Moje nezaboravno putovanje kroz Sloveniju, Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.

Drage drugarice i drugovi. Htjeo bih samo kratko da vam se pohvalim da sam ostvario jedan san iz moga djetinjstva, a to je da putujem Jugoslavijom sa svojom porodicom i stanem baš tu gdje mi se čini lijepo, prespavam i sutra nastavim dalje, ili se okupam, ručam, popijem kafu, ili jednostavnom stanem i divim se ljepoti naše prirode.
Krenuo sam iz Stuttgarta i pravac u Sloveniju do jezera Bled, gdje sam bio dva dana. Odatle sam išao za Beograd kod roditelja i takodje ostao dva dana.
Iz Beogradu pravac Crna Gora preko prelijepog Zlatibora, gdje ostadosmo jednu noć. Kroz netaknutu prirodu i sela gdje čiča puši cigaru a mačak ga gleda, kroz kanjon na Morači stigli smo do Podgorice (Titograd) na kafu kod moje sestre. Onda dalje pokraj Skadarskog Jezera pa do Ade Bojane u Ulcinju (granica sa Albanijom). Poslije 14 dana kući!!!
Preko Nikšića na granicu BIH pa za Bileća, pokraj divnog Stolca, kraj Čapljine, put Medjugorja na autoput za Zagreb. Na Plitvicama smo jos proveli jedan dan i to je bilo to.
Susreo sam se sa svim nacijama bivše Jugoslavije, ljetovao u mjestu gdje zive 95% Albanci, vozijo i noću i danju, pričao gdje god sam bio Srbskohrvatsi!
Dlaka mi sa glave ne hvali, ni meni ni mojoj porodici! Ja lično ne prihvatam te granice koje danas imamo, ja sam Juzni Slaven i znam moj narod. Netreba mi za to ni Pop, ni Hodza, ni bilo ko treći.
A da, u Bosni sam bio u Maju! Tamo sam rodjen, da ne pomisli neko da sam zaobišo Bosnu moju.
Pozdrav svima!

(Predo Q.)

Kakve su to “netrpeljivosti” sa pričama iz prošlosti da u ovoj svih nas našoj {BiH} “nema” života u budućnosti?

Smišljeno lažne priče koje se uporno u javnosti plasiraju, njima svima režiserima osim čestitim i normalnim građanima odgovaraju. Niko građanima u medijima prostora ne stavlja na raspolaganje i da obični građani svoju priču kažu, a režiseri svoju priču kuju i tako javnost lažu! Zašto djecu zloupotrebljavate i maltretirate govoreći da se djeca “ne” mogu školovati pod istim školskim krovom, al’ kako isti mogu boraviti i hodati pod istim nebom i trgovati sa istom lovom? Dok djeca nosaju transparente s’ porukama da se zajedno može i družiti i učiti, tave će poruke stručnjaci za proizvodnju mržnje vješto ugasiti i prikriti.


Da li ste sebi nekada priznali i da li ste se nekada zapitali, zašto ste u proteklom ratu ljude različitih nacija u ovoj jedinstvenoj našoj BiH svojim idejama iste u rat ugurali da bi naivni ljudi zavedeni vašim idejama uzaludno stradali?!

Vi narodu koji može i koji hoće zajedno da živi u istoj njihovoj zajedničkoj zemlji presujete da se “ne” može zajedno živjeti, a zašto zabranjujete da obični građani putem medija svoju ocjenu o suživotu mogu iznijeti? Zato što će njihova priča sve vaše napumpane i izmišljene priče u kontra smjer preokrenuti. Vama nacionalističkim vođama sa vašim potrčkama vaši portali i vaše režimske medijske kuće najviše i odgovaraju, koje međunacionalnu mržnju plasiraju i koji se tako vama dodvoravaju. Zato pametni i napaćeni pošteni narode, zašto da slušamo tzv.”naše” nacionalističke vođe koji nas zavađaju i koji nas ubjeđuju da je izgleda bolji rat od SLOBODE?!

Al’ zato mi svi poručimo svima njima ratnim huškašima:

Mi smo u ovoj našoj jednoj i jedinoj »PRIRODNOJ« domovini Bosni i Hercegovini vijekovima zajedno živjeli i vijekovima ćemo zajedno živjeti, a svima njima kojima tako “ne” štima, neka idu živjeti u divljini sa divljacima. Mi se bez vaših umiješanih prstiju svi dobro poštivamo i slažemo, i kada se desi neka »PRIRODNA« katastrofa jedni drugima pomažemo, zato i postavljamo pitanje svima njima bezrazložnim ljudskim mrziocima ZAŠTO moramo i zašto trebamo da se lažemo?!

Ovu poruku i upućujemo svim normalnim građanima koji će u svojim glavama znati poruku memorisati:



VJEČITO JE BOSNA I HERCEGOVINA BILA ZEMLJA SVIH NACIJA I SVIH GENERACIJA KOJA ĆE VJEČITO I BITI, U KOJOJ SMO SVI IMALI ISTA PRAVA KOJA NIKO NIKOME NIJE MOGAO NIT’ ĆE MOĆI OSPORITI!

Invazija otrovnih riba na Jadranu u Hrvatskoj

Trenutno u Jadranu postoji 454 različitih ribljih vrsta iz 139 porodica riba

U Jadranskom moru u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina zabilježeno je 14 novih ribljih vrsta među kojima ima i veoma otrovnih koje mogu da ubiju čovjeka ukoliko konzumira njihovo meso.

Smrtonosna riba "fugu" ili "četvorozupka", zatim "žutuga ljubičasta" koja liči na ražu i veoma je otrovna te "grbavi čizmar" samo su neke od novih, egzotičnih vrsta riba koje dolaze u Jadransko more.

Trenutno u Jadranu postoji 454 različitih ribljih vrsta iz 139 porodica riba, ali taj broj i dalje raste, prenose hrvatski mediji.

Na Okeanografskom institutu u Splitu ističu da će trend povećanja neobičnih ribljih vrsta u Jadranu biti nastavljen, ali naglašavaju da kupači nemaju razloga za strah. Sa ovog instituta upozoravaju da ne treba konzumirati ribe poput "četverozupke" ili "žutulje".

Otrovne ribe u Jadranu lakše je pronaći u južnom dijelu. NJihovom zadržavanju u moru doprinijelo je globalno zagrijavanje.

Otvaranjem Sueckog kanala mnoge invazivne vrste riba iz Crvenog mora postale su dio sastava Sredozemlja. Ključna tačka preko koje su stigle u Sredozemno more su Gibraltarska vrata.


Autor: (Mi. K.)

(avaz.ba)

NIKOLAS VINTON: Čovjek koji je spasio oko 700 židovske djece u toku II sv. rata (VIDEO)

Ko je čovek koji je nazvan britanski Šindler, heroj koji je spasao 669 jevrejske dece od nacista tokom Drugog svetskog rata.

Jedan od najdirljivijih trenutaka u istoriji televizije dogodio se 1988. godine tokom jedne emisije na Bi Bi Si-ju u kojoj je gostovao Nikolas Vinton, čovek koji je 669 dece spasao od nacista. Voditeljka je u jednom trenutku pitala da li ima u ovom studiju neko ko duguje život tom čoveku, na šta je njih 20 je ustalo. Ser Nikolas Vinton preminuo je u sredu u 106. godini života, a ovo je njegova priča.
Nikolas Vinton čovek koji je 669 dece spasao od nacista

Nikolas Vinton kao mladi berzanski stručnjak

Nešto pre Božića predratne 1938, Nikolas Vinton iz Londona je trebalo da krene na zimovanje u Švajcarsku. U poslednjem trenutku je ipak odlučio da ode u Prag, i pomogne svom prijatelju, koji je spasavao Jevreje koji su bili progonjeni.

Kada je video u kakvim uslovima žive jevrejska deca, odlučio je da im pomogne. Učinio je sve što je mogao da što više dece spase, a zahvaljujući njemu jezivu smrt je izbeglo 669 dece, od kojih je njih 104 i danas živo.

Za ovo Vintonovo herojstvo se saznalo tek 1988. godine kada je njegova žena iznela u javnost njegove beleške sa fotografijama i spiskom svakog deteta kome je pomogao.

Iste godine Vinton je pozvan da gostuje u popularnoj britanskoj televizijskoj emisiji „That’s Life“. Povodom njegovog gostovanja producenti emisije su odlučili da mu prirede iznenađenje – prvi put nakon Drugog svetskog rata u istoj prostoriji su se ponovo našli Vinton i njegova „dečica“.

Na snimku iz te čuvene emisije vidi se dobri Vinton, koji nije znao da je u studiju okružen sad već odraslim osobama koje upravo njemu duguju život, kome je ovaj predivan gest naterao suze na oči, a verujemo i svakoj osobi koja je odgledala ovaj video:

VIDEO  Ser Nikolas Vinton saznaje ko su ljudi koji sede oko njega:

– Ovo je bilo neverovatno iznenađenje za gospodina Vintona koji je totalno nepripremljen došao u studio ne sluteći šta ga čeka – rekla je Milena Grenfil-Bejns, žena koju je Vinton kao devojčicu spasao od nacista.

– Zaista je neverovatno da jedan čovek spase 669-oro dece, a da niko ništa o tome decenijama posle rata nije znao – izjavila je Rut Halova, još jedna osoba koja ovom hrabrom čoveku duguje svoj život.

– Niki, ja sam ponosna što sam tvoje dete – dodala je Rut.

(blic.rs)

NEKADA najpopularnije sestre bivše Jugoslavije i seks simboli, a danas izgledaju OVAKO! FOTO

Čuvene sestre Izolda i Eleonora Barudžija bile su velike muzičke zvezde bivše Jugoslavije. I ne samo zvezde, već i tada seks simboli i dame na koje su "otkidali" muškarci.



Dueti, nastupi na "Yugoviziji", ali i pevanje pratećih vokala Danijelu Popoviću, koji je predstavljao tadašnju zemlju na "Evroviziji" samo neki od razloga zbog kojih su ove dve dame nekada bile neverovatno popularne.

(pulsonline.rs)

Napravio savršenu kuću: Ne troši struju, plin ili vodu, a košta samo 176 evra! (VIDEO)

Blic.rs

Njegova kuća izgleda kao da u njoj žive Hobiti iz Gospodara prstenova. Ali, ono što je zanimljivo kod ove kuće jest njena priča.

Naime, izgradnja ove kuće farmera Majkla Baka koštala je samo 150 funti (oko 176 evra), a prilikom njene gradnje koristio je isključivo prirodne materijale. Budući da u kući nema struje, plina ili vode, mesečni troškovi izuzetno su niski, što mu je i bio glavni cilj.

Ukratko, kuću veličine tridesetak kvadrata je izgradio sam i to za samo osam meseci koristeći mešavinu ilovače, šljunka i slame. Čak ni za prozore nije trošio novac već je iskoristio vetrobranska stakla starih kamiona. Iako mnogi misle kako je u kući hladno, ovaj materijal je odličan izolator, a treba spomenuti i plafon koji je dodatno izolirao ovčjom vunom kako bi u kući zadržao toplinu. Naravno, u kući se nalazi i peć na drva, a za rasvetu se koriste sveće i fenjeri, dok je WC odvojen od kuće.

“Želeo sam dokazati da kuće ne moraju biti skupe. Živimo u društvu u kom provodimo živote otplaćujući hipoteke, a to je nešto u čemu malo ko uživa”, rekao je Bak koji je kuću planirao izgraditi tako što ne bi potrošio ni peni, ali ipak se preračunao i na posletku morao je kupiti još slame i dodatni alat.

Bak je kuću iznajmio, a trenutni stanar najam plaća svežim mlekom i kajmakom.

VIDEO:

Bakić: Trudimo se da nas razlike ne razdvajaju

U Tuzli se završio VIII međunarodni festival mladih Kaleidoskop, koji okuplja umjetnike iz nekoliko evropskih zemalja. Pet dana, na različitim gradskim lokacijama, održavale su se muzičke, likovne, scenske i filmske predstave, a centralni dio manifestacije bio je muzički hepening u kome je učestvovalo oko 17 bendova.

