Hrvat došao u Sarajevo i ono što je tamo zatekao zapanjilo je Hrvatsku

Svoje doživljaje iz Sarajeva koji poprimi posebnu čar za vrijeme filmskog festivala u glavnom gradu Bosne i Hercegovine za ŠibenikIN prepričao je Nikica Šupe, inače uposlenik Gradske biblioteke Juraj Šižgorić, prekaljeni filmofil i organizator filmskih večeri u biblioteci. 

Moja ljubavna priča sa Sarajevom počinje kada sam kao klinac bez da mater i ćaća znaju pratio na crno bijeloj televiziji vijesti tamo negdje 1994. godine. To je bilo gadno vrijeme da dijete gleda vijesti pa su mi naravno branili. Prvo što pamtim o Sarajevu iz tog doba je mjesto - tržnica Markale.

 

Godina je 2015. nezapamćene vrućine more Šibenčane, a meni je kao i svako ljeto samo jedna želja, a to su filmovi, filmovi i filmovi. Drugima su tu koncerti, festivali i ležanja na travi uz pivu, meni je 120 minuta autorskog eskapizma. Ljeto je ujedno i period kad filmske večeri u knjižnici idu na odmor do jeseni te je stoga moja potreba da govorim sa drugima o filmu još više povećana.

 

Na pamet mi padaju filmski festivali, izbor je zbilja raznolik, od pitoresknog i glasnog Motovunskog brda kojeg sam posjetio 2001. kad sam prvi i zadnji put tražio od nekoga autogram, bio je to britki Igor Mandić koji me usput pitao koja je godina pa je na moj odgovor sebi onako britko prijapski u bradu rekao: godina sa dva jaja; do pulske ljepotice Arene sa najboljim od domaćeg filma ili pak (zasad) nedostižnih Venecije i Locarna. Izbor je nekako po prirodi stvari pao na Sarajevo.

 

Sarajevo Film Festival (SFF) je manifestacija koji se održava već 21 godinu i nastala je na inicijativu kulturne udruge 'Obala Art Centar' kao napor da se Sarajevu vrati kozmopolitski duh koji je imao prije rata i da se ljudima vrati osjećaj da pripadaju svijetu koji nije obilježen samo detonacijama granata i mirisom baruta.

 

Na festival iz osobnih razloga krećem sa malim zakašnjenjem i večer prije odlaska doznajem da je umro Arsen Dedić. Munjevitom brzinom Šibenik se zaogrnuo u tugu koja se osjeti kad izgubi nekog sebi dragog i moram priznati da mi je drago što bježim iz grada. Tako mi je lakše.

 

Dolazak u glavni grad Bosne i Hercegovine me iz avanturističkih pobuda vodi putem kojim nisam nikad išao što naravno rezultira jedinim mogućim ishodom, a to je da sam se izgubio.

 

Spuštam prozore i počinje jedno od mojih 1000 istih sarajevskih upita: Zdravo, možete li mi pomoći? Pitam za smjer jednog usputnog pješaka, a s moje lijeve strane na pola metra do mene staje TAS-ov Golf 1 i pita 'Jarane, đe ćeš?', ja odgovaram na što on uzvraća sa: 'ajd za mnom.

 

Po dolasku tražim drugi cilj mojeg boravka u Sarajevu, a to je volontiranje u domu za djecu bez roditeljskog staranja 'Bjelave' kojima sam ponudio da mi ustupe svoje vrijeme da djeci prikažem par filmova i pričam im o filmu, drugim riječima da za njih složim filmske večeri kakve vodim u knjižnici.

 

Uz limunadu i razgovor s direktorom doma gospodinom Saudinom Đurđevićem saznajem o povijesti doma i trenutačnim problemima koji ih tište, no kod njega izostaje jal i samosažaljenje. Duboko je svjestan situacije u kojoj se nalazi država i raspolaže s onim što ima.

 

Zaustavljam taksista kojeg pitam gdje da odem da imam pogled na Sarajevo, predlaže 'Kod Bibana' restoran s kojeg puca spektakularan pogled na grad i u kojem je Danis Tanović slavio s rajom svog Oscara za film 'Ničija zemlja'. Vožnja do 'Bibana' vodi kroz tisuće strmih uspona i moja odluka da uzmem taksi je više nego pametna. Taksist mi bez da ga pitam priča o gradu i sjeda čak na kafu sa mnom. Inzistiram da platim no ne dopušta mi. Već mi to polako budi sumnju jer mi se čini da me pokušava izmusti novac zato jer predlaže da me odvede i na drugu stranu poviše Baščaršije odakle puca pogleda iz suprotne perspektive.

 

Vraćamo se preko Miljacke i opet me vozi nekim okolnim putevima uz puno priče o povijesti. Već sam polako nervozan jer mi ova sad već polusatna vožnja sliči na pljačku upakiranu u lijepe riječi pa mu se zahvaljujem i kažem da bih radije dalje sam. Pitam koliko trebam platiti na što on odgovara: A što da t' naplatim!? Lijepo smo prodivanili, popili kafu, a ja sad odoh na ručak kući. Mojem iznenađenju nema kraja i osjećam se istinski poniženo zato jer sam pomislio da nije pošten, pokušavam malo ispraviti moj grijeh i nekako mu dati do znanja da sam zahvalan no on je bezbrižan i sretan.

 

Shvaćam da mu se ne mogu odužiti jer on to nije napravio iz koristi. Njemu se podrazumijeva da to tako treba napraviti – red je. Pješačim prema autu u ugodno sarajevsko popodne, parkirao sam kraj džamije, blizu pivare za one koji znaju. Sjedam za volan i krećem put Velešića gdje sam iznajmio krasan stan. Prolazim kraj tržnice Markale i naježim se kao i svaki put. U Sarajevu sam bio više puta no nijednom nisam smogao snage da odem tamo. Možda ovaj put hoću.

(avaz.ba)

Mjesto u BiH hit u regionu: Svi hrle u grad koji je pronašao formulu za napredak i bolju budućnost

Nezaposleni građani BiH ostavljaju kuće i prijatelje i mahom hrle u grad na istoku zemlje i nazivaju ga gastarbajterskim rajem. 

Goražde im, naime, pruža, ne samo posao nego i sigurnost i bolju budućnost za njihovu djecu.

Svi hrle u Goražde jer taj je mali bosanskohercegovački grad svojevrsni gastrbajterski raj, piše Al Jazeera Balkans. 

Za rata je bio teško pogođen, no poslije je počeo obnavljati razrušenu infrastrukturu i ekonomiju, te vraćati nekadašnji status jedne od najrazvijenijih općina u državi. Danas bilježi ekonomski napredak, zahvaljujući dobroj suradnji lokalnih vlasti i privatnih tvrtki kao dobitnoj kombinaciji.

‘Budala živi gdje se rodio, a pametan gdje mu je bolje’

U Goražde su iz Stranjina kod Zenice doselili i Mahira i Asim Genga ostavivši iza sebe i kuću i obitelj i prijatelje. Danas su podstanari, no to ih ne muči previše jer su bili očajni u nakani da pronađu posao i devetogodišnjem sinu Ameru osiguraju bolju budućnost.

Bilo im je teško, radili su puno, a dječak je samostalno odlazio i dolazio iz škole, učio i sam pisao zadaću. Turbulentno razdoblje je iza njih, uspostavili su kontakte i nova prijateljstva, promijenili tri stana i još uvijek žive u podstanarima.

Obaveze ne dopuštaju česte odlaske u rodni grad, ali se trude da u vrijeme odmora i školskog raspusta odu u dužu posjetu. Kažu da nikada nisu zažalili što su odlučili započeti život daleko od poznate sredine.

“Ono što te drži na nekom mjestu je sigurnost, redovna plata, zdravstveno osiguranje, sretno dijete, a sve to su nam Prevent i Goražde pružili. Budala živi gdje se rodio, a pametan gdje mu je bolje”, komentira danas Asim.

Porodica Genga nije jedina. Puno je njihovih prijatelja koji su također prošli išli put, ali iz Goražda danas ne bi otišli.

Gubitak osjećaja beznađa te povratak nade u bolju budućnost ondje su pronašli i Slobodanka i Stefan Tošić, majka i sin koji u Prevent svaki dan na posao putuju iz 20 kilometara udaljenog Čajniča.

Ekonomija ne poznaje granice

Slobodanka je nakon niza godina ostala bez posla, kao majka dvoje djece koje više nije imala kako uzdržavati. “Ne znam ni sama kako smo sastavljali kraj sa krajem, radila sam za dnevnice, brala maline, djeca su bila mala, sadila sam vrt da bismo se mogli prehraniti“, priča Slobodanka koja je danas radna kolegica u Preventu svom 24-godišnjem sinu.

Osim što kompanije u Goraždu rješavaju problem nezaposlenosti, njihovi radnici su primjer da etničke i vjerske podjele na radnom mjestu ne postoje. Ekonomija ne poznaje granice, kažu radnici, koji obnavljaju prijeratne veze.

“Za mene nikakva granica ne postoji. I prije rata sam radila sa muslimanima. Danas kada u gradu sretnem svoje bivše kolege, vjerujte mi, presretna sam. Puno mi je srce kada se sjetimo zajedničkih i sretno provedenih dana”, priča Slobodanka koja je i sina odgajala tako da mu nikada ne smeta ono što je od njega drugačije.

Zahvaljujući tvrtkama poput Preventa, Becto Precise, Ginexa, Emke i mnogih drugih Goražde će, kažu njegovi stanovnici, stari i novi, dugo ostati industrijsko središte tog dijela BiH.

(avaz.ba)

KAPIČIĆ: 'Razočaralo me je što mnogi poznati sportaši nisu istupili protiv rata'

Projekcija filma 'Znam šta je ofsajd' o junačkim djelima sportaša tijekom rata 1990-ih donosi i priču Dragana Kapičića, košarkaša Crvene zvezde i reprezentativca Jugoslavije, ekipe koja je u Ljubljani 1970. osvojila svjetsko zlato. Kapičić priča o svojem cimeru i prijatelju Krešimiru Ćosiću, ratu i nacionalizmu, ulozi sportaša...

Dokumentarni film 'Znam šta je ofsajd' nastao je kao dio serijala filmova 'Živ(j)eti zajedno' koji donosi priče o građanskoj hrabrosti pojedinaca i pozitivnim pričama iz proteklog rata na području bivše Jugoslavije. Jedan od junaka ovog dokumentarca, nekadašnji rukometni reprezentativac SFRJ i dugogodišnji igrač Bosne i Crvene zvezde i prije svega veliki čovjek, Goran Čengić sredinom 1992. stradao je u sarajevskoj Grbavici kada je pokušao spasiti život susjedu, doktoru Husniju Ćerimagiću.

Uz Čengića film donosi i priče o drugim vrhunskim sportašima koji su se suprotstavljali ratnom ludilu, poput Mirze Delibašića, Krešimira Ćosića i Dejana Bodiroge, našeg sugovornika Dragana Kapičića, ali i nekih drugih sportskih imena.

Je li u tadašnjoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije vladalo zajedništvo? Jesu li postojale nekakve podjele po etničkom ili nacionalnom ključu?

