"Kao Srbin koji skoro deset godina živi u Dubrovniku, sa velikim žaljenjem moram da konstatujem da je u tekstu „Novosti” iznet niz netačnih i neproverenih informacija Dubrovnik OPOMENU izrekom Edmunda Burkea da je za pobedu zla nad dobrim jedino potrebno da dobri ljudi ne učine ništa, dobio sam potrebu da vam se obratim povodom teksta "U Dubrovniku zatiru sve što je srpsko", autora Marka Lopušine, objavljenog u "Novostima" 13. decembra. Kao Srbin koji skoro deset godina živi u Dubrovniku, sa velikim žaljenjem moram da konstatujem da je u pomenutom tekstu iznet niz netačnih i neproverenih informacija. Naveli ste da Srbi u Dubrovniku svakodnevno strahuju za svoje živote i da se plaše da se izjašnjavaju kao Srbi. Na veliku sreću nas Srba u Dubrovniku, ove vaše tvrdnje nemaju apsolutno nikakvo uporište u realnosti. Evo, ja sa Srbin i svuda se tako izjašnjavam kada me neko pita odakle sam, čak i u svakodnevnom govoru koristim svoj, ekavski dijalekt i za sve ove godine nisam primeti'o da to nekome smeta. Zatim se navodi da se srpska crkva u Dubrovniku konstantno ućutkuje, iako autor ove, nimalo bezazlene, tvrdnje nije potkrepio nekim ozbiljnim dokazima, na primer izjavom nekog zvaničnika SPC u Dubrovniku.
Umesto toga, novinar se poziva na izjavu izvesnog Dragana Drakulića, čoveka koga je, kako sam tvrdi, u prolazu zatekao u porti ispred crkve. Pošto autor to nije uradio, juče sam telefonom pozvao Stevu Kovačevića, sveštenika SPC u Dubrovniku, i u razgovoru smo konstatovali da je tekst, u najmanju ruku, neobjektivan i netačan, da ne upotrebim neku drugu reč. Takođe, sveštenik Kovačević me je ovom prilikom obavesti'o da ni on, niti bilo koji član uprave crkve ne poznaje izvesnog Dragana Drakulića na koga se autor sve vreme poziva u tekstu! Još se navodi i da je kao posledica "prevoda" na hrvatski jezik, crkva preimenovana u Sv. Blagoviještenja, pa ću morati da vam skrenem pažnju na činjenicu da se crkva još od svoje izgradnje 1887. zove upravo tako: Crkva Sv. Blagoviještenja. Dakle, reč "blagoviještenje" nije hrvatski prevod srpske reči "blagovesti", već je to reč koju sami Srbi sa ovih prostora koriste u svom dijalektu. Takođe, nije istina da delikvent koji je 2013. godine napisao pogrdan natpis na zidu crkve nije uhapšen, naprotiv. Pošto iz svega što sam argumentovano naveo može jasno da se zaključi da položajSrba u Dubrovniku nije ni izbliza tako loš kao što ste naveli, prosto se pitam šta ovajvaš članak ima za cilj! Siguran sam da nema za cilj da doprinese poboljšanju međuljudskih odnosa. Slažem se da je, nažalost, bilo i nekih pojedinačnih incidenata u proteklih deset godina, ali mi zaista nije jasno zašto se tome pridaje toliki značaj, jer sam uveren da su ovi pojedinačni incidenti beznačajni, naročito u poređenju sa gomilom svetlih primera i pozitivnih iskustava, koji šalju jednu sasvim drugačiju poruku."
Za nekog genije i oličenje mudrosti, za druge pre svega pošten čovek. Nikola Šećeroski (1934 - 2008) bio je kandidat za predsednika Srbije 1990. Iako nije najbolje prošao na izborima, neke od njegovih rečenica se još prepričavaju.
Kad postanem predsednik zabraniću kafenisanje!
Šećeroski je, na primer, imao sasvim osoben ekonomski plan, da neradnike nauči da rade, a ne da ispijaju šest ili sedam puta kafu na dan. "Da li onaj što radi na njivi ili rudniku pije kafu i priča s kim je bio sinoć?"
Nikola Šećeroski rođen je u selu Radožda, na obali Ohridskog jezera, a bio je optužen da je pravio i četke i metle.
- A nisam to radio, ali, bio sam optužen da ih jesam pravio. Bio sam uhapšen, pa pušten, u stvari i nisam skroz, jer su mi obukli onu košulju što se kopča pozadi. Ali zato nisu krive četke i metle već pravosuđe - pričao je Šećeroski.
Najavljivao je i da će kad postane predsednik namestiti zube, presaditi kosu.
- A četke i metle mi više ne padaju na pamet. Ima da sprečim narod da umire od infarkta, imam pronalazak, na sebi sam ga lično isprobao. Razvod braka nema da bude, nema da bude rasturanja porodice, nema da više budu deca ko pilići - jasan je Šećeroski.
Sara Kašiković, prelijepa Stočanka, bila je zaljubljena u svog komšiju Salka Buzaljka, koji je živio na drugoj strani rijeke Bregave.
U znak sjećanja na svoju ljubav, Sara je podigla most i hotel.
O Sarinom mostu, koji se nalazi na desnom kraku Bregave, mnogi ne znaju tačnu priču. Postoji nekoliko verzija priče o nesrećnoj ljubavi, sa malim razlikama prenosi Mojahercegovina.
Sara i Salko su živjeli na suprotnim stranama rijeke, i bili su ludo zaljubljeni. Njihova ljubav je bila neprihvatljiva u to vrijeme jer su bili različite vjere, pa su se ljubavnici viđali krišom. Tako je Salko prelazio Bregavu bez obzira da li je rijeka bila mirna ili nemirna, plitka ili duboka, sve dok ga jedne noći nije odnijela nabujala rijeka, piše mojahercegovina.com.
Druga verzija kaže da joj je otac zabranio da bude sa Salkom i na silu je udao za drugog čovjeka. Kao simbol neuništive ljubavi je izgradila hotel “Evropa” na mjestu gdje se sastajala sa Salkom. Hotel je imao visoko potkrovlje sa dvije sobe i dva mala prozora sa kojih je Sara gledala na drugu stranu obale i čeznula za Salkom. Dok je jednog dana gledala sa prozora, sjetila se da sagradi i most, koji i danas stoji.
Priču od dvoje ljubavnika je dugo istraživao novinar i književnik iz Ljubuškog, Dušan Musa. Priču je prvi put čuo od svog profesora. On smatra da priča o mostu i Sari Kašiković nije šire poznata zato što je niko nije prezentovao i zapisao, i da na našim prostorima takve priče nisu u trendu.
– Čim mi je profesor ispričao priču, odmah sam otišao da slikam most i prvi put sam objavio priču. Mislim da je to bilo 2013. godine. Ove godine sam putovao prema Dolu i na mostu sam vidio dvoje mladih, izašao sam iz auta, mladima nisam htio da smetam, ali su pored mosta bile dvije gospođe. Jedna je rekla da nije iz Stoca pa o priči ne zna mnogo, dok mi je druga ispričala svoju verzije priče koje se malo razlikovala od one koju sam čuo od profesora. Naravno, priču sam objavio sa nekim izmjenama i dopunama- priča Musa.
– Sara je bila čudo od žene! Hotel “Evropa” je otvorila još za vrijeme turske vladavine. Zahvaljujući njenoj vještini, hotel je preživio Hercegovački ustanak (1875.-1878) i nastavio sa radom. Zamislite, Stolac je prije 150 godina imao hotel, a danas ga nema- zaključuje književnik.
Dizajn tim centrale Vibera u Tel Avivu je izradio stikere u kolekciji "Young Love In" koji imaju za cilj da predstavljaju glavni grad Srbije i prommovišu Beograd kao svetsku turstičku destinaciju Na tim stikerima će se nalaziti tridesetak osobenosti Beograda, a on će biti dostupan na srpskom i engleskom jeziku.
Dizajn tim iz centrale u Tel Avivu izradio je stikere, čiji vizuelni sadržaj predstavlja glavni grad Srbije i koji imaju za cilj da promovišu Beograd kao svetsku turističku destinaciju. Beograd je izabran da se nađe među prvih deset svetskih metropola koje su postale globalno dostupnih i omiljenih “Young Love In…”.
Naime, popularni par svoju ljubav ovoga puta doživaljava upravo u glavnom delu Srbije, kraj spomenika Pobedniku, na sastanku “kod Konja”, zabavljajući se na našim rekama, vozeći bicikl Savskom promenadom, šetajući Skadarlijskom kaldrmom i gustirajući domaće specijalitete “kulirajući” na kultnim mestima.
“Katkada se čini da ništa ne vrijedi govoriti, da je sve posve svejedno tko što radi, jer uvijek pale iste ideje, isti strahovi, iste utvare i da se stalno može s istim idejama pobjeđivati. Žalosno je i mučno promatrati laž, nesposobnost, mržnju, pa još mučnije gledati kako birači nikada ne kažnjavaju one koji na takvim politikama inzistiraju.”
Profesor Tvrtko Jakovina, pročelnik Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i, po mnogima, vodeći hrvatski istoričar modernog doba u intervjuu za BUKU govori o narušenim međunacionalnim i državnim odnosima u regionu, sveprisutnim tenzijama u BiH, porastu nacionalizma i revizionizma, te opštoj opijenosti radikalnim fašističkim pokretima iz Drugog svjetskog rata.
Gospodine Jakovina, u posljednje vrijeme je postalo mučno gledati šta se dešava u BiH, Hrvatskoj i Srbiji? Od rata nikad nisu bili napetiji odnosi, šalju se prijeteće poruke, a mnogi prizivaju neke nove ratove. Kako Vi gledate na cijelu ovu situaciju?
Promatrati zbivanja u gotovo svim zemljama Jugoistične Europe, međusobne odnose, već je dugo vremena vrlo tužno. Ne radi se samo o nemogućnosti da se bilo tko kome iskreno ispriča. Isprika je bilo puno, ispričali su se predsjednici Mesić, Josipović, Tadić, Marović, Đukanović, neki bosanski političari, pa ništa. Nitko se isprikom ne zadovoljava. Ne radi se ni o ljubavi ili neljubavi - ljubav se ne postiže umjetno. Lažne ljubavi neće sačuvati dobre odnose.
Ali šta hoće?
Ako se već inzistira na lošem, ratu, mržnji, a bez izgleda da se iznova zarati, možda bi bilo dobro da se u neljubavi pokušava razvijati neke od točaka koje su važne za dobar i normalan život?
Ako neprestano inzistirate na mržnji i ne želite da se sukob zatvori, onda inzistirate da se rane neprestano gnoje. Političke elite ne mogu se okrenuti budućnosti, ali bi bilo već puno da ponude neke politike koje će pomoći u stvaranju novog svijeta i svima nama da lakše živimo u novom svijetu. Žalosno je i mučno promatrati laž, nesposobnost, mržnju, pa još mučnije gledati kako birači nikada ne kažnjavaju one koji na takvim politikama inzistiraju.