O svemu po malo, govori Dajana Bakić, vođa volonterskog tima, na kome, uz podršku opštinske administracije, Festival i počiva.

RSE: Osmi put u Tuzli ste okupili mlade umjetnike, ne samo iz BiH i regiona, nego sa raznih strana.

Bakić: Nama i jeste cilj da okupimo što više ljudi, da dođu u Tuzlu i posjete manifestacije koje su se dešavale u Tuzli tokom ljetnih mjeseci. Primarni je cilj da damo tuzlanskim umjetnicima i bendovima priliku da se pokažu pred svojom publikom, da im na taj način damo podršku i priliku da nastupaju na otvorenoj sceni, uz jako dobru tehničku podršku, ali i da ugostimo u Tuzli umjetnike iz cijele BiH, regiona, ali i šire.

Ove godine, pored tuzlanskih umjetnika, koji su nosili pa i polovinu programa Kaleidoskopa, prisustvovali su i umjetnici iz Sarajeva, kao što su Dženan Hadžihasanović i Azra Štilić, bendovi, kao što su Strava škola, Helem Nejse. Došli su nam bendovi iz Hrvatske, Psihomodopop, Disciplina kičme i SARS iz Srbije, Muris Varajić i njegov band MP3 iz Sarajeva. Imali smo i goste koji su došli iz Italije.

Kaleidoskop predstavlja za nas jednu harmoniju razlika, kulturu dijaloga i kulturu umjetnosti, prožimanje različitosti. Kroz čitav Festival se trudimo da se to i oslikava u ljudima koji dolaze i učestvuju u Festivalu.

Na Festivalu je uvijek jako puno ljudi i mi uvijek govorimo nekih 15.000 do 20.000. Sve aktivnosti koje se dešavaju na Festivalu su u javnim prostorima, u parkovima, na trgovima, u javnim galerijama i izložbenim prostorima. Uvijek veliki broj ljudi podstiče različite aktivnosti. Neki su počele i puno prije zvaničnog otvorenja Festivala. Već nekoliko dana prije je bio postavljen Kaleidoskop Art market, gdje su neki umjetnici mogli da izlažu svoje ručno izrađene radove.

Podrška za lokalnu muzičku scenu

RSE: Ipak, najdojmljiviji dio vašeg Festivala je onaj muzički, u kome učestvuju novi, ali i neki afirmisani bendovi. Šta vi u organizaciji smatrate vrhom?

Bakić: Koncertni dio je najinteresantniji učesnicima, ali i ljudima koji dolaze na Festival. Koncerti se dešavaju u tri dana, od pet dana Festivala. Jako je teško izdvojiti šta je vrhunac i šta je najbitnije. Nama je jako bitno da damo priliku tuzlanskim mladim bendovima. Ove godine ih je bilo pet.

To su bendovi koji su u procesu snimanja svog albuma i koji nemaju prilike da nastupaju na nekim većim festivalima jer se obično kao uslov uzima to da imate snimljen album. Jako su teška finansijska vremena, pa je i njima jako teško skupiti novce da snimaju svoje albume i imati ovakva iskustva koja ih dodatno motivišu da rade. To je nama jako bitno i primarno, da kroz ovaj Festival podržimo lokalnu muzičku scenu i mlade bendove. To smo radili i ovaj put. Od 17 različitih izvođača, njih devet je iz Tuzle.

Ono što je bitno za razvoj Festivala i za vidljivost u čitavom regonu je to da su tu i velika imena i ljudi od kojih mogu učiti naši mladi tuzlanski bendovi, uz koje mogu ostvariti kontakt i koji na neki način predstavljaju uzore na sceni. Muris Varajić je održao radionice gitare za mlade gitariste u Domu mladih dva dana. Ovo je bila prilika da i oni, koji dolaze i nastupaju, nauče druge, koji su tek u procesu učenja i razvoja, kako se radi posao, kako se utvrđuje taj zanat, koji je njima jako bitan.

Tuzla iz drugačije perspektive
 

RSE: Šta su bila dalja događanja?

Bakić: U toku čitavog Festivala na Trgu kod Ismeta i Meše i na Trgu slobode se dešavao Kaleidoskop Art market. To je jedan market na koji dolaze umjetnici iz čitave BiH koji se bave ručnom radom. Tu prodaju svoje radove. To traje već osam godina za redom. Postoji velika zainteresovanost ljudi da izlažu jer često nemaju prilike za to. U toku zimskih vremena je jako teško izlagati na hladnoći.

Sarajevski umjetnik Dženan Hadžihasanović, koji je često u Tuzli, trenutno radi restauraciju najstarije tuzlanske džamije. Radio je mural Ćilim u gradskom parku u Tuzli. Bio je od pomoći omladinskom pokretu Revolt i jednoj velikoj grupi mladih ljudi koji su oslikavali stepenice koje vode od naselja Bulevar prema Gradini i Univerzitetskom kliničkom centru pedijatrije. Htjeli smo da obnovljene stepenice uljepšaju odlazak u bolnicu. Ako je to uopšte moguće.

Također smo imali predstavu Helem Nejse, Dani terorizma. Taj sastav je došao iz Sarajeva. Strava škola je nastupala u parku kod Muzičke škole. Predstava je bila odlična i bila je velika posjećenost. U Gradskom parku smo napravili jedno veselo druženje sa Tuzlanskom amikom, organizacijom koja ima saradnju sa Italijom. Organizovali su različite radionice, bili su tu mališani, ali i djeca i mladi različitih uzrasta. Gradski park je taj dan živio posebno.

Festival se završio projekcijom filma Ovo je Tuzla. To je bila premijerna predstava autora Denisa Bašića, Mirze Hadžića i Peđe Pepića, koji su imali izložbu prije filma o tome kako se radio film. Film je rađen u 4k rezoluciji, što je do sada neviđeno, barem u Tuzli. Bila je to prilika da se vidi Tuzla iz totalno drugačije perspektive. Da vidimo koliko je lijepa naša sredina i koliko treba da ulažemo u nju da se razvija, pa i ovakvim festivalima kakav je Kaleidoskop.

RSE: Da li vi u organizaciji smatrate da je vaša prvotna ideja ostvarena?

Bakić: Festival Kaleidoskop je nastao iz projekta kulture, koji smo realizovala sa općinom Bolonja, koja je bratska općina grada Tuzle. Mislili smo da će to biti festival koji će trajati jednu godinu. Obzirom da smo imali jako dobar uspjeh na početku i da smo uvidjeli potrebu ljudi u našem gradu za dešavanjem, kakav je ovaj Festival, da propratimo kulturnu scenu i da ispunimo ljetne dane u Tuzli, odlučili smo da ga nastavimo realizovati. Sada ga realizuje grad Tuzla u saradnji sa javnim preduzećima i ustanovama, uz veliku podršku pojedinaca volontera, bez kojih Festival ne bi mogao biti realizovan.

Tokom ovih osam godina mi smo učili i razvijali se. Od početka tu radi uglavnom isti tim ljudi. Mi smo već uigrana ekipa i znamo kako Festival diše i šta je potrebno da se dalje usavršava. Naravno da smo prepoznali potrebu da imamo jedan ovakav Festival i da ostanemo dosljedni toj ideji da on bude besplatan, obzirom da živimo u jako teškim vremenima, kada su vrijednosti poremećene i kada je potrebno da razvijamo alternativnu i urbanu scenu. Ovakvim prilikama nastojimo uticati na svijet mladih ljudi. Ostali smo dosljedni tome da sve aktivnosti predstavljaju bogatstvo razlika. Trudimo se da nas naše razlike ne razdvajaju, već spajaju u jednu savršenu harmoniju.

RSE: Kako vam uspije organizovati ovako velike manifestacije? Pomažu li roditelji? Razbijate li kasu?

Bakić: Festival se finansira iz budžeta grada Tuzle u okviru manifestacije Ljeto u Tuzli. To je jedna od najvećih aktivnosti tokom manifestacije Ljeto u Tuzli. Sve je to naše, građansko. Tim ljudi koji je radio ovaj Festival, uglavnom radi u javnim preduzećima ili u gradskoj upravi, pored volontera. Svi radimo volonterski.

RSE: Negdje sam pročitao da imate 25 volontera, ali da ste imali trostruko veću ponudu iz čitavog regiona. Nisu volonteri samo iz Tuzle, nego i iz okoline.

Bakić: Volonteri su mladi ljudi, primarno iz BiH, ali svake godine sve više nam se ljudi javlja iz čitavog regiona, obzirom da postoje Festival vidljiviji. Naše potrebe su oko 25 volontera, u skladu sa ovogodišnjim aktivnostima Festivala. Nisu to samo mladi ljudi iz Tuzle. Ove godine nismo uspjeli angažovati nikoga izvan BiH, ali smo imali prethodnih godina volontere iz Zagreba i Beograda.

Tim je raznolik. To su mladi ljudi puni entuzijazma, želje za radom i volje da svoje slobodno vrijeme poklone ovom Festivalu. Oni su mahom umjetnici amateri. Ovo je prilika da i oni uspostave kontakte i saradnju sa onima koji učestvuju u Festivalu, da i oni nešto nauče direktno kroz radionice, ali i da pomognu da se Festival održi u najboljem redu.

Meni je drago da imamo povratnu informaciju jer se veliki broj ljudi, koji su već prije volontirali, ponovo prijavi da volontira. To je potvrda da smo dobro uradili posao i da su i oni uživali.

(RSE)

Učenici Jajca: Tjeraju nas da se mrzimo ali mi to ne želimo!!!

"Amerikanci planiraju turističke letove u svemir, a nas danas u Jajcu u školama žele dijeliti. Žele nas vratiti u ratne devedesete. To je ludost", razočarano kaže srednjoškolac Ivica Jukanović za odluku o formiranju nove srednje škole, koja bi trebala raditi po bosanskom programu, ali i u praksi dovesti do podjele učenika hrvatske i bošnjačke nacionalnosti.
Jajce je jedini grad u Srednjobosanskom kantonu u kojem srednjoškolci idu zajedno na nastavu, ali na dugogodišnji zahtjev roditelja djece bošnjačke nacionalnosti za uvođenjem grupe nacionalnih predmeta, kantonalna Vlada je u julu donijela odluku o formiranju zasebne škole, koja će raditi po bosanskom programu.

Srednjoškolci iz Jajca su digli glas protiv odluke, za koju kažu da će ih ponovno podijeliti, nakon što su bili podijeljeni u osnovnoj školi, ali unatoč podršci koju su dobili od međunarodne zajednice, nova škola s radom bi mogla početi već školske 2017/18. godine.
Budućnost Jajca

'Svi zaboravljaju da ljudi koji su doživjeli rat, naših roditelja i njihovih prijatelja, neće ni biti više za 20-ak godina. Ostat ćemo samo mi. I šta ćemo onda ako nas sad nauče da budemo razdvojeni, da se mrzimo? Da li iko misli na nas, na našu budućnost i šta će biti s nama? Hoćemo li i mi morati ratovati?', upitao je Ivica Jukanović.


Mladi iz Jajca pričaju kako su osnovnoj školi bili podijeljeni, gdje se svako držao svoje strane hodnika kada bi išli na nastavu, a imali su čak i posebne toalete za Bošnjak i posebne toalete za Hrvate.

"Meni je pored učionice bio WC za Bošnjake, ali sam išao na drugi kraj škole, u onaj za Hrvate", navodi Jukanović.

Tinejdžeri dodaju da su se u osnovnoj školi međusobno tukli, jer su mislili da tako treba: "Učili su nas da se mrzimo."

Prijateljstva i ljubavi

Sve to je promijenila srednja škola, u kojoj Bošnjaci i Hrvati zajedno pohađaju nastavu. Poslije godina neprijateljstava, djeca rođena davno nakon sukoba u Bosni i Hercegovini počela su se družiti, uskoro postavši najbolji prijatelji, a "pale" su i prve srednjoškolske ljubavi.