Ono što ja mogu tvrditi iz mojih nekih desetak godina koje sam proveo u reprezentaciji, nije postojala nikakva podjela na relaciji etničkog... Čak je odnos između Zadrana i Splićana bio zategnutiji po pitanju tko je veći košarkaški centar. Dakle, nekakva podjela nije se osjećala. Štoviše, meni je bilo jako interesantno da u jednom periodu kada su bile pripreme, koje su bile tijekom ljeta, budemo zajedno kao ljudi s kojima nismo svakodnevno, s ljudima iz Zagreba, Ljubljane, Zadra, Skopja... I kada bismo se okupili tako, to bi bilo jedno interesantno druženje; biti dva mjeseca s nekom splitskom pričom, zafrkavanjem, sjajnim Ratkom Tvrdićem koji zna pričati viceve... Ja sam jugoslavenstvo doživljavao kroz ta naša druženja, naša zafrkavanja jedna drugih, ali i igranja zajedno, borbe jedan za drugoga, pa onda i pobjeđivanja.


Kakav ste odnos imali s Krešimirom Ćosićem?

Bili smo bliski doslovce od onih prvih dana, kada je on došao kao jedan mlad, skroman, stidljiv igrač. Od tada kad je došao u reprezentaciju i postao stalni član, postali smo cimeri. I od tog dana smo krajnje bliski, kao što možete biti kada provedete godišnje dva, tri mjeseca zajedno u sobi. On je inače bio duhovit, sa svim svojim šarmom, štosovima, zafrkavanjem koje je nekad prelazilo granice pa bi se netko znao i naljutiti, mada je to uvijek bilo u stilu mladog neobuzdanog čovjeka, koji je bio bez pardona prema starijima. To je naše druženje bilo maksimalno intimno, koliko se moglo. Kad je dolazio u Beograd, dolazio je meni doma gdje bi prespavao. Isto sam bio kod njega, i sa suprugom išao u Zadar i po nekim okolnim otocima. To je bilo pravo druženje i prijateljstvo.

Kako je taj odnos izgledao kad je zaratilo?

Ćosić je tada bio u Grčkoj, u AEK-u, gdje je bio trener. Zadar je bio generalno u vrlo teškom stanju, jer je trpio posljedice rata. Čuli smo se, no nismo bili načisto u tom trenutku što se događa i otkud rat. On je posebno bio iznenađen svim tim stvarima, zatečen. Kada smo kasnije pričali o tome, vidio sam da je neupućen i bez želje za stajanjem na neku stranu. Nastupao je samo kao čovjek kojeg je sve to iznenadilo, iako je imao realnu sliku o svemu, o zemlji u kojoj je živio. On je naprosto osjećao bol, veliko razočaranje što se to događa, ne razumijući razloge. Kasnije je otišao u Ameriku, gdje je predstavljao Hrvatsku.

Jeste li bili u kontaktu s njim i tijekom njegove bolesti i liječenja?

Povremeno smo se čuli. Uvijek bih pitao kako je, kako napreduje to liječenje. Uglavnom smo o tome pričali. Znao me razveseliti kada bi mi objašnjavao da ide k boljem. Pričali bi o obitelji također. Iznenadio sam se kako su se stvari razvile. Očekivao sam kako će javiti kad se vraća, da se vidimo. Umjesto toga, odjednom su stigle vijesti o komplikacijama i problemima uslijed kojih je preminuo. Nisam vjerovao, jer je u zadnjem razgovoru rekao kako 'sve ide kako treba'. To je bio jako tužan trenutak za mene.

Jeste li u svibnju 1995. išli na sprovod u Zagreb?

Jesam, išao sam sa suprugom. Sjeli mi u auto i odlučili krenuti za Zagreb, dok su drugi govorili 'nemoj, tamo je rat'. Odgovorio sam: 'umro je on, idem pa što bude', mada nisam ni osjećao neki strah od ne znam čega. Išao sam kroz Hrvatsku podravskom magistralom, stajao nekoliko puta. Stao u neko selo, tu su bili neki vojnici, neki rezervisti. Tražio sam mehaničara, jer mi nešto nije funkcioniralo u autu, pa sam pitao za pomoć i dobio je. A i zadarski navijači, koji su u Zagreb došli na sprovod, kad su me vidjeli, došli su me pozdraviti. Očekivao sam, budući da je Zadar bio bombardiran, da mi netko dođe i kaže 'što si ti tu došao'. Toliko je iz njih izašla emocija, ljudskost, čak su se ispričavali ako su ikad grubo navijali protiv mene. S tog putovanja sam došao s toliko pozitivnih utisaka, da je to fantastično.

Kako ste generalno proživljavali vrijeme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bujanje ekstremnog nacionalizma?

Moja obitelj i ja smo bili ekstremno kritički nastrojeni protiv srpske uloge u ratu, odnosno uloge Srbije u ratu. Smatram kako je rat započet i ostvaren na ovim prostorima, s odgovornošću onih koji su najveći i najjači, a prije svega to je Srbija, čija je odgovornost bila najkonkretnija. Protiv rata u Dubrovniku potpisali smo peticiju supruga i ja. Protestirali smo i u Beogradu. Kada je počela opsada Sarajeva, zvao sam profesora Zdravka Grebu i rekao mu da se bore i da očuvaju tu nesretnu Bosnu, simbol Jugoslavije; jer ako nema nje, nema ni Jugoslavije. Moj otac Jovo, utjecajan nekada u Jugoslaviji, u Sava centru u Beogradu tada je pred nekoliko tisuća ljudi optužio generale za pasivnost, jer su pozdravljali Miloševićevu politiku i ponašanje čineći tako najgoru stvar prema zemlji koju su stvarali. Većina dvorane negativno je reagirala i napala ga.

Kakva je bila uloga drugih aktivnih i bivših sportaša u to vrijeme?

Sport je bio dosta distanciran od toga što me je jako razočaralo. Razočaralo me jer se mnogi poznati sportaši nisu angažirali, a morali su. Ipak je sport bio najbliži običnom čovjeku, pogotovo mladima. Sportaši nisu podržali mlade ljude, studente koji su prosvjedovali protiv rata. Zato je to bilo razočaravajuće. Bilo je onih koji su se distancirali od sve drame koja je zahvatila gotovo svaki dio prostora one zemlje. Kao da su se pravili neupućenima u događanja. Bilo je i onih koji su bili naklonjeni 'svojima', na navijački neki način. Nisam čuo da se netko javno oglasio, osim ovako u prijateljskom razgovoru. Pretpostavljam da ljudi nisu htjeli riskirati svoju poziciju u društvu iako su možda dijelili slične stavove sa mnom.

Može li sport igrati pozitivnu ulogu u pomirenju i stvaranju boljih odnosa među nekad zaraćenim državama?

Zašto se jedan hrvatski mladić ne bi divio jednom NBA-igraču koji je iz Srbije, jer primjerice, ima kvalitetu i sviđa mu se kako igra. Postoji, naime, prirodni afinitet prema vrijednosti koji nije ugrožen etničkim porijeklom. Sportaši bi morali ponekad biti blizu politici, biti na strani ispravnog na širem planu, s obzirom na njihov utjecaj, značaj i poziciju u svijetu. Sportaši, kao svjetski ljudi, morali bi biti iznad lokalnih stvari. Kao što je Mate Parlov rekao 'kako da budem nacionalist, kad sam prvak svijeta?'. Pa to je to, kako da ja, recimo budem veliki Srbin, kada me poštuju u cijelom svijetu. Usprkos porijeklu, ne mogu biti lokalan, jer onda mogu svoju svjetsku titulu baciti u smeće.

Kakvu ste ulogu odigrali u dokumentarnom filmu 'Znam šta je ofsajd'?

Apsolutno sve što je rečeno u tom filmu, stojim iza toga i osjećam to u potpunosti. Svaki film te vrste, svaka kritika društvenih anomalija moja je obaveza. Jako me se dojmio taj film, pogotovo uvod u kojem su mladi na vrlo inteligentan način govorili ono što je bilo i što treba biti. Mladi su tu djelovali kao netko tko nas starije treba učiti. I generalno, smatram da bi mladi trebali učiti sve nas, a pogotovo sve one koji vode naše živote...


(tportal.hr)

Šerbedžija: Od tih bitangi nije mogla da se spasi divna Jugoslavija

Glumac, pisac i pevač Rade Šerbedžija komentarisao je za Tanjug bivšu Jugoslaviju, Boba Dilana i svoje planove za budućnost.

 "Strašno je da ovde ima toliko talentovanih i vrednih ljudi, vrhunskih sportista i umetnika, a da smo mi ipak uspeli da zaratimo sa sopstvenom braćom", kazao je za Tanjug holivudski superstar Rade Šerbedžija prilikom potpisivanja svojih knjiga "Stranac, (izabrane pjesme)" i "Do poslednjeg daha" u izdanju Nove knjige na Beogradskom sajmu knjiga.

On je istakao da "smo uz sve te naše divne talente ostali nakako zaostali čim smo mogli da se krvavo pobijemo na kraju XX veka".

"Slovaci i Česi su uspeli da se dogovore. Kod njih je došao čas kada su jako loše mislili jedni o drugima i uprkos toj negativnoj emociji, oni se nisu potukli već u dogovoru razišli. A šta su naši uradili, svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije - zamrzeli braću, i krenuli jedni na druge. Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, nazovi heroji koji su završili u Hagu, zapravo kriminalci", kazao je Šerbedžija.

On je napomenuo da su ti kriminalci iskoristili nepravdu koja je učinjena nesrećnim ljudima da proizvedu slepu mržnju među jugoslovenskim narodima.

"Bitange eto šta su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije mogla da se spasi divna Jugoslavija. Nije važno ko je viise stradao, čije su žrtve najbrojnije, jer nismo smeli da dozvolimo da jedan pošten i častan čovek izgubi život u Jugoslaviji. Nepravedno oduzet život je svemirska katastrofa. Nismo mogli da se civilizacijski nosimo sa istorijskim trenutkom", kazao je Šerbedžija.

O knjizi "Stranac (izabrane pjesme)" proslavljeni glumac kaže da je izbor njegovih pesama napravio profesor filozofije Nikica Petković, predsednik Društva pisaca u Hrvatskoj.

"Ove pesme su o životu, a ima i ljubavnih, ali najmanje. Ko me zna kao umetnika poznaje kakve pesme pišem", kazao je Šerbedžija.

Za njega je Sajam knjiga divno mesto na kojem se ljudi definitvno osećaju bolje.

"Ovaj Sajam knjiga je uvek bio najveći u regionu. Prisustvovati takvom vašaru različitih ljudi koji dolaze ovde da bi bili deo jedne svečanosti to je nešto fantastično sa čime se treba ponositi", kazao je Šerbedžija.

Po njegovim rečima ovogodišnja Nobelova nagrada otišla je u prave ruke.

"Bob Dilan je pesnik pre svega. On je poput našeg Arsena Dedića. Pesnik koji je na originalan način uspeo da svoje pesme oboji muzikom. Mnogi važni profesionalni pisci su na početku Arsenove karijere priznavali da je on pesnik. Dedić je za mene bio jedan od najvažnijih modernih jugoslovenskih pesnika. Baš tako je Dilan na svetskom nivou, jedan od navažnijih savremenih svetskih pesnika", istakao je Šerbedžija.

On napominje da postoji još puno pesnika sa prostora bivše Jugoslavije koji su zašlužili Nobelovu nagradu.