U BiH, koja je prethodnih nekoliko mjeseci pravo bure baruta, svakim danom je situacija sve napetija. Posebno uz vjetrove koji, svako malo, duvaju preko nje sa istoka i zapada. Do čega bi ovako konfliktna situacija mogla da nas dovede?
Još u Bosni i Hercegovini neće biti rata. Nije ga bilo ni prije, neće ni poslije referenduma u Republici Srpskoj. Neće se još neko vrijeme dogoditi, čak ni ako sve ostane kako je sada, i ako se i dalje bude inzistiralo na podjelama. To ne treba biti utjeha, jer prilike se neće popravljati, standard neće rasti, nezadovoljstvo se neće smanjivati. No, s Hrvatskom u NATO i EU, Crnom Gorom na brzom putu prema euro-integracijama, Srbiji koja sve brže napreduje, naravno da će sve imati povoljni učinak na BiH. Mislim da je ovakav scenarij izvjesniji, od scenarija koji bi uključivao mržnju koja će eksplodirati u ratu. Važno je, međutim, shvatiti da se može jako dugo živjeti u velikoj i sve većoj bijedi. I to je problem koji bi trebali prepoznati odgovorni političari, ali i birači.
Ali to se ne dešava. Niko ne prepoznaje potrebu za promjenom na bolje. Gdje je nestao zdrav razum, ako već ne možemo da iskorijenimo iz naših društava taj negativni nacionalizam koji je toliko nabujao kod nas?
Istina, katkada se čini da ništa ne vrijedi govoriti, da je sve posve svejedno tko što radi, jer uvijek pale iste ideje, isti strahovi, iste utvare i da se stalno može s istim idejama pobjeđivati.
To što se utvare pokažu lažnima, smiješnima, nema baš nikakvog utjecaja na birače, pa onda niti na medije, ni na političare. Možda inzistiranje na strahovima prošlosti nije dovoljno u svim državama da pobjedite na izborima – pogledajte HDZ Tomislava Karamarka u Hrvatskoj – ali još uvijek je sve to dovoljno da dajete glavni ritam politici, da neprestano zaoštravate, da nikako ne možete isplivati na površinu. Dovoljno je sve, dakle, da stanje zadržite lošim i to vrlo dugo. Zdravog razuma neće biti ako se na tome ne bude radilo u školama – a to se neće dogoditi.
Postoji i brži, ali slabašniji put, tako da se pojave prosvijećeni vladari, koji su na neko vrijeme sposobni dati ton političkim zbivanjima, a članovi partija ionako slijede svaku politiku koju im šefovi nameću. No, to je, kao što sam rekao, slabiji put, jer on traje sve dok traje vođa. To su one neiskrene politike, lažne isprike.
Za sada svugdje prolazi ta nacionalistička politika, pa se čak, zarad trenutne koristi, svakim danom sve više insistira na reviziji ustaštva i četništva, kako u Hrvatskoj tako i Srbiji, dok je u BiH to čak postalo potpuno normalno. Dokle će svi na to žmiriti, uz osude takvih dešavanja u susjednim državama, koje takođe svima dođu kao neka vrsta samopromocije i način za stvaranje tenzija?
Četnišvo i ustaštvo je rehabilitirano do toče do koje to može da ide. Četništvo je sad bez ostatka samo jedan od savezničkih, antifašističkih, pokreta. A ustaštvo, koje se ne može rehabilitirati u svijetu u kojem živimo, relativizirano je do krajnosti. Da bi oba ova pokreta mogla ući u novu interpretativnu paradigmu, morate posve poniziti sve drugo, morate od antifašističke borbe napraviti komunistički pakao i ništa drugo. Ono što zabrinjava, nije samo da ne postoji dijalog, već da se na primjerice, ustašovanje iz Hrvatske, odgovara s podacima koji su sasvim sigurno preuveličani. To što u Jasenovcu nije ubijeno 700.000 ljudi, ne čini ga manje lošim i užasnim. No krivo je inzistirati na netočnim podacima i očekivati da će druga strana koja frizira i laže, na takvo osporavanje odgovoriti normalno.
Ali na kraju, svi se opet pozivaju na antifašizam i slobodarski duh.
Naravno, svi i dalje govore o antifašizmu, jer antifašizam jest baza našeg svijeta. Razgovarao Milovan Matić
U emisiji "Šerbedžija, brionski razgovor", emitovanoj na RTS-u, Rade Šerbedžija (70) govorio je o svojoj karijeri u Jugoslaviji i jagnjetini u Holivudu i slavnim prijateljima, zašto ga otac nikada nije prihvatio kao glumca i kako je preživeo rat.
Počeo sa pisanjem pesama, pa otišao na glumu
Za glumu sam se odlučio u jednom trenutku, iako sam najpre hteo da studiram književnost, jer je pisanje pesama je bila moja prva ljubav... Za jedan dan škole u vinkovačkoj gimnaziji recitovao sam sa svojim prijateljima, tada uspešnim glumcima u Zagrebu, Vanjom Drah i Ivom Ficijem. Za njih je to bila obična tezga, a ja sam bio dobro pripremljen. Posle te pripredbe, Vanja kaže Ivu, 'U, što nas je ovaj mali sredio'. Onda su mi obojica rekla 'Ti mali moraš ići na glumu' i tako je to krenulo.
Moja karijera nije rezultat neke promišljenosti, sve je bio slučaj i sreća. Toliko imam prijatelja koji su možda imali interesantnija lica od mene da igraju uloge koje su meni pripale. Mislim da je to uglavnom sreća; potrebna je neka posebnost i interesantnost da zaslužiš tu sreću, da te gurne negde i otvori ti vrata a onda sve zavisi od tebe: da li si čvrst, pametan, interesantan...
Ja sam u Holivud stigao zahvaljujući filmu "Pre kiše" Milča Mančevskog. Doduše, došao sam prekasno da pravim svetsku karijeru, bilo mi je već 45, iako sam zadovoljan onim što sam napravio. Čini mi se da sam imao neke super uloge, dobio sam mnogo nagrada...
Hamlet u mladosti, Lir u starosti
Ceo moj pozorišni život odigrao se između Hamleta na Lovrijencu u Dubrovniku 1974. i Kralja Lira kod Lenke Udovički na Brionima 2001. To su možda dva najveća lika napisana u dramskoj književnosti. Hamlet se igra u mladosti, a Lir u starosti.
Odigrao sam možda i bitnije uloge, Per Ginta, na primer, to je bila jedna od mojih najboljih a svakako najteža uloga u teatru. Svoje najzrelije teatarsko iskustvo stekao sam kod Ljubiše Ristića. Sa Ristićem se nisam svađao politički jer nisam političar
O levici Ljubiše Ristića
On je čisti genije. To kako je on razmišljao o teatru, kako je pravio tetar, u tom ustrojstvu našem u bivšoj Jugoslaviji, kakve je on mostove prelazio, spajao ljude, različite kulture, sažimao energiju i briljantno znao da razreši predstavu i pozorišnu umetnost, to je čudo. Ja se sa njim posle rata nisam svađao politički, jer nikada nisam bio političar, ja sam mu sa svoje strane kao prijatelj rekao da ljudi s kojima želi napraviti Jugoslovensku levicu nisu dostojni tog pokreta i te misije. Njegova ideja je bila da bez obzira treba pokušati spasiti Jugoslovensku levicu i odupreti se ekstremnim nacionalističkim partijama. Tu je naš nesporazum počeo i završio se. S moje strane postoje granice tolerancije koje ne mogu da pređem. Ne mogu da razumem da s tim ljudima može da se ostvaruje politički levičarski san. To je bio njegov izbor. On nije bio čovek koji je odlučivao o sudbinama, u svemu je bio pokušaj njegovog mudrovanja u tom smislu ili spasa levice, a sve se svodilo na pozorište koje je uspeo napraviti.
Ne odustajem od Ulisisa
Teatar Ulisis na Brionima pokrenuli smo 2001. Borislav Vujčić, Lenka Udovički i ja sa idejom da napravimo jedan internacionalni teatar. Pre svega smo bili fascinirani tvrđavom na Malim Brionima koja je neverovatna i fantastična, kao i ceo taj brionski "naboj", priča sa ostrvima, blizina kopna i - tišina, koja je užasno važna za teatar na otvorenom. Sve što sam naučio od Ljubiše u KPGT pokušavam da utkam u ovaj projekat a to je stapanje energija, pozivanje raznih teatara sa područja bivše Jugoslavije i inostranstva, to je jedna vrsta stvaranja živosti i nešto vrlo važno što je Ljubiša radio i što sam od njega naučio - raditi samo velike projekte i baviti se velikim temama, ništa sitno. Uprkos nekim političkim neprepoznavanjima i odnosima prouzrokovanim raznim stvarima zbog čega nam se sredstva zabranjuju ili ne dodeljuju, mi se održavamo i ne odustajemo i što je finansijska situacija gora, mi ćemo biti jači.
Otac Danilo me nikad nije gledao
Moj otac Danilo je bio užasno protiv toga da se bavim glumom, ni dan danas nije zadovoljan što sam glumac. Iz protesta me nikad nije gledao ni u pozorištu, ni na filmu ni na televiziji. Pitao sam ga pre godinu dana, 'Ajde, boga ti, pogledaj, napravio sam nešto u svom poslu, zadovoljan sam, mislim da sam ispunio neke svoje snove, mislim da dosta ljudi ceni to što radim, a imam i nešto para, više nego doktror (njemu je cilj bio da budem doktor ili arhitekta) i šta još imaš potiv? A on mi kaže, 'Rade, mnogo se mučiš'. Ceo život živim normalno
Ceo život sam se trudio da živim normalno. Odavno sam sebe demistifikovao kao neku vrstu poznate osobe i glumca. Davno sam to prošao, slava mi nikad nije udarila u glavu niti mi je bila važna, uvek sam hteo biti običan i prisan sa ljudima. Kad sam u Zagrebu bio najpopularniji, da bih sve to poništio, uđem u prodavnicu da kupim hleb i ako me neko pita za film, ja njega pitam da li je oženjen, šta ima kod njega... ljudi vole da govore o sebi a ja uživam u tome. Tako mi je mnogo lakše.
I sa zvezdama u Holivudu se trudim da budem običan i jednostavan. Ne trudim se da na bilo koji način tražim pažnju ili poznanstvo i upravo zbog toga često mnogi od njih žele sa mnom da se druže. Trudim se da budem običan i jednostavan
Odgovor Valu Kilmeru
Kad sam radio "Sveca" (The Saint), u tom trenutku najvažniji i najskuplji film u Holivudu, Val Kilmer nije hteo sa mnom da komunicira. Kad smo završili snimanje, prišao mi je, zagrlio me i rekao, 'Rade, oprosti, ja tebe obožavam, ali imam takav metod da ako glumim s nekim ko mi je neprijatelj u filmu, ja ne želim s njim da komuniciram ni privatno'. Odgovorio sam mu, 'Val, nema problema, ja sam profesor na akademiji i razumem probleme mladih glumaca'
Kompliment od Kjubrika
On je bio poseban, vanserijski, težak, zanimljiv čovek, fantastičan, izvanredan. Mislim da je između nas bila obostrana super enegrija, čak mije na kraju snimanja "Širom zatvorenih očiju" rekao da je jedan od projekata koji želi da radi o Rapsućinu i da misli da sam ja možda lik za glavnu ulogu. To mi je bio veliki kompliment. Tom Kruz, Džon Torturo, Benisio del Toro, Andželina i Bred Tom Kruz je divan momak, jednostavan, vredan i interesantan. Prisnije sam se družio i sa Džonom Turturom, divnom, božanstvenom Šarliz Teron, Benisiom del Torom, Andželinom i Bredom, Anet Bening (koja je više prijateljica s Lenkom nego sa mnom) i Vorenom Bitijem, čistim genijem, božanstvnim, pametnim, sjajnim... Glumci kod kojih sam osetio hemiju
Ja sam otvoren čovek i privatno i u partnerstvu na sceni, sve dajem, na tanjiru, nesebično, ali u partnerstvu nije dovoljno samo ta moja želja da budemo dobri partneri, bitna je hemija, nešto između što postoji, što se dešava.