Sulejman Đulić i Ajdin Ćorić, učenici Srednje strukovne škole Jajce, navode da im smeta što je u obrazovanju Hrvatska u prvom planu, a Bosna i Hercegovina se "spominje usputno".

"Prvo iz jedne knjige učimo o hrvatskoj povijesti i zemljopisu, onda se, usput, iz druge knjige spomene i Bosna i Hercegovina. Uvijek je Bosna na drugom mjestu", rekao je Đulić.

Također, smeta mu što se na svjedočanstvima nalazi grb Herceg-Bosne. Ipak, Ajdin i Sulejman ne žele da iz razdvoje od njihovih prijatelja Hrvata.

Učenici iz Jajca krive političare, "koje je strah da će ostati bez glasova ako se ljudi budu družili. Više im odgovara da se mrzimo i dijelimo, jer će tada svi glasati za njih."

"Žele od Jajca napraviti novi Mostar, grad u kojem će se Bošnjaci i Hrvati držati svoje strane grada. Ako nas nakon osnovne i srednje škole budu razdvajali, onda ćemo navići da budemo razdvojeni. Naučit će nas da budemo razdvojeni. Nećemo se družiti i grad će zauvijek ostati podijeljen", smatra Ivica Jukanović.

Kaže da danas u gradu nikom nije bitno ni kako se ko zove, ni koje je vjere, dok god je dobar čovjek.

"Ja Ajdinu često zaboravim pravo ime. Navikao sam da ga zovem 'Kume', on mi je jedan od najboljih prijatelja. I sad treba da nas razdvoje?", razočarano pita on.

Srednjoškolac Nikolas Rimac ističe da je najgore što odrasli ne uče iz prošlosti.

"Vidjeli smo šta se desilo devedesetih. Ljudi su se ubijali u ratu samo zbog drugačijeg imena. I sad nas žele razdvojiti? Mi ne želimo nositi teret onoga što se desilo, što su naši roditelji radili. Moramo ići naprijed, a ne vraćati se nazad."

Sporni grb

Učenicima Bošnjacima i Hrvatima je neshvatljivo da se na svjedočanstvu nalazi grb Herceg-Bosne, "nečeg što je prestalo postojati i prije nego što su se rodili". Ako već mora biti neko obilježje na dokumentu s ocjenama, kažu da bi trebao stajati grb Bosne i Hercegovine. "A još bolje da stoji grb Jajca, starog kraljevskog grada, ili zidina stare tvrđave, na brdu u centru grada."

Mladim iz Jajca posebno smeta izjava ministrice obrazovanja SBK-a Katice Čerkez, koja je za odluku o formiranju nove škole kazala da je nužno poznavati i situaciju u gradu.

"Ona nije uopće u Jajcu, ona je u Travniku. Draga Kata uopće ne zna da se ljudi ovdje druže, da žive zajedno. Da ovo nije podijeljen grad", rekao je Ivica Jukanović.

Iako su se u medijima pojavljivale oprečne informacije o budućnosti škole sa bosanskim programom, načelnik Jajca Edin Hozan navodi da je, prema informacijama koje ima, neupitno formiranje nove obrazovne ustanove.

Nova, stara škola

Formiranje nove škole ne znači gradnju nove škole, napominje načelnik Hozan.
'Novi pravni subjekt srednje škole će biti smješten u postojeći objekt trenutne škole', kaže on.
Prvi čovjek Jajca nema informaciju da li će u školi koja će raditi po bosanskom programu biti dijeljena svjedočanstva s grbom Herceg-Bosne, ali čvrsto vjeruje da će sporni grb biti i na diplomama škole za Bošnjake.

"Kantonalna Vlada, a zatim i kantonalna Skupština, donijeli su odluku o formiranju novog pravog subjekta srednje škole, koja će raditi, kako je rečeno, po bosanskom planu i programu", rekao je Hozan te dodao da bi škola najranije mogla početi sa radom u školskoj 2017/18. godini.

"Djeca su se još u julu upisala u srednje škole, a odluka o formiranju novog pravnog subjekta je donesena sredinom jula. Djeca su se već upisala u postojeće škole, tako da je kasno za upis u novu školu."

Načelnik Hozan navodi da kantonalna Skupština, po preporuci resornog ministarstva, treba imenovati vršioca direktora nove škole, registrirati pravni subjekt u sudu, imenovati upravni odbor...

Komentirajući pojedine navode u medijima da je stopirana odluka o formiranju nove škole, prije svega zbog zahtjeva lokalne zajednice, načelnik Jajca, kaže da, prema informacijama koje, ima kantonalna Skupština nije promijenila odluku te da nije bilo intervencija općinskih vlasti za obustavu uvođenja nove škole.

Zahtjev roditelja

Plan za formiranje škole koja će raditi po bosanskom programu je pokrenut na zahtjev roditelja bošnjačke nacionalnosti, kaže on.

"Ljudi zanemaruju da se ovdje radi o kršenju ljudskih prava bošnjačke djece, koja moraju učiti iz udžbenika štampanih u Hrvatskoj i koji na svjedočanstvima imaju neustavni grb Herceg-Bosne."

Načelnik Hozan dodaje da je, na zahtjev Bošnjaka, u srednje škole u Jajcu 2002. godine uvedena islamska vjeronauka, a bosanski jezik je uveden 2006. godine. Od tada nije udovoljeno nijednom zahtjevu roditelja Bošnjaka, unatoč obećanjima. Tako je, kaže on, obećano da će sporni grb na svjedočanstvima učenika bošnjačke nacionalnosti biti ukinut u školskoj 2014/15. godini, što se nije desilo. Isto obećanje je dato za proteklu godinu, kada su Bošnjaci ponovno dobili diplome s grbom Herceg-Bosne.

Roditelji i učenici

Ajdin Ćoralić navodi da su njegovi roditelji, Bošnjaci, za formiranje nove škole i u konačnici razdvajanja učenika, iako je on protiv toga.
'Malo se raspravljamo oko toga, ali se ja borim protiv podjela. Ipak se radi o mojoj budućnosti.'

Hozan ističe da Bošnjaci nisu eksplicitno tražili formiranje nove škole, već jednaka prava i bosanski program. Za moguće podjele u školama kaže da su žalosni nusproizvod odluke resornog ministarstva da ne mijenja postojeće uređenje školskog sistema.

"Zanemaruje se da su djeca bila obespravljena. Bošnjaci su tražili svoja prava, a nusprodukt je nova škola. To se sada tumači da smo tražili podjele, što nije istina. Mi smo došli u situaciju 'uzmi ili ostavi' i tu nismo imali izbora."

Dodaje da je u više navrata javno podržao učenike, jer su, kako kaže, njihovi zahtjevi u skladu sa zahtjevima Bošnjaka.

Sin Bošnjakinje Erne naredne godine kreće u prvi razred osnovne škole, u kojoj će, kao i njegova majka prethodno, biti odvojen od vršnjaka Hrvata. Erna je jedna od rijetkih roditelja iz Jajca koja je htjela za Al Jazeeru razgovarati o problematici podjela učenika u srednjim školama.

Kažnjavanje učenika
Podjele škola smatra lošim, jer je i sama prošla taj sistem u osnovnoj školi, ali dodaje da je potrebno da Bošnjaci moraju imati mogućnost obrazovanja po bosanskom programu. Sjeća se kako su ona i njeni prijatelji Bošnjaci imali problema s današnjim direktorom srednje škole "Nikola Šop", nastavnikom povijesti Hrvojem Jurinom, koji je učenicima snižavao ocjene "kad bi rekli hiljada, umjesto tisuća". Kako kaže, njenu drugaricu je "oborio" zbog odbijanja da koristi hrvatske izraze.

Smetalo joj se što na svjedočanstvima nalazio grb Herceg-Bosne, koji se nalazi i na svjedočanstvu njene sestre, koja je završila drugi razred po hrvatskom programu.

"Zaista mi je drago što se djeca druže i što su tako dobri prijatelji i žao mi je ako se razdvoje zbog škole, ali Bošnjaci moraju imati svoja prava. Ako ne žele uvesti bosanski program, onda je nova škola nužno zlo."

Erna navodi da joj je žao što će i njen sin osnovno obrazovanje završiti u sistemu "dvije škole pod jednim krovom", ali dodaje da će ga, ako se stvari ne promijene, upisati u školu za Bošnjake kad bude vrijeme da krene u srednju školu.

A učenici iz Jajca, "mladi na kojim budućnost ostaje", navode da nakon srednje škole planiraju napustiti i Jajce i Bosni i Hercegovina, jer ih "ubija siva svakodnevnica, gdje nas tjeraju da se mrzimo".

Izvor: Al Jazeera

ZA NEVERICU Beograđanin vraća državi 200.000 dinara, a ona neće taj novac

Radovan Milić (60) ušetao je u redakciju "Blica" i, kao dao je to najnormalnija stvar na svetu, izgovorio: "Hoću da vratim novac državi, ali ona neće da ga uzme".

Dogodilo se to u sredu oko 13 sati, pred brojnim svedocima. Milić je izgledao i više nego prisebno, nonšalantno čak. Nakon pomenute izjave, usledila je neprijatna tišina.

U Srbiji se država uglavnom proklinje - zbog neodgovornosti i korumpiranosti njenih službenika, zbog bahatosti njenih političkih predstavnika, ponekad i iz navike. Kredita u švajcarcima. Rupa na putevima. Poraza fudbalske reprezentacije. Država se, takođe, često i tuži - zbog ugrožavanja osnovnih ljudskih prava, nelegalnih otkaza, protivpravnih pritvaranja. Država za to služi. Ali ovo je drugačiji slučaj...

Nakon tišine usledila su pitanja, pa onda i objašnjenje, koje je zapravo zvučalo savim razumno.

- PIO fond isplaćivao je mom pokojnom tastu Slavoljubu Terentiću iz Prilužja na Kosovu i Metohiji novčani dodatak, takozvanu tuđu negu, zbog njegove bolesti. Isplate su počele 2001. godine i trajale su do njegove smrti 2010. godine - priča Milić, pokazujući izveštaj sa kontrolnog pregleda iz maja 2004. godine, u kom se konstatuje da Terentić ispunjava uslove iz člana 37 Zakona o PIO (radi se o povredi na radu).

    Nakon tastove smrti, odmah sam odlučio da rešim ove probleme, odnosno da vratim novac državi, da ne bude nikom dužan na onom svetu

Ipak, kako kaže ovaj oficir u penziji, pregled iz januara 2009. godine, obavljen u Kosovskoj Mitrovici, a kojim su testirane njegove psihičke sposobnosti, pokazuje da je Terentić zdrav čovek, odnosno da "ne boluje od neke trajne duševne bolesti, poremećenosti ni zaostalosti".

- Taj nalaz je po meni problematičan. Žena koja je tada brinula o mom tastu nije, međutim, nikoga obavestila da on nema više prava na tuđu negu. Idućih 14 meseci Fond PIO nastavio je da isplaćuje novac. Nakon tastove smrti, odmah sam odlučio da rešim ove probleme, odnosno da vratim 200.000 dinara državi - kaže Milić.

Ipak, ovde priča dobija tipično "sistemski" obrt.

- Pisao sam fondu, Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i ministru Vulinu lično. Prvo pismo poslao sam 2, a drugo 18. avgusta. Pisaću im još jednom, a ako ni tada ne odgovore, sam ću naći broj žiro računa i izvršiti uplatu - kaže Milić.

Zbog tasta i patriotizma

"Ovo želim da uradim i zbog velikog poštovanja koje sam imao prema njemu, ali pre svega zato što sebe smatram patriotom. Čitavog života slušam kako smo mi Srbi ovakvi i onakvi, i ovim gestom želim da pokažem da postoje i drugačiji primeri", zaključuje Milić.

(blic.rs)

Put ka etnički čistim zatvorima u BiH (VIDEO)

Uskoro će osuđenici na zatvorsku kaznu moći tražiti premještaj u zatvor u bh. entitetu iz kojeg dolaze.