"Danilo Dragojević pre svih, njegove pesme obožavam. Volim Vaska Popu, srpsku modernu, Đuru Jakšića, Disa.., Ili za mene najznačajnijeg pesnika Branka Miljkovića. Stalno se vraćam njihovim pesmama i sada zapažam neke koje nikada nisam čitao. Moj koncert koji je zakazan u Centru 'Sava', 27. decembra, nosiće ime po Miljkovićevoj pesmi 'Uzalud je budim', kazao je Šerbedžija.

Njegova knjiga pesama dobila je ime "Stranac", jer se u jednom momentu svog života osetio kao stranac.

"Živeo sam 17 godina po Londonima i Los Anđelesima...i naravno da sam postao stranac. Mnoge moje pesme nastale su iz te perspektive" rekao je Šerbedžija.

(6yka.com)

Sejo Sekson: Ljepše je pričati djeci da su djedu presudili komunisti nego da je ubijao i klao

Najvažnije pitanje koje treba postaviti je kako je uopće došlo do revivala fašizma u jednoj zemlji koja se među prvima u Europi suprotstavila fašizmu.

Također me zanima kako je došlo do takvog neznanja i ignorancije prema toj bliskoj prošlosti, što je fenomen kakav ne postoji ni u jednoj zemlji u okruženju. Zašto ne prepoznajemo upozorenja o opasnostima tog fenomena u Hrvatskoj još od vremena Franje Tuđmana, zbog kojih je de facto bila okupirana u ratu, pa se danas dovodimo u situaciju da strahujemo hoćemo li otići na Europsko nogometno prvenstvo i plaćati milijunske kazne te tako kompromitiramo zemlju fenomenalnih sportaša, postajući taoci vrlo čudne situacije. Mislim da moramo početi tražiti uzrok i razloge tim pojavama jer dok ne postavimo dijagnozu, nećemo imati pravi lijek.


Možete li zamisliti kapetana njemačke nogometne reprezentacije da stane na tribinu i viče: ‘Sieg Heil!’ To bi vam izgledalo totalno nenormalno i sumanuto, no u našoj zemlji to je normalno. Da se odmah ogradim, ja čovjeka ne krivim, on je samo produkt silnog neznanja i ovog sistema u kojem se prešućuje tema revivala fašizma. U tom sistemu nemate prave televizijske emisije u kojoj bi se na adekvatan i ozbiljan način govorilo o pojavama fašizma u Hrvatskoj.


Zbog toga ne postoji odgovarajuće javno mnijenje o takvim pojavama, kao što ono ne postoji ni prema ćirilici ni prema homoseksualcima. U pozadini takvih stavova ogromno je neznanje, a za neznanje je zaslužan cijeli sistem koji ne omogućuje slaganje cjelokupnog mozaika pa je normalno da nove generacije tako reagiraju. Kad ste zadnji puta vidjeli da su na javnoj televiziji manifestacije fašizma i ustašluka dobro i ozbiljno obrađene, bez rukavica? Umjesto toga, kod nas postoji stalno relativiziranje žrtava na Bleiburgu i žrtava fašizma, što je neprihvatljivo.


Tako se danas Bleiburg izjednačava sa žrtvama fašizma i traže se argumenti da se dokaže da su te dvije stvari jednake. Fašizam je zaslužan za smrt 60 milijuna ljudi na ovom planetu! To ne možemo izjednačavati. Svaka čast žrtvama Bleiburga, ali nisu sve žrtve Bleiburga bile nevine. Saveznici su bombardirali Dresden, pri čemu su stradale tisuće ljudi, no ne možemo sada reći da su Englezi jednaki Hitleru. Zahvaljujući tom demokratskom svijetu, nismo radnici u rudnicima i niža rasa.

Čini mi se da je taj revival antifašizma i ustaštva, barem ovdje kod nas na Balkanu, rezultat najklasičnijih uzroka. U prvom redu, na to utječe vremenska distanca koja amortizira svaki fenomen, pa i taj. Zatim se na to nadovezuje obiteljska tradicija, primjerice teže je prihvatiti to da je vaš djed bio koljač u Jasenovcu nego da je bio nevina žrtva na Bleiburgu.


To je bolji obiteljski scenarij – ljepše je pričati momcima da su djedu presudili komunisti nego da je ubijao i klao. Potrebu za prekrajanjem povijesti imaju obitelji čiji su članovi u ratu bili kompromitirani. Ljudi koji su završili Drugi svjetski rat kao nevini i nekompromitirani danas žive svoje živote i nemaju potrebu za prepravljanjem povijesne matrice kao što to imaju potomci ljudi koji su počinili zločine.



U bivšoj Jugoslaviji poginuo je svaki 12. čovjek, što znači da bi se u odnosu na današnju populaciju radilo o dva i pol milijuna ljudi. Iz toga proizlazi da je taj zločin netko morao počiniti. Krivci za Drugi svjetski rat ne mogu svi biti nevini, jer imali smo milijun i 200 tisuća mrtvih ljudi, kao što ni sve partizane ne možemo smatrati anđelima. Hrvatska može svoju poziciju antifašističke zemlje, one koja se suprotstavljala fašističkoj ideologiji, u velikoj mjeri, gotovo u cijelosti, zahvaliti hrvatskim partizanima. A izjednačavati hrvatske partizane i komuniste ne može biti posve istinito.


Neki dan sam saznao podatak da je u bitki na Sutjesci poginulo najviše ljudi iz Kaštel Sućurca, koji nije imao komunističku organizaciju niti je dao nekog viđenijeg komunističkog lidera. To su bili ljudi koji su bili protiv fašizma. Na to Hrvatska mora biti ponosna, bez obzira na to što su se dogodili incidenti kao što su Bleiburg i Kočevski rog.

Profesor Klasić često naglašava da su historiografi vrlo rijetko konzultirani u takvim i sličnim slučajevima. Kad se upiše studij povijesti, onda se prvo uči da se ne smije iz vida izgubiti duh vremena. Sva suđenja ratnim zločincima bila su manje-više nelegalna, primjerice suđenje Adolfu Eichmannu. I kada biste uzeli današnje pravosudne principe, vidjeli biste da ih ne možete aplicirati u vrijeme otprije 70 godina.

S današnjeg pravnog aspekta praviti vivisekciju nekog spora otprije 50 ili 60 godina zaista je smiješno. To je bilo poslijeratno vrijeme u kojem su suradnici okupatora šišani i bacani u katran, a žene prebijane na cesti. Bleiburg je pak bio jedan trans koji se dogodio nakon pada fašizma. Mussolini je obješen bez suđenja, njegova žena također, iako vjerojatno nije bila kriva. Kad bismo danas napravili rekonstrukciju slučaja Mussolini, mogli bismo osuditi 50 građana Italije koji su ga objesili bez suđenja i još se iživljavali na njemu. Kad se izgubi background, duh tog vremena, sve postaje vrlo relativno. Treba shvatiti da je tada bio takav pravni sistem.

Danas ne možete suditi Churchillu zbog bombardiranja Dresdena, što bi današnji UN jako osuđivao, ali u kontekstu 60 milijuna mrtvih ljudi, žrtava Drugog svjetskog rata, ne možete prosuđivati iz pozicije današnjeg vremena, nego onoga što se tada dogodilo, a to je jedna od najvećih tragedija na planetu, jedno ludilo, koje se manifestiralo i kroz kasnija suđenja i osvete. To se mora uzeti u obzir kada se govori o prošlosti. Zato je po meni prošlost najbolje ostaviti historiografima da je obrade i kontekstualiziraju, pa tek onda donositi odluke o tome tko je zapravo bio Draža Mihajlović.


Nisam bezrezervan fan našeg Maršala i zbog njegovog imena i lika znao sam na vlastitim leđima osjetiti posljedice tog režima. Ali kao što kažu Dalmatinci, ‘daj dite materi’, odnosno dajmo povjesničarima i historiografima da obrade te fenomene. No u tome trebaju sudjelovati i mediji i politika, a trebaju biti uključene i znanstvena i obrazovna politika. U suprotnom ćemo stalno lutati i udarati glavom o zid te dolaziti do pogrešnih zaključaka i histerije. Tito nije bio ni bolji ni lošiji nego većina lidera tog vremena.

Moramo znati kakvo je to vrijeme bilo. Također, ne smijemo zaboraviti da su žene u Švicarskoj dobile pravo glasa tek u 80-ima, da su crnci još prije 40 godina putovali na stražnjim sjedalima autobusa, nisu mogli ući u restorane i njihova se djeca nisu mogla školovati s bijelom djecom. To je bliska prošlost. Mnogi vrhunski intelektualci tog doba, uključujući naše, bili su rasisti ili ksenofobi, ne zbog toga što su bili loši ljudi, nego zato što je to bio duh tog vremena. Zbog toga Tita treba prosuđivati iz pozicije duha tog vremena. Tito nije živio u vrijeme hippie pokreta, Tito je živio u vrlo opasnim i teškim vremenima i, kao svaki čovjek, imao je nagon za preživljavanjem.


No nemojte misliti da bi ga njegovi protivnici u tim vremenima tretirali drukčije i da svi oni ljudi, koje je on strpao u zatvor, ne bi i njega zatvorili. To je bila škola tog vremena, a ti su ljudi bili odgojeni u tadašnjem Sovjetskom Savezu, tako da se sve to mora vrlo rafinirano i duboko analizirati, bez histerije. Pogotovo se ne smiju izjednačavati ustaški pokret i antifašizam. Bez obzira na Titove grijehe i očigledan trud onih koji to uporno pokušavaju, to će malokome poći za rukom.


(6yka.com)

Pomicanje sata ima veću štetu nego korist. Evo zbog čega...

Ponovno se bliži trenutak kada Evropljani stavljaju prst na čelo i pitaju se treba li sat pomaknuti unaprijed ili unazad.

I ponovno stručnjaci dovode u pitanje takvu praksu ukazujući na zdravstvene rizike i ekonomsku štetu.

Već neko vrijeme kritičari pomicanja sata dva puta godišnje pokušavaju dokazati da ta promjena više nije korisna. Sada su se, kako bi dokazali svoj stav, okrenuli znanosti.

Ne jednoj nedavnoj konferenciji u Bruxellesu profesor neurologije s Oxforda Russell Foster i profesor psihologije s Muenchenskog univerziteta predstavili su svoje nalaze o tome kako pomicanje sata utječe na ljude, posebno na spavanje.

Njihov zaključak je da vraćanje sata ne donosi uštedu energije, predstavlja značajan zdravstveni rizik i mnogo košta ekonomiju.

Naučnici nastoje dokazati da promjena vremena ima "dramatične efekte" na fizičke i mentalne funkcije jer pravi zbrku biološkom satu.

Kako se navodi, djeci i starijima su potrebni tjedni da se naviknu na promjenu. Istovremeno se u to vrijeme bilježi povećan broj prometnih nesreća i komplikacija nakon kirurških intervencija, prenio je Euraktiv Njemačka.

Pati i ekonomija

Pored štetnog utjecaja na zdravlje ljudi, pati i ekonomija. Stručnjaci računaju da promjena vremena dva puta godišnje košta EU između jedan i dva posto BDP, što je uglavnom direktno povezano sa zdravstvenim problemima. To znači da se godišnje gubi gotovo 300 milijardi eura.

Na zimsko računanje vremena prelazimo 30. oktobra u tri sata ujutro, kada će vrijeme na satovima biti vraćeno jedan sat unazad, na dva sata.