Kad smo radili film "Primirje" Frančeska Rosija, još na prvoj čitalačkoj probi Džon Turturo i ja smo počeli da se smejemo jer smo osetili hemiju, nepogrešive intonacije i rešenja prilikom izgovaranja replika, to se oseti u svakom pravom partnerstvu.
Posebnu energiju imao sam i sa Miodragom Krivokapićem u teatru, na filmu sa Milenom Dravić, Sonjom Savić, Draganom Nikolićem, Ljubom Tadićem i Inge Apelt, a napolju sa Vanesom Redgrejv i na neki način sam imao i jako dobru interakciju i sa Tomom Kruzom u dva filma (Nemoguća misija i Širom zatvorenih očiju). Jagnjetina na ražnju u Holivudu
Deda Vujadin me je učio kako se obrće ražanj. Ja ne priznajem elektriku, to radim ručno jer moraš gledati kako se peče jagnje i stavljati žar, micati, dodavati, polako pa brže, to je kreacija... Onda sam u nekoj radnji u Los Anđelesu kupio male kore od hrastovine koje daju fantastičan miris mesu. I tako sam ja upalio ražanj, stavio kore i to je toliko zadimilo da su se pojavili helikopteri, policija, vatrogasci... ja mislim traže nekog begunca, a onda odjednom vidim u svom dvorištu s jedne strane preskaču vatrogasci, s druge milicija, treći mi došli na vrata... deset vatrogasaca me opkolilo, a ja i dalje mirno stojim kraj vatre, kažem 'Pravim roštilj'. Pitaju me otkud toliki dim za roštilj, kažem zato što koristim sve organski, ugalj, kore, ništa čime se vi trujete u Americi, a oni mi odgovoriše doviđenja i sretno... Zabranjeno slikanje sa poznatima
Voleo sam da okupljam naše ljude koji žive u Los Anđelesu i prijatelje s kojima sam snimao filmove. Ja sam "mojim ljudima" zabranio da pitaju da se slikaju s poznatima ili bilo šta drugo, da ih ne gnjave i oni su to ispoštovali. Posle su me ti poznati pitali, Rade, pa ko je ovaj tvoj narod, prvi put da nas niko nije gnjavio, a ja nisam hteo da kažem da je to bila moja naredba. Znam da bi im oni izašli u susret ali te to sputava, dovodi u nezgodnu sitaciju, a oni se fino osećaju kad im ne smeštaš i opuste se pa onda pričaju o ranoraznim stvarima i sa onima koje ne poznaju...
Tenis sa Kočom Popovićem
Upoznali smo se u Teniskom klubu "Dubrovnik", van svih protokola. Kad smo prvi put igrali zajdeno dubl počeo je na mene da viče, 'Mladiću kako možete pogrešiti ovo', a kad on pogreši ja bih mu rekao, 'Genrale, šta je ovo, kako možete zabiti ovu tako jednostavnu loptu'... Družili smo se intenzivno tih godina, bilo je to baš čudno prijateljstvo, družili smo se u paru (on sa svojom suprugom, ja sa svojom prvom ženom), bio je poseban, mnogo sam ga zavoleo.
Posle se sklopilo da sam mu se i preko svoje druge supruge Lenke još više približio jer je on bio intiman prijatelj s Lenkinim roditeljima, međutim počeo rat i nismo se mnogo družili. Koča je bio nesrećan i razočaran čovek.
Čuvam Krležin šešir
Upoznali smo se tako što me je pozvao kad sam radio "Moj obračun s njima" po njegovom tekstu. Išao sam skoro dva-tri puta nedeljno kod njega, ali je uvek on inicirao ta druženja. Mnogo mi je pričao, neke važne stvari, o celom odnosu na levici, o vrsti komunizma i socijalizma koje je on zastupao, o svojim nesporazumima sa rigidnim komunističkim i boljševičkim mišljenjima i postupcima. Bio je idealista, iako je bio i pesimista, u smislu prepoznavanja nekog idelanog društva za čovečanstvo (koje nismo dočekali), koje je on zvao humani socijalizam, neki stepen pravednosti koju može podneti sebična ljudska priroda. Šešir koji mi je poklonio čuva moj prijatelj Ivica u Vodnjanu. Kad mi zatreba, ja ga pozajmim da malo prošetam Krležu, i onda ga vratim. Obe strane su pucale po meni, zato sam otišao
Kad je počeo rat u Jugoslaviji niko nikada od nas nije mogao ni da sanja da bi se to moglo dogoditi, jer smo mislili da imamo najbezbedniju, najbolju i najpravedniju zemlju na svetu. Normalno je da u takvoj situaciji imate strašne nedoumice i da vas sve to traumatizuje. Za Hrvate nisam dovoljno Hrvat jer nisam Hrvat, a za Srbe nisam dovoljno Srbin jer sam Srbin iz Hrvatske... šalim se, ali je negde blizu istine. Nisi mogao ostati netaknut i nedirnut ako nisi izabrao stranu, tada si na vetrometini gde obe strane pucaju po tebi. To se meni upravo dogodilo. I zato sam otišao.
Od raspada Jugoslavije ja ne nailazim na razumevanja i to je tako u svim tim novim državama, opet zbog jednog jedinog razloga a to je što ni tada ni danas ne želim da odabrem stranu, ne pristajem na podele. Moja strana je otvorenost prema svetu, za mene je nacionalni osećaj, naravno, važna stvar, i kako kaže Tesla osećam duboki ponos prema svom srpskom rodu i duboku ljubav prema svojoj najužoj domovini Hrvatskoj, gde sam rođen, ali osećam duboku zahvalnost i pripadnost tom čudnom, velikom, različitom svetu koji živi na zemaljskoj kugli. Osećam da ljubav i razumevanje i prijateljsto prema nekom čoveku sa Novog Zelanda i iz Hrvatske može biti isti. Možda sam lud, možda tako ne treba, ali to je moje osećanje sveta i gotova stvar. Srećan sam zbog toga iako znam da bi mi bilo mnogo lagodnije da se priklonim bilo kojoj politici, dobio bih mnogo više novaca i za film koji snimam i predstavu koju radim ali to mi nije važno.
Više od 150 mladih iz Tuzle, Gornjeg Vakufa-Uskoplja, Srebrenice, Vukovara i Sombora, članova „YU Peace mreže”, poslalo je poruke mira i ljubavi iz Sombora. Oni su u subotu popodne u centru grada izveli performas sa 1000 paprinih origami golubova kao simbolima mira, uz pesmu „Samo da rata ne bude“ a potom delili besplatne zagrljaje građanima Sombora. Mladi su ovom prilikom na zid na ulazu u hotel „Internacion“ naslikali plavog goluba mira - simbol njihove mreže. U okviru obeležavanja 20 godina UG „Ravangrad“, u Omladinskom klubu predstavljen je program „YU Peace mreže“, koja je nastala iz projekta „Odmor od rata“ koji je započet pre 23 godine a finansira ga Komitet za ljudska prava i demokratiju iz Kelna. UG „Ravangrad“ je 16 godina u okviru ovog projekta omogućavao deci iz Sombora i okoline besplatno letovanje u ovom mirovnom kampu.
- Nažalost, zbog ovakve situacije kakva je u našim državama, mi i dalje moramo opominjati druge i pokazivati drugima da nam rat nije potreban, a da je baš divno živeti mir. Jedva čekam dan kada to nećemo morati raditi ali se nadam da će i tada ovaj projekt živeti i biti čak još veći - napisao je Eldin Bijelić iz Tuzle, jedan od učesnika.
Vikend poseta mladih deo je projekta “Grad(imo) mir” Srednje ekonomske škole i delom je finansiran od strane grada Sombora kroz konkurs LAP za mlade 2016.
Naši političari nastavljaju da zaluđuju svoj narod. Premijer izjavljuje da Srbija ne podržava referendum u Republici Srpskoj. Političari Balkana pretvorili su svoje narode u mrzilačke!
Veli da je to mišljenje i predsednika Srbije. Predsednik Srbije, sve se čini, ne misli baš tako.
Istovremeno, tabloidi pripremaju narod na rat, ne zna se tačno s kime. Da li opet sa čitavim svetom (osim Rusije). Ili će Srbija ratovati, po već ustaljenom, volšebnom običaju, a da ne bude u ratu?
Ko je ovde lud, a ko nas pravi ludim? Ova politička šizofrenija nije sasvim iz udžbenika psihijatrije, ona je čedo političkog pragmatizma najgore vrste. Njena glavna karakteristika je da se jedno govori, drugo misli, a treće radi. To se naziva i hipokrizijom. Hipokrizija, društvena, politička, privatna, postala je sastavni deo naših života, naše svakodnevice.
Nije nikakvo opravdanje za sopstveni mrak da ovakvog ili sličnog zla ima svuda i da se poput nepogode premešta s jednog kraja sveta na drugi, sa kontinenta na kontinent. Naprotiv, što je takvog zla više, što je sveobuhvatnije, postaje nepodnošljivije, gore je, opasnije i sramotnije.
Hoće li se ponoviti „događanje naroda“, navlačenje masa na ratna rešenja? Opet su na vrhu ratne retorike isluženi i već „dokazani“ političari, kupljeni novinari, intelektualne protuve. Narod je lakoveran jer je očajan. Naseda na uvek delotvorne iako ofucane fraze kako nas svi mrze, kako smo jedini u pravu, kako se širom sveta samo kuju zavere protiv Srbije. I da nam zato ne ide dobro.
Mnogi nemaju da prežive, izbeglice ne mogu da se vrate svojim domovima, mladi nemaju posla, korupcija cveta. Idealno za demagoge. Mašinerija koja proizvodi ratove ima svoju suludu logiku. Prvo nastupaju blagoglagoljivi dušebrižnici. Ulagivačkim obmanama i zaklinjanjem na rodoljublje mobilišu mase. Ubrzo se njihove reči preobražavaju u stvarne ubilačke metke. Tako su nas zavlačili početkom devedesetih, tako nas zavlače i danas.
Zar im nije bilo dosta?!
Izbori se dobijaju na porukama netolerancije, nepoštovanja drugih, vređanju i psovanju. Političari Balkana pretvorili su svoje narode u mrzilačke, gde se vlast zadobija samo porukama mržnje i svađalačkom retorikom.