U RS-u je usvojen novi Zakon o izvršenju krivičnih sankcija. Predviđa da osuđenici na zatvorsku kaznu mogu da traže premještaj u zatvor u bh. entitetu iz kojeg dolaze. Gotovo istovjetan zakon Federacija BiH već je usvojila. I dok ministri oba entiteta tvrde da zakon kaznionice približava evropskim standardima, da osuđenici služe kazne što bliže svojim kućama, neki stručnjaci smatraju da bi ovi zakoni mogli da omoguće etnički čiste zatvore u BiH.

Kazneno-popravni dom Zenica bio je svojevrsni povod da oba bh. entiteta donesu zakone prema kojima osuđenici mogu služiti kazne u entitetu iz kojeg dolaze. Uprava tog zatvora optužena je proljetos da je dopustila zlostavljanje na nacionalnoj osnovi. Nekoliko osuđenika, među kojima i Duško Zorić, tvrde da su napadnuti tokom Vaskrsa jer su srpske nacionalnosti.

Njegova supruga kaže da nije riječ o incidentu, već o konstantnom zlostavljanju, i već pola godine vodi kampanju za izmjene zakona.

„Oni su žrtve zakona oni su tu zatočeni niti im daju gdje da idu jednostavno kakvi će oni izaći nakon toliko godina to je pitanje“, rekla je Željka Zorić, supruga osuđenog Duška Zorića.

Podržava ih i entitetski ministar pravde Republike Srpske. Kaže da su gotovo sve pritužbe dolazile iz zatvora u Zenici.

„Problem sa kojim su se susretala osuđena lica je diskriminacija, psihičko i fizičko zlostavljanje na nacionalnoj osnovi a sve uglavnod da se to dešavalo u KZP Zenica“, navodi Pero Dunjić, pomoćnik ministra pravde RS.

Iako su predložili gotovo istovjetne tekstove zakona, entitetski ministri se o razlozima izmjena ne slažu.

„Ja sam siguran da se u ovoj državi i u Federaciji i u RS se poštuju svi standardi koji su propisani i da se određene situacije koriste u ono što nije istina“, rekao je Mato Jozić, ministar pravde Federacije BiH.

VIDEO:

Negiranje slučaja

U zatvoru u Zenici negiraju optužbe, pokazujući sobe za vjerske obrede, kuhinju za svinjetinu ili radionice u kojima tvrde je i Zorić radio, a plaće se kreću do 150 eura. Kažu da je Duško Zorić bio instrument za blaćenje zatvora Zenica s ciljem stvaranja uglavnom etnički čistih zatvora. Tvrde i da posjeduju izjave zatvorenika o insceniranim napadima.

„U ovom kontekstu zanimljiva je ova disciplinska prijava u kojoj se on obratio dvojici bošnjačkih zatvorenika te jednog od njih kao zemljaka zamolio da ga nekoliko puta udari po nosu a zauzvrat mu obećao hiljadu maraka koje će na žiro račun uplatiti njegova supruga“, kazao je Hidajet Jabandžić, direktor KPZ Zenica

U KPZ-u kažu da su ih mediji nekorektno tretirali. Tvrde da je problem nastao kad je Zorić, tada osuđenik za razbojništvo, bio na godišnjem odmoru u rodnom Prijedoru. Tamo je prepoznat kao jedan od počinilaca zločina kod jame Tomašica, te je uhapšen pod sumnjom da je počinio ratni zločin.

U tom trenutku, zatvor je prema njemu morao primijeniti strožiji tretman. A zbog Zorićevih tvrdnji o nacionalnoj ugroženosti, kažu u upravi zatvora, prvi put su morali raditi statistiku korištenja zatvorskih pogodnosti po nacionalnom ključu.

„Po toj statistici koja je i nas iznenadila jer se nikad nismo bavili takvom statistikom osuđenici srpske nacionalnosti su imali više posla od drugih i više zavodskih pogodnosti i procentualno su manje disciplinski tretirani nego osuđenici drugih nacija“, navodi Hidajet Jabandžić.

Novi zakoni ne podrazumijevaju automatski premještaj .Podnosi se zahtjev koji se razmatra.No, izdržavanje kazne prema entitetskoj pripadnosti već se primjenjuje,za osuđenike suda BiH tako da će novi zakoni samo upotpuniti ovu praksu.

Izvor: Al Jazeera

Plaše nas ratovima kojih neće biti. Zašto su na Balkanu ratovi završeni u oružanom smislu?

Svjesni smo svakodnevnih bombastičnih naslova tipa: "RAT JE BLIZU", "NAORUŽAVAJU SE"... itd.
Posljednji rat koji je bio (potreban od strane svjetskih sila) za Balkan je taj da se jedna svjetska velesila kakva je bila SFR Jugoslavija uništi i razori, kako ne bi bila ozbiljna prijetnja Istoku i Zapadu kakva je svojevremeno važila.
SFR Jugoslavija jeste bila skoro nedodirljiva sila, ali razne agenture uz pomoć špijuna su nanjušili da SFR Jugoslaviju jedino mogu pobijediti naciošovinizmom, što se na kraju ispostavilo korektnom solucijom.

Zašto im (silama) nije u interesu da se ratuje na Balkanu?

Zato što su dobili ono što su devedesetih htjeli. Najkraće rečeno.
A to je da su nas pridobili kao moderne robove, radimo po njihovom diktatu, živimo od njihovog MMF-a samo toliko da ne crknemo od gladi, kapitalizam u kombinaciji sa svim zlom koje on nosi se nalazi baš kod nas.
Izgradili smo uglavnom ono što je bilo porušeno tokom rata, što u prijevodu znači da nam jedno po jedno mogu uzimati jer nismo u stanju da vraćamo kredit MMF-u onako kako bi trebali.
A ako će već nešto da uzimaju, ne pada im na pamet da uzimaju nešto što je estetski neizgledno i srušeno, ovako dobiju zdravo za gotovo.


Sve ovo što se dešava vodi ka jednom - potpunoj kontroli nad nama i njihovoj moći da nas kontrolišu i upravljaju nama kako žele.
Sve ove bombastične izjave iz Hrvatske, Srbije, BiH... su samo s jednim ciljem a to je da se narod drži u mržnji i nacionalno-vjerskom bunilu.

Kako riješiti goruće probleme na Balkanu a ne očekivati rat?

Nema tog problema na svijetu koji se ne može riješiti mirnim pregovorima i konačnim dogovorom.
Pretpostavka većine nas je da su političari tu da drže ljude u mržnji bilo etničkoj, bilo vjerskoj i da vas svakodnevno podsjećaju na to šta su "oni" radili "vama" a nikako da vas podsjete šta ste "vi" radili "njima". To je valja posao onog "njihovog" političara, Dakle, istina je na izdisaju. Ali je pitanje kada će doći do kulminacije.

A šta ako dođe do kulminacije?

Pa da li vi znate šta je sve potrebno da dođe do te kulminacije?
Da bi došlo do kulminacije moraju se Hrvati, Srbi i Bošnjaci da pomire. To jest, da se osvijeste.
Nakon toga moraju da dogovore zajednički stav da se bore protiv okupacije za koju nisu ni svjesni da traje. Naravno, prvo diplomatski ako je ikako moguće, ako ne, našle bi se alternativne metode.
Poslije, kada se dogovore, moraju dobro da preispitaju koliko je izdajnika među nama (to su uglavnom zli nacionalisti) kako bi se oni mogli non stop držati na oku, ili eventualno zatvoriti dok ne prođe revolucija kako ne bi izdavali naš zajednički cilj.
Kad to sve urade, trebaju osmisliti strategiju kako se zajednički boriti protiv okupatora da li zaista dogovorom ili nekom alternativom.
I kad sve to uzmete u obzir, šta mislite kad može doći do te kulminacije?
Razmislite.

Ako nisu ratovi u oružanom smislu, u kom onda mogu biti?

GMO, zlonamjerne vakcine, izazivanje bolesti raznim prskanjem prirodnog dobra i drugo.


Tekst je baziran na pretpostavkama čiji je osnov sadašnje stanje u našim državama.

(Stranica ljubavi izmedju Srba, Hrvata i Bosnjaka)

Stočar Ljubomir Kočić: Selim u Federaciju BiH zbog boljih uslova života

Dok mnogi građani RS u potrazi za boljim životom nastoje da se domognu Švicarske ili Njemačke, Ljubomir Kočić najavljuje da će sa svog pradjedovskog ognjišta, u selu Gornje Ratkovo, opština Ribnik u RS, „emigrirati“ u Federaciju BiH.

Iako ga od entitetske granice dijeli svega nekoliko kilometara, ako se za seobu zaista odluči, bit će to pravi poduhvat. Jer, valja spakovati 13 članova porodice, među kojima je i četvoro male djece, preseliti stado od 1.500 ovaca, 60 goveda i 17 magaraca, te vozni park sa deset automobila, dva traktora, pet prikolica, dva kamiona i dvije cisterne, piše Blic.

Kočić sa svojim stadom

- Nemamo puta ni vodovoda, a i ovo makadama do kuće sami smo napravili, sada treba da to sami i održavamo. Izgrađen je asfalt do pustih zaselaka u kojima nema ni mačke ni dijeteta, a nas su zaobišli, kao da smo, što bi rekao Petar Kočić, ni carski ni spahijski - veli Ljubomir Kočić.

Kočići i njihove komšije imaju problema i sa strujom, jer su vodovi stari. Ako im do zime „Elektrokrajina“ ne obnovi mrežu, kao što su obećali, boje se da će ostati u mraku.

- Kad se nešto pokvari usred ljeta, danima čekamo ekipu da otkloni kvar. Na zimu, kad na Manjači zapada snijeg, nema šanse da nam električari dođu – kaže Radomir, jedan od četvorice Ljubomirovih sinova.

Kočići tvrde da od Srpske godinama nisu dobili ništa, a u susjednom Petrovcu, u Federaciji BiH, gdje su nedavno na zakupljenu parcelu preselili svoje stado ovaca, priključili su im vodu, čim su podnijeli zahtjev.

- Preselit ću tamo i ostatak blaga i porodicu. Moram, od patrotizma se ne živi – kaže Ljubomir.

Tvrdi da mu je načelnik Ribnika Goran Savić obećao i vodovod i put „ako opet bude izabran za načelnika“.

- Živi bili pa vidjeli. Pred izbore svi obećavaju, a kad glasanje prođe, samo pretaču iz šupljeg u prazno – kaže Kočić.

Ogorčen je što je nedavno voda stigla u susjedni zaselak Đuričići, dok Kočići i dalje kubure s vodom.


Kočićevo imanje

- Imamo tri veš mašine i dvije mašine za suđe, stalno su u pogonu, treba sve oprati za ovoliku čeljad. Mašine koriste kišnicu iz rezervoara, a kad kišnice nestane dovozimo vodu u cisternama. Valja i stoku napojiti, muka živa – kaže domaćica Radmila Kočić, koja sa kćerkom Ljubom, srednjoškolkom, i snahama Vesnom i Gorankom, vodi računa o domaćinstvu.

- Nisam nepismen i znam da računam. Moje gazdinstvo ima 250.000 KM troškova godišnje, što znači da državi damo skoro 50.000 KM PDV-a. Nek mi vrate PDV za posljednjih deset godina, sam ću napraviti i asfalt i vodovod – kaže Kočić.


(avaz.ba)

SMIJATI SE ILI PLAKATI Sarajevo: Žene se potukle u tramvaju zbog vjere, putnici navijali (VIDEO)

Na internetu se pojavio amaterski video snimak fizičkog obračuna dviju žena u sarajevskom tramvaju. Žene su se prvo svađale i spominjale su vjeru. Jedna se krstila i drugoj je poručila da ide da klanja. Nakon svađe i oštrih riječi izašle su iz tramvaja i potukle se. Putnici u tramvaju su navijali.

******************************************************************************

ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU

LINK KA NAŠEM INSTAGRAM NALOGU: 

HTTPS://WWW.INSTAGRAM.COM/OFFICIAL.BIH.SRB.HRV/

BESKRAJNO VAM HVALA ZA PRAĆENJE!