Austrijski eurozastupnik Heinz Becker kaže da postoji dovoljno naučnih podataka da se od Evropske komisije traži da "konačno poduzme mjere" i stavi tačku na praksu koja "samo pravi štetu".

Becker je pozvao i evropsku povjerenicu Violetu Bulc, u čijem je portfelju i to pitanje, da stane na put odbijanjima da se razmotre rizici promjene vremena.

Pitanje pomicanja sata uvijek je izazivalo podjele - zaposleni ga uglavnom podržavaju jer im omogućava da iskoriste malo sunca poslije posla dok poljoprivrednici nisu uvijek zagovornici te prakse.

Turska je inače odlučila više ne pomiče sat i ostat će tokom zime na ljetnom računanju vremena. To znači da će putnici iz zapadne Evrope za Istanbul pomicati svoje satove dva umjesto jedan sat unaprijed.

(6yka.com)

NEOBIČNO ISTRAŽIVANJE (VIDEO) Ovako bi izgledala Zemlja da na njoj ostane SAMO 100 LJUDI

Na Zemlji živi skoro 7,5 milijardi ljudi. Neobično istraživanje pokazalo je kako bi naša planeta izgledala kada bi na njoj ostalo samo 100 ljudi.

VIDEO pogledajte klikom OVDJE.

(blic.rs)

VIDEO Prnjavor: Grad s najviše manjina - Italijani, Česi, Ukrajinci

Buongiorno signore, budij zdravo, dobri den... Ako ove pozdrave čujete na ulicama Prnjavora, to ne mora značiti da su u ovaj gradić stigli turisti iz Italije, Ukrajine, Češke... To je domaće stanovništvo. Njihovi preci stotinama godina žive na ovim prostorima.

Pet sinova

Ekipa "Dnevnog avaza" jučer je posjetila Prnjavor i njegovu okolicu, tačnije selo Štivor. U njemu 130 godina žive Italijani. Na lokalnom groblju, prezimena Andreta, Moreti, Sigismundi, Moltebari... Ima i danas ovdje Italijana. Onih starijih.

Na groblju zatječemo Augustina i Elizabetu Sigismundi. Došli su da očiste grobove, jer je u utorak Dan svih svetih. Doduše, Elizabeta je čistila grobove, a Augustin je čekao u traktoru.

- Pustio sam baku da radi, ja ne mogu, bole me noge - govori nam kroz smijeh Augustin.

Kaže da je sam napravio kabinu za traktor koji je dobio prije rata.

- Imamo pet sinova, oni su svi u Italiji. Nas dvoje smo ostali. Nekada je naša kuća bila puna, sada je pusta - govori Augustin.

Elizabeta kaže da je njen brat živio u Sarajevu, ali je umro nakon rata.

- Imamo 20 unučadi i četvero praunučadi. Naši preci su iz pokrajine Trento. Došli su ovdje i dobili djecu. Tako smo i mi. Samo ne znam ko će nas ukopati ovdje - kaže Elizabeta dok traži od Augustina da joj pruži ruku kako bi se popela na traktor.

Katarina Dalšašo moli nas da je fotografiramo pored groba njene sestre Helene Moreti.

- Umrla je u avgustu ove godine. To je bilo osam dana prije njenog 90. rođendana - kaže Katarina Dalšašo.

U gradu se sastajemo s Andrejem Stavokom, predstavnikom ukrajinske nacionalne manjine.

- Budij zdravo, Kličko je najbolji bokser - kaže Andrej kroz smijeh pozdravljajući se s našom ekipom.

Njegov djed došao je u Derventu prije 100 godina.

- Mi smo ovdje kao u svojoj zemlji. Ukrajina jeste zemlja našeg porijekla, ali BiH je naš dom - dodaje Andrej.

Hiljadu priča

Prnjavor je grad s hiljadu čudnih, zanimljivih priča. Primjerice, Andrej je smršavio 50 kilograma. Prije toga imao je 202 kilograma.

Stavok: Smršavio 50 kilograma

Prnjavor je poznat i po velikom broju muznih krava. Stanovnici u poljoprivredi i stočarstvu vide dobar izvor prihoda za goli opstanak. Tako smo jučer dobili podatak da ima farmera koji imaju i po 150 muznih krava.

Odlazak stanovništva

Nakon rata Prnjavor je ostao bez 15.000 stanovnika. Ratna razaranja i siromaštvo natjerali su mještane ovog gradića da sreću potraže u bijelom svijetu. Tako su se, naprimjer, brojni Poljaci, Mađari i Nijemci iselili u matične zemlje.

Greškom srušili crkvu

Iznenadio nas je podatak o rušenju ukrajinske crkve u Prnjavoru.

- Pa Srbi su je srušili, mislili da je katolička, minirali je i digli u vazduh - priča Andrej.

Njegovu priču potvrdio nam je i pop Petar Sitnik.

- Nažalost. Želim reći da je BiH naša domovina. Taj nesretni rat učinio je da je brat na brata udario - govori Sitnik.

(avaz.ba)

VIDEO Anketa - Da li ste plakali kada je Tito umro?

Anketirani su uglavnom izrazili žaljenje za Titom. Tog 4. maja 1980. godine je vrijeme stalo za sve, za sve Jugoslavene.
Svi su se očigledno pribojavali samo jednog - rata, što se nažalost i obistinilo.

Bilo je i optimista, ali dati državu u predsjedništvo nije se moglo očekivati da će rezultirati pozitivnim ishodom.

Da li ste vi plakali za Titom?


VIDEO:

(telegraf.rs)

LIČNI PRIMJER: Pobjeći iz grada i otići živjeti i raditi na selu!

Evo kako možete započeti biznis na selu

Centar za ekonomski i ruralni razvoj, koji će podržavati ekonomski razvoj regije kroz pružanje usluga malim i srednjim preduzećima i drugim subjektima u ruralnim sredinama, otvoren je nedavno u Krnetama u opštini Laktaši.

Centar su otvorili su Mariangela Fittipaldi, v.d. šefa Sekcije za ekonomski razvoj, infrastrukturu i prirodne resurse u Delegaciji Evropske unije u BiH i Miodrag Matavulj, direktor Centra za ekonomski i ruralni razvoj (CERD).

Obnovu objekta stare škole i osnivanje Centra za ekonomski i ruralni razvoj finansirala je Evropska unija kroz projekat “Regionalni rast kroz ekonomski i ruralni razvoj - ReGERD”, koji implementira Agencija za saradnju, edukaciju i razvoj ACED, Banja Luka, uz projektne partnere opštine Gradiška, Kozarska Dubica, Laktaši i Srbac, Udruženje LAG SAVUS, Lokalna razvojna agencija Kozarska Dubica i Univerzitetski preduzetnički centar Banja Luka.

Mariangela Fittipaldi izrazila je zadovoljstvo zbog otvaranja objekta i istakla da podrška Evropske unije svakako tu neće stati.

Okupljenima se obratio i načelnik opštine Laktaši Miroslav Kodžoman koji je rekao da se od centra mnogo očekuje u budućnosti te da će poslužiti i kao referenca za sve one koji namjeravaju ulagati u opštinu Laktaši.

Obnova ovog Centra je izvršena u sklopu projekta čija je ukupna vrijednost 597.638 eura. Projektne aktivnosti uključuju pružanje usluga malim i srednjim preduzećima privrednicima i farmerima kako bi poboljšali konkurentnost njihovih preduzeća i proizvoda, osigurali razvoj novih tržišta i mogućnosti, i unaprijedilo otvaranje novih radnih mjesta.

Projekat takođe jača poslovno okruženje za preduzetnike kroz uspostavljanje javno-privatnog dijaloga, spajanje privrede sa akademskim ustanovama, uvođenje inovacija u rad preduzeća te pružanje  novih finansijskih šema.

Centar za ekonomski i ruralni razvoj će pružati usluge za jačanje konkurentnosti malih i srednjih preduzeća i poljoprivrednih proizvođača u sve četiri opštine LAG-a: Gradiška, Kozarska Dubica, Laktaši, Srbac i šire.

Ovaj Centar je osnovan sa ciljem osnaživanja ruralne ekonomije, jačanje osnovnih društvenih funkcija i procesa na selu, zaustavljanje intenzivnog iseljavanja stanovništva iz ruralnih sredina kao i zaštite životne sredine i očuvanje prirodnih resursa i bogatog kulturno-istorijskog nasljeđa ruralnih krajeva.

"Da bi se ostvarili zacrtani ciljevi, CERD će da djeluje kao podrška uspostavljanja društvenih i privrednih inicijativa u ruralnim sredinama, u čijem je fokusu ojačavanje ruralne ekonomije, podsticnje privrednih aktivnosti u ruralnim sredinama, jačanje kapaciteta ruralnog stanovništva i zajednica. CERD sprovodi različite aktivnosti koje su usmjerene na rješavanje ključnih izazova sektora poljoprivrede i ruralnog razvoja i to kroz: izradu i implementacija raznolikih razvojnih projekta u oblasti poljoprivrede, ekonomskog i ruralnog razvoja, direktne podrške ruralnim malim i srednjim preduzećima, razvijanje nepoljoprivrednih djelatnosti u ruralnim sredinama te savjetodavni rad i edukacija ruralne ekonomije" naglašava Bojan Arambašić, saradnik za razvoj poslovanja u Centru.

Miodrag Matavulj kaže za BUKU da se pod pojmom male sredine podrazumijevaju ruralni krajevi, sela i mala mjesta širom Bosne i Hercegovine, koja imaju svoje probleme i slabosti, a koji se ogledaju u njihovoj izolovanosti, u nedostatku ljudskih i materijalnih resursa i u nedostatku osnovnih usluga koje su neophodne stanovništvu koje tu živi. 

"S druge strane, ovakve sredine imaju neprocjenjiva prirodna bogatstva i idealne uslove za razne vidove poljoprivredne proizvodnje i veoma dobre prilike za razvoj drugih vidova ruralne ekonomije" dodaje Matavulj ističući kako će Centra nuditi rješenja koja mogu da prevaziđu navedene slabosti ruralnih sredina, a koristeći raspoložive resurse i prilike.

"U tom smislu, uloga Centra je da podstiče organizovanje ruralnog stanovništva u razne oblike udruživanja kao što su zadruge i udruženja, kako bi na taj način unaprijedili i povećali svoju proizvodnju i lakše došli do odgovarajućeg tržišta" naglašava direktor CERD-a.

Centar podstiče i podržava osnivanje malih ruralnih biznisa na porodičnim gazdinstvima te promoviše investicije u ruralne sredine u cilju zapošljavanja van poljoprivrede i na taj način omogućuje ne samo ostanak ljudi na selu nego pokušava da dovede ljude iz grada da se vrate selu.

"Mi kroz izgradnju našeg Centra u selu Krnete gdje se uskoro preseljavamo želimo da svojim ličnim primjerom pokažemo da je moguće dovesti ljude iz grada na posao u selo. Podstičemo sve da slijede naš primjer i da na taj način pokažemo čitavom društvu da je ruralni razvoj jedan od ključnih prioriteta razvoja naše zemlje" naglašava.

Domaće kompanije u tom smislu traže i bolji i konkurentiji nastup na tržište. Postoji nekoliko mehanizama koji svakako mogu unaprijediti tržišnu poziciju domaćih preduzeće na lokalnim i inostranim tržištima.