Mračna vremena bacaju svoje duge senke prema budućim vremenima i generacijama koje dolaze. Mračne ideje teško se iskorenjuju. One su otporne i dugovečne. Ništa nije krhkije i kratkotrajnije od ljudskog pamćenja zato valja stalno podsećati na sumnjivu vrednost mračnih ideja i zla koje iz njih izrasta. Na kraju, najmanje krivi podnose najveće žrtve i najveća stradanja. Šta može proizići iz ovog udaranja u bubnjeve starih i novih ratnih dobošara osim ludila koje donosi mnogo novih jada i nesreća, novih godina mržnje, netrpeljivosti, očajanja i bede. A ni stare se rane još nisu prebolele. Loše namere šire se brzinom plamena i snagom oluje.
Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo.“ Vojske su nam svedene na najmanju moguću meru, oružje nam je oduzeto, ali ništa zato, mi ćemo se tući motkama, kamenicama i palicama za bejzbol (to, dokazali smo, znamo).
Kažimo odlučno i glasno „ne“ svim tim proizvođačima mržnje i profiterima rata. Dok ne bude kasno.
Mrak u ljudskim glavama najstrašniji je, najtrajniji i najopasniji mrak. Antiratno i opoziciono opredeljen
Filip David, proslavljeni književnik, esejista i dramaturg rođen je 1940. godine u Kragujevcu, u jevrejskoj porodici. Decenijama je jasno antiratno i opoziciono opredeljen. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su i Ninova, Andrićeva, Meša Selimović...
Zajednička fotografija uspešnih sportistkinja iz Srbije i Hrvatske oduševila je region.
Mnogi mediji na Balkanu, naročito u Hrvatskoj, oduševljeno javljaju da su se naša reprezentativka Milica Dabović i hrvatska košarkašica Antonija Mišura zajedno fotografisale posle meča u kome su igrale jedna protiv druge.
Fotografija, na kojoj se vidi njihov zagrljaj, zabeležena je tokom turnira u Turskoj.
Ono što u sanaciji šteta od katastrofalnih poplava prije dvije godine nisu mogle učiniti državne, entitetske ili lokalne vlasti, preuzeli su sami građani Bosne i Hercegovine. Okupljeni u neformalne skupine, sastali su se, uočili ključne probleme i kroz male projekte, tako bitne za sve građane bez obzira na vjeru i nacionalnost, krenuli u njihovu realizaciju.
Javili su se na projekt "Povjerenje, razumijevanje, odgovornost za budućnost - PRO-Budućnost", koji provodi američka humanitarna organizacija Catholic Relief Services, i za malo novca učinili velike stvari. Negdje obnavljaju školska igrališta, drugdje lokalne ceste ili mostove, javne objekte, mjesna groblja ili pomažu rad vatrogasnih društava.
Uz konkretnu, materijalnu obnovu i građanski aktivizam, projekt je zamišljen i kao povezivanje ljudi iz različitih zajednica. Cijelu priču, donatorskim sredstvima kroz četverogodišnji projekt, podupire Američka agencija za međunarodni razvoj. Povjerenje i razumijevanje
"Sve ove godine, radeći najprije u 30 općina u Bosni i Hercegovini, uglavnom preko entitetskih linija, spajali smo sredine koje su nekako prirodno okrenute jedna drugoj, ili koje su prije rata bile jedna općina, pa su razdvojene. Ulazeći u četvrtu godinu, broj općina se penje na 60. Osnovni cilj nam je izgradnja povjerenja među građanima svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini i da kroz svakodnevne aktivnosti pravimo pozitivno okruženje koje ohrabruje građane da jedni druge čuju i razumiju, ali isto tako, da se aktiviraju i zagovaraju pozitivne društvene promjene", objašnjava Renata Dlouhi - Kastelic iz CRS-a.
Građani svoje projekte na terenu realiziraju uz podršku, između ostalih, nevladinih udruga, vjerskih zajednica, medija i različitih razina vlasti.
Fondacija Mozaik je zadužena za raspodjelu sredstava iz malih grantova PRO-Budućnost, kojima se financiraju projekti građana na terenu. Nakon što su se dogodile katastrofalne poplave, odlučeno je da se određena sredstva namijene kako bi se financirala obnova oštećene i uništene infrastrukture u nekoliko lokalnih zajednica, a u suradnji s građanima.
"U tom smislu, to jeste potreba za izgradnjom povjerenja i razumijevanja. U momentu kad su ljudi poplavljeni, to nije stavljeno u drugi plan, ali smo razmišljali da ih povežemo i nešto konkretno uradimo", dodaje Dlouhi - Kastelic.
Male stvari za pomirenje
I uradilo se. Putem tri javna poziva, preko Fonda solidarnosti, dodijeljeno je 580.000 konvertabilnih maraka (296.500 eura) za tu namjenu, a riječ je o raznim malim projektima, koji ne koštaju puno, ali mnog znače. U prosjeku je to, navode u CRS-u, po 5.000 eura "za obnovu male infrastrukture u zajednici koja nije ključna, ali koja nešto znači i što veći donatori ne mogu pokriti svojim sredstvima".
"Sve su to male stvari koje im i dalje nedostaju, ali promoviraju pomirenje. Okupili smo neformalne grupe građana, nekoliko ljudi koji se udruže i po jasnim kriterijima realiziraju projekte na dobrobit svih", dodaje Dlouhi - Kastelic.
Iako možda nekome neće zvučati grandiozno, priča o obnovi mosta i parka nedaleko središta Prijedora tamošnjem stanovništvu hoće. Isto je i sa sportskim poligonom u tešanjskoj mjesnoj zajednici Raduša, ali i drugim objektima u Modriči, Maglaju, Petrovu, Teočaku, Bratuncu i Srebrenici.
Jedan od projekata je i obnova vatrogasnog doma u Petrovu, općine na sjeveroistoku Bosne koja je dva puta teško stradala u poplavama prije dvije godine. Vatra ne poznaje granice
"Svjesni smo da su sredstva ograničena i da je bilo potrebnije obnoviti dom zdravlja i škole, pa smo imali razumijevanja. Ukazala se prilika preko ovog projekta da nam obnove prostorije koje koristimo. U međuvremenu smo i dosta opreme nabavili, imamo motorni čamac za spašavanje na vodi, a u procesu smo i nabavke novog vatrogasnog kamiona", kaže Dragan Petković, zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Petrovo.
Ono što su projektom uspjeli postići jeste suradnja s kolegama u susjednim općinama, što Petković smatra ključnim. Podsjećajući kako "vatra ne poznaje ni granice, ni nacionalnosti", hvali kolege iz Gračanice, ali i navodi kako su i Petrovčani pomagali na području Lukavca.
"Saradnja se i bez projekta unaprijedila, ali uz njega još i više, jer stalno komuniciramo. Procedura djelovanja je komplikovana, jer je određeno da naš načelnik zove njihovog, pa on to odobrava, ali to smo pomakli i spustili na nivo starješina - da se mi čujemo, jer koga ćemo zvati ako nećemo komšiju kad negdje gori", objašnjava Petković. Građani se sami okupljaju
Jedna od bh. općina koja je najviše stradala u katastrofalnim poplavama jeste Maglaj. Ako je šteta i sanirana, građani još uočavaju kritične točke koje zahtijevaju intervencije. Marinko Kelavić jedan je od onih koji su stvari odlučili uzeti u svoje ruke i sa skupinom istomišljenika krenuo je u akciju.
"Nisu to veliki projekti, ali i tako mali puno pomažu. Nažalost, da nije bilo poplava, mnogo toga ne bismo ni popravili. Dobrom voljom ljudi nešto se pokrenulo, i to je tako dobra i vrijedna stvar. Po prvi put se obična, neoficijelna skupina građana organizirala i mogla napraviti značajnu stvar u svojoj sredini", priča Kelavić.
Svjestan kompleksnosti funkcioniranja raznih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i procesa odlučivanja, napominje da određene projekte uglavnom pokreće vladajuća politika na lokalnom nivou, čak i kad se radi o problemima mjesnih zajednica.
"Oni postavljaju svoje ljude, a kroz projekte 'PRO Budućnost' građani su se sami okupili i počeli raditi, dokazavši da se mogu organizirati, a njihovi projekti realizirati bez ikakvog političkog lobiranja i utjecaja. To je ogromna vrijednost", ukazuje. Groblje mnogo 'govori'
Konkretno, u Maglaju su radili zaštitne ograde na mostovima, sanirali njihove temelje koje je voda potkopala, a sad pripremaju uređenje groblja na ulazu u grad, na kojem se pokapaju građani koji nisu islamske vjeroispovijesti.
"Ako hoćete vidjeti kulturu nekog naselja, otiđite na groblje, a ovo je bilo ruglo za cijeli grad, jer je bilo puno devastiranih spomenika. Oni pokojnici koji su imali nekog svog imaju uređene grobove, ali puno je onih koji nemaju više nikoga, pa smo to preuzeli na sebe. I sad u cijelom poslu sudjeluju i Bošnjaci, i Hrvati, i Srbi. Mali projekt, ali puno znači za zbližavanje ljudi", zaključuje Kelavić.
Baš kao što kaže taj Maglajlija, ali i žitelji drugih sredina u kojima se realiziraju projekti koje podupire USAID, a realizira CRS, očito je riječ o malim projektima koji su veliki za sve ljude kojima koriste, baš kao i zajednicama kojima pomažu. U takvim pričama most više neće biti objekt preko kojeg se prelazi s jedne obale na drugu, nego simbolično sredstvo zbližavanja ljudi. A takvih mostova Bosna i Hercegovina i dalje treba.
Profesionalna karijera glumca Milivoja Beadera slična je akcijskom filmu punom obrata i opasnih situacija, no danas se, srećom, razvija u dobrom smijeru.
Pofesionalna karijera glumca Milivoja Beadera slična je akcijskom filmu punom obrata i opasnih situacija, no danas se, srećom, razvija u dobrom smjeru. Kao mladić iz provincije, obilježen svojim porijeklom, dugo nije uspijevao upisati zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti, da bi potom postao glumcem upečatljivog senzibiliteta i u teatru i na filmu. Prošao je iskustvo socijalnog beznađa, bio je vojnik u rovovima posljednjeg rata, zna kako izgleda današnja hrvatska nevesela stvarnost, pa je možda i zato film ‘Pismo ćaći’, u kojem igra glavnu ulogu, dobio Zlatnu arenu za najbolji film u Puli 2012. godine. Ipak, Milivoj Beader kaže da je kazališna gluma – njegova sestra.
U posljednje ste vrijeme u kazalištu radili nekoliko značajnih projekata: ‘Hinkemanna’ u režiji Igora Vuka Torbice, ‘Hamleta’ s Oliverom Frljićem, ‘Pad’ s Miranom Kurspahićem…
To su tri potpuno različita redatelja. Olivera volim i mislim da je on, zbog neuralgičnih tema naše prošlosti kojima se bavi, važan i potreban današnjem teatru. Najveće mi je otkriće Igor Vuk Torbica, nevjerojatan 27-godišnji režiser luđačke energije, koji potpuno spreman dolazi na probe i čitavu noć smišlja i luduje što će s nama ujutro raditi. Kad pogledam naše kazalište i vidim Vuka Torbicu i Borisa Liješevića ili Jerneja Lorencija i Mateju Koležnik, mogu reći da mi takve režisere nemamo. Paolo Magelli za Torbicu kaže da je to najtalentiraniji redatelj u posljednje dvije godine, ne samo ovdje nego i u europskim razmjerima.