******************************************************************************

VIDEO:

Više detalja na:

http://www.nezavisne.com

HRVATSKI VETERAN: Dosta je mržnje i ekstremizma, želimo zdrav dijalog

Josip Klem, jedan od hrvatskih veterana i akter sastanka sa liderom SDP Zoranom Milanovićem, uveren je, uprkos svemu, da se otvorena pitanja između Hrvatske i Srbije moraju rešavati u dijalogu, a ne svađi, i da će uskoro doći do susreta najviših zvaničnika dve zemlje.

"Želimo da do susreta najviših hrvatskih i srpskih zvaničnika dođe i uvereni smo da će se to uskoro dogoditi, a mi smo tu da ih podstaknemo i da im pomognemo, da ih na neki način ubrzamo, da se to dogodi što pre", rekao je Klem.

Klem je predsednik Udruženja specijalne policije iz Domovinskog rata i jedan od potpisnika pisma predsednici Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović, kojim su hrvatski branitelji tražili da im se ugovori susret sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem.

On u razgovoru za Tanjug podseća da je od rata prošlo više od 20 godina i navodi: "Svi smo mi sada ozbiljni ljudi, a neki i kao učesnici svesni strahota koje smo svi zajedno preživeli. Došlo je vreme da počne da se na kvalitetan način radi na pronalasku rešenja za novonastalu situaciju u odnosima Hrvatske i Srbije".

"Vreme je da se otvorena pitanja rešavaju civilizovanim dijalogom", rekao je Klem.

On je ponovio da njegove kolege, saborci, "osuđuju huškačku, ratnu retoriku i politiku pojedinih aktuelnih hrvatskih političara i zatvaranje granica prema susedima poput onog koje se dogodilo u jeku izbegličke krize", prošle godine.

Objašnjava da se on i njegove kolege, iako "mali", u odnosu na političke stranke, zalažu za politiku dijaloga, a ne za politiku pretnji i zatvaranja granica, jer to, ističe, uništava ekonomiju i s jedne i s druge strane.

"Želimo da podstaknemo zdrav dijalog, a ne mržnju i ekstremizam", rekao je Klem.

Upitan ko je snimao razgovor branitelja sa bivšim premijerom Zoranom Milanovićem, on je rekao da ne zna i da ne želi to da komentariše, niti da nagađa.

A na pitanje kako tumači to da je do objavljivanja tajnog snimka došlo baš u ovom trenutku, on objašnjava predizbornom kampanjom, koja je u Hrvatskoj uveliko u toku.

Hrvatski veterani su, posle sastanka sa Milanovićem, do kojeg je došlo na inicijativu lidera SDP, preneli novinarima da su poziv prihvatili sa namerom da MIlanovića "nauče demokratiji".

(kurir.rs)

KONCERT ZA PAMĆENJE: Legendarni britanski bend poslao snažnu poruku svim Srbima i Hrvatima

"Masiv Atak” održao je koncert u pulskoj Areni, a tom prilikom poslali su snažnu poruku svim Srbima i Hrvatima.Na otvaranju „Dimensions” festivala majstori iz Bristola ponovo su pokazali svoju harizmu i energiju svoje muzike, ali osim po prepoznatljivim tonovima u prepunoj Areni, njihov nastup ostaće upamćen i po jasnoj i glasnoj poruci – „Srbija i Hrvatska su sijamski blizanci koji se ne podnose”.

Kako navode mediji, na koncertu je bilo između 60 i 70 odsto Britanaca. Njima verovatno nije bilo ni bitno šta piše na zidinama arene, ali svi ostali su imali priliku da za trenutak porazmisle o tih nekoliko reči.

U poslednje vreme svedoci smo zapaljivih izjava nekih zvaničnika sa obe strane. Umesto da zajedno gradimo put ka budućnosti (ili barem da ne rušimo postojeći krhki), nas i dalje zapljuskuju talasi ''mrtvog mora'' devedesetih.

Uz poruku „U ovome smo zajedno” podsetili su nas u kakvom svetu živimo i da smo u ovome, kao što je i napisano, svi zajedno.

Državni vrh i Srbije i Hrvatske mogao bi da se ugleda na sportiste poput Ivane Španović i Sandre Perković čije snažno prijateljstvo nije oivičeno nacionalnošću. Jer biti čovek ne zavisi od mesta rođenja.

To su nam pokazali i selektori najboljih vaterpolo reprezentacija sveta, Dejan Savić i Ivica Tucak, svojim džentlmenskim manirima.

"Što više samuješ i ćutiš o sebi, sve ti je plići i luđi razgovor tvog suseda”, napisao je jednom Ivo Andrić. Napisao i pogodio u srž.

(24sata.rs)

INTERVJU Milomir Kovačević Strašni za Novi.ba: Treba izgraditi građanski duh, a ne nacionalni ili religijski kako mnogi potenciraju

Portreti mnogih poznatih sarajevskih književnika i književnica, koji su se u najtežim ratnim vremenima našli ispred objektiva omiljenog sarajevskog fotografa Milomira Kovačevića Strašnog, predstavljeni su u Sarajevu na izložbi pod nazivom "Pisci, ratni portreti".

Milomir Kovačević Strašni dobitnik je ovogodišnje Šestoaprilske nagrade, a sa postavkom ratnih portreta pisaca uvodi nas u svijet ratne stvarnosti onih koji su bili nosioci duhovnog otpora u vremenu bezumlja. Strašni, kako kaže, nikada nije bio ratni fotograf već fotograf u ratu. Dok su strane kolege pokušavale da na što bizarniji način uhvate smrt, on je bilježio život, a u svom tom haosu pokušavao je pružiti otpor i suprotstaviti se totalnoj destrukciji grada.

Dugi niz godina živi i radi u Parizu, a dobitnik je mnogih međunarodnih priznanja. Predsjednik Republike Francuske je Kovačevića proglasio vitezom zbog fotografskog angažmana te općenitog uticaja na umjetnost.

Definitivni primjer mlađim generacijama, kosmopolit i svjetski fotograf je u razgovoru za Novi.ba govorio o budućnosti fotografije u BiH, njenom potencijalnom doprinosu privredi kao i o opštem stanju umjetnosti u našoj zemlji.

Ima li BiH potencijal i mlade ljude koji bi u budućnosti mogli postati kvalitetni umjetnici?

Živim u inostranstvu tako da nisam u potpunosti kompetentan da odgovorim na ovo pitanje. Ipak, primjećujem da BiH nikada nije imala veći broj mladih ljudi koji su zainteresirani za fotografiju. Mnogi od njih već kvalitetno rade tako da potencijala sigurno ne nedostaje.

Kakvu podršku fotografi imaju od institucija u BiH?

To zaista ne mogu sa sigurnošću reći, ali koliko vidim ne postoji neka ozbiljna organizacija koja bi davala podršku fotografiji i umjetnosti uopšte. Umjetnička galerija, recimo, podržava moje izložbe, ali gradski odbori, ministarstva ne pokazuju zainteresiranost. Nekada smo imali foto savez, fotoklubove, pa smo se borili svako na svoj način. Sada je došlo drugo vrijeme, druga država, drugo shvatanje kulture i ne znam koliko je današnjim političarima kultura uopšte bitna. Iako političarima fali sluha za umjetnost, smatram da se za sve treba izboriti. Nije uvijek stvar ni u sredstvima, treba raditi i izgraditi građanski duh, a ne nacionalni ili religijski kako mnogi potenciraju. Ne znam kome je u interesu da ljudi budu neobrazovani i da ne teže ka ljepšim idejama. Nama fotografima ostaje da se sami borimo i da tražimo mjesta gdje ćemo izlagati svoje radove, da stvorimo, takoreći, jedan jedinstven sistem. Jezgra postoji. Veliki broj mladih ljudi je zainteresiran za ovaj vid umjetnosti i to definitvno treba potencirati. To su obrazovani i pametni mladi ljudi koje lično poznajem, ali pitanje je da li su oni u svojoj generaciji manjina ili većina.

Gdje Vi pronalazite motive i kako savjetujete mlade fotografe, gdje bi oni trebali pronalaziti inspiraciju za svoje fotografije?

U Sarajevo dolaze fotografi i umjetnici iz cijelog svijeta. Sarajevo im je interesantno i to potvrđuje da se ovdje fotografija itekako može raditi. Ja uvijek slikam stvari iz svog okruženja. Sarajevo ili Pariz nije bitno, nikada ne bježim od svoje stvarnosti. Fotografišem ljude sa kojima se družim, a to je i moj savjet mladim ljudima. Nikada ne trebaju bježati od svoje ličnosti. Naravno, potrebno je mnogo odricanja i rada da bi se napravio rezultat. Mladi ljudi se moraju obrazovati u tehničkom i idejnom smislu kako bi mogli prepoznati šta je to što ih zaista interesuje.

Koliko fotografija može unaprijediti turizam u BiH?

Dva najveća festivala fotografije u Francuskoj privuku ogroman broj turista. Ti gradovi budu krcati, hotelske sobe prepune i jednostavno ne možete naći smještaj. Svaki festival ima takvu vrstu potencijala i svoju publiku. Ne mora se tu raditi o fotografiji, odličan potencijal imaju i muzički i filmski festivali, umjetničke galerije, pozorišne predstave... S obzirom na političku i ekonomsku situaciju treba biti zadovoljan i s ovime što Sarajevo trenutno nudi. Ipak, sve to treba fino upakovati i ponuditi turistima kako bi se publici mimo sarajevskih stereotipa (ćevapi, baščaršija) ponudila i neka vrsta alternative.

(novi.ba)

ZAROBLJENI U DEVEDESETIM Političari, da li vam je neko rekao da je rat završen?

Za balkanske političare vreme kao da je stalo, pa se stvari koje su se govorile tokom ratnih godina i danas vrlo uredno čuju sa najviših državnih funkcija.
Tim Džuda, poznati britanski stručnjak za Balkan, kaže za "Blic" da u slučaju Srbije i Hrvatske obe profitiraju na domaćim terenima vraćajući se u sumornu prošlost.

- Pre svega, tu je izborna kampanja u Hrvatskoj. SDP ima slabe ekonomske rezultate iz vremena dok su bili na vlasti, dok se HDZ suočava sa korupcijom. Zato, kada govore o Drugom svetskom ratu, ubistvu Đurekovića 1983. ili ambasadora Rolovića, oni u stvari ne žele da govore o sadašnjosti i budućnosti. Sa druge strane, kada god neki političar u Srbiji laje o tome kako je Milošević bio veliki, premijer Vučić od toga izvuče beneficije kad kaže kako su njegovi oponenti beskorisni, te kako za razliku od njega žive i dalje u devedesetim godinama - kaže Džuda za naš list.


Slično razmišlja i američki analitičar Danijel Server, koji kaže da se balkanski političari, suočeni sa slabim ekonomskim rastom i teškoćama u ispunjavanju EU zahteva (pogotovo vladavine prava), oslanjaju na stare etničke razdore.

- Slične stvari vidimo i u EU i SAD. Izlazak iz takve zamke jeste glasačka kutija: glasači moraju da kazne one koji donose samo nacionalističku retoriku, a nagrade one koji žele ozbiljno da se posvete ekonomskom i društvenom boljitku - rekao je Server za "Blic".

Ono što je još zanimljivije, smatra Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose, jeste da su lideri balkanskih zemalja mahom deca devedesetih, a među njima ima i ratnih profitera i šovinista.

- Zato svi oni izazivaju psihozu straha i rata kao u to vreme. Doduše, kada se sve to dešavalo, oni su bili ispod ili oko stolova i bili zaduženi za galamu. U tome su dobri i danas - priča Janjić, istakavši da nekompetentni i nestručni kadrovi iz devedesetih nikako ne žele da otvore prozore i puste 21. vek da uđe.


Politički analitičar iz BiH Dževad Galijašević kaže da države ne nude programe za svoje narode.
Dževad Galijašević


- Ono što jedni sa drugima pričaju liči na razgovore preko plota. Nekadašnja politika Alije Izetbegovića Bošnjake svađa sa svima, a Hrvatska kao da ne shvata da ima državu i da joj Srbija više nije problem. Srbija pokušava stvari da rešava, ali bez većeg uspeha - priča Galijašević.