Arambašić kaže da domaće kompanije sve više, ali još uvijek nedovoljno, uviđaju značaj uspostavljanja kvalitenog i zaokruženog marketinškog nastupa i pozicioniranja na tržištu.

“Takvo pozicioniranje se ogleda u dobro planiranoj i softverski vođenoj i organizovanoj proizvodnji zasnovanoj na sistemskom istraživanju tržišta i anticipiranju budućih trendova potražnje; koja se potom plasira, u vidu kvalitetnog, atraktivnog, sertifikovanog i standardizovanog proizvoda, ciljanom konzumentu, uz konkurentne  cijene i izvjesnost kvaliteta” naglašava Arambašić.

Kako bi preduzeća unaprijedlila tržišnu poziciju, u svoje poslovanje moraju uvoditi inovativna sistemska rješenja koja se prvenstveno ogledaju u uvođenju adekvatnih standarda kvaliteta, brendiranja domaće proizvodnje i proizvoda, ukrupnjivanje domaće ponude i poslovno povezivanje sa inostranim kupcima, te ulaganje u razvoj i nove tehnologije, koje prati jačanje kapaciteta zaposlenih u domaćim kompanijama.

“Upravo institucije kao što je Centar za ekonomski i ruralni razvoj i nude partnerski odnos unapređenja domaće privrede kroz pružanje adekvatnih poslovnih usluga  koje mogu učiniti domaću privredu konkurentnijom” ističe.

Miodrag Matavulj naglašava kako se privredni ambijent u bilo kojoj sredini može unaprijediti sistemskim rješenjima, a koja uključuju unapređenje svih segmenata koji se tiču privrednog poslovanja, od poreske politike i drugih nameta koji moraju biti stimulativni, preko uklanjanja administrativnih barijera u poslovanju pa sve do obezbjeđivanja neophodnih subvencija i usluga privrednim subjektima koje olakšavaju njihovo poslovanje.

“Ovo sve može da se primijeni i na poljoprivredu kao posebnu granu privrede. Samo zajedničkim i planskim djelovanjem svih aktera koji uključuju lokalne samouprave, nadležna ministarstava, same privrednike i njihove asocijacije te ostale nevladine organizacije i pružaoce usluga moguće je izraditi i primjeniti takva sistemska rješenje koja dugoročno mogu da unaprijede privredni ambijent” dodaje director CERD-a.

Što se tiče specifično ruralnih sredina, potrebno je uložiti dodatni napor da bi se privredno poslovanje dovelo na zadovoljavajući nivo.

“Neophodno je ulagati u infrastrukturu, uključujući i poslovnu infrastrukturu (saobraćaj i transport, telefon i internet, objekti i dr.) ali to ima svoje ekonomsko opravdanje za mnoge djelatnosti koje mogu da se provode u ruralnim sredinama. Naročito, ako imamo na umu da su cijene nekretnina i radna snaga niže u ruralnim sredinama i to je prednost koju treba iskoristiti i valorizovati” zaključuje za kraj  Miodrag Matavulj  direktor Centra za ekonomski i ruralni razvoj.

(tacno.net)

Oni su najpoželjniji poslodavci u BiH i nastavljaju trend zapošljavanja novih radnika

Do kraja godine kompanije s liste najpoželjnijih poslodavaca najavljuju otvaranje više od 100 novih radnih mjesta.
U maju tekuće godine deseti put zaredom dodijeljena su priznanja kompanijama koje su izabrane za najpoželjnije poslodavce u BiH. Projekat "Najpoželjniji poslodavac" se organizuje svake godine, te počinje tromjesečnim istraživanjem koje provodi kompanija Kolektiv - Posao.ba na osnovu kojeg se pravi poredak izabranih najpoželjnijih poslodavaca.


Kako je navedeno iz ove kompanije u ogromnoj konkurentnosti kompanija važno je da menadžeri svoju firmu pozicioniraju kao idealno radno mjesto gdje svaki kandidat želi da radi i napreduje i to je upravo način na koji će poslodavac privući potencijalne zaposlenike sa izraženim kvalifikacijima, odgovornošću i spremnošću za rad, što je najvažniji preduslov za napredak kompanije.

"Branding poslodavca je vrlo važan dio marketinške strategije jedne kompanije koji je usmjeren na stvaranje ili povećavanje atraktivnosti poslodavca, te na zadržavanje i privlačenje zaposlenika, kako bi poslodavac imao reputaciju" navodi se.

Branding poslodavca također se odnosi i na djelovanje i ponašanje lidera određene kompanije, te na kulturu, organizaciju i praksu te kompanije.

"Jak brand poslodavca u svijesti potencijalnih kandidata evocira kako emotivne tako i racionalne razloge zbog kojih kompaniju doživljavaju kao poslodavca koji brine o potrebama i osobnom razvoju zaposlenih"

Tokom deset godina postojanja portala Posao.ba intenzivno radi na promociji i unapređivanju svih procesa koji se tiču upravljanja ljudskim potencijalima, te generalno na promociji ove relativno nove branše u našoj zemlji.

"Djelujemo na podizanje svijesti kod poslodavaca o važnosti stvaranja dobrog imidža kompanije kao idealnog mjesta za rad u svijesti zaposlenika te aktivnih i pasivnih tražilaca posla. Odluku o tome da li će aplicirati za neki posao ili ne, poslotražioci u većini slučajeva donose na osnovu imidža odnosno branda kompanije koja traži zaposlenike" rečeno je.

Branding alati portala posao.ba pomažu poslodavcu da kod ciljane grupe – talentovanih kandidata – stvori sliku o toj kompaniji kao o idealnom mjestu za rad za koju svi žele raditi" 


Prema istraživanju o najpoželjnijim kompanijama za rad u BiH u 2016. godini dm drogerie markt je zauzeo prvo mjesto, a na listi najpoželjnijih poslodavaca između ostalih našla se i kompanija Al Jazeera Balkans, zatim Authority Partners, UniCredit Bank, Nsoft, Raiffeisen banka, As grupacija, DEICHMANN obuća, KimTec te kompanije Konzum i Orbico.

Domaćin ceremonije bio je Edin Mehić, vlasnik kompanije Kolektiv i portala Posao.ba koji je pred prepunom salom rekao:

Na ceremoniji dodjele nagrade za naj poslodavca u BiH domaćin je kazao kako su ovi posldoavci ljudi koji prave mostove, koji nas liječe i hrane, prave namještaj a koji zapošljavaju stotine pa i hiljade ljudi.

“Zahvaljujući rastu vaših kompanija i mi smo rasli. Samo u ovoj godini ostvarili smo preko 100.000 poziva da za vas pronađemo najbolje kandidate na tržištu rada", napomenuo je Mehić.

Najpoželjniji poslodavac u 2016. godini u BiH, dm drogerie markt, najavljuje otvaranje tri nove dm prodavnice i novih radnih mjesta, a od početka godine 18 osoba je zaposleno u ovoj kompaniji. Kompanija naglašava da neovisno o stručnoj spremi ili prethodnom radnom iskustvu uvijek se trudi ponuditi svim zaposlenicima mogućnost dodatnog usavršavanja. IT kompanija Authority Partners je postala novo radno mjesto za 20 stručnjaka, a isti trend zapošljavanja planiraju održati do kraja godine.

UniCredit Bank u prosjeku u toku jedne godine uposli 60 novih radnika, a u samom procesu pribavljanja i selekcije novih radnika trude se privući radnike fokusirane na daljnji rast i razvoj spremne da odgovore na nove izazove i stalne promjene na tržištu.

Kompanija DEICHMANN obuća najavljuje otvaranje 15 novih radnih mjesta do kraja godine, uz već zaposlena 34 nova radnika od početka godine. Konzum je od početka godine uposlio blizu 300 novih osoba, a do kraja godine imaju ambiciozne planove zapošljavanja koji uključuju otvaranje novih prodavnica te investiranje i preuređenje postojećih.

Al Jazeera Balkans u budućnosti planira zapošljavati nove radnike shodno potrebama i prilikama, ali su i uvijek u potrazi za novim talentima koji bi mogli predstavljati dodatnu vrijednost kompaniji. U kompaniji KimTec potraga za novim talentima predstavlja dugoročni proces, a od početka ove godine KimTec je postao novo radno mjesto za 11 uposlenika.

Kompanija Orbico do kraja godine ima u planu otvaranje 10 novih radnih mjesta, dok je kompanija Nsoft od početka godine uposlila skoro 20 novih radnika s najavom otvaranja novih radnih mjesta do kraja godine.

As grupacija je ove godine zabilježila kontinuiranu fluktuaciju kadrova, od odlazaka iz kompanije, penzionisanja do upošljavanja novih radnika na raznim pozicijama. Raiffeisen banka godinama se trudi izgraditi lokalnu ekspertizu te time maksimizirati prednosti svakog pojedinca i stvoriti pozitivne dugoročne odnose u zajednici u kojoj djeluju.

Najpoželjniji poslodavci najveću pažnju posvećuju izgradnji takvog radnog okruženja u kojem zaposlenici mogu ostvariti svoje individualne ciljeve. Poseban naglasak se stavlja na dodatne edukacije, prilike za dalje obrazovanje, motivirajuće okruženje i međusobno poštovanje i razumijevanje među svim članovima tima i kompanije.

(tacno.net)

BAŽDAREVIĆ “Da se Jugoslavija nije raspala vladali bismo fudbalom. Sretan sam zbog Srbije, Hrvatske i Crne Gore.”

Mehmed Baždarević, selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, istakao je da u odnosu na duele sa Belgijom i Kiprom neće biti većih promjena na spisku igrača na koje će računati u utakmici kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo ”Rusija 2018” protiv Grčke.

”Neće biti većih promjena. Vjerujem u ovu grupu igrača. Pozvat ćemo vjerovatno 22, 23 fudbalera. Za utakmicu sa Grčkom 13. novembra u Atini možda pridodamo dva, tri mlađa igrača, neke od onih koji su osvojili Kirin kup u Japanu”, rekao je za Anadoliju Baždarević.
Utakmica sa Grcima nije najvažnija

Smatra da se bh. nacionalni tim mora veoma dobro spremiti za susret sa Grcima, te da u ”sudaru” na stadionu ”Georgius Karaiskakis” nema šta izgubiti.

”Utakmicu sa Grcima neću nazvati najvažnijom u kvalifikacijama za SP. U tu zamku ne smijemo upasti. Ne smijemo stvoriti pritisak poput onog uoči meča u Briselu sa Belgijom (0:4. op.a.). Šta da ih pobijedimo u Atini, a iduće godine izgubimo od Grka u Zenici. Pitanje je šta bismo dobili?! Dakle, pred nama je još jedna utakmica u kvalifikacijama u kojoj moramo pružiti dobru igru i dati sve od sebe da ostvarimo pozitivan rezultat. Pobjeda bi bila fenomenalna, ali sa njom ne bismo završili posao. Ima još puno da se igra. U svakom slučaju u Atini želim da budemo pravi, onakvi kakvi možemo biti, jer imamo kvalitetne igrače od kojih su mnogi u veoma dobroj formi”, kazao je Baždarević, naglasivši:

”Za dobar rezultat u Atini moramo uraditi ono na čemu stalno insistiram, mnogo trčanja, borbenosti, zalaganja, želje… I kada tu dodamo taktičke zamisli i tehničke sposobnosti naših igrača, odnosno ako sve to uradimo na terenu uvjeren sam da nećemo izgubiti u Atini”.