Znalo se tko je ubijao starce
Predstava ‘Pad’, koja govori o padu Vukovara, nije najbolje prošla?
Dobro smo započeli i svi smo bili silno zainteresirani da se tom temom bavimo: slušali smo originalne stenograme razgovora Mile Dedakovića sTuđmanom i puno o svemu razgovarali, ali nakraju je nekakav ‘imidž’ predstave postao važnijim od same teme. Kad nam je na probe došao posljednji komandant obrane Branko Borković, očekivao sam neku desničarsku budalu, a pojavio se čovjek koji je vrlo razložno govorio o toj bitki. Netko ga je pitao je li Vukovar žrtvovan zbog međunarodnog priznanja Hrvatske, a on je odgovorio da sve to nema veze i da je grad propao u mutnim igrama oko šverca oružja. Igrao sam ulogu Dedakovića najbolje što sam znao i napravio sam je iz nekog očaja, osjećajući da cijela ta ratna priča nije završena…
Na Akademiju sam se uspio upisati tek nakon jedanaest pokušaja, a nakraju me ona malo toga naučila. Već na prvom prijemnom ispitu Tonko Lonza mi je rekao da sam ‘seljak iz Drniša’ i da neću ući dok je on profesor. A Tomislav Radić i Maja Freundlich su se 1991. jako čudili: ‘Kako to da je on u gardi, a otac mu se zove Jovo?’
Vjerojatno ste se tijekom rada na toj predstavi prisjećali i osobnog iskustva vojnika u istom ratu?
Rodom sam iz Drniša i iz mješovitog sam braka, otac mi je Srbin a majka Hrvatica, a bio sam dragovoljac u Hrvatskoj vojsci u Domovinskom ratu. Mog starog i mog strica vrbovao je Jovan Rašković, ali oni nisu htjeli pristati na tu srpsku opciju, činila im se sumnjivom. Kad su Drniš zauzeli JNA i Ratko Mladić, ćaća i stric su zajedno s Hrvatima otišli u izbjeglištvo, u trogirski hotel ‘Medena’. Bio sam tada u Zagrebu i razjarilo me kad sam na TV-u čuo izjavu Ratka Mladića da je Drniš ‘srpski grad u kojem ptice lepo pevaju’. Bez obzira na Tuđmana i Miloševića i sve što se kasnije događalo, reagirao sam instinktivno, po principu ‘e, nećeš proći’, sa željom da obranim svoju napadnutu kuću.
Kakvo je zapravo vaše iskustvo rata, u kojem je bilo zločina na svim stranama?
Bili smo u Pakovom Selu i svaki dan kroz dalekozor gledali tu kasarnu JNA iz koje smo odbili dva teška tenkovska napada. Bio sam svjestan da su nasuprot mene, na drugoj strani, i Beaderi iz Žitnića, sela odakle potječu svi tog prezimena, ali nažalost… literatura je puna situacija u kojima brat puca na brata, rođak na rođaka. Sa mnom je u jedinici bilo još desetak momaka kojima su majke ili očevi bili Srbi, ali svi smo bili složni u tome da ne dopustimo daJNA prođe kroz Pakovo Selo i da ćemo radije izginuti nego napustiti položaj. Znali smo za ubijene starce u Gaćelezima, kao što se točno znalo tko je ubijao starce i civile na drugim mjestima, koja postrojba i koji vojnik, ali to nikad nije procesuirano. Da je Tuđman to htio procesuirati, ne bi bilo zločina u Oluji i ove traume poslije, kad su svi ti zločini ostali kao moralna knedla u grlu čitavog društva.
Kako je danas kad dođete u Drniš?
Za mene znaju kakvog sam porijekla i da sam bio u gardi i nemam ondje problema, ali moj otac nije najbolje prošao: još dok su bili u ‘Medenoj’ optužili su ga da je srpski špijun, da u sobi ima radiostanicu, pa je bio hapšen nekoliko puta. A kad se nakon Oluje vratio u Drniš, pola ga grada nije htjelo pozdraviti, iako nije htio ići s Raškovićem. Nekad je u Drnišu živjelo šest tisuća ljudi, danas ih je oko tri tisuće, od čega dvije tisuće doseljenika iz Bosne, useljenih u srpske kuće i stanove.
Kad bi se situacija ponovila, biste li danas opet krenuli u rat?
Više nikad ne bih išao u rat: 1991. imao sam naivnu ideju da mogu vlastitog oca iz izbjegličkog hotela vratiti u Drniš, a kad se konačno, nakon Oluje, onamo vratio, dobio je tumor na mozgu i nakraju umro zato što mu je pola grada okrenulo leđa. Bio je drčan i bezobrazan i svakome je mogao odbrusiti, ali s tom se šutnjom nije mogao nositi. A onda me i sa srpske strane pitaju zašto nisam govorio o zločinima nakon Oluje… a ja sam o tome sto puta govorio, da bi danas i u Drnišu i u Hrvatskoj postojala ne samo nacionalna mržnja nego i mržnja oko toga tko ima pola kile kruha više.
Kako se, iz vaše perspektive, danas živi u Hrvatskoj, i dalje punoj različitih sukoba?
Ne živi se nikako. Nacionalisti bi me najradije pojeli, ali živim uz neku vlastitu upornost. Nisam optimist, ali volim život. Volim svoju ženu i djecu, imam svoju ekipu i nekolicinu prijatelja koji mi čuvaju leđa, zaobilazim vlastodršce i mislim da imam sreće sa svojim poslom. Imam tu privilegiju da se s kolegama mogu dva mjeseca zatvoriti u dvoranu za pokuse. Tada prestaju svi problemi, zaboravlja se ovaj usrani život i počinje velika ljubav.
Prodisao sam s Magellijem Što vam je kao glumcu važno u tom poslu?
Vrlo važna formula za glumca jest dugo trajanje. Recimo, s godinama imamo sve više problema s pamćenjem; kad si mlad, naučiš ulogu napamet za 15 dana, a nakon 25 godina treba ti dulje od mjeseca. Glumački pedagog Lee Strasbergkaže da su za glumca važni senzibilitet i emocionalna inteligencija. Ja mislim da je naročito važan talent, ali i znanje i zato mi je žao nekih mojih kolega koji malo čitaju. S druge strane, moraš ići od sebe kad praviš ulogu i tada ne pomažu ni razum ni iskustvo, što bi rekao Arsen Dedić. Magelli kaže da je gluma ‘istraživanje unutarnjeg krajolika’ i s tim se slažem. Zato volimBranda, a ne volim Hoffmana. Ili, zato volim tip naših glumaca poputMilana Pleštine ili Lane Barić.
Zagrebački ADU upisali ste tek nakon jedanaest pokušaja…
Moj prijatelj Filip Šovagović izračunao je da sam po tome apsolutni šampion u bivšoj Jugi. Priča počinje tako što je moja teta bila blagajnica u drniškom kinu i što sam svaki film gledao po deset puta. Kasnije je to kino zamijenila zagrebačka Kinoteka, ali mi je i danas žao što su ta kina u provinciji propala. U sedmom razredu osnovne škole čvrsto sam odlučio da ću biti glumac i od tada me ništa drugo nije zanimalo. Otac je, naravno, želio da završim nešto drugo, prestao je financirati moj život u Zagrebu i prijetio mi je, a ja sam radio kao konobar i snalazio se… i ne znam kako sam uopće sve to izdržao tolike godine. Plakao sam kad sam padao na prijemnim ispitima, a plakao sam i kad su me primili. Čitav je paradoks u tome da sam se nakon jedanaest pokušaja uspio upisati, a nakraju me Akademija malo toga naučila.
Zašto to mislite?
Mislim da je ta škola zapravo katastrofa. Mogao bih izdvojiti dvojicu profesora, Izeta Hajdarhodžića i Tomislava Durbešića, ali Akademija je u cjelini – i to nije samo moje iskustvo – puno radila na tome da sputa talente, da zatvori taj unutrašnji senzibilitet o kojem priča Strasberg i da uništi glumčevu osobnost. Počeo sam disati tek s Paolom Magellijem u predstavi ‘Ptičica’ za koju mislim, smijem li to reći, da je moja najbolja uloga. Beogradska, sarajevska ili ljubljanska akademija u tom su smislu puno bolje, jer kroz čitave četiri godine jedan profesor vodi glumačku klasu.
Nesumnjivo ste vrijedni svoje profesije, ali zašto vam je trebalo jedanaest pokušaja da se upišete?
Od 12 članova komisije šest je uvijek bilo protiv, a šest za mene i ti su glasovi bili dovoljni da se uđe u drugi krug. Od 1984. pet sam puta ulazio u uži izbor i uvijek sam slovio za nekakvog favorita, ali protiv mene je uvijek bila ista ekipa. Da bih izdržao, držala me zapravo misao da su često prolazili ljudi manje talentirani od mene, koji poslije i ne bi bili glumci. Od nas jedanaest u klasi jedini sam muškarac koji se i dalje bavi glumom – mnogi su prestali glumiti ili to čine tek reda radi. Već na prvom prijemnom ispitu Tonko Lonza mi je rekao da sam ‘seljak iz Drniša’ i da na Akademiju neću ući dok je on ondje profesor. A Tomislav Radić i Maja Freundlich su se 1991. jako čudili: ‘Kako to da je on u gardi, a otac mu se zove Jovo?’ Posljednje godine oni nisu bili u komisiji i dobio sam ta dva glasa, prošao i shvatio da su me svaki put, još od 1984., rušili zbog ‘krivog’ imena moga oca. Za mene je to bilo vrijeme puno ožiljaka.
Karijeru ste započeli u splitskom HNK-u: kako danas vidite to kazalište?
Najbolje doba splitskog HNK-a je ono Mani Gotovac, naravno, uz doba Ivice Restovića prije rata. Bila je intendantica koja je riskirala, postavljala provokativne komade i davala šansu mladima. Bilo je to, oko 2000. godine, dobro vrijeme u Splitu: došli su Milan Pleština, Žarko Radić, Mladen Barbarić, Nenad Srdelić i bilo je puno mlađih, među kojima sam tada bio i ja. Paolo Magelli je govorio da tako ludu ekipu već dugo nije vidio. Danas je splitsko Kazalište gore nego u vrijeme kad su intendanti bili Milan Štrljić iDuško Mucalo. Predstava pod nazivom ‘Buža’ sad nosi repertoar u ‘reprezentativnom’ teatru, u kojem se podilazi najnižem ukusu publike i u kojem nema ni hrabrosti ni provokacije.
Bi li se moglo reći da je vaš dobar duh redatelj Paolo Magelli, s kojim ste dosta radili?