(blic.rs)

MOŽE I OVAKO Primeri koji pokazuju da Srbi i Hrvati mogu ZAJEDNO

Postoje dve paralelne stvarnosti - jedna je politička druga sportska. Kada slušamo prve, čini se kao da se između Srbije i Hrvatske ponovo sprema neki novi besmisleni rat, a kada gledamo druge, dva naroda izgledaju nikad složnije. U galeriji koja sledi pogledajte fotografije koje su obišle region i svet i poslale snažnu poruku ljudskosti i čestitosti koju bi trebalo svi da sledimo, a na prvom mestu političari koji o našoj sudbini odlučuju. I srpski i hrvatski.

(blic.rs)

Drago Bojić: Za šaku srebrenjaka mnogi predstavnici vjerskih zajednica klanjaju se ovozemaljskim bogovima

Franjevačka teologija u Sarajevu, poznata po svojoj otvorenosti i kritičnosti, najvažnija institucija duha u Bosni Srebrenoj, postala je posljednjih godina privatno vlasništvo dijela profesora koji u suradnji s prošlom i sadašnjom Upravom izabiru dekane i određuju većinom glasova tko može a tko ne može predavati, tko može a tko ne može na postdiplomski studij. Oni se u javnom prostoru predstavljaju kao borci za slobodu, istinu, pravdu, za pravo pojedinca, ali te visoke zahtjeve ne mogu izdržati i upadaju u kompromiserstvo i oportunizam i koristeći tzv. demokratske procedure stječu i održavaju moć kako bi se mogli razračunavati s ljudima s kojima su prethodno surađivali, a koje sada, zbog vlastite moralne nedosljednosti, ne podnose. Njihovu ignoranciju i isključivost, iako na drugačije načine, trpi i dio kolega koji predaju na Franjevačkoj teologiji, a koji su se 2013. usprotivili mojoj smjeni i potpisali pismo podrške. O svemu ovome postoje pisana svjedočanstva, a to mogu potvrditi i članovi Bosne Srebrene.

Razgovarao: Edin Hadžović, portalnovosti.com

Gospodine Bojiću, vi ste praktički protjerani iz Sarajeva, gdje ste radili kao predavač na Franjevačkoj teologiji. Kako se to dogodilo i zašto?

O tome mi nije lako govoriti jer je riječ o mojoj zajednici i odnosima u njoj. Ljudi koji su izvan zajednice to uglavnom ne mogu razumjeti jer ne poznaju unutarnje odnose i ne očekuju da se takvo što može dogoditi u franjevačkoj zajednici. Ali evo ukratko što se dogodilo. Prije tri godine, u svibnju 2013., zbog javnih istupa i kritike dijela hercegovačkih franjevaca zbog njihovog neodgovornog ponašanja u ratu i manipulacija sa svetištem u Međugorju, smijenjen sam s mjesta glavnog urednika ‘Svjetla riječi’ i urednika izdavaštva. Uz to, tadašnji provincijal fra Lovro Gavran (koji se u međuvremenu vratio na Kosovo nakon što je u proteklih sedam godina zloupotrebom pozicije vlasti učinio puno štete i pojedincima i cijeloj zajednici) i članovi Uprave Bosne Srebrene, na nagovor hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke, odlučili su da me dodatno sankcioniraju i odredili da moram napustiti Sarajevo i preseliti se u Busovaču. Budući da sam to odbio, uslijedile su i druge sankcije, među njima i zabrana poučavanja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Prošle godine, nakon što su mi u dogovoru s Generalnom upravom Franjevačkog reda u Rimu zaprijetili da će pokrenuti postupak izgona iz Reda, preselio sam se u franjevački samostan u Jajce. U travnju ove godine izabran je novi provincijal fra Jozo Mariničić. On je bilo član Uprave i suradnik bivšeg provincijala fra Lovre Gavrana u vremenu kad su me kažnjavali, od čega se nikad ni on ni drugi suradnici nisu javno distancirali, što znači da su odluke i sankcije donesene jednoglasno. Izabrana je i nova Uprava u kojoj su i dva profesora s Franjevačke teologije. Članovi nove Uprave skupa sa starim i novim provincijalom na kongresu održanom u lipnju nisu me uopće kontaktirali niti su razmatrali mogućnost moga povratka u Sarajevo. To pitanje je postavljeno nedavno i na sjednici Profesorskog zbora Franjevačke teologije u Sarajevu, ali je većina članova zbora to ignorirala.

    Nezahvalno je praviti analogije, ali reakcije dijela političara iz Srbije su licemjerne jer dok osuđuju Stepinca za ustaštvo, istodobno promoviraju četništvo. Te reakcije bi imale smisla kad bi se ogradili od ideologije velikosrpstva i političkog svetosavlja u vlastitim redovima

Franjevačka teologija u Sarajevu, poznata po svojoj otvorenosti i kritičnosti, najvažnija institucija duha u Bosni Srebrenoj, postala je posljednjih godina privatno vlasništvo dijela profesora koji u suradnji s prošlom i sadašnjom Upravom izabiru dekane i određuju većinom glasova tko može a tko ne može predavati, tko može a tko ne može na postdiplomski studij. Oni se u javnom prostoru predstavljaju kao borci za slobodu, istinu, pravdu, za pravo pojedinca, ali te visoke zahtjeve ne mogu izdržati i upadaju u kompromiserstvo i oportunizam i koristeći tzv. demokratske procedure stječu i održavaju moć kako bi se mogli razračunavati s ljudima s kojima su prethodno surađivali, a koje sada, zbog vlastite moralne nedosljednosti, ne podnose. Njihovu ignoranciju i isključivost, iako na drugačije načine, trpi i dio kolega koji predaju na Franjevačkoj teologiji, a koji su se 2013. usprotivili mojoj smjeni i potpisali pismo podrške. O svemu ovome postoje pisana svjedočanstva, a to mogu potvrditi i članovi Bosne Srebrene. Eto zašto mi je teško govoriti o ovome, jer se tiče naših unutarnjih odnosa. Ali moram to javno kazati radi istine i čistoće odnosa i zbog zanimanja dijela javnosti koji cijeni Bosnu Srebrenu i njezinu ulogu u prošlosti.
dragobojic1

Vaši izabrani tekstovi i intervjui sabrani su u knjigu ‘Zlato i tamjan’ za koju vlada veliko interesovanje i to ponajviše, usudili bismo se reći, među najistaknutijim kritičarima Crkve i organizirane religije uopće. Pada li vam teško to što do razumijevanja lakše dolazite u izvancrkvenim krugovima nego u onima kojima u suštini pripadate?

Volio bih, naravno, da je stanje u mojoj franjevačkoj zajednici dosljedno njezinoj najboljoj tradiciji, kao što bih volio da je i stanje u Crkvi i njezino djelovanje prema vani (društvu i svijetu) bolje, u smislu da ima više slobode duha, mišljenja, samokritičnosti, pravednosti, zauzimanja za ljudskih prava, odgovornog suočavanja s prošlošću, empatije i sućuti za tuđu patnju, više poštivanja naših razlika, više samostalnih i odgovornih pojedinaca, a manje kolektivne duhovne i svake druge zaslijepljenosti. Zahvalan sam svima koji pokazuju interes za ono što radim i nadam se da će tekstovi skupljeni u ovoj knjizi otvoriti bar mogućnost razgovora o ovim temama.

Nedavno ste u jednom intervjuu rekli da Crkva ne trpi nikakvu kritiku, što važi za sve glavne monoteističke vjerske zajednice, ne samo u BiH. Je li, po vašem mišljenju, onemogućen politički dijalog između crkava i sekularnog društva?

Iako to ona po ustavu formalno jesu, za naša društva se ne može kazati da su sekularna. Predstavnici vjerskih zajednica, uz nacionalne stranke, ponajviše onemogućuju razvoj sekularnog, građanskog, otvorenog društva. Do onog pravog, kritičkog, angažiranog dijaloga teško može i doći jer ne postoji sekularno društvo, nego troetnički getoizirani i duhovno okupirani kolektivi gotovo do kraja poistovjećeni s vjerskom pripadnošću u njezinom najodbojnijem i najperverznijem smislu. Oni dijalogiziraju i susreću se uglavnom ondje gdje postoji obostrana korist. To se ponajbolje može vidjeti u vrijeme velikih blagdana. Nedavno smo proslavili Bajram, ovih dana Veliku Gospu. Nažalost, uglavnom su blagdanska slavlja zaprljana i unakažena politikom. Vrlo često su baš najvažniji i ljudima najdraži vjerski blagdani praćeni spregom politike i religije, ‘zlata i tamjana’, nehumane politike i bezbožne religije. Na taj način, religijski predstavnici uništavaju i pervertiraju blagdansku intimu, ono najsvetije i najosobnije što ljudi u tim danima osjećaju i doživljavaju. Na jednoj strani imate vapaje, molitve i zavjete bolesnih, tužnih, usamljenih, osiromašenih, nesretnih, izvaranih, opljačkanih ljudi u potrazi za utjehom i duhovnom snagom da se sve to izdrži i dalje živi čestito, a s druge strane imate često nezajažljive, okrutne, umišljene, častohlepne, bogate elite koje su te ljude prevarile, opljačkale, ukrale im sadašnjost, i njima, njihovoj djeci i najbližima budućnost. U pravilu su u prvim redovima jer oni su ovozemaljski bogovi koje obožavaju i kojima se klanjaju mnogi predstavnici vjerskih zajednica za šaku srebrenjaka.

Sudeći prema rezultatima popisa stanovništva, BiH je zemlja vjernika, sa svega dva-tri procenta ateista i/ili agnostika. Odgovaraju li te brojke stvarnom stanju ili se radi o oportunizmu i mirenju s predominantnim utjecajem vjerskih zajednica?

Ta statistika vjerojatno odgovara stvarnom stanju, iako je broj onih koji prakticiraju svoju vjeru zasigurno manji. Nije problem u tome što se toliko ljudi izjašnjava vjernicima – to je, uostalom, pravo svakog čovjeka – problem je u tome što vjera ne dotiče stvarne živote ljudi i što je ona često pokriće da se može raditi što se hoće. Ali sličan problem postoji i kod ljudi koji se izjašnjavaju ateistima i agnosticima. I na jednoj i na drugoj strani je prisutna kriza humanosti, odsutnost etičkih principa, neodgovornost prema općem dobru i konkretnom čovjeku (bližnjemu). Stalno se inzistira na tome da se tobože mora znati to tko je tko i kojem kolektivu ili grupi pripada. A u drugi plan se stavljaju dostojanstvo, pravo i odgovornost pojedinca. I za vjernike i za ateiste bi trebali vrijediti temeljni etički principi. Za pripadnike monoteističkih religija oni su sadržani u Božjim zapovijedima, a sadržaj tih zapovijedi se gotovo u cijelosti poklapa s konvencijom o ljudskim pravima. Ovdje se konstantno manipulativno uvjerava ljude da je pravo kolektiva ispred prava pojedinca. To ni u vjerničkom ni u humanističkom smislu nije tako. Pojedinac i njegova prava moraju biti uvijek ispred prava kolektiva, jer ponekad upravo prava kolektiva ugrožavaju prava pojedinaca koji mu pripadaju.

dp11

Nakon kraćeg perioda vrlo mlakog napretka, BiH ponovno tone u duboku političku krizu. Mogli bismo protraćiti cijeli razgovor nabrajajući političke procese koji su pošli po zlu samo u ovoj godini. Je li to zato što nam se bliže lokalni izbori ili se radi o nečem drugom?