Ne misli da su u prva tri kola kvalifikacija u grupi ”H”, bez obzira što imaju tri boda više Grci stekli prednost u odnosu na BiH.

”I prije starta kvalifikacija znali smo da je Belgija favorit za prvo mjesto u našoj grupi. Grci, naši konkurenti za plasman u baraž, imaju tri boda više, ali igrali su sa Kiprom, Gibraltarom i Estonijom. Faktički protiv nas čeka ih prvi pravi ispit i uoči utakmice u Atini može se reći da smo u egalu”, pričao je Baždarević, koji je sa popularnim ”zmajevima” u dosadašnjem toku kvalifikacija pobijedio Estoniju (5:0) i Kipar (2:0), te izgubio od Belgije (0:4).

Sretan zbog Hrvatske, Srbije i Crne Gore

U tri od devet grupa evropske zone kvalifikacija za SP vodeće su reprezentacije zemalja iz regije Zapadnog Balkana, Hrvatska, Srbija i Crna Gora.

”Za mene to nije iznenađenje pogotovo kada je u pitanju Hrvatska koja je vrhunska selekcija. Hrvatska ima tim za velike domete. Zadovoljan sam i sretan što su Srbija, Crna Gora i Hrvatska prve u grupama i ide im dobro. Ipak, neće im biti lako da se domognu Mundijala, jer kao što sam rekao i u našem slučaju, ima još puno da se igra. Bez obzira jako je važan dobar start u kvalifikacijama”, kazao je Baždarević.

Posebno je pohvalio rad stručnih štabova reprezentacija Srbije i Crne Gore.

”Promjene u ovim reprezentacijama su dale efekta. U Srbiji vidi se ogroman napredak. Sazreli su kao ekipa. Selektor Slavoljub Muslin sa saradnicima unio je mnogo dobrih stvari, ali i discipline u njihovoj svlačionici i igri na terenu. Pomaci su evidentni. Crnogorci su veoma dobro, za mnoge, pa i za mene iznenađujuće startovali. Imaju dobar bodovni saldo. Istini za volju imali su i sreće u Rumuniji i utakmici u Danskoj. Međutim, niko ne može da kaže da nisu zasluženo sakupili sedam bodova i na tome selektoru Ljubiši Tumbakoviću i reprezentativcima Crne Gore od srca čestitam”, kaže Baždarević, ocijenivši:

”Slovenci su ozbiljna reprezentacija. Nadigrali su nedavno Engleze. To nije mala stvar. I Makedonci su se malo trgnuli i žao mi je što nikako da se sastave sa malo boljim rezultatima. Kosovo je debitant u kvalifikacijama i svaki bod koji osvoje u ovoj, početnoj fazi velika je stvar za tu reprezentaciju”.

Na pitanje da li je realno očekivati da na Mundijalu u Rusiji 2018. godine nastupe Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Slovenija i BiH, kroz smijeh odgovorio je:

”Uh, da nije malo previše nas ‘jugovića’? Mogu vam reći bilo bi to odlično i bio bih sretan kao malo dijete kada bi se to desilo. Da se Jugoslavija nije raspala u krvi od 90-ih godina prošlog vijeka vladali bismo svjetskim fudbalom. Prisustvovao sam nekima od sastanaka koje je vodio legendarni Miljan Miljanić i strategija je bila da jurišamo na titulu prvaka Evrope 1992. godine, a potom i na trofej namijenjen šampionu svijeta”, prisjetio se Baždarević.

Modrić zaslužuje da uđe u uži krug za Zlatnu loptu

Luka Modrić, prvotimac Real Madrida i kapiten reprezentacije Hrvatske ove godine našao se na širem spisku od 30 igrača, kandidata za Zlatnu loptu.

”Potpuno zasluženo. Luka je imao sjajnu sezonu sa Realom sa kojim je osvojio Ligu prvaka. Malo je nedostajalo da sa reprezentacijom Hrvatske ode do kraja na EURO 2016. Zaslužuje i da se nađe na užem popisu kandidata za Zlatnu loptu. Njemu uz rame i njegov kolega iz reprezentacije Ivan Rakitić. Igrač Barcelone nije ništa lošiji od Modrića”, rekao je Baždarević i zaključio:

”Na prostoru bivše Jugoslavije uvijek je bilo fudbalskih velemajstora. Imao sam sreću da igram sa Safetom Sušićem, Zlatkom Vujovićem, Blažom Sliškovićem, Draganom Stojkovićem, Zvonimirom Bobanom, Davorom Šukerom, Dejanom Savićevićem, Predragom Mijatovićem, Srečkom Katanecom i drugima… Da se neko ne naljuti da nekoga ne zaboravim, pa da ne nabrajam više. U početku igračke karijere divio sam se Luki Peruzoviću i Vahidu Halilhodžiću. Trebali smo vladati svijetom”.

N1

DRUŽE TITO, MI TI SE KUNEMO: Jeziva priča se krije iza nastanka ove čuvene pesme!

Gotovo četiri decenije čula se pesma "Druže Tito, mi ti se kunemo". Slušala se u fabričkim halama, školama, kasarnama, rudnicima, na oranicama.

Međutim, malo je poznato  da  je  ova  pesma  nastala  u potkozarskom selu Bjelajcima. Ispevala ju je Persa Ristić.

Ona je domaćica i učesnik narodnooslobodilačke borbe iz ovog sela. U intervjuu iz 1982. godine ispričala je da se seća dobro svih ofanziva, posebno one kozaračke, kada je od Nemaca i ustaša oterana u Slavoniju.

Početkom oktobra 1942. godine vratila se iz Slovenije. Ponovo je stigla u rodne Bjelajce. Zatekla  je  pustoš na sve strane, popaljene  kuće, izginulo  stanovništvo ili oterano u logore. Persa se seća:­

"Nas  nekoliko  žena  koje  smo  preživele, obilazile  smo njive, pašnjake na kojima nije požnjevena pšenica i pokošeno seno. Skupljajući vlati dozrelog žita, skupljali smo kosti izginulih meštana i boracau vreme letnje ofanzive 1942. godine na Kozari. U tom teškom vremenu prvi put smo zapevale pesmu:

"Grob do groba u zelenom žitu, a Kozara zaklinje se Titu. Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo", rekla je ona tada.

Tako je ova pesma krenula od mesta do mesta, od bitke do bitke.

VIDEO:

(kurir.rs)

Hrvatska rekorder u EU: Sa roditeljima živi 70 posto mladih

Prema broju mladih od 18 do 34 godine koji još žive sa roditeljima, Hrvatska je sa 70 posto rekorder u EU.

 Prema podacima Eurostata, iza Hrvata se nalaze Slovaci, Srbi, Italijani i Maltežani.

"Da biste se odselili od roditelja, treba imati izvjesne prihode. Drugi faktor su cijene nekretnina, visine najma, ljudi to jednostavno ne mogu sebi da priušte, a naredna stvar je sigurno i izvjesna navika i komoditet", tvrdi sociolog Gojko Bežovan.

U tradicionalnim katoličkim mediteranskim zemljama prosjek onih koji žive sa roditeljima uvijek je veći, navode hrvatski mediji.

"Hrvatska ne bi bila među najgorima da država pomaže mladima sa konkretnim mjerama", navodi Bežovan.

(6yka.com)

VIDEO: SRBI I BOŠNJACI ZAJEDNO OBNAVLJAJU ALADŽA-DŽAMIJU U FOČI

Postavljaju se i ističu dostignute pozicije, crvene linije, entitetske i nacionalne granice. Baš zato, otvaramo sasvim drugačiju priču. U Foči se ponovo gradi Aladža dzamija.
U Medžlisu Islamske zajednice ne kriju zadovoljstvo da se ovom remek djelu osmanske arhitekture raduju građani svih nacionalnosti. I grade je radnici svih nacija, i Srbi i Bošnjaci pa i ostali.
S gradilišta poruka da je najvažnije biti čovjek.

VIDEO:

(hayat.ba)

POŠTENJAČINE: Dečaci iz Herceg Novog pronašli vlasnika novčanika u BiH i vratili mu ga!

HERCEG NOVI - Igor Vujičić, Stefan Perović i Ela Popović, hercegnovski osnovci, našli su nedavno novčanik sa 450 evra i 100 dolara, a onda kao pravi mali detektivi ušli u trag vlasniku koji ga je izgubio.

Oni su pronašli Veselina Bilbiju koji živi u BiH i vratili mu i novac i dokumenta. Stefan je pronašao novčanik i kaže nije ni pomislio da ga zadrži.

"Imam telefon, bicikl, meni ne treba novac, želeo sam samo da moji drugari i ja vratimo novac čoveku kome pripada. Ela je uzela novčanik i odnela ga kući da kaže mami šta se dešava" - ispričao nam je Stefan. Igor je pogledao dokumenta, a onda se setio da u košarkaškoj ekipi imaju dečaka koji se takođe preziva Bilbija.

"Drugovi su mi rekli da nema šanse da je to neko njegov, zato što na dokumentima piše da je taj čovjek iz Bosne, a ja sam se setio da je jednom sa našom ekipom na Zlatibor putovao i taj dječak i da i on ima bosanski pasoš. Kontaktirao sam s njim preko "Fejsbuka", a on mi je rekao da je njegov tata izgubio novčanik", potvrdio je sumu novca i ime, pa sam se dogovorio sa Elom da se nađu, i njegov tata je preuzeo novčanik i pare" - ispričao je Igor.

Veselin Bilbija kaže da kada izgubite poslednji cent normalno je da ste očajni, ali pomirio se sa tim da je izgubio novac, i da treba ići dalje.

"Onda me je sin pozvao i rekao mi da su njegovi drugari našli novčanik. Zahvalan sam deci što su mi vratila novac, posebno roditelju koji skoro godinu nije primio platu, a podržao je decu da vrate sav novac i dokumenta. Koliko god da im se zahvalim bilo bi malo", priča Bilbija, i ističe da veruje da bi i njegova deca postupila isto.

"Hteo sam da častim te mališane, ali oni nisu hteli ništa pa sam im kupio čokoladu. Zahvalio bih se i roditeljima koji su decu tako vaspitali" - priča Bilbija.


(kurir.rs)

VIDEO Hodže i popovi pjevaju sevdalinku u glas

Na skupu predstavnika IZ-a, Pravoslavne crkve i vlasti Novog Sada nakon ozbiljnih tema se i zapjevalo.
Na društvenim mrežama objavljen je videosnimak na kojem predstavnici Islamske zajednice Srbije i Srpske pravoslavne crkve u horu pjevaju sevdalinku.

"Kad ja pođoh na Bentbašu" otpjevana je u obje verzije: "Ja joj nazvah dobro veče" i "Ja joj nazvah selam alejk", u videu objavljenom u nedjelju.

Snimak je zabilježen nakon ramazanskog iftara u Novom Sadu, čiji je organizator Rijaset Islamske zajednice Srbije.




"Skupu su prisustvovali i predsjednik Vojvođanske vlade, gradonačelnik Novog Sada… i te večeri je sa gradskim vlastima dogovoren prostor za islamski centar u Novom Sadu", kazao je za Al Jazeeru Mehmedalija Veli, imam šabačko-zvornički, koji je autor snimka.