Paolo me puno toga naučio. On voli i osjeća glumce i mnogi su najbolje uloge napravili upravo s njim. Znao je eksplodirati na probama, ali nikad nikoga nije namjerno gazio. Ne mogu podnijeti redatelja koji te neprestano vraća jer nisi ispravno rekao ‘dobar dan’ i tirane tihoga glasa. Ti Gavellini učenici –Veček, Violić, Paro – nikad me nisu impresionirali, za razliku od LjubišeRistića, Vita Taufera ili ranog Tomaža Pandura. Osim toga, Paolo me privlači svojim lijevim idejama i životnim stavovima, o čemu neprestano diskutiramo.
Najbliži sam marksističkoj ideji
Čini se da su posljednji istupi i izborni poraz Zorana Milanovića prilično obezglavili ljevicu?
Ako si odlučio biti lojalan lijevoj opciji, onda se moraš boriti za nešto dobro, bez obzira na trenutačnu situaciju. Očito je da lijeva opcija nisu ni Milanovićni SDP. Ali ni u Europi ljevica ne stoji dobro, sjetimo li se recimo Sirize. Imponira mi povjesničar Dragan Markovina i mislim da ima smisla surađivati s lijevom inicijativom u kojoj on djeluje i koja se upravo stvara.
Nakon svega, kako biste definirali svoj vlastiti identitet?
Nakon svega, najviše se osjećam anacionalno. Naročito danas, kad je kapitalizam postao mračnom karikaturom, nekako sam najbliži marksističkoj ideji solidarnosti različitih ljudi, bez obzira na nacionalnost. Otišao sam u rat kao dragovoljac jer nisam želio da moj otac Jovo bude izbjeglica u hotelu ‘Medena’ i da trećina Hrvatske bude okupirana, kao što sam danas protiv šatoraša i protiv nacionalističkog ludila. Radnica Kamenskog koja je dobila otkaz nedavno se bacila pod tramvaj, što frapantno podsjeća na Krležinuradnicu koja se u ‘Gospodi Glembajevima’ ubila sto godina ranije. Premalo je bunta na ovim prostorima oko neke ideje dobra.
Molim sve roditelje i one koji će to tek postati, da odgajaju svoju djecu bez kompleksa. Sva su djeca nadarena za nešto, pomozite im da to i otkriju. Uspjeh u školi nije mjerilo da li će vaše dijete biti uspješno ili ne. A šta znači biti uspješno?!
Za većinu roditelja to je nešto što mogu prevaliti preko usta pred komšijom čiji je sin na medicini, kćerka ima sve petice u srednjoj školi, svi predmeti joj idu od ruke. Uspjeh je kad ti djeca zarađuju toliko para da ne znaju šta će s njima.
Ne forsirajte ih, očekujte od njih da budu svoji, da budu prvenstveno dobri ljudi, da budu kulturni.
Očekujte od njih da postanu ono što oni žele da postanu. Dajte im podršku da pronađu svoju sreću.
Očekujte od njih da budu sretni.
U suprotnom takva djeca postaju ‘ udavi iz aleje ‘ i previše ih je.
Jedan tipičan ‘udav iz aleje’ život provede u dokazivanju i liječenju kompleksa na drugim ljudima. Možete ih zamisliti kako sjede za šankom u nekom kafiću i dave ljude svojim pričama. Te njihove priče idu ukrug zato uvijek trebaju nove ljude kojima će to pričati.
Ako sjednes na kafu s takvom osobom, pobrini se da to više ne ponoviš radi vlastitog zdravlja. Povjerovala bi da se od ovog može i umrijeti.
Takvi ljudi uvijek imaju potrebu da se pravdaju, da objašnjavaju svoje posupke jer se osjećaju krivim.
Ako ti kaže da nije završio fakultet cijelo veče će provesti u dokazivanju sebe jer mu je to bolna tačka. On osjeća kako ga cijeli svijet osuđuje i smatra manje vrijednim. Zbog toga ima potrebu da ti dokaže kako on zaista vrijedi, kako se on napatio kroz život bez ičije pomoći. On tebe vidi kao napad i učinit će sve da se osjećaš manje vrijednim. On je već do dvadesete godine živio sam i zarađivao sebi za život, a šta ti radiš?! Ako je ipak završio fakultet ( naravno to mora biti nešto jako teško, znamo koji su to fakulteti vrijedniji od drugih) on je i dalje u toj utrci ko je pametniji. On naravno ima svoje kriterije po kojima ocjenjuje da li si pametan ( ali nikad pametniji od njeg). On je ogorčen i ljut na cijeli svijet. Završio je fakultet ali nema onog zadovoljstva kojeg je očekivao. Pa šta sada da radi?! On se nastavlja takmičiti jer samo to i zna da radi, a tebe će natjerati da se osjećaš jako glupo.
Poslije kafe sa ovakvim ljudima vi osjećate tugu, osjećate se bezvrijedno i teški ste sami sebi. Kako kažu, neki ljudi završe na tabletama koje ne bi trebalo da piju zbog onih koji bi trebali da piju, a ne piju.
Ja ne stvaram apsolutno nikakvu sliku o vama na osnovu toga da li imate veći stepen obrazovanja od mene ili ne i na osnovu vaših mjesečnih primanja. Ja imam potpuno drugačije gledanje na pojam uspjeh. Način na koji pričate i o čemu pričate mnogo govori o vama i o vašem uspjehu. Isisavate sreću iz drugih ljudi da bi nahranili svoje komplekse.
Pokupite svoje predrasude, komplekse, opravdanja i gorčinu što ste ih izvadili i poredali na sto i nosite ih sa sobom, a dobre ljude ostavite ne miru, ostavite njihovu sreću na miru.
Ja svoju sreću ne dam, nosio vas đavo, ostavite moju sreću na miru.
Plemenita Engleskinja rođena je 1833. godine u Bojlend Holu u Norfolku u Engleskoj kao Adelina Paulina Irbi, a narod s ovih prostora joj je večno zahvalan jer je po nekim podacima na potezu od Sarajeva preko Dalmacije, pa sve do Slavonije, spasla živote preko 40 hiljada ljudi.
Njen otac admiral Frederik Pol Irbi bio je drugi sin lorda Bostona. Adelina je veoma rano ostala bez majke, koja je vodila poreklo iz porodice najuglednijih notingemskih bankara.
U duhu onog vremena, posle završetka školovanja, Mis Irbi je zajedno sa svojom prijateljicom sa univerziteta Georginom Mjur Mekenzi započela niz putovanja po Evropi. Na svom prvom putovanju, na koje su krenule 1859. godine, proputovale su Nemačku, Austriju, Češku, Poljsku i Mađarsku, a zapažanja sa ovog putovanja objavile su u knjizi "Kroz Karpate" u Londonu 1862. godine.
Godine 1861. krenule su na svoje drugo putovanje i našle se na Balkanu. O tome su napisale knjigu "Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi", koja je štampana u Londonu 1866. godine. Iste godine izdata je i u Njujorku, a prevod na srpski objavljen je dve godine kasnije. Talentovane i istinoljubive Engleskinje zapisale su sve što su videle i doživele prilikom putovanja po slovenskim zemljama pod turskom vlašću, a njihovo delo doživelo je ogroman uspeh. Razbijala predrasude o "divljim Slovenima"
- Kada sam došla u Bosnu, videla sam jedan dobar i srcem velik narod. Nesreća tog naroda i patnje njegovih sinova pobudile su u meni osećaj milosrđa i ja sam odlučila da svoj život posvetim radu da se ublaže te patnje i umanje te nesreće – zapisala je Mis Irbi.
Ona je razbila sve predrasude čitalaca o "divljim" Slovenima nastanjenim na Balkanu o kojima većina Engleza skoro ništa nije znala. Engleskom čitaocu predočena je istina o narodu čije su nekada moćno carstvo pokorili turski osvajači. Neprocenjivo kulturno i umetničko blago toga nekada velikog carstva, bezobzirno je pljačkano, rušeno i uništavano, a ljudi mučeni, tlačeni i ponižavani.
Jedan deo knjige koja je u mnogome pomogla da Evropa i Engleska promene mišljenje o ovom delu sveta, nalik je pravom vodiču sa mnogo dragocenih, jasnih i praktičnih uputstava budućim putnicima, izrečenih sa mnogo humora. Upoznavši ovaj narod koji ne posustaje, proučavajući njegov folklor, narodne pesme, religiozni i porodični život, dve Engleskinje su ga zavolele i pronašle Bosnu, zemlju u kojoj žele da žive. Hiljade spasenih života
U vreme Hercegovačkog ustanka 1874. i 1875. godine i za vreme trajanja srpsko-turskih ratova 1876 - 1878. godine humanitarna uloga Mis Irbi bila je ključna u zbrinjavanju izbeglih i siromašnih, najviše dece.
Neki podaci govore da je u potezu od Sarajeva preko Dalmacije, sve do Slavonije, Mis Irbi spasla živote preko 40 hiljada ljudi. Otvarala je škole, gradila domove za decu bez roditelja, praviola naselja za smeštaj beskućnika i nabavljala lekove za bolesne i ranjene.
Zahvaljujući njenom trudu srpski narod tog kraja dao joj je nadimak Plemenita mis Irbi i nikada nisu zaboravili njenu nesebičnu pomoć. Svu svoju imavinu i svo znanje ova neverovatna žena posvetila je obrazovanju i vapitanju devojčica širom Bosne i Hercegovine.
Nakon austrougarske okupacije BiH 1879. godine, Mis Irbi se posvetila novoj školi za siromašne srpske devojčice u Sarajevu. Osnovala je prvu devojačku školu u ovom delu sveta, a prve školovane učiteljice u BiH bile su pitomice Mis Irbi.
Najplemenitija i najistaknutija Engleskinja
Pored toga što je organizovala nastavu zajedno sa Mis Makenzi, ona je o svom trošku podigla i prvu zgradu. Stekla je mnogo simpatija u lokalnoj zajednici i njena škola radila je sve do njene smrti. Odlikovana je sa više ordena srpskih kraljeva, a njena smrt 1911. godine rastužila je mnoge. Po sopstvenoj želji sahranjena je na Koševskom groblju u Sarajevu.
Odlikovana je Takovskim krstom kralja Aleksandra Obrenovića, kao i Ordenom Svetog Save drugog reda kralja Petra Prvog Oslobodioca i Danilovim krstom kralja Nikole Petrovića Njegoša iz Crne Gore.
Svečanosti povodom stogodišnjice rođenja Mis Irbi 1934. godine ispratile su tadašnje novine, a prisustvovali su im engleski, francuski, nemački, italijanski, belgijski i češki konzuli, što je samo potvrda koliko je ova Engleskinja bila poštovana.
Ivo Andrić jeo njoj zapisao sledeće: "Irbi je bila najplemenitija i najistaknutija Engleskinja".
Borci Sarajevsko-romanijske regije poručili su da osuđuju govor mržnje „nebitnih penzionisanih generala i političkih spodoba koji u svrhu svoje promocije i predizborne kampanje plaše narod ratom“.
- Nema niko dece za bacanje, da ginu za njihove debele guzice - poruka je Željka Lalića, predsednika Boračke organizacije Sarajevsko-romanijske regije, javlja BN.