Izbori svaki put iznova pokažu kako je teško stanje u državi. U sadašnjim političkim konstelacijama i s ljudima koji trenutno imaju političku moć i upravljaju ovom zemljom teško može biti bolje. Mnogi ljudi su se zasitili politike, političari su uspjeli da im zgade politiku i više nemaju ni volje ni snage da se bore. Dio njih odlazi iz zemlje, a mnogi jedva čekaju da odu. To je donekle razumljivo jer ljudi ne žele da im čitav život prođe u neizvjesnosti, u socijalnoj nesigurnosti, u stalnim krizama. Ljudski je i legitimno htjeti bolji, opušteniji, ispunjeniji život, više zadovoljstva, sigurnosti i sreće za sebe i za svoje najbliže. Ako je u godinama poslije rata postojala makar i krhka nada da bi moglo biti bolje, posljednje godine svjedoče da je i ta nada poljuljana, da nas je sve pomalo zahvatila rezignacija i da sve češće samo nijemo promatramo što se događa oko nas. Ipak, vjerničkim jezikom kazano, ne treba gubiti nadu da u konačnici zlo ipak neće posve nadvladati. Naravno, svjestan sam da je to slaba utjeha, ali ima smisla boriti se i ne odustajati od dobra i stalno sijati dobro, kako se to slikovito biblijski i teološki kaže, kako god nam se čini da ga ljudski korov i zlo stalno guše, izjedaju i uništavaju.

Proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca ne prestaje uznemiravati duhove u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a vi ste kazali kako bi najbolje bilo da on nikada nije ni započeo. Zašto tako mislite?

Nisam dovoljno upućen u sam proces i ne želim se postavljati kao sudac ni Alojziju Stepincu ni Katoličkoj crkvi koja forsira njegovu svetost, ali mislim da motivi iz kojih proizlazi ovaj proces nisu čisti jer se dio života toga čovjeka, uz uvažavanje njegovog nepravednog stradanja od komunističkog režima u montiranom političkom procesu, pokušava selektivno prikazati, naknadno uljepšati i ‘nasilu’ posvetiti. Alojzije Stepinac je čovjek svoga vremena i djelovao je u skladu s tadašnjim dominantnim stavom Katoličke crkve (pape Pija XII. i tadašnjeg vodstva Crkve), ali to ni njega ni druge predstavnike Katoličke crkve diljem svijeta i na našim prostorima ne može ispričati za njihovu šutnju, pogotovo ne one koji su davali podršku fašističkim režimima. Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa se zbog toga tako snažno inzistira na tome da se proglasi svetim, što će se, bez obzira na otpore, vjerojatno i dogoditi. Proteklih desetljeća su i neke crkve po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvećene Alojziju Stepincu, posvuda su postavljeni kipovi i slike s njegovim likom, ali čini se da čašćenje i pobožnost prema njemu nisu ni izbliza zaživjeli kako se to mislilo i htjelo. I to je jedan od pokazatelja da svetost ne ide nasilu, odnosno da ova svetost nije kršćanske nego političke prirode. Iako to ne možemo znati, vjerojatno ni sam Stepinac ne bi bio za to da ga se proglasi svetim.

Smatrate li stav onih političkih elita koje su bile najglasnije u osudi beatifikacije Stepinca licemjernim? Tu prije svega mislimo na vladajuću političku nomenklaturu iz Srbije, kojoj rehabilitacija kvislinških pokreta i ličnosti iz Srbije nije bila problematična.

Nezahvalno je praviti analogije i povlačiti paralele jer one uvijek u sebi kriju opasnost da dovoljno ne sagledamo cjelinu stvari, ali reakcije dijela političara iz Srbije su licemjerne jer dok osuđuju Stepinca za ustaštvo, istodobno promoviraju četništvo. Te reakcije bi imale smisla kad bi se politički vođe u Srbiji ogradili od ideologije velikosrpstva i političkog svetosavlja u vlastitim redovima, kad bi preuzeli odgovornost za ratove na ovim prostorima i za stradanja tolikog broja ljudi. Tada bi ta kritika imala uporište i bila bi društveno poželjna i prihvatljiva. Ovako je cijela kontroverza oko Stepinca samo dobrodošao povod da se opravdavaju vlastiti mitovi i ideologije, da se poriče vlastito zlo do genocida i da se pojačava fašizacija srbijanskog društva.

(tacno.net)

ZVONIMIR NIKOLIĆ: KAKO SE VIŠE NE UMORITE OD MRŽNJE?

Kada vidim ili pročitam te nekakve izljeve mržnje, moram da se pitam: Pa ljudi moji kako se ne umorite više? Kako vam ne dosadi više da se prebrojavate? Kako vam ne dosadi kopati po istoriji koja je ionako bila jako krvava na ovim prostorima.  Kako možete veličati nekog zlikovca a i sami znate da je nečovjek? Odakle vam više snaga za mržnju?

PRATITE NAS NA TWITTERU:

https://twitter.com/balkan_peace?s=09

Piše: Zvonimir Nikolić

Kada bih pokušao da analiziram riječ „mržnja“ u nekom davnom periodu svog života, mogao bih je možda vezati samo za nekoliko stvari. Iako ni tada to nije bila mržnja nego možda više revolt ili bijes. Pa u tom nekom predratnom periodu vjerovatno najomraženiji lik u mom životu je bio onaj nesretni bek Videotona Čuhai (interesantno da mu niko ne zna ime ali prezime smo mu svi itekako dobro zapamtili), koji je utišao Grbavicu samo 120 sekundi prije kraja meča i tako nam uskratio finale Kupa Uefa sa velikim Realom iz Madrida.

Pa sam siguran da sam u jednom trenu mrzio i onog sudiju koji je isključio Šabanadžovića u četvrfinalu Svjetskog prvenstva 1990. godine na utakmici sa Argentinom i tako nas ostavio da punih 60 minuta igramo sa igračem manje. I dobrim dijelom zahvaljujući i njemu, tadašnja Jugoslavija nije ušla među četiri najbolje reprezentacije na svijetu.

A onda su 1990. godine održani prvi višestranački izbori. I polako je u rječnik počela da ulazi i riječ mržnja. Čim su se ljudi ulogorili samo među jedne, odmah su nekako počeli da ne vole one druge. Ili treće. Pa se od te i takve mržnje dogodio i rat. U kojem smo se svi  mrzili. Nije ni čudo s obzirom na toliki broj ubijenih, ranjenih, osakaćenih i traumatizovanih od rata. Ali eto rat je završio a mi smo i dalje nastavili da se prebrojavamo i da mrzimo. Posebno kako se pojaviše društvene mreže koje su nam dale mogućnost da mrzimo i pod tuđim imenom. Pa taj jedan mrziteljski komentar izazove buru reakcija i onih koji mrze i onih koji ne mrze ali žele da onom mrzitelju objasne da je možda došlo vrijeme da prestanemo sa mržnjom?

Ali nije. Iako je prošlo više od dvije decenije od zla koje nas je zadesilo, dobar dio ljudi i dalje mrzi. Mrzi onog drugačijeg od sebe, drugačijeg imena, mrzi njegovog Boga i njegovu vjeru. Pa kako vidim mrzi se čitav narod, običaji tog naroda, neki idu dotle da čak i Hitlera prizivaju a neki vade iz smetljišta istorije okorjele zločince koje veličaju kao heroje. Samo iz razloga što su napakostili i napravili štetu onim drugim. Neki tuđe poraze doživljavaju kao svoje pobjede. Ušlo je to odavno i u sport pa neki radije navijaju za protivnika čiju državu ne znaju ni pronaći na karti nego za nekog „njihovog“ sa kojim dijele i 90% jezika, običaja, kuture i istorije.

Kada vidim ili pročitam te nekakve izljeve mržnje, moram da se pitam: Pa ljudi moji kako se ne umorite više? Kako vam ne dosadi više da se prebrojavate? Kako vam ne dosadi kopati po istoriji koja je ionako bila jako krvava na ovim prostorima.  Kako možete veličati nekog zlikovca a i sami znate da je nečovjek? Odakle vam više snaga za mržnju?

Kad bi samo znali koliko je lakše i ljepše živjeti bez mržnje? Koliko je lijepo pružiti ruku čovjeku ne razmišljajući o njemu kao o još jednom pripadniku „njihovih“ nego o čovjeku koji je ljudsko biće kao i mi. Kad bi se ikako moglo vratiti vrijeme pa da ljudi vide da se moglo živjeti i bez mržnje. Vrijeme kada smo svi zajedno slavili svačije praznike i kada smo poštovali i svoje ali i tuđe. Vrijeme kada smo bili ljudi a ne vrijeme u koje nas sve svrstavaju u tabore četnika, ustaša i balija. Ili partizana jer je sad i to kod nekih postao grijeh.

Vrijeme kada su se cijenile prave vrijednosti čovjeka, vrijeme kada je biran heroj godine a ne najljepši političar. Vrijeme kada su više medijskog prostora imali uspješni matematičari, fizičari i inovotori nego kriminalci i zlikovci. Vrijeme kada se poštovao red i zakon.

Siguran sam da sam u dobroj mjeri prije dvije godine mrzio i onog nesretnog sudiju sa Novog Zelanda koji se zove Peter O’Leary i koji nam je svirao nepostojeći ofsajd i tako nas drastično oštetio u utakmici koja nam je mogla obezbjediti prolazak dalje na Svjetskom prvenstvu. I onog Babatundea koji je ukrao sigurno dvije minute valjajući se po terenu.

Ali vrijeme je zaliječilo i to. Umjesto da mislim na tog sudiju radujem se predstojećim kvalifikacijama i nadi da ćemo igrati na sljedećem Svjetskom prvenstvu.

Čisto sumnjam da ću doživjeti da ikada jedan naš klub ima uopšte priliku da zaigra sa Realom iz Madrida. Pa kada bih imao priliku da sretnem onog Čuhaija sa početka priče, odveo bih ga na pivo i pitao:

Što ga bolan dade onda jadan ne bio? Da samo znaš koliko sam te mrzio onih dana? Ali eto, vrijeme je učinilo da ti halalim i onaj gol. Ko zna da li bi se o tom finalu opšte i pričalo ovoliko kao što se već decenijama priča o tom golu?
Pa tako bi trebali i mi svi da se pitamo: Dokle ljudi više da se mrzimo?

Kako vam nije žao vlastite djece? Šta ćemo im ostaviti u amanet?

Zar pored kredita, siromaštva, bijede, jada i beznađa, treba da im ostavimo i mržnju? Kao trajnu kategoriju.

(tacno.net)

Šaškor: Mladi konzervativni, netolerantni i slabo obrazovani

Gotovo polovica hrvatskih maturanata nije sigurna je li NDH bila fašistička tvorevina; 23 posto su uvjereni da nije. Za zabranu komunističkih simbola zalaže se 57, a za zabranu fašističkih 54 posto. Njih 64 posto drži da Hrvatska treba štititi prava manjina, ali na konkretno pitanje o upotrebi pisma i jezika manjina u državnim ustanovama 22 posto bi to ''dopustilo''. Hrvatske branitelje ne bi procesuiralo za eventualne zločine 40 posto maturanata. Homoseksualnost je bolest, uvjerena je polovica maturanata, više od polovice ukidali bi medije. U neophodnost vođa i autoriteta vjeruje 65 posto mladih. Istodobno, samo njih 27 posto znaju tko je premijer, a 19 posto koja je stranka na vlasti. Ne znaju ulogu opozicije u političkom sustavu.

Prosječni hrvatski maturant je konzervativan, religiozan, netolerantan, ksenofoban, homofoban, politički neobrazovan i - siromašan.

To je osnovni zaključak opsežnog istraživanja političke pismenosti maturanata u Hrvatskoj, što su ga prošle godine obavili Institut za društvena istraživanja, GOOD inicijativa (asocijacija 40 nevladinih udruga) i GONG. Slično istraživanje izvršeno je prije pet godina i rezultati su također slični. Trend je neumoljiv.

„Ovi rezultati puno manje govore o mladima, a puno više o nama kao društvu i tome što smo radili proteklih 20-ak godina“, kazao je politolog Berto Šalaj predstavljajući istraživanje.

Istraživači su u korelaciju stavili političko znanje, političke stavove i vrijednosti, zastupljenost specifičnih tema iz općeg građanskog obrazovanja, razinu participacije i način informiranja maturanata. Komparativno su pratili i socioekonomski i rodni status, te regionalnu zastupljenost.