Veli dodaje da se slični skupovi održavaju i za bajram, a uglavnom završavaju sevdalinkom.

Video je objavio Mustafa Jusufspahić, muftija beogradski.

"Kada DOBRO zavlada, milina je živeti. Mi to znamo i umemo. Neka uče oni koji kažu da ne možemo skupa. Bogu hvala", napisao je Jusufspahić na svom Facebook nalogu.

Izvor: Al Jazeera

Zašto se mnogi Bošnjaci prezivaju Hrvat, a Hrvati - Bošnjak?!

Pod prezimenima Bošnjak i Hrvat upisano je 149 osoba. No, u cijeloj priči o prezimenima zanimljivo je to što su, primjerice, 95 osoba s prezimenom Bošnjak većinom svi Hrvati, dok ih je samo 10 Bošnjaka Veličina slova: a a a Da je kojim slučajem postojao telefon prije 272 godine, u njegovom imeniku za Sarajevo nalazila bi se prezimena poput Simunovich, Jukich, Bagarich, Espo, Struko, Vidovich, Vareska... 

Naime, ovo su imena katolika Hrvata iz 1974. po popisu sarajevske župe, a koji su živjeli u naselju koje se zvalo Latinluk. Latinluk je bio naziv 'mahale' (gradske četvrti) u starom Sarajevu u kojoj su živjeli katolici. U njoj su dubrovački trgovci imali svoju koloniju, a i ostali stanovnici ove mahale bili su velikim dijelom katolici koji su tu imali i svoju crkvu. Uspomena na ovu mahalu sačuvana je do novijeg vremena u nazivu Latinske ćuprije, no još uvijek poneki stari Sarajlija će ovu četvrt grada nazvati Latinlukom. Latinluk i Hrvatin Naime, Vrhbosna ili Sarajevo oduvijek je bio velik "zalogaj" za historičare, jer Vrhbosna nije samo ime nadbiskupije, nego historijski geografsko-političko ekonomski naziv za cijeli kraj koji je u okviru spomenute oblasti i kasnije kroz vijekove u različitim historijskim razdobljima uvijek uspijevao sačuvati poneku svoju političku, upravnu i crkvenu cjelinu.

Ako se još malo vratimo u historiju, ne smije se zaboraviti ni da se jedan gradski dio Sarajeva i danas naziva Hrvatin. Prema istraživanjima koje je objavio fra Andrija Nikić, u Hrvatinu je, prema popisu iz 1910., živjelo 1627 katolika, te 12 grkokatolika, dok danas u Hrvatinu živi jedna ili dvije hrvatske obitelji. Vraćajući se na prezimena s početka teksta razvidno je da su se neka i danas zadržala, te da se ona koja su se završavala na "ich" izgovaraju s "ić". Tako prezimena iz Latinluka Jukich, Bagarich, danas se pišu i izgovaraju Bagarić i Jukić. Korijeni u BiH No, prema nabrojanim prezimenima jasno je kako nema obitelji iz tog vremena koje su se prezivale Bošnjak ili Hrvat. Ni u ostalim sarajevskim naseljima od prije 272 godine, prema popisu kojim je raspolagala Sarajevska župa, nema spomenutih prezimena Bošnjak i Hrvat.

Međutim, u današnjem telefonskom imeniku sarajevskog telekoma to više nije tako. Pod prezimenima Bošnjak i Hrvat upisano je 149 osoba. No, u cijeloj priči o prezimenima zanimljivo je to što su, primjerice, 95 osoba s prezimenom Bošnjak većinom svi Hrvati, dok ih je samo 10 Bošnjaka. Zbog svojih prezimena često se nađu u šaljivim zgodama, posebno kada na nekom šalteru kažu svoje prezime, a nakon toga i ime, tada službena osoba s čuđenjem bilježi podatke osobe. S druge strane, sve osobe s prezimenom Hrvat u telefonskom imeniku, a njih je 44, su redom bošnjačke nacionalnosti. Većina prezimena Bošnjak imaju svoj korijen u Hercegovini, dok prezime Hrvat ima svoje korijene u Bosni. Inače su neka prezimena kod Bošnjaka izvedena iz riječi Hrvat, i vrlo su česta. Tako su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvacic, Hrvatovic, Hrvatinovic itd., većinom Bošnjaci.

(Večernji.ba/DEPO PORTAL)

VIDEO Ivan Pernar šokirao Hrvatsku javnost: Što nam je donijela EU i NATO? Katastrofu za Hrvate.

VIDEO:

"Efendija, nemoj ti da se petljas u moj licni zivot, ja je volim zbog sebe a ne zbog tebe."

Subota je bila, dan našeg vjenčanja, par godina unazad.
Da bi ova priča imala smisao za vašu stranicu ja sam musliman, ona je pravoslavka/kršćanka.
Oženio sam je jer je u mojim očima drugačija od drugih, ima u sebi ono nešto što za mojgušt vjerovatno nema nijedna druga žena.
Vjernik sam djelomice, ali ništa zaista pretjerano a ni moja draga nije nešto posebno vjernica al se pridržava donekle svojih vjerskih obreda.
No, da ne dužim puno, živimo u jednom multietničkom gradu u Bosni i Hercegovini, sretni i zadovoljni i bez prevelikih osuda kao što su bile kada smo se tek uzeli.
Prije par mjeseci sam bio u društvu s efendijom, koji mi je počeo priču o tome kako mi djeca moraju biti muslimani i kako bi poželjno bilo i da moju ženu konvertujem u islam i da kao takvi funkcionišemo...

Kada je završio svoje pametnovanje i propovijed, toliko me je bio naljutio da sam mu prosto morao odgovoriti:
JA EFENDIJA ŽIVIM SVOJ ŽIVOT, TI ŽIVIŠ SVOJ ŽIVOT, TI NEMOJ DA SE MIJEŠAŠ U MOJ ŽIVOT JER SE NI JA U TVOJE ODLUKE NE MIJEŠAM, TI ĆEŠ SUTRA ODGOVARATI ZA SEBE KAO ŠTO ĆU I JA ZA SEBE. MOJA DJECA ĆE U MOM SLUČAJU BITI ONO ŠTO ONA ODLUČE, A NE ONO ŠTO TI ODLUČIŠ, MOJA ŽENA ĆE BITI ONO ŠTO JESTE ANE (OPET) ONO ŠTO TI ŽELIŠ. VI STE ISTI KAO POPOVI, IMATE SVOJE CJENOVNIKE, ŽIVITE U LUKSUZU, KRIJETE SE IZA BOGA ZA SVAKO (NE)DJELO, I TI SI NAŠAO MENI DA GOVORIŠ ŠTA KO MORA BITI !!!

SMIJEH ZAGARANTOVAN Bosanski humor: Ovo je najbolja skrivena kamera ikada! (VIDEO)

Ova skrivena kamera snimljena je neposredno nakon rata u BiH, a željala je da oraspoloži ratom napaćeno stanovništvo, te da se barem na ovaj način pokuša vratiti osmijeh na njihova lica. Nema humora nad bosanskim humorom, zar ne? Pogledajte najbolju skrivenu kameru ikada: VIDEO:

(novi.ba)

Njemačka: Otkaz zbog nacističkog pozdrava na radnom mjestu

Radni sud u Hamburgu potvrdio je izvanredni otkaz vozaču iz tog grada koji je kolegu pozdravio tzv. Hitlerovim pozdravom, javljaju njemački mediji.

“Hitlerov pozdrav podizanjem ispružene ruke predstavlja jak i nedvosmislen razlog za izvanredni otkaz. Ova gesta predstavlja nacistički simbol koji se ne mora trpjeti unutar radnog odnosa”, stoji u obrazloženju suda iz Hamburga.

Otpušteni radnik se prethodno žestoko posvađao s predsjednikom radničkog vijeća tvrtke u kojoj je radio, a zatim mu salutirao kao Hitleru i nazvao ga nacistom. Poslodavac mu je zbog toga uručio izvanredni otkaz.

Otpušteni je uložio žalbu tvrdeći kako on, s obzirom da je turskog porijekla, nikako ne može biti nacistički simpatizer pa je prema tome i razlog otkaza nevaljan.

Suci Radnog suda su odbacili su njegove argumente usredotočivši se na zabranu isticanja simbola nacističkog režima u javnosti i uvrede kolege.

Nacistički pozdravi, u pisanoj formi ili verbalni, u Njemačkoj su zabranjeni i kažnjavaju se s do tri godine zatvora.

(6yka.com)

Pismeni rad srednjoškolca mnogima u regionu otvorio je oči

Djevojčice se ugledaju na sponzoruše i starlete a dječaci na kriminalce. Sve je više i više nekulturnih i bezobraznih ljudi, naravno i neobrazovanih. Kada bih sutra pao na ulici, niko ne bi prišao da mi pomogne, samo bi me preskočili. Obrazovne ustanove liče na estradu, goli stomaci, kratke suknje, pirsinzi, samo im još mikrofon fali. U mojoj kući ne može ni dan da prođe bez svađe ili rasprave.

 Putem redakcijske pošte do medija u Srbiji došao je pismeni rad jednog 16-godišnjaka, učenika trećeg razreda srednje Ugostiteljske škole na temu „Stojim po strani i posmatram“.

Njegov rad je ocijenjen odličnim, a mi ga prenosimo u cjelosti.

“Stojim po strani i posmatram… Ponekad mi dođe da naglas zaplačem kad pogledam kakvo je stanje u našoj državi. Svakoga dana se nadam da će jednom biti bolje. Budim se, sanjao sam još jedan u nizu neostvarenih snova. Sanjam kako je frižider pun namirnica koje nama obezbjeđuju život. Svi smo složni i na okupu. Majka i otac užurbano kreću na posao, vodeći računa da ne zakasne ni minut.

Trzam se iz tog sna i shvatam da kasnim na doručak, a za doručak bukvalno ništa. Otac nezaposlen sjedi u fotelji i sluša laži i bljuvotine takozvanih političara koji su kupili diplome. Svakoga dana pričaju nove laži koje ljudima ispiraju mozak. Brat, diplomirani fizioterapeut, konobariše u nekom starom restoranu. Ljudi nemaju ni za hljeb dok se oni bahate. Majka je jedina koja nas održava u životu, pravi je stub porodice. Takva je država da sa diplomom nekog fakulteta možeš samo da obrišeš prašinu. Uopšte nema posla jer su sva radna mjesta popunjena preko veze, dovoljno je samo da odneseš novac i bocu nekog skupocjenog pića i već si od ponedjeljka na radnom mjestu.

Djevojčice se ugledaju na sponzoruše i starlete a dječaci na kriminalce. Sve je više i više nekulturnih i bezobraznih ljudi, naravno i neobrazovanih. Kada bih sutra pao na ulici, niko ne bi prišao da mi pomogne, samo bi me preskočili. Obrazovne ustanove liče na estradu, goli stomaci, kratke suknje, pirsinzi, samo im još mikrofon fali. U mojoj kući ne može ni dan da prođe bez svađe ili rasprave.

Zajmimo se da vratimo zajam i tako u nedogled. A ja… ja stojim po strani i posmatram. Shvatam da bukvalno ne mogu ništa da učinim, nemoćan sam i mali. Niko ne želi da me sasluša… Pored svega i dalje ostajem pozitivac, mladi buntovnik koji veruje u bolje sutra.”