Slavica Popić-Hart iz Odbora porodica poginulih Sarajevsko-romanijske regije istakla je porodice poginulih takvima poručuju da u rat sada pošalju svoje sinove „jer upravo njihovi sinovi imaju milione razloga da brane takva opredelenja za rat svojih očeva.“
Boračka organizacija Sarajevsko-romanijske regije pozvala je danas sve pripadnike boračkih kategorija u Republici Srpskoj i članove njihovih porodica da izađu na referendum.
- Raspisivanje referenduma je bilo nepotrebno da bi se to potvrdilo, ali iako znamo da je to politička propaganda, pozivamo sve borce da 25. septembra izađu na referendum - poručilo je rukovodstvo Boračke organizacije Sarajevsko-romanijske regije.
Borci se ipak pribojavaju manipulacija i upozoravaju:
- Ja se bojim kad odemo na referendum da ne bude da se vraćamo kao sa ankete. Međutim, tu je Boračka organizacija Republike Srpske koja je jedinstvena i koja neće da da Dan Republike Srpske - poručio je predsednik Boračke organizacije „Ilidžanski borac“ Goran Šehovac.
Borci Sarajevsko-romanijske regije nezadovoljni su i činjenicom da neki penzionisani srpski generali iz Beograda, u Srpskoj organizuju skupove i poručuju borcima kako da se ponašaju i koga da podrže na izborima.
- Srpski borci imaju dovoljno pameti i hrabrosti da glasaju po svojoj volji - poručuju borci Sarajevsko-romanijske regije
Rade Aleksić, otac Srđana (26), vojnika koji je tragično ubijen tokom rata 1993. dok je spasavao svog sugrađanina Bošnjaka na pijaci u rodnom Trebinju, kaže da je teško komentarisati ovo raspirivanje mržnje.
- Pitam se gde su tokom devedesetih godina bili ti koji danas huškaju narod jedan na drugi? Je l’ su boravili na drugom kraju sveta, pa ne znaju kakvo je zlo rat? - kaže Rade Aleksić.
Dodaje i da misli da je barem 95 odsto ljudi na ovom podneblju normalno i da ne čuje ove huškaše koji su politički istrošeni.
- Voleo bih da raspiritelji mržnje prvo sa svojom decom izađu na neko bojno polje i reše to što imaju između sebe. Od kako sam izgubio Srđana, posvetio sam ostatak života dokazivanju da postoji čovek. I dalje verujem da čovek na čoveka nikada neće okrenuti oružje i zato očekujem da ćemo snagom razuma prevazići sve ove tenzije - naglašava Aleksić.
Ako si gladan, kažeš gladan sam, ako te boli, kažeš boli me, ako nisi za rat, pa onda to reci u pizdu materinu više.
Priznajem da sam iznenađen, najrazumniju izjavu nakon nerazumne Halilovićeve dao je Milorad Dodik, to je prazna mješina, koja puca u prazno. Dačiću, ti nas ne brani opet, molim te. Imam nultu toleranciju na bilo kakvo pominjanje riječi rat, te ostale prateće subjekte u rečenici iz oblasti odbrane i zaštite.
Svakom onom kome tako olako preko usta pređe rat koji je ugasio preko 100.000 života, najviše civlinih, raselio preko milion ljudi, u PTSP bacio još toliko njih i čije se posljedice danas preživljavaju teškom mukom, koji je ranio toliko lijepih gradova, razorio gotovo bratske ljudske odnose, zabranio bi zakonom da javno govori. Isto kao i svakom onom ko rezultate takvog strašnog rata negira i veliča ih kao nekakvo dostignuće. Rat tokom kog je sva roba imala stostruko veću cijenu, a samo je ljudski život bio džaba. Sram da vas bude! Ako si gladan, kažeš gladan sam, ako te boli, kažeš boli me, ako nisi za rat, pa onda to reci u pizdu materinu više. Jebo vas rat da vas jebo.
Luki Brkiću je povjerena odgovornost čuvanja crkve u Ključu. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kaže, doživio je strahote logora, ali nikada mi nije palo na pamet da napusti svoju rodnu grudu - Ključ. Tvrdi da je župni dvor uništen te da se pod hitno mora obnoviti.
"Svećenik Banjalučke biskupije, trenutni župnik Drvara i Bosanskog Grahova Davor Klečina, razgovarao je s gospodinom Komaricom o tome i predstavio mu plan obnove, ali ta rekonstrukcija je trenutno preskupa. Ima dosta stvari koje se moraju uraditi unutar crkve. Iz vana to sve izgleda super, ali unutra se mora svašta uraditi. Crkva se, također, mora ograditi. Ali, srećom, ima dobrih ljudi, pa ćemo vidjeti", ističe.
Koliko je, zapravo, veza Bošnjaka i Hrvata u tom gradu jaka i da je najbitnije biti čovjek vidi se i na primjeru Brkićeve unuke, koja je u osnovnoj školi, iako katolkinja, odlučila sa svojim školskim drugovima i drugaricama ići na nastavu islamske vjeronauke.
"Rekao sam da je važno i da to nauči. Što ne bi išla na vjeronauku?", kaže Brkić i dodaje da je suživot u Ključu idealan.
Kada se u katoličkoj crkvi, koju je izgradio izvjesni Bajro iz Sanskog Mosta, obilježava neki događaj, navodi, dođu i muslimani, a tako je i obrnuto.
Iako je Ključ tokom rata pretrpio mnoge gubitke, načelnik tog grada Nedžad Zukanović kaže da niko nikada, tokom bilo kakvog obilježavanja stradanja, nije pozvao na osvetu. Čak su, prisjećaju se Ključani, pripadnici Armije Bosne i Hercegovine i u najtežim vremenima tokom rata branili pravoslavnu crkvu od svih onih koji su je htjeli oštetiti.
'Ovdje niko ne može sam živjeti. Svi koji žele živjeti ovdje, živjet će. Svi imamo ista prava. Taj suživot je prisutan vijekovima na ovim prostorima i mislim da će tako uvijek biti', navodi Zukanović. Savjetnik načelnik Amir Hadžić tvrdi da je energija koju su donijeli Ključani iz Šibenika na manifestaciji 'Ključani svom gradu' nevjerovatna. 'Gosti iz Šibenika, koje su naši Ključani koji žive u tom gradu i ovaj put doveli na manifestaciju, na neki način su već domaćini ovdje. Bio sam ponosan što smo kao Ključani pokazali civilizacijski maksimum. Treba i naše sugrađane katoličke vjeroispovijesti pitati kako se oni osjećaju. Evo, i donacija od 13.000 KM [6.500 eura] za obnovu katoličke crkve je došla preko federalnog Ministarstva kulture i sporta i tu ne planiramo stati', ističe Hadžić.
Riječima: "Eselamualejkum, moji Ključani!", banjalučki biskup Franjo Komarica pozdravio je početkom septembra prisutne na manifestaciji "Ključani svome gradu", koja je održana povodom 125. godišnjice župe i patrona župe Ključ, Male Gospe, koja je imala donatorski karakter.
Manifestacija je održana u Domu kulture u Ključu 9. septembra, a pored izložbe umjetničkih slika, izvedene su tradicionalne muslimanske igre iz okolice Ključa, ali i plesovi Slavonije i Posavine te tradicionalne igre iz Vranja, dok je za muzički dio programa bila zadužena klapa ''Stina'' iz Šibenika. Velika dvorana Doma kulture je, pričaju ponosni Ključani, bila ispunjena do zadnjeg mjesta, a "duh zajedništva se mogao osjetiti u zraku".
Sva novčana sredstva prikupljena na toj manifestaciji bit će iskorištena za dovršetak obnove dijela katoličke crkve u tome gradu, koja je bila porušena za vrijeme zadnjeg rata u Bosni i Hercegovini.
Komarica je kazao da grad Ključ može biti "primjer mnogo većim sredinama, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i cijeloj Europi, primjer suživota i suradnje", te kako bi se većinske zajednice trebale odnositi prema manjinskim. Obnoviti se mora i župni dvor (župni ured) crkve, izgrađene 1891. godine, a prvi donator je bio Ključanin Rasim Delić, koji živi u Švicarskoj. Nikada nije izgubio multikulturalnost
Po zvaničnim podacima u Ključu, koji broji oko 18.000 stanovnika, živi dvadesetak Hrvata, a Delić tvrdi da, iako su Bošnjaci većinski narod u tom gradu, on nikada nije izgubio svoju multikulturalnost.
"Ja sam ponosan na svoje Ključane, jer štite ono što liči na duh vijekovne Bosne. Hrvati koji žive u Ključu nisu mogli napustiti svoj rodni kraj, svoje prijatelje, komšije... Biskup Komarica je uveličao ovu manifestaciju, koju je, u saradnji s općinom Ključ, organizovalo Udruženje Ključana i prijatelja Ključa 'Kralj Stjepan Tomašević' Ključ/Zagreb. Župni dvor je devastiran i mislim da bi ljudi dobre volje i neke institucije također trebale da doprinesu njegovoj obnovi", kaže Delić.
Dodaje da je bio prisutan na misi u Župnoj crkvi Male gospe u Ključu, koju je predvodio Komarica te ističe da mu je, iako je musliman, bilo zadovoljstvo slušati govor osvjedočenog prijatelja svih ljudi, bez obzira kojoj vjerskoj ili nekoj drugoj grupi oni pripadali. Državotvornost bosanske države
"Meni je u Bosni i Hercegovini ljepše nego u Hrvatskoj. Ključ je moj grad. Mi smo ovdje kao jedna obitelj, ovo su idealni ljudi", objašnjava.
Za Vinka Blaževića, predsjednika Udruženje Ključana i prijatelja Ključa, stanovnici kažu da godinama širom Evrope u najboljem svjetlu predstavlja grad koji je bio zadnje bosansko kraljevstvo i u kojem je prestala državotvornost srednjovjekovne bosanske države. Tu je uhapšen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, odveden u Jajce i tamo pogubljen.
Nakon toga se Bosna uklapa u veliko Osmansko carstvo, kao Bosanaki sandžak, a poslije kao Bosanski pašaluk.
Blažević tvrdi da zato Ključani na poseban način nose breme odgovornosti kada se govori o suživotu na tom prostoru.
"Mi s ponosom nosimo ime kralja Stjepana Tomaševića. Iako je u Ključu ostalo dvadesetak Hrvata, među kojima je i moj brat Slavko Blažević, to samo govori i potvrđuje biskupovo izlaganje da se treba ugledati na primjer manjih sredina, koje pokazuju sasvim suprotnu sliku od ove današnje zbilje u našoj Bosni i Hercegovini", kaže on.
"Naša Udruga Ključana i prijatelja Ključa 'Kralj Stjepan Tomašević' od 2007. godine djeluje i promiče kulturne vrijednosti ključkog kraja. Djelatnost Udruge je povezivanje Ključana i njihovih potomaka. Od te 2007. godine naša Udruga organizira tradicionalno vjersko okupljanje povodom Blagdana Male Gospe, zaštitnice Ključke župe. Dakako, posebno tu moramo istaknuti manifestaciju 'Ključani svome gradu', koja okuplja sve ljude dobre volje, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost." Dolazio i Arsen Dedić
Dodaje da se veliki gradovi u Bosni i Hercegovini trebaju ugledati na gradove poput Ključa, koji gradi suživot s malo Hrvata što je ostalo u njemu, a Bošnjaci, kao većina, ne dozvoljavaju da im "oblaci prekriju tu zvijezdu, koja, iako oslabljena, luči još svjetla nad ključkim nebom".