Uz nužna pojednostavljenja zbog prirode ovoga teksta, opća slika političkih znanja, stavova, vrijednosti je poražavajuća. Razina znanja, tolerancije i demokratskih vrijednosti usko je povezana sa socijalnim položajem i regionalnom zastupljenošću. Ukratko – siromašniji su netolerantniji, učenici strukovnih škola su uskogrudniji od gimnazijalaca. Dalmatinci, Slavonci i stanovnici nerazvijenih područja rigidniji su od Zagrepčana, Istrana, Primoraca i stanovnika hrvatskog sjevera. Vjernika je među mladima 67 posto, ateista 15 posto. Drugačije nego u ukupnoj populaciji, gdje je vjerska pripadnost jače izražena. Ta se razlika i povećava. Ali su zato deklarirani vjernici konzervativniji i netolerantniji.

Društvena stratifikacija nastavlja se i reproducira i u mladoj populaciji. Društvo je sve zatvorenije. Retradicionalizacija je požnjela plodove. Voditeljica istraživanja dr. Anja Gvozdanović vidi je u dominaciji nacionalne i vjerske homogenizacije i antagonističkom stavu prema onima koji se ne uklapaju u zadanu matricu. ''Val retradicionalizacije podrazumijeva i stvaranje distance prema antifašističkim vrijednostima, njihovo uvjetno i mlako prihvaćanje uz istovremenu toleranciju i žmirenje na veličanje ustaša u javnom prostoru, te u tom smislu ne čudi zbunjenost mladih u pogledu karaktera NDH''. Anja Gvozdanović drži da su ovakvi rezultati posljedica izostanka političke volje za sustavnim obrazovanjem i odgojem mladih za ulogu građana.

Fašistička obilježja na antifašističkom spomeniku

Njezinu tezu potkrepljuju rezultati istraživanja u dijelu koji obrađuju želje samih maturanata. Oni smatraju da im je potrebno više obrazovnih sadržaja iz oblasti poznavanja seksualnosti, medija, nacionalnih manjina i kulturnih različitosti, Evropske unije, zaštite okoliša i održivog razvoja, aktualnih domaćih i svjetskih zbivanja, gospodarstva, kulture, zdravlja, ljudskih prava, demokracije.

Ukratko, nedostaje im ono što čini život u suvremenom svijetu i toga su svjesni.

Rezultati ovog vrijednog istraživanja slični su nedavnom na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru koji se bavio srednjoškolcima. Kada se stave u kontekst općih političkih i društvenih prilika u Hrvatskoj oba istraživanja upućuju na isto – siromašnije i ruralne sredine rasadište su konzervativizma i reproduciraju se i u mladim generacijama. Socijalna pokretljivost je niža nego u prošlim vremenima. Politički gledano, to su i uporišta desnog biračkog tijela. Snažna kampanja protiv građanskog i zdravstvenog odgoja u školama, protiv ozakonjenja prava istospolnih zajednica, protiv upotrebe ćirilićnog pisma u javnim ustanovama itd., usmjeravana od Crkve i desničarskih civilnih udruga, našla je svoj put i u programima desnih stranaka. To je njihov glasački bazen. Sveobuhvatna školska reforma, tzv. kurikulum, minira se također iz istih krugova.

Neobrazovani, socijalno nepokretni i siromašni građani, društveno umreženi klijentelizmom, pogodni su za manipulaciju i ostaju trajni zarobljenici zatečenog stanja.

Zlatko Hasanbegović

Ministar kulture Zlatko Hasanbegović, kojemu je pasatizam program i legitimacija, kazao je kako se Tomislav Karamarko suglasio da Ministarstvo kulture postane središte društvene katarze.

Ne treba dvojiti kakva bi to katarza bila.

Tomislav Karamarko dao je ostavku, a Hasanbegović je još samo tehnički ministar.



(RSE)

Beograd i Tirana: Kada život ide ispred politike. Kada predrasudama i mržnji nema mjesta!

Privode se kraju pripreme za oktobarski srpsko-albanski poslovni forum koji će se održati u Nišu i na kome će biti osnovana srpsko-albanska komora, čije će sedište biti u Tirani.

Podršku jačanju međukomorske saradnje pružaju i premijeri Albanije i Srbije, Edi Rama i Aleksandar Vučić, koji će se sastati u Nišu 14. oktobra. Ovaj albansko-srpski projekat deo je u Berlinu dogovorene regionalne ekonomske saradnje pod motom "Jedna ekonomija, jedna regija". U Nišu će biti i predstavnici Kosova.

Podsetimo da je Marko Čadež, predsednik Privredne komore Srbije nakon regionalne turneje u okviru koje je nakon Prištine, zajedno sa predsednikom Privredne komore Kosova Safetom Grdžalijuom posetio Tiranu, Podgoricu, a pre toga i Skoplje.

Za regionalnu saradnju privrednih komora, dobijena je podrška najviših zvaničnika – premijera ili predsednika država koje su posetili Čadež i Grdžaliju, predsednika Makednije Đorga Ivanova, premijera Albanije Edi Rame, kosovskog predsednika Hašima Tačija i crnogroskog premijera Mila Đukanovića.

Saradnja srpskih i albanskih kompanija je tema poslovnog foruma, kaže za RSE Marko Čadež.

"Ogroman je potencijal za privrednu saradnju Srbije i Albanije. O tome smo razgovarali sa premijerom Ramom i u Komori Albanije i Uniji privrednih komora. Ono što me je posebno obradovalo jeste da je premijer Rama rekao da će lično da se angažuje i pruži svu potrebnu podršku na unapređenje te saradnje", ističe Čadež.

Marko Čadež

U političkim razgovorima dva premijera jedna od tema, veruje se, biće i izgradnja dugo očekivanog autoputa kojim bi se Koridor 10 povezao preko Niša i Prištine do Tirana i luke Drač.

Marko Čadež najavljuje zajednički nastup regionalnih kompanija na očekivanim tenderima.

"Razgovarali smo i o infrastrukturnim projektima, učešću naših građevinskih firmi, firmi koje proizvode građevinski materijal, kako bi zajedno sa partnerima u Albaniji pravili zajedničke kompanije i zajednički učestvovali u nekim projektima", dodaje prvi čovek Privredne komore Srbije

Dragan Đukanović, potpredsednik Centra za spoljnu politiku, navodi da je uspostavljanje čvršće ekonomske saradnje Srbije sa Tiranom i Prištinom od velikog značaja.

"Jako je važno da u kontekstu naših evropskih integracija, uključivanja Zapadnog Balkana u transevropsku mrežu koridora, da dođe do izgradnje tog puta Niš–Priština, koji bi se kasnije nadovezivao na već postojeći Priština– Drač... da bi se region u tom infrastrukturnom smislu dodatno osnažio, da bi se i na taj način uključio u savremena evropska zbivanja", kaže Đukanović za RSE.

I sadašnjom privrednom saradnjom Beograda i Prištine zadovoljan je naš sagovornik Marko Čadež.

"Naša saradnja sa Privrednom komorom Kosova traje već dve godine, imamo već niz realizovanih foruma, kontakata i ugovora... Uskoro se približava sajam poljoprivrede u Prištini, prošle godine smo bili prisutni sa 25 kompanija, ove godine ćemo ići ponovo. Isto se planira za sajam energetike u Beogradu, prisustvo kompanja, članica Privredne komore Kosova", kaže Čadež.

U javnosti su plasirane razne informacije ko će u Nišu predstavljati Kosovo. Premijer Vučić je dilemu razrešio rečima da u Niš neće doći ni Hašim Tači, ni kosovski premijer Isa Mustafa, već nižerangirani predstavnici. To svedoči o limitima koje postavlja politika.

Na pitanje da li je, kad se radi o albansko-srpskim odnosima, ekonomija već sada ispred politike, Dragan Đukanović odgovara: "U ovom trenutku svakako ekonomija nadilazi nivo političkih odnosa, što i nije tako loše jer to utiče na život građana. Međutim, sa druge strane, može da relaksira u perspektivi politički dijalog o bilateralnim stvarima, recimo, između Beograda i Tirane i na nastavak dijaloga Beograda i Prištine".

Dragan Đukanović

Regionalnu ekonomsku saradnju uz moto "Jedna ekonomija, jedan region" podstiče EU. Komorski investicioni forum kao regionalna platforma ustanovljena je u okviru takozvanog Berlinskog procesa. Forum čine osam nacionalnih komora koje zajedno okupljaju 300.000 kompanija - članica.

Cilj je da zajedničkim nastupima obezbede bolje poslove, bolje upošljavanje kapaciteta, da otklone međusobne prepreke za plasmane roba. Srpsko-albanska saradnja je deo tog procesa koji podržava EU. Dok su regionalni infrastrukturni projekti, između ostalog, šansa za zajednički nastup kompanija zemalja zapadnog Balkana.

Okončanje prve faze autoputa do kraja 2020.

Za informaciju više o projektu autoputa Niš – Priština, RSE je poslao upit Ministarstvu građevinarstva, saobraćaja i infrastrutkure.

RSE: Kada bi mogla da počne gradnja auto puta Niš – Priština?

Ministarstvo: Do sada je za deonicu od Niša do Merdara iz fonda WBIF (Western Balkan Investment Fund) finansirana izrada Prethodne studije izvodljivosti sa generalnim projektom. Iz istog fonda Priština sprovodi aktivnosti na deonici Merdare – Priština. Očekujemo da do sredine 2017. bude kompletirana projektno-tehnička dokumentacija za ovaj projekat. Procena je da bi gradnja mogla da počne u 2017. godine pod uslovom da do tada obezbedimo novac za izgradnju ovog autoputa. Trenutno se razmatraju različite opcije za finansiranje ovog projekta. S obzirom da je projekat od interesa za Srbiju, Albaniju i EU potrebna je veća finansijska podrška EU za realizaciju ovog projekta.

RSE: Ko bi gradio put, investicija i dužina autoputa?

Ministarstvo: Prema procenama, ukupna vrednost ovog projekta bila bi oko 850 miliona evra, a prve faze oko pola milijarde evra. Očekuje se da će domaće građevinske kompanije u značajnoj meri biti angažovane na izgradnji ovog autoputa i to je jedna direktna korist za Srbiju od ovog projekta.

Autoput Niš – Priština – Drač, Ruta 7 (ukupna dužine 384 km), bio je jedan od glavnih putnih koridora kroz Srbiju na pravcu istok-zapad. Od ukupne dužine od 384 km, do sada je izgrađeno 234 km na nivou autoputa, pun profil od Prištine ka Albaniji, što je 61% dužine, sa procenjenim ulaganjem od oko 1,8 milijardi evra samo u poslednjoj deceniji.

RSE: Za koje vreme bi put mogao da se sagradi?
Ministarstvo: Ukoliko se ispuni svi uslovi vezani za finansiranje prva faza (poluprofil autoputa) mogla bi da bude završena do kraja 2020. godine.

RSE: Kolika je važnost ovog autoputa za Srbiju?

Ministarstvo: Reč je o stateškom projektu čijom realizacijom bi Srbija dodatno potvrdila ulogu saobraćajnog čvorišta Zapadnog Balkana, ali i još boljem ekonomskom povezivanju i bržem rastu regiona. Evropska komisija je prepoznala potencijal ovog projekta uvršćivanjem u listu prioritetnih infrastrukturnih projekata za region Zapadnog Balkana.

U petogodišnjem planu 2014-2018. razvoja glavnih regionalnih transportnih mreža za jugoistočnu Evropu, Ruta 7 je na listi prioritetnih projekata. Sa implementacijom plana, autoput na Ruti 7 će povezati Tiranu–Prištinu–Niš–Sofiju i dalje prema Turskoj i obezbediti optimalnu putnu vezu Bugarske, Srbije i Albanije, ka EU. Činjenica je da će sa ekonomskim osnaživanjem regiona i frekvencija saobraćaja biti veća, a samim tim postoji i ekonomska opravdanost investicije.

(RSE)