno, puno su gori oni što su im ovdje poslije rata prodali i poklonili preduzeća koja smo mi odbranili, pa se neki koji su ranjavani po nekoliko puta morali moliti te dezertere da im daju posao ili zaposle dijete. To je sve tako ružno i tužno, da nam je to neko rekao 1992. da će tako biti ne bih ni u ludilu povjerovao. Onda ta slikanja na Dan šehida po mezarjima tih ljudi koji dođu u odijelima, mislim veliko poniženje nama borcima, tim poginulim, njihovim porodicama, jer sam sebe zamislio milion puta da ležim sa njima i vidim tu sliku tih ljigavaca tu na tom svetom mjestu. Žalosno, ali istinito sve manje boraca preživjelih tu na tom svetom mjestu u svetom danu, a sve više smradova, nažalost.
Lukomirak ističe da ga pogađa ovakvo političko uređenje zemlje, jer se niko od njegovih suboraca u ratu nije borio za ovo što danas imamo.
– Niko od njih niti nas se nije borio za tamo neku tu Federaciju, za taj tamo neki kanton, posebno mi borci iz Konjica i Jablanice, za kanton u kojem će biti premijer i ministar za borce iz HDZ-a. To su nam smjestili naši ljudi, baš ti koji sad umjesto nas idu na mezarja naših drugova, niko od njih se nije borio da Srebrenica, Žepa, Doboj i ostali bh. gradovi ostanu u nekoj tamo RS, zašto su ginuli na deblokadi Sarajeva, po rejonima Hadžića, Ilidže kad smo je dobili u Dejtonu olovkom i papirom, zašto smo izgubili Srebrenicu poslije rata, ne izgubili nego dali je u ruke dželatu. Niko se od njih i od nas nije borio za to i neće – priča ogorčeni Lukomirak.
Posebno ga pogađa što nakon svih nepravdi učinjenih prema borcima danas postoje oni koji se pozivaju na rat i koji bi, navodno, opet ratovali.
– Sada neki iz toplih domova Sarajeva i Konjica pričaju kako su spremni, kako su spremna njihova djeca za odbranu, pitam se odbranu čega i od čega? Ja imam tri sina i ne dam ih nikome, ubio bih svakoga na vratima ko bi došao po njih. Lako je pričati iz toplog doma u Sarajevu, otiđi brate u Zvornik, Foču gdje ima šaka naših povratnika i onda napiši status na Facebooku da si spreman i ti i djeca pa da vidiš kako je zaspati tu gdje su ti jednom već pobili rodbinu i komšije.
Lukomirak je izgubio vid na desno oko, a lokalna vlast u Konjicu nije adekvatno odgovorila na njegov apel za pomoć.

– Ostao sam bez vida na desno oko i skupljao sebi pare za operaciju u Zagrebu na klinici Svjetlost. Dok je opština direktoru katastra platila liječenje u Kini, mene su odbili i rekli da to nije na njima da rješavaju – zaključio je Lukomirak u razgovoru za Patriju.


(balkanplus.net)