Svrha Udruženja Ključana i prijatelja Ključa je da se svi Ključani vrate u svoje domove, nastavlja priču jedan od osnivača tog udruženja Fadil Mršić.
"Mi smo spremni svakome pomoći. Kada je održana kulturna manifestacija za obnovu župnog dvora, pozvani su i pravoslavni pop i naš glavni imam. Mnoge zvijezde su dolazile na naše manifestacije, pa tako i pokojni Arsen Dedić. Svi su bili oduševljeni klimom koja vlada u Ključu", objašnjava.
Prvobitno je bilo planirano da se u projekat obnove crkve uloži 200.000 konvertabilnih maraka (100.000 eura), ali zbog nedostatka finansijskih sredstava, on je neizvodiv. Izrađen je novi projekt, koji bi koštao 25.000 eura, a do sada je skupljeno oko 10.000 eura. No, glavna osobina Krajišnika je da su uporni, tako da se cijela priča oko obnove sigurno neće završiti samo na projektu.
Iako broj korisnika Facebooka konstantno raste i uskoro bi mogao premašiti dvije milijarde, dio korisnika ove društvene mreže, nezadovoljni s onim što je Face postao, ugasili su profile i "napustili" ovu mrežu.
To se pogotovo odnosi na mlađe korisnike kojima Facebook jednostavno više nije cool jer dobivaju zahtjeve za prijateljstvom od svojih roditelja, djedova, baka i druge rodbine, zbog čega su "pobjegli" na Instagram i Snapchat, odnosno neki su potpuno zadovoljni komunikacijom putem Vibera i WhatsAppa.
Također, za mnoge se Zuckerbergova mreža pretvorila u platformu za hvaljenje na kojoj veliki broj ljudi objavljuje statuse, fotografije i videozapise s putovanja, noćnih izlazaka i provoda kako bi svim prijateljima pokazali kako uživaju u životu, odnosno sa svojim objavama samo žele prikupiti što više lajkova i pozitivnih komentara.
Neka istraživanja koja su sprovedena prošlih godina pokazala su kako ovakve objave i hvaljenje loše i depresivno djeluju na dobar dio korisnika Facebooka jer im se čini kako se, barem prema onome što vide na internetu, svi njihovi prijatelji dobro zabavljaju i imaju bogat društveni život.
Novinari The Guardiana razgovarali su s nekoliko mlađih čitatelja njihovog portala koji su napustili ovu mrežu i upitali ih za razloge gašenja profila na ovoj mreži, prenosi Zimo.
Daisy, 23-godišnjakinja iz Manchestera rekla je kako se njen život poboljšao nakon što je prestala koristiti društvene mreže i sada više vremena provodi družeći se s ljudima uživo, a ne virtuelno.
Zbog Facebooka osjećala se depresivno i nesretno jer je na ovoj mreži stalno pratila prijatelje koji uživaju u savršenim životima, putuju po Tajlandu i Australiji, imaju odlične poslove, zaručeni su i slično, dok je ona živjela s roditelja u stanu sa studentskim kreditom kojeg je morala otplaćivati.
Osjećala se kao da ne postoji ako se ne tagira u restoranima i ne objavljuje fotografije noćnih izlazaka, a ako objavljeni statusi na Facebooku nisu dobili više od pet lajkova, obrisala bi ih.
Tinejdžer George Lincoln rekao je novinarima The Guardiana kako mladi više nisu toliko zainteresirani za Facebook jer, dok je na početku ovu mrežu koristio za komunikaciju s prijateljima, sada se sve to pretvorilo u prikazivanje članaka koji prijatelji lajkaju i komentiraju, a koji ga ne zanimaju, zbog čega je na kraju odustao od korištenja ove mreže.
- Želim se koncentrirati na korisne stvari - dodao je ovaj mladić.
Za 21-godišnjeg Bena društvene mreže uvijek su bile samo platforma putem koje ljudi konstantno traže pažnju, a s obzirom kako se Facebook promijenio tokom godina te se na njemu danas puno toga vrti oko oglasa, u lipnju je odlučio napustiti Facebook. I dalje komunicira s prijateljima kao i prije, produktivniji je, pozitivniji i manje zabrinut oko toga što prijatelji misle o njemu.
Rosanna Cassidy iz Nottinghama, tri mjeseca nakon što je prestala koristiti Facebook, također se osjeća sretnije i zadovoljnije jer sada "može živjeti svoj život, a ne ga oblikovati na način da dobro izgleda online".
Syed Ali, 19-godišnjak iz Birminghama prije tri godine postao je frustriran Facebookom jer je osjećao kako mora stalno objavljivati fotografije mjesta koje posjećuje, hrane koju jede i slično te smatra kako je veliki broj prijatelja lajkao njegove fotografije samo kako bi i on lajkao njegove, što smatra djetinjastim.
- Ne moram se nikome dokazivati niti pokazivati ljudima da mi je dobro. Zbog toga sam sretnija osoba - rekao je.
Tinejdžerica Sophie konstantno je pregledavala novosti na Facebooku i Twitteru te je postala totalno ovisna o njima, a od kada je odustala od korištenja ovih mreža osjeća se drugom osobom koja je napokon slobodna.
Prema ovim iskustvima, čini se kako su za mnoge mlade Facebook i ostale društvene mreže postale veliki teret, platforma na kojoj se moraju svakodnevno dokazivati dok su komunikacija i druženje pali u drugi plan.
Referendum, izbori, zapaljiva retorika, rat riječi koje političari olako izgovaraju posljednje vrijeme. Sve češće i građani o ovim temama pričaju, komentarišu ih. Kako smo se doveli da nakon više od 24 godine, ponovo budimo duhove prošlosti i čemu sve to vodi razgovarali smo sa Vlastimirom Mijovićem, novinarom i vanjsko-političkim analitičarem.
Govoreći o “duhovima prošlosti” Mijović je kazao da oni nisu zaspali 1995. godine, naprotiv, ti duhovi ne spavaju već 150 godina.
“Ovdje uvijek ima majstora zla koji znaju kako najbolje da zavade narode, kako će izvući profit. Ova situacija sama od sebe neće se promijeniti sve dok ljudi se ne probude i kažu dosta je”, smatra analitičar.
Jedna riječ nije dovoljna da zapali region, dovoljno je 1.000 šibica. Problem je, kako je kazao, što je uvijek spremno 700-800.
“O ratu se svako malo priča pred izbore. To su ‘njihove’ uobičajene šuplje priče i prebacivanje loptica. Hajmo mi isprepadati narod pa ćemo onda ‘ušćariti’ glasove za izbore. Svaki put je to jedna pravilnost pred opšte i lokalne izbore s tim da iz godine u godinu postaju opasnije zato što su potrošene teme. Sada morate organizovati referendum i dići cijeli narod sedam dana pred izbore, da izađu na neka glasačka mjesta, i uvući ga u tu prljavu političku igru da bi se postigao rezultat”, kazao je Mijović i dodao da su u priču o referendumu uvučeni svi, i oni sa druge strane koji sa strepnjom očekuju rezultat.
Sagovornik N1 je istakao da želi da se referendum desi i da se ta priča završi…
“Da vide da od referenduma nema ništa jer on nema pravno dejstvo. Ljudi u RS će i dalje slaviti 9. januar šta god da se desi. Deveti januar je ključni datum, a ne 25. septembar. Tek 9. januara ćemo vidjeti posljedice priče u vezi referenduma. Većina Srba koja naseljava entitet Republika Srpska ne voli BiH, što je samo po sebi problematično. Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali je problem što Srbi ne poštuju propise, što neće da probleme rješavaju na jedna legalan način. Što Dodik (predsjednik RS) nije pokrenuo proceduru mijenjanja Ustava BiH pa da u njega unese pravo na referendum? To je trebao uradit da je pošten političar, ali ne, on ide protiv Ustava države u kojoj živi i to je kažnjivo. Međutim, niti ga pozivaju na informativni razgovor, a kamoli da ga tjeraju u ‘ćuzu'”, naglasio je.
Dodik će se danas sastati sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, a Mijović ocijenjuje ovaj sastanak kao “demonstriranje neke saradnje”.
“Danas su i veliki spali na susrete sa malima kako bi glumili nešto. Sastat će se lider jedne od najznačajnijih zemalja svijeta sa liderom jednog neznačajnog dijela jedne zemlje. Šta će oni postići”, pita se analitičar.
Mijović je jučer uputio otovreno pismo svim važnijim institucijama u BiH u kojem je, između ostalog, kazao da se ne boji glasova živih, nego se boji glasova “mrtvih”. On izborni proces naziva najvećim organizovanim kriminalom u postdejtonskoj BiH i poziva da se smjene vodeći ljudi Centralne izborne komisije (CIK) Bosne i Hercegovine.
“Strašno je npr. da sarajevska opština Centar ima 53.000 stanovnika, a registrovanih 61.000 glasača. Ovo je najveći organizovani kriminal. Glavni krivac za ovo je CIK, oni danas trebaju biti smijenjeni i kažnjeni. Izbori trebaju da se odgode jer ima 400.000 nevažećih glasova. Imamo katastrofalnu situaciju jer ulazimo u izbore koji nisu regularni. CIK se pravi nevješt, kažu svjesni smo tog problema. Taj, otvoreno ću kazati, profesionalni šljam treba rastjerati. Oni sami neće dati otkaze zato što čuvaju svoje izvanredne plate. Ako ostane ovakva situacija što nam onda ne kažu da u BiH vlada da je 2 plus 2 jednako 5”, poentirao je sagovornik N1.
Bivši ratni komadant Armije RBiH i predsjednik BPS-a Sefera Halilovića je gostujući na televiziji TV1 kazao da referendum može izazvati nove sukobe u BiH i da bi u slučaju tog scenarija RS mogla nestati za 10-15 dana.
“Suzdržao bih se od komentara ovakvih stavova. To je moj način da se smiri situacija. Međutim ako bih morao nešto kazati rekao bih da je Halilović ‘mangupski’ nastupio. Sve što je on rekao blizu je istini. Međutim da li je bilo vrijeme da se tako govori? Da li je to on kazao kako bi animirao pažnju publike prema njemu? Riječ rat ne treba nikada izgovoriti kad se ne mora. Odmah se nastavila predstava kako se Aleksandar Vučić (premijer Srbije) vraća iz New Yorka zato što se RS-u prijeti ratom. To su priče za malu djecu”, kazao je Mijović.
Nema ljudi za rat, mišljenje je on.
“Mnogi su od srca napadali ovu zemlju a danas ne bi prstom pomakli. Mnogi su od srca branili ovu zemlju, danas isto tako ne bi prstom pomakli jer su razočarani kada su vidjeli šta je od BiH napravljeno. Danas nema više spoljnih faktora koji su potpirivali rat devedesetih”, zaključio je Mijović.