(6yka.com)

STOP ŠOVINIZMU Dok politika vodi prljavu igru, Željka i Sadik piju jutarnju kafu u Srebrenici

Ne smiruju se tenzije otkako je Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (CIK BiH) objavila rezultate izbora za načelnika opštine Srebrenica. Govori se o brojnim neregularnostima tokom izbornog procesa, ali se pominje i mogućnost da će Bošnjaci početi da se iseljavaju, nakon što je prema posljednjim rezultatima zajednički kandidat srpskih stranaka pobijedio u trci za prvog čovjeka Opštine.

Lokalne izbore koji su u BiH održani 2. oktobra, kako kažu, neće priznati neke političke partije, ali i udruženja koja okupljaju porodice žrtava genocida, a koja su pokrenula prijavu protiv svih članova CIK-a.

Dok se političari igraju Srebrenicom već godinama, građane ovog gradića na istoku Bosne malo ko pita šta se to u njihovim životima mijenja nakon izbora.

Sadik Begović i Željka Milovanović su prve komšije u Srebrenici. Već godinama, prvu jutarnju kafu piju zajedno. Razgovaraju. Željka je tu sa porodicom, a u težim poslovima uvijek pomogne osamdesetjednogodišnjem Sadiku.

"Sluša me, hrani", priča Sadik o svojoj komšinici, ali pominje i druge sa kojima godinama živi.

"I Fata moja i Šefket, super, odlično je sve", kaže kratko dok pije prvu jutarnju kafu sa Željkom.

Željka kroz osmijeh kaže kako se zabrinu ako se ne vide samo jedan dan.

"Jedan dan ako me nema odmah pita gdje si, a njega ako nema jedan dan moji ukućani odmah kažu da idem da vidim je li živ", iskreno će Željka.

                                                                  Nije važno ko je načelnik, samo da se krene naprijed: Sadik Begović i Željka Milovanović


Srebrenica je već sedmicama u centru pažnje zbog nedavno održanih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. Prema rezultatima Centralne izborne komisije načelničku funkciju naredne četiri godine obnašaće zajednički kandidat srpskih stranaka Mladen Grujučić. On će naslijediti Ćamila Durakovića koji je na ovoj poziciji bio osam godina. Ta činjenica neće bitno uticati na Sadikov i Željkin život.

"Nisam ni ovoga vidio evo četiri godine, ne moram ni ovoga. Samo da je mir i nikakvih problema neće biti. Samo da krene, da narod se zapošljava, da radi, pa ko god bio", ističe Sadik, dok je Željka dodaje da im je potpuno svejedno ko je na čelu opštine.

No, ne misle svi u Srebrenici kao ovo dvoje ljudi. Dok jedni slave pobjedu, drugi se pribojavaju da li će Bošnjaci, oni koji su se vratili, početi ponovo da odlaze.

Rezultati izbora duboko su, još jednom, zarezali u još svježe rane u gradu u kom je počinjen genocid.

Analitičarka Ivana Marić vjeruje da je Srebrenici potreban ekonomski napredak kako bi krenula naprijed.

"Upravo oni koji bi trebali da se trude da ta općina oživi, mislim da rade na tome da ona zamre, pa je neko i dobru uporedbu napravio da je, u stvari, od Srebrenice napravljen Černobil, jer zaista je to slika koja se šalje iz Srebrenice već dvadeset godina a toliko novca je uloženo da se moglo napraviti da se bar malo oživi taj grad. Međutim, nekome izgleda odgovara da Srebrenica ostane vječno grad koji će izazivati sažaljenje i na kojem će se skupljati donacije", ocjenjuje Ivana Marić.

(slobodnaevropa.org)

Zašto se čuditi masovnom uvjerenju da je nekad bilo bolje?

Posao mi je takav da sam najznačajniji dio dana u kolima – i na, uglavnom, bosanskohercegovačkim cestama. I vrlo često sam u situaciji da zbog prometnih prekršaja, prekoračenja propisane brzine uglavnom – vozio si 70, a dopušteno je 50 ili tome slično – moram plaćati i kazne. Ne daj Bože da prigovaram. Pravila ponašanja su svugdje, pa i u prometu, zato da ih se poštuje – a njihovo kršenje svugdje u svijetu, pa i ovdje, podrazumijeva sankcije. I ne samo to. Treba biti pošten, nerijetko mi se i kroz prste progleda – a ne mora se.

Ne radi se, dakle, o mojem negodovanju – ni prema prometnim propisima ni prema postupanju ljudi koji me, zbog kršenja tih istih propisa, ponekad i sankcioniraju. U pitanju je, naprotiv, nešto sasvim drugo. U vikendu iza nas, naime, doživjeh zanimljivo iskustvo – da na putu od nekih tridesetak kilometara napravih prometnih prekršaja kao nikada u svom životu, a da ni trenutka ne razmišljah kako bi zbog toga mogao i ostati kraći za koju desetinu konvertibilnih markica, pa i za vozačku koji mjesec-dva.

O čemu se, zapravo, radi? Na povratku kući me, na prostoru jedne županije, pređe kolona pod policijskom pratnjom. Policija naprijed, policija pozadi – rotirajuća svjetla kod jednih, rotirajuća svjetla kod drugih. I ja je, naravno, odlučim pratiti – jer, tako sam siguran da me neka druga policijska ophodnja neće presresti, saopćiti mi povredu prometnih propisa, kazniti me. I, iskreno, slijedećih tridesetak-četrdeset kilometara navozih se k’o nikada. Stotinu kilometara, na sat dakako, kolona pod policijskom pratnjom, stotinu kilometara ja, stotinudvadeset oni, isto toliko ja. I tako, sve do granice sa susjednom županijom – na kojoj kolonu preuze druga policijska postava. Kako se ona ponašala, ne znam – jer sam smjenu policijskih pratnji iskoristio da kolonu zaobiđem i produžim. Ali, znam da je do tada, dok kolonu pratih, na putu oči bolo toliko prometnih znakova ograničenja – na četrdeset, pedeset, šezdeset na sat. Tko, međutim, mari za njih, ograničenja vrijede za raju – za državu ne.

Zašto sve ovo ispričah? Zbog policije, ako ćete mi vjerovati, ne. Iako, teško da takvo ponašanje i ovog državnog organa možete sresti tamo gdje pravna država funkcionira. Ovdje, međutim, opisano iskustvo – a ono je samo jedno u nizu svakodnevnih, i u različitim oblastima života – na najzorniji način oslikava stvarno stanje stvari. I ne tiče se samo policije – nje, možda i najmanje – nego i javne uprave, školstva, zdravstva, svega ostaloga što slika države može biti.

Ali, ruku na srce, na stup srama ne treba pribijati ni njih. Jer, sve ih, takve kakvi jesu – a, rekao bi narod, ne daj ih Bože nikome – treba zahvaliti karakteru političkih procesa koji ovu zemlju obilježavaju, i karakteru političkih filozofija bez kojih bilo ne bi ni tih i takvih političkih procesa.

Zamislite, primjerice, dojučerašnjega člana državnoga predsjedništva u nekoj drugoj zemlji, u kojoj postoje pravila igre i u kojoj se za svoje čine odgovara pred zakonom. Bi li, hoću reći, i tamo dojučerašnji šef države – kao što prethodnih dana Nebojša Radmanović čini ovdje – mogao izjavljivati kako će na predstojećem saboru stranke biti usvojena i rezolucija „o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj, koja označava krajnji cilj naroda koji živi u Srpskoj i spremnost stranke da predvodi narod na tom putu“.

Ali, to nije sve. BiH je i jedna od zemalja s najvišom stopom kriminala i korupcije – i opet su za to „zaslužni“, ne siroti narod nego oni koji političke procese i oblikuju. BiH je, potom, zemlja u kojoj je broj njezinih građana danas – ako su točne informacije koje u javnost cure iz statističkih zavoda ove zemlje – manji za nekih 17-18% u odnosu na vrijeme od prije četvrt stoljeća.

I ne samo to. Sreća što više njezinih stanovnika danas ne posjeduje hrvatsku putovnicu. Jer, oni koji su imali sreću da je dobiju, svakodnevno „cure“ preko bosanskohercegovačkih granica – i to, ne sami nego s čitavim obiteljima. A, zašto? Zato što ovdje posao mogu samo sanjati – i što, dakako, od zraka ne mogu živjeti.

A oni, koji ni prstom nisu maknuli da im posao osiguraju – jer su se bez ostatka „posvećivali“, a „posvećuju“ se i danas, „obrani“ nacionalnih interesa i prava na nacionalni „opstanak“ – to gotovo ni ne primjećuju. Dapače. Važna im je jedino „borba“ za nacionalno. I Boga su, kako se nedavno izjasni jedan „neposlušni“ franjevac, umjeli zarobiti u nacionalne “torove”, i njega su umjeli nacionalnim zidinama okovati, i religiju su uspjeli nacionalizirati.

A ekonomsko pražnjenje zemlje? Pa, reći će, zar je to problem? Kao, ekonomske migracije su budućnost ujedinjene Evrope – i zašto im se, onda, čuditi. Ma nemojte. Ako je to evropska budućnost, valjda bi migracije trebale biti u svim smjerovima. Zašto ih, onda, ovdje imamo u samo jednom smjeru – odavde prema tamo? I zašto nitko otuda ne dođe svoju sreću potražiti ovdje? Pa, jer ovdje, zbog onih koji nam desetljećima pričama o nacionalnim interesima i nacionalnom opstanku „kašu mijese“, svoju budućnost, što se ljudi drugih meridijana tiče, planirao ne bi ni lud – kamo li normalan.

I, čemu onda iščuđavanje istraživanjima javnog mnijenja, i rezultatima kako je prije provale „demokracije“, i prije provale „ljudskih sloboda“, bilo bolje no što je danas? Nedavno je, mediji su o tome izvještavali, jedan hrvatski portal proveo istraživanje nad populacijom starijom od 45 godina na prostoru Hrvatske i BiH – i dobio rezultate kojima se samo „neupućeni“ mogu iščuđavati.

U BiH, primjerice, a puno drugačije nije ni kod zapadnih susjeda, preko devet desetina u istraživanje uključenih dijele uvjerenje kako se nekad, prije navale demokracije balkanskoga tipa, živjelo bolje no što se živi danas. Skoro isto toliko ih, nakon što je iskusilo „blagodati“ balkanske višestranačke demokracije, u povratku u jednopartijski sustav ne vidi ničeg lošeg. Na koncu, usprkos svakodnevnom ispiranju mozgova, pozitivnom osobom Tita i danas smatra 65%, dvije trećine svih građana iznad 45 godina života – oni, dakle, koji iskustvo Titova vremena imaju i sami.

Zbog javnog komentiranja prethodnih podataka će mi se – iako, podaci nisu moji, i do njih nisam došao ja nego neki sasvim drugi, usto i klinci koji vremenu nekadašnjem ni biološki nisu pripadali – i samom prišiti etiketa nostalgičara. Pa, što onda? Nemam, ako već hoćete, ništa ni protiv toga. Jer, istina je, nostalgija me pokatkad i osvoji. Ali, čemu se čuditi? Pa, zar je nostalgija za boljim svetogrđe? A ono je vrijeme, slažem se s preko 90% Bosanaca i Hercegovaca iznad 45 godina života, bilo značajno bolje od ovog kojeg živimo danas.

Autor: Slavo Kukić

Izvor: tacno.